|
|
| < | siječanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog odražava moje unutarnje stanje
Uglavnom će se ovdje naći neki moji tekstovi
O meni
Ime: Ana
Nadimak: sama sam si dala nadimak Anchey, ali uglavnom me zovu Anči, Ančica, Pepsi, Riba
Starost/mladost: 16 godina i nešto sitno
Status: slobodna, ali srce je zauzeto
Obitelj: starci i dva mlađa brata, uglavnom ne bih ih mjenjala ni za što
Ljubimci: zamorac zvan Zami, imala sam psa dobermana, zvao se Ben, ali odveo ga stari na selo, tamo mu je bolje
Društvo: Anita, Marija, Maja, Dijana, Marko, Martina, Tomislav, Mario, Antun, Iva, Krešo, Ana, Jan, Karlo, Božena, Srđan, Nikola, Ivana, Dario, Dijana2, Martina2... - moji prijatelji bez kojih bi mi život bio jako dosadan
Slušam: 3 Doors Down, Foo Fighters, My Chemical Romance, Coldplay, Nickleback, The Killers, Oasis, The All-American Rejects, Scorpions, Poison, Alice Cooper, Jimmy Eat World, Aerosmith, Placebo, Snow Patrol, Die Aerzte, Guns 'n' Roses, Europe, Green Day, Daleka Obala, Yellowcard, Bon Jovi
Volim: spavati, pričati, pisati, crtati, gledati TV, gramatiku, izlaziti, igrati biljar, smijati se, grliti se, dopisivati se, jesti Domaćice, pisati blog, čitati druge blogove, igrati igrice na ICQ, crnu boju, crvenu boju, sivu boju, japanski jezik, dobre filmove, Tree Hill, putovati, slušati glazbu, čitati Harryija Pottera ...
Ne volim: školu, vaditi krv, prolaziti pokraj ogomnih kamiona, pisati zadaće, učiti, čitati lektiru, prati suđe, usisavati, brisati prašinu, ići u šoping, voćne kolače, cipele na petu, preosjetljive ljude, licemjerne ljude, lažljivce(makar i ja spadam u tu skupinu), rozu boju, njemački jezik, techno, školu ... 
Pčelicino i Ivančicino carstvo
Nix
iLA
Razredni blog
Dina
Smile :)
Siv@
Annchiii
POROTA
Rea
Freaks on the Leash
Music, Soul...Me
nakon svega što sam učinila, možeš li vjerovati da mi je žao
možeš li vjerovati da ti pišem pjesme i pisma u kojima ti govorim da te volim...
...da te ponovo želim dotaknuti...
...da te ponovo želim poljubiti...
...najviše od svega, želim ponovo zagrliti te, to je ono što mi najviše nedostaje...
ali, znam, slomila sam ti srce
svaki dan molim boga da mi oprostiš...
prisjećam se vremena kada sam bila sretna s tobom
...ovo smo nekad bili mi...
... a danas nas više nema...
...mojom krivnjom...
Here By Me
I hope you’re doing fine out there without me
‘Cause I’m not doing so good without you
The things I thought you’d never know about me
Were the things I guess you always understood
So how could I have been so blind for all these years?
Guess I only see the truth through all this fear,
And living without you…
And everything I had in this world
And all that I’ll ever be
It could all fall down around me.
Just as long as I have you,
Right here by me.
I can’t take another day without you
‘Cause baby, I could never make it on my own
I’ve been waiting so long, just to hold you
And be back in your arms where I belong
Sorry I can’t always find the words to say
But everything I’ve ever know gets swept away
Inside of your love…
And everything I had in this world
And all that I’ll ever be
It could all fall down around me.
Just as long as I have you,
Right here by me.
As the days grow long I see
That time is standing still for me
When you’re not here
Sorry I can’t always find the words to say
Everything I’ve ever known gets swept away
Inside of your love
And everything I had in this world
And all that I’ll ever be
It could all fall down around me.
Just as long as I have you,
Right here by me.
And everything I had in this world
And all that I’ll ever be
It could all fall down around me.
Just as long as I have you,
Right here by me.
Zaista, liječi li vrijeme sve rane? Meni se čini kao da ih samo pogoršava. Što više vremena prolazi, to su uspomene jače. Znam, trebale bi blijedjeti, ali zašto ih ja onda ne mogu izbaciti iz glave? Možda ja ne želim biti ostavljena na miru. Možda želim da me stalno more neke brige oko stvari koja se više ne da popraviti, stvari koju sam ja potrgala.
Zašto ljubav nije poput bicikla? Kad se strga, pokušaš je popraviti, a ako ne ide, baciš ju i kupiš novu. Zašto nije sve tako jednostavno? Zašto nam, zaboga, ljudi mažu oči izjavama da je ljubav najljepši osjećaj na svijetu? Zašto svi lažu? Najljepši osjećaj na svijetu je kad sanjaš lijepe snove. Snove u kojima ima ljubavi. Onda je ljubav najljepši osjećaj, jer je savršena, i nema uspona i padova. Sve je idilično i onakvo kakvim to ja zamišljam. Inače, dok ne sanjam ljubav, prava ljubav nije najljepši osjećaj na svijetu. Ljubav je osjećaj koji donosi ponekad osmijeh na naša lica, ali s vremenom, ti će osmijesi nestati. Ljubav će se pretvoriti u nešto drugo. Ljubav nije vječna. Nije savršena, ne, to nikako nije. Vjerujem da ćešće ljudi liju suze zbog ljubavi, nego što su sretni. I da tuga traje dulje nego sreća.
Zašto u pravom svijetu ljubav nije idilična kao u američkim filmovima? I zašto svi volimo gledati te filmove sa sretnim završecima kad i sami znamo da u stvarnom svijetu toga uglavnom nema? Zašto ljudi skladaju pjesme o ljubavi? Zašto nema skoro ni jedne sretne pjesme o ljubavi? Svi su doživjeli nesretnu ljubav. Pa zašto onda cijeli svijet i dalje toliko vjeruje u taj osjećaj koji donosi više boli nego osmjeha?
Ako prava ljubav postoji, morat ću se osobno u to uvjeriti. Ne vjerujem više ljudima na riječ. Makar, priznajem, ovu drugu vrstu ljubavi sam doživjela svojom krivnjom. Nesretna ljubav, umjesto da ispuni čovjeka, ona ga isprazni. Nakon nesretne ljubavi od čovjeka s dušom ostane samo olupina. Život kao zombi nije baš privlačan. Bez sreće nema razloga za život. Ali bez nesreće ne bi prepoznavali sreću. I obrnuto. Sve se vrti u krug. Bilo bi lijepo kad bi postojala samo sretna savršena ljubav u kojoj su partneri savršeni i bezgrešni. Bilo bi lijepo kada bi oprost upravljao našim srcima, jer tada bi ga znali cijeniti. Morali bi praštati drugima, kao i oni nama. Radili bi manje grešaka. Manje gluposti. Imali bi manje razočaranja, a više poticaja da uspijemo u životu.
Pitam se, da spalim sve slike i tekstove, sve stvari koje me podsjećaju na vrijeme kad sam bila zaljubljena i sretna zbog toga, bih li tada lakše zaboravila? Bi li me prestale opsjedati sjene prošlosti i stizati pogreške koje sam učinila? Uspomene mogu biti lijepa stvar. U nadi da će jednom i moje postati takve, neću ih spaliti. Čuvam ih za vremena kad ću opet biti sretna, jer to vrijeme jednom mora opet doći. Želim da dođe. Ali ne mislim poduzeti ništa da bih to ostvarila. Pustit ću stvari da idu svojim tokom. Nekako mi je lakše biti u ovom ispraznom stanju. Oduvijek sam željela na neke stvari samo mahnuti rukom, no prije mi je bilo previše stalo. Danas mi nije stalo. Danas ću mahnuti rukom. Mislila sam da su ljudi takva karaktera sretniji od mene. Sada shvaćam da nisu. Jer ako ih za ništa nije briga, znači da ih ništa ne veseli. Možda su i oni osjetili nesretnu ljubav. Možda je i njima teško kao i meni jer znaju da su sami skrivili svoju nesreću. Možda i oni ponekad zaspu u suzama. Možda i oni izgaraju iznutra od osjećaja krivnje i pečenja savjesti. Možda i oni žele promjenu na staro. Možda i oni žele ponovo biti ispunjeni srećom. Možda žele darovati osmijeh posebnoj osobi. Možda žele zagrljaj. Pogled. Poljubac. Koji su izgubili onda kad su od sebe odgurnuli tu jednu osobu zbog koje su to sve prije mogli.
Ljubav. Osjećaj koji su svi bar jednom osjetili. I makar donosi i bol i patnju, ali i sreću i smijeh, želim je opet osjetiti. Želim je osjećati kao nekada. A najviše od svega želim taj osjećaj podjeliti s osobom prema kojoj je osjećam. Tada želim biti pametnija nego prošli put.
|
ovdje se slobodno izraziš (17) |
ne to stiskat!!!! |
# |
Glas koji je rekao njeno ime kao da ju je zvao da se vrati da mu kaže što joj leži na srcu. Dvoumeći se, ipak se okrenula na jednoj nozi i krenula prema onom istom kafiću. Po putu, koji ionako nije bio dug, slagala je rečenice u glavi, sređivala misli i pokušavala smisliti kako će započeti razgovor. Išla je sporo, krala je minute sporim koracima. Pred vratima je duboko udahnula i konačno ušla. Znala je gdje će ga naći. Pozdravila je prijatelje koji su joj odzdravili s čuđenjem na licima. Objasnila im je u prolazu da mu ide reći što osjeća. Mislila je da će je odgovarati, međutim oni su je samo pogurnuli i rekli joj da se ima kome obratiti ako joj bude teško poslije. Prijatelj joj je ponudio rame. Olakšali su joj time što je do njega otišla sa smiješkom. Kad ga je ponovo ugledala, srce joj je zakucalo brže nego ikad. On ju je također dočekao sa čuđenjem. Iako je znala da se je zabavljao u međuvremenu, sada se nekako uozbiljio. Došla je do njega i pozdravila ga. Djelić sekunde ga je samo promatrala, njoj se činilo kao vječnost. Na kraju, znala je da je ovo vjerojatno zadnji put da ga tako gleda jer je već čula njegove riječi, odgovore na njena pitanja. Skupila je svu hrabrost koju je imala i pitala ga mogu li razgovarati. Zbog njegova izraza lica i pitanja: „Sad?“ znala je da je i iznenađen i da mu nije baš do tog razgovora. Pogledala ga je u oči pokušavajući mu dati tako do znanja da joj je i ovako već teško. Rekla mu je da ne može više čekati. Ipak, morala ga je pričekati još neko vrijeme da se porazgovara s poznanicima i prijateljima. Na kraju je došao do nje i zajedno su izašli van. Bilo joj je hladnije nego ikad. Tresla se i od zime i od treme. Znala je što mu želi reći, ali bojala se njegovog odgovora. Duboko u sebi je znala da taj odgovor mora čuti kako bi mogla nastaviti sa svojim životom. Prvo su pričali o glupostima. Zatim su prešli na ono bitno. Razgovor je tekao prilično lako, riječi su išle same od sebe. Bio joj je to jedan od najljepših i najlakših razgovora s njim. Objasnila mu je da je pogriješila i da je to kasnije shvatila, te da se kaje zbog svega. Rekla mu je da na neki svoj mazohistički način treba čuti taj odgovor, iako zna kakav je. Međutim, još nije ni postavila pitanje, pa ju je on pitao koji odgovor. Kad je progovorila te riječi, znala je da će poslije toga biti ili sretna ili tužna. Ipak, prevarila se. Osjećaji su se izmjenjivali. „Ja sam onda isto mislio da nam treba neka pauza. Makar ne baš tada, ali ipak. I sve bi ti oprostio, i to što si me ostavila, i način na koji si to učinila, ali...“ Taj „ali“. U tom trenutku je shvatila da mrzi taj veznik, jer to znači da ide nešto potpuno suprotno do tad rečenome. „...ali to što si bila s drugim dečkom ne mogu, tako da mislim da nema nikakve šanse da opet budemo zajedno.“ Tada joj je na srce pao teret, istina malo lakši od onoga prije razgovora. Osjećala je kao da je to vuče prema dnu dna na kojem je bila do tada. Greške iz prošlosti opet je stižu. Jedna veza koja nije bila ni približno značajna kao veza s njim odlučila je o njenoj sreći. Pitala ga je postoji li išta što bi mogla napraviti da joj oprosti to što je bila s drugim. To je bilo zadnje. Odustala je od pokušaja. Prihvatila je činjenicu da je napravila dvije, ako ne i tri greške vezane uz samo jednu stvar. Morala je prihvatiti to da je sama kriva što ga je izgubila, ovaj put zauvijek. Taj teret od tada nosi sa sobom i uvijek će ga nositi. A on, dobar kao i uvijek, vidio je da je tužna i zagrlio je. Zagrljeni su stajali neko vrijeme. Bilo joj je lijepo, i ostatak večeri ju je podsjećao na vrijeme kad su bili zajedno. Razgovarali su, smijali se jedno drugome, smrzavali se. Pokušali su se zagrijati tako što su do doma išli zagrljeni kao nekada. Nikako se nisu mogli rastati. Svaki put bi iskrsnula nova tema za razgovor i opet bi se zagrlili i razgovarali. Ona gotovo da i nije čula njegove riječi. Željela ga je poljubiti. Ipak, poštovala je njegovu odluku. Imala je toliko prilika, bili su tako blizu. Možda je samo zamišljala da i on to isto želi. Sada nikad neće znati. Jer svim sastancima jednom dođe kraj. Sva otvorena vrata jednom se zatvore. Uvijek dođe vrijeme za rastanak. Obećali su da će se javljati jedno drugome, tek toliko da znaju da su tamo negdje i da još uvijek dišu. S osmjehom su se rastali na raskrižju i opet je svatko krenuo svojim putem. U glavi su joj odzvanjale njegove riječi: „Ti si meni još uvijek draga i još mi uvijek puno značiš.“ Te riječi su je tješile. Išla je sporo. Čula je korake iza sebe, ali nije se željela okrenuti. Morala je, i okrenula se. Zvukovi koraka pripadali su samo ženi koja je maloprije prošla kraj nje. Nadala se cijelim putem do doma da će iskočiti iz nekog grma i reći joj da će joj ipak sve oprostiti i da želi da opet budu zajedno. Nada umire zadnja, zar ne? Tako kažu. Ona se još i danas nada. Kao što je rekao prijatelj prije nego je otišla saznati kraj ove priče: „Vrata koja su zatvorena, jednom će se opet dati otvoriti.“
|
ovdje se slobodno izraziš (7) |
ne to stiskat!!!! |
# |
