Imam dogovor između sebe i mene. Nikad više natrag u tamu. Nikada. Preživjela sam ono najgore. Hvala lijepa više nikada. Koliko god da je teško. Možda čak se usudim i reći teže nego kad sam bila u tami. Sranje se pojavilo jučer. Imala sam stvarno užasan dan. Ali hej, znaš onu, užasan dan ne znači loš život. Pušila sam cigaretu. Neobavezno gledala po mobitelu. Dragi je ležao na krevetu. Sranje. Opet se događa. Maknula mobitel od sebe. Oke. Mogu ja ovo držati pod kontrolom. Sranje što će misliti? Hoće li razumijeti? Trebam li mu reći? Oke. Držim pod kontrolom, držim. Neće mi kontrola pobjeći iz ruke. Bježi mi. Sranje. Utipakam dragome, " Ponovno mi se događa. Imam napadaj panike. Help." Osjećam kako tonem. Glava i tijelo više ne funkcioniraju kao jedno. Ne mogu disati. Boli. Pristisak mi je. Odem do kreveta. Legnem. Ajde, možeš ti to kontrolirati. Opusti se. Nirvana. Spavanje. On je tu, ajde opusti se. Stvarno ne mogu disati! Sjednem. Zabijem glavu u dlanove. Demoni počnu raditi svoje. "Postaješ toksična za sebe i druge! Što će on misliti jebemu mater? Smiri se. Diši. Daj se više smiri!" Osjećam njegove ruke oko sebe. Toplina. Zagrljaj. Ajde smiri se više. Jača si od toga. Samo pusti da ode. Biti će sve oke. Biti ćeš dobro.
Izražena intuicija: Dar ili prokletstvo?
Objavljeno 28.09.2019.
Vozimo se tmurnim Zagrebom za kojim imamo veliku nostalgiju. Prošlo je dosta vremena od kada smo zadnji puta bile u gradu. Kroz spuštene prozore izlazio je dim cigareta, dok je stražnje sjedalo natrpano bijelim kutijama i vrećicama iz dućana. Spuštamo se kroz raskrižje, dok iz radija pišti neka glazba. Na trenutak je odlutala u mislima dok je u rukama imala upaljeni gps. Scena sudara. Ali ne toliko gadnog. Scena laganog sudara joj je u glavi. Bi li trebala reći? Ma jebeš. Par minuta kasnije, vizija se ostvarila.
Intuiciju iliti naš unutarnji glas svi imamo. Intuicija nam može pomoći da se u pravo vrijeme nađemo na pravome mjestu ili da izbjegnemo neugodne susrete i mjesta bez da smo toga svjesni. Intuicija se može javiti u obliku posebnog osjećaja u tijelu, kao što su trnci i osjećaj nelagode, ili naprosto slutnja koja se dogodi u trenu i koja najčešće ispadne točna. Ljudi često zanemare ili potisnu govor intuicije. A što je s onim ljudima koji slušaju intuiciju?
Jedna od ljudi koji slušaju svoju izraženu intuiciju je moja draga frendica koju ćemo zvati Klea. Ne sjećam se kako sam upoznala Kleu jer se prilično dugo znamo. Uvijek bi me preko poruke obavještavala što je, kako bi ona rekla predosjetila ili predvidjela. Neke od nas bi čak i upozoravala da ima loš predosjećaj i da će se nešto dogoditi. Svi smo bili prilično skeptični oko njezine intuicije, sve dok nam nije počela na dnevnoj bazi govoriti kakve predosjećaje ima koji su se na kraju i ostvarili. Iako ne voli pričati o tome pristala je za Revoluciju ispričati svojih par najizraženiji predosjećaja koji su se ostvarili.
SLOVO L
Prvi predosjećaj kojeg je Klea ikada imala se dogodio još u 3. srednje. Tada se podosta kretala među ekipom s kojom je visila po kvartu s bocom pive i jointom u ruci. "Hodala sam školskim hodnikom. Odjednom me ispunio neki val energije. Ne mogu ti opisati, samo se dogodilo u tome trenutku. Iz prve sam mislila možda je zbog stresa oko škole i slično. Ali me nije puštalo. Uvjeravala sam samu sebe da je to samo stres." - govori mi Klea. Pa nastavlja: "Putovala sam busom od škole do kuće. Nekako mi je zapelo slovo L za oko na reklamama i plakatima po gradu. Nešto je bilo u slovu L. Osjećala sam veliki strah, napetost, anksioznost kada god sam vidjela slovo L. U glavi mi je prvo palo na pamet ime Leo. Slučajno imam bivšeg koji se isto zove, pa sam bila uvjerena da će mi se on javiti. Nisam bila niti svjesna da je u pitanju nešto puno veće. U međuvremenu osjećaj i dalje nije prestajao. Toliko je crpio moju energiju da sam nakon par dana ostala kod kuće. Ujutro kad sam se probudila osjećaj je nestao. I dalje sam bila uvjerena da je to zbog stresa oko škole, a kako taj jedan dan, točnije sjećam se da je bio četvrtak. U četvrtak nisam bila u školi i bila sam uvjerena da je osjećaj stao jer nemam obaveza danas. Pripremila sam kavu i cigarete, imala sam običaj čitati novine uz kavu i cigaretu ujutro. U novinama vidim članak da je mladić umro zbog predoziranja. A taj mladić je bio u ekipi s kojom sam pušila u kvartu. Zvao se Leo." - kaže Klea dok mene prolazi jeza.
"IMAM OSJEĆAJ DA ĆEMO BITI UPUCANI!"
"Od prvog predosjećaja je prošlo dugo vremena. Nisam ga shvatila ozbiljno dok se nije ponovio." - nastavlja Klea dok meni postaje sve draža činjenica što ovo pišem po kišnom danu. "Bila sam u vezi s likom iz kvarta. Nije imao svoj stan ni auto jer je bio pravi klošar. Ali odgovaralo mi je jer smo imali noćne šetnje po gradu i slično. Bila je noć, a meni je za par sati išao bus. Napušeni smo se kretali po kvartu i naišli na napušteni parkić u kojem bi proveli par sati do mojeg prvog busa ujutro. Čim sam došla ponovio se val energije. Rekla sam mu da bolje da se maknemo od ovog mjesta jer imam osjećaj da će nas ovdje netko upucati. Nije vjerovao. K svemu tome još je i padala kiša, stvarno nam je trebalo mjesto da se sklonimo od kiše. Noć je bila prilično hladna. Par mjeseci kasnije, scrollam po fejsu i naiđem članak da je mladić upucao djevojku u Zagrebu na parkiralištu. Pročitam ime kvarta. Kvart je bio upravo tamo gdje smo proveli noć sklonjeni od kiše. Natipkam liku poruku, s pitanjem koliko je parkić udaljen od parkirališta na kojem se dogodilo ubojstvo? On odgovara s odgovorom koji mi je zaledio krv u žilama. Odmah preko puta." - priča mi Klea.
UPRAVO SI MI SPASILA ŽIVOT
Klea je u međuvremenu počela slušati svoju intuiciju i vjerovati joj. Ali na žalost okolina joj nije vjerovala. "Ispalo je kao da izmišljam ili da sam patološki lažljivac. Ali ja sam znala da imam nešto u sebi što ne mogu potisnuti ni kontrolirati. Ne želim izražavati ovo što imam jer mi je dovoljno jezivo što sitne stvari mogu predvidjeti." -kaže Klea. "Počela sam imati sitnice koje su me preplavljale kao valovi lošeg predosjećaja. Loš predosjećaj ti mogu najbliže opisati kao da si prekinula odnos s nekime, ili onaj trenutak kada se osjećaš jako povrijeđeno. Zamisli da ti taj osjećaj dođe sam od sebe bez da te itko povrijedio prije. Tako ja osjećam stvari." - kaže pa nastavlja. "Objašnjavala sam tebi, ali i curama u grupi. Svi ste bili skeptični na početku dok vas nisam počela upozoravati na neke stvari. Jedan od skeptičara je bio i moj dragi. Ovo ljeto imali smo frku s autom. Mehaničar je zvao da je auto popravljen i trebalo je samo doći po njega. Odlučila sam ostati kod kuće i pričekati ga da dođe. Poljubio me za rastanak i rekao da se vidimo uskoro. U tom trenutku me opet preplavio val, s velikim brojem scena u glavi. To je zadnji puta da se vidite. Ne vidimo se uskoro. Ovo je zadnji poljubac s njime. I slično, samo su se vrtjele i nisam ih mogla kontrolirati. Nazvala sam ga i rekla da idem s njime. Također sam mu rekla za loš predosjećaj. Pokupili smo auto kod mehaničara, stali u obližnji kafić popiti kavu, ali i dalje se nije ništa loše dogodilo. Čak sam i ja bila uvjerena da je to samo moja mašta i iluzija. Dovršili smo kavu i zaputili se doma. U međuvremenu ga je frend nazvao da dođe kod njega da vidi auto. Došli smo, popričali, pogledali. Doslovno je bilo: dođoh, vidjeh i odoh. Ponovno pravac za doma. Meni je nešto govorilo da pričekamo još par minuta, pa sam pričala s frendom kako bi nam kupila vrijeme. Dragome je već stvarno dopizdilo i tjerao me doma. Priča se nastavila dok predosjećaj nije nestao. Na putu prema doma vidjeli smo sudar auta. Bilo je dovoljno tih par minuta da to budemo mi. Gledala sam u smrskane aute dok smo ih zaobilazili, i u sebi sam pomislila o sranje, opet se događa. Dragi nas je u šoku vozio doma. Nismo u autu ni riječ progovorili dok nismo došli doma. "Mislim da si mi upravo spasila život." - rekao mi je. A meni je postajao sve jasnije da ovo što ja imam nije moja iluzija ni mašta. Neki bi nazvali to darom, ja ga zovem prokletstvom!" - priča mi Klea.
Postoje li zaruke iz ljubavi?
Objavljeno 24.05.2019.
Živimo u vremenu kada je najlakše napraviti dijete. Nemam na umu nikoga osobno, već je to objektivno gledano. Što mi opet, iznova, potvrđuje činjenicu da nismo daleko dogurali od srednjeg vijeka. Nekada su se ljudi, barem kako mi je baka pričala, ženili radi novaca, narodili to dijete, i pristali živjeti s random osobom koju ne poznaješ do kraja života, bez obzira na to što tu nema prave ljubavi, ili kako bi bajke rekle, pravog poljupca. Moja baka nije pristala, već se predala u ruke ljubavi. No, o tome možda neki drugi puta. Pričala mi je da je žena sa svojih 17 godina bila muškarcima za brak, one starije odnosno žene od 18 godina su bile nazivane “stare cure”. Udarila bi svom snagom s feminizmom sada. Ali suzdržat ću se. Poanta je, da nije ništa čudno za ljude iz srednjeg vijeka da ne čestitaju zaruke, što mi se dogodilo s jednom ženom i nije mi bilo jasno. Ali sada razumijem da srednjovjekovnim ljudima zaruke i brak nisu bili veselje, nego nešto što se mora. Jer si stara cura, ili jer mu je pobjeglo. Ili ste planirali. Nebitno. Mora se. Prisiljen si.
Dan zaruka. Dogodio se i taj dan. Frajer je kleknuo s kutijicom u kojoj je prsten. Više nisam definicija cure nego zaručnice. Ne moraš hodati od kuće do kuće da bi svima vikao da nisi u vezi nego si zaručen, pošto imamo koristi od društvenih mreža. Pa objaviš javno da se ljudi ne ljute na tebe, jer kako to oni nisu znali. Dok drugi misle da su to samo “fejs zaruke”, jer i toga ima u ovom ne srednjovjekovnom dobu. Klasično, ljudi šalju poruke podrške i čestitaju. Imaš tih svojih “15 minuta” egocentrične pažnje zbog prstena na prstu. Starim frendicama moraš ispričati sve sitne detalje o tome kako je to on kleknuo, gdje je to bilo, i sva ta curičasta sranja, jer nekima nije dovoljno prsten je na prstu već moraju znati i kakve je čarape imao taj dan. Okej. Tipkala. Objavila javno. Taj dan se sve vrtjelo oko zaruka. Ono što me najviše frustriralo, osim tih 15 minuta slave, jest činjenica da se moje na odgovaranje čestitke u privatnom inboxu svodilo na ovo: “Hvala. Nisam trudna. Hvala. Nisam trudna. Hvala. Nisam trudna.”
90% ljudi koje znam,pa čak i moj rođeni brat su bili uvjereni da je dragi kleknuo samo zato što mu je pobjeglo, pa je morao. Mislim da sam ih sve razočarala s činjenicom da smo se zaručili jer smo skužili da je “to što imamo to”. Još razočaranja za vas, ili možda čudne nenormalne situacije koja je neoprostiva – prošlo je par mjeseci od zaruka i još uvijek nemam trbuh do zuba. Niti planiramo. Osjećam se da je prsten na ruci, bez trudnoće nešto čisto i tako nevino. Doslovno kao onaj klišej iz filmova. “Skužio sam da si ona prava, vjerujem u pravu ljubav i odlučio sam. Želim te za zauvijek.”
Zaručnik i ja smo dva različita svijeta, koja vjerojatno nemaju niti jednu zajedničku stvar osim smisla za humor. On voli provoditi vrijeme u društvu, ja sam tip koji radije visi doma u svoja četiri zida. Ja sam pušač, on nije i mrzi dim, iako mi kupuje cigarete. On će radije potrošiti zadnjih 100 kn na nešto, ja ću štedjeti. On mrzi horore, ja ih obožavam. On voli akcijske filmove, meni su dosadni. Vatra i led. Jin i Jang. Možda imamo i više zajedničkih stvari nego što vidim, ali poanta je, karakterno i prema interesima smo dva različita svijeta koji se drže skupa. Naša veza je doslovno jin i jang. Dva različita karaktera su se složila u vezi jedne životne odluke, što mi je bilo pomalo čudno s obzirom na našu različitost. “Prvo brak pa dijete.”
Naravno su je i ekipa koja osim čarapa mora znati biram li vjenčanicu i hoće li uskoro dobiti pozivnicu za vjenčanje. Ali da se nas pita, nama se ne žuri. Ustvari, kada smo se složili oko “prvo brak pa dijete” stvari, je predložio da odemo kod matičara i oženimo se. Pa smo došli na raspravu da ipak želimo veliko vjenčanje. Poanta je, ne oženimo li se sada, ekipa pita kada se ženimo. Ako se oženimo, ekipa će pitati je l’ dijete na putu.
Na kraju krajeva, brak je samo tradicija. Subjektivno, neki “dokaz društvu”, odnosno primijetila sam da se sada ljudi odnose prema našoj vezi u smislu, “aha, ovo je sada ozbiljno, vi nećete prekinuti?” što smo mi znali otprije, samo je taj životno važan prsten dokaz ljudima da je naša veza na drugoj razini. A da se pita kako se mi osjećamo? Apsolutno isto. Naša ljubav se nije smanjila, niti povećala radi prstena. Ostala je na istome nivou. Da, u principu to znači ako nekome podmetneš dijete, i forsiraš brak partner te neće voljeti više, niti će te voljeti manje.
Za kraj, da odgovorim na pitanje postavljeno u naslovu. Da. Postoje zaruke iz ljubavi. I to u 21. stoljeću! I u redu je čestitati jer zaruke nisu prisiljene. Niti je dijete na putu niti se planira.
Poruka filozofu
Objavljeno 19.05.2019.
Inače, već godinama se definiram kao agnostik, iliti vjerujem u neku višu silu koja je jača od ljudi i naših vjerovanja, ali ne definiram to niti ne uguravam pod ni jednu religiju. Iako mi jedina religija koja ima smisla, je budizam. Kako god, poslani video je dobio moju pažnju, probudio mi je razmišljanja, ali na žalost nikakve nove ideje, jer je to već viđeno. Možda meni jer sam do nedavno poučavala bibliju iz znatiželje, i družila se s jehovinim svjedocima, da si još jednu religiju približim i istražim. Jehovini imaju istu tu teoriju o postanku svijeta, smaku, novom rajskom vrtu za kojeg će biti pripremljeni samo par ljudi, oni odabrani. Povijest se ponavlja sama od sebe. Jesu li kršćani iskopirali ovu religiju? Vrlo moguće, ali realno rečeno, sve religije su u istom kontekstu. Netko nas je stvorio, prekršili zapovijedi, istjerani, jeftina radna snaga, apokalipsa. Sve je to, meni subjektivno još jedan od racionalnih ljudskih strahova kako bi se usadio moral i poštovanje našeg zemaljskog života. Bez religija ljudi ne bi poštovali ništa. Pa čak ni iz pristojnosti, ovako je usađen taj racionalni strah od više sile i apokalipse.
Spomenula sam prije ovo i toga se držim. Citiram ovu tvoju, čovjek je životinja. Čovjek pripada divljini i prirodi. U konačnici je priroda ta koja će uništiti čovjeka. Mi udugovlačimo to uništavanje. Znaš kako? Sakrili smo se u kuće. Umjesto bosonoge šetnje po divljini nosimo obuću i vozimo prijevozna sredstva. Kradimo asfate, kako bi se sakrili prirodi. Gradimo politiku kako bi nadmudrili ljude da se ne trebaju bojati prirode nego čovjeka koji je u konačnici isti kao oni sami. Želiš li biti čovjek, prestani bježati od prirode i vrati se u nju. Neka grad ne bude tvoja divljina već sama priroda odakle si i stvoren. Iz prirode smo stvoreni, priroda će i biti ta koja će nas uništiti, bez obzira koliko se mi toliko trudimo sakriti prirodu i uništiti ju prije nego što ona uništi nas .
Divlja kućanica: "Domaćinstvo i poljopriveda su bog i batina!"
Objavljeno 01.05.2019.
NEDOVRŠENO.
Još jedna zgoda života na selu s kojom se žene u gradu vjerojatno nikada neće susresti. Nika i ja smo nedavno imale razgovor, što me dovelo do zaključka da je metalitet sela i grada u potpunosti drugačiji. Pa čak i više nego što sam mislila da je.
Ne znam s kakvim se (ne) zgodana susreću žene u gradu koje uđu u novu obitelj iliti ga zaručnikovu obitelj, ali ovdje na selu nisi žena ako ne znaš saditi krumpir i skuhati neko ultra komplicirano jelo za koje nemaš vremena.
Žene u mojoj obitelji su prije svega dame. Možda zapale cigaretu i znaju psovati, al' su dame. Većina žena u mojoj obitelji nije ostala doma s djecom, i postavila si status domaćice jer su zarađivale za život. Djecu su čuvale bake, i bavile se kućanskim poslovima, dok su mame donosile novac i hranu doma. Kao što sam naslov kaže, ako ne znaš sve o poljoprivedi i nemaš vremena za domaćinstvo, "od tebe nikad ništa u životu ne bude!" - tvrdi baba.
To je takav glupu metalitet, ili kako ga ja zovem seljački da ne mogu pogledati van svojih ideala. Komentiram s curama ovu glupu situaciju. Marija tvrdi da je to nešto što samo one znaju raditi. Lako njima kad znaju samo kuhati i prati, a kad znaš neke druge stvari i radiš za njih, kuhati i prati ne stigneš! Jedini hobij uz domaćinstvo i poljoprivedu je prigovaranje.
Punk nije mrtav!
Objavljeno 19.04.2019.
Isprike na naslovu, ali nemam ništa kreativnije na umu. Svjesna sam da kad god pročitate “punk nije mrtav”, punk još više umre. Da nije mrtav, ne bi imali potrebu stalno naglašavati to. Neki misle da je punk umro 1979. godine kada je umro basist Sex Pistolsa, Sid Vicious. Dok drugi misle da je punk umro kad se određeni bend raspao. Na vama je da procijenite kad je punk umro. Ili kad punk nije umro.
Cijeli život slušam kako ima divnu gustu ili bujnu kosu. Neke od žena znaju biti ljubomorne. Znalo se događati da su me par puta i pitale nosim li umetke iliti ga fejk kosu. Nekad i je l’ se peglam svako jutro, pošto mi je majka priroda dala ravnu kosu. Vjeruj mi da nisam tip žene kojoj se da peglati kosu svako jutro. Moje prijateljice imaju gustu kosu. Ali ja nemam. Znaš što ja imam na glavi? Lavlju grivu!
Blagoslovljena, ili po meni, prokleta sam da na glavi nosim toliku količinu kose da ptice mogu napraviti gnijezda u njoj. Slušanje frendica kako i one imaju gustu kosu, nije pomoglo, jer realno, da, one imaju gustu kosu, ali ja nemam! Svi pate za tom nedostižnom gustom kosom, ili lavljom grivom, ja se pokušavam riješiti toga. Bez brige, ne pronalazim stvari poput pomfrita u kosi i slično, ipak ju održavam i perem na tjednoj bazi. Ali nemoguće je živjeti s time na glavi. Kada god želim pod škare, majka mi uputi onaj “zaklati ću te” pogled. Ona je tip žene koja je odgojena damski, i samo dame imaju divnu bajnu, Matovilka kosu.
Prije svega, da razumiješ o čemu pričam. Ovo je moja djevičanska kosa. Ošišana stepenasto, u prijevodu na neki dijelovi kose su ošišani na bob, iliti kratko, pa se spajaju s dugom kosom. Zamisli si moju djevičansku kosu uvećanu puta dva. Možda i tri. Svaka frizerka je u sebi počinila samoubojstvo kad je trebalo toj kosi raditi frizuru, farbati ju ili kovrčati.
Živio punk i njegova ostavština zvana sidecut, ili ti obrijana strana glave/kose. Prije sidecuta je “scene emo hair” bila spas. U periodu srednje škole, točnije 2012. godine, počeo je trend zvan sidecut. Kao što i svaki dio alternativnog stila postane društveno prihvatljiv, tako je postao i sidecut. Sve basic bitches furaju sidecut. Bilo mi je divno. Napravila sam ga i ja. Nisam ni bila svjesna da sam si s time spasila život, uštedjela na šamponima za kosu, uštedjela trošak struje sušenjem mokre kose fenom, uštedjela na kupnji gumica s obzirom na to da svaka gumica pukne nakon mjesec dana.
Kao što sve ima svoj kraj, tako i trendovi imaju svoj kraj i izlazak iz mode. Okolina ima komentar i mišljenje. “Sidecut je totalno out.” “Sidecut u 2019. godini?!?” Da, sidecut u 2019. godini, dragi moji pratitelji trendova. Moguće je. Ako ne znaš kako drugačije ukrotiti lavlju grivu.
Prije sidecuta sam prošle godine napravila undercut. Undercut koji sada puštam. Skoro pa pola glave mi je obrijano i kratko. Ne izgleda lijepo, ali više ne moram nositi kosu skupljenu u rep, a bez toga izgledam kao Samara Morgan iz “Kruga” samo s crvenom kosom i govorim ti da ćeš umrijeti za 7 dana.
Možda kad tad skupim muda i obrijem cijelu glavu, a do tada, živio punk! Živjelo ne praćenje trendova. Živio sidecut!
Nemoj javno voljeti omražene izvođače jer ostaješ obilježen za cijeli život
Objavljeno 27.03.2019.
Svi smo kao klinci otkrili nekog izvođača/band. Realno, treba nam netko da nam ulije samopouzdanje. Starci ti u tim godinama nisu dovoljni jer “to je nešto što svaka mama mora reći svome djetetu”. Pa tražiš od nekoga tko ima lovu iz toga što ga ti voliš, da ti predstavi samopouzdanje. Realno koji kurac 12 godišnjak zna o samopouzdanju?
Ime izvođača o kojem ću pisati, neću spominjati direktno kroz text. Znaju oni koji znaju, koji ne znaju, umrite u znatiželji. Obilježena sam s njime za cijeli život, ne trebaju mi još dodatni tragovi toga. Bilo je i previše kroz period kad sam učila o samopouzdanju.
Spadam u onu kako ja kažem “predzadnju generaciju doba interneta”. Sredina 2000-tih. Nismo imali smartphone. Poruke na fejsu si mogao provjeravati samo ako bi komp bio free, i ako nisi taj dan imao ništa za učiti. Neki su bili na fejsu, blog.hr-u, dopisivali smo se i anonimno preko chat.hr-a. Preko Blog.hr-a, sam otkrila izvođača, kojeg ćemo u zaštitu moje privatnosti zvati Drew. Zaboravila sam napomenuti da je moja okolina prije otkrića slušala mostly neku narodnu glazbu, cajke, što god su oni mogli razumjeti pošto im engleski jezik nije bio jača strana.
Poslušala sam njegovu pjesmu davne 2009. godine, i s time počinje moje najbolje i najgore razdoblje života. Veselila sam se što sam napokon našla nekoga čije riječi nisu otrcane i glazba je bila prilično zanimljiva. Sutradan sam u školi provjerila znaju li tko je on, i slušaju li ga. Pitanje je bilo tako nevino i dobronamjerno iliti ga složiš se s nekime, da Drake ima dobre pjesme, pa počnete razgovor o njegovoj glazbi.
“Zakaj slušaš tog’ pedera?” To je bilo pitanje koje sam konstantno dobivala. Mislite da je mene tada stvarno bolio kurac za njegovu seksualnu orijentaciju i koga kreše u svoja četiri zida? Kroz stihove je ulijevao 12 godišnjakinji određenu dozu samopouzdanja i samo me jebeno zanimalo ima li netko tko se isto tako osjeća i s kime mogu podijeliti to.
Škola 0 bodova. Svi su zatucani ostali na narodnjacima. Ni daška engleskoj glazbi, bar ne one koje sam pitala. Podijelila sam pjesmu na fejsu. Pa još jednu. Pa njegovu sliku za slučaj ako nisu znali kako izgleda. Nije pomoglo u tome da nađem nekog sličnog meni. Pokušala sam iznova na dnevnoj bazi, dok mi profil doslovno nije postao njegov fan page.
“Prestani to dijelit, ne zanima me.” “Imam novine da čitam to o njemu.” Blabla.
Kako je vrijeme prolazilo, on je bivao sve popularniji. Ljudi su počeli slušati “tog pedera”. Dobila sam dašak ljudi koji je znalo njegov mega hit i to samo glavni refren pjesme koji zna i moja baka. Pokušaji razgovora o drugim pjesmama nisu išli, jer oni tu pjesmu nisu čuli. Al’ bitno da su njegovi najveći fanovi koji sebično ne daju njegove postere iz časopisa jer znaju taj mega-hit.
Internet je s vremenom postao odvratno mjesto. Širila se mržnja. Planirala su se ubojstva određenih izvođača. Stranice s posvetom mržnje prema njima. Uletavanje u inbox s nekim odvratnim komentarom. Sve zbog toga što sam već tada bila obilježena kao “ona cura koja jedina u cijeloj školi sluša Drew-a”. On je bio peder, imao je odvratan glas i pjesme od kojih su samo taj jedan mega hit znali. Ja sam bila nazivana ružnim riječima u njegovo ime jer sam pronašla, grubo rečeno, spas u njegovoj glazbi. Dobivena doza samopouzdanja zahvaljujući njegovim riječima i glazbi, počela je naglo padati. Postala sam ljubomorna na ljude koji su mogli podijeliti pjesmu na fejsu, bez da dobe ljigave komentare ispod poveznice. Ljude koji su mogli obući majicu s omiljenim izvođačem/bandom.
Ja to sve nisam mogla. Već sam bila obilježena kao njegov fan page, koji je samo htio pronaći nekoga sebi sličnog. Majica s njegovim likom bi bila dodatna doza slušanja šugavih komentara dok prolazim školskim hodnikom, samo zato što oni slušaju narodnjake, a ja ne.
Opet vrtimo vrijeme, jer se nije ništa mijenjalo godinama. Dolazile su prve ljubavi. Najveći problem u dječjim vezama između dvoje klinca bez samopouzdanja bio je “Andriana, ti mene više voliš od njega!” ili “Ja sam tebi samo zamjena za njega.” ili meni najdraže “Nikad neću biti kao on.” Pa jebote, ne tražim od tebe da postaneš svjetska zvijezda i pišeš mi pjesme.
S vremenom (opet ulazimo u vremenski stroj) njegova glazba je bivala sve popularnija, da su i homofobi zavoljeli jednu njegovu pjesmu, ali ih je bilo sram što ga slušaju i što im je BAŠ NJEGOVA pjesma bila dobra.
“Pa nije ovaj Drew tako loš.” No shit Sherlock. Znala sam to od 2009. ali je bio previše gay za vas.
Za vašu informaciju, da, još uvijek ga slušam. U svoja četiri zida. Ne volim više objaviti javno njegovu pjesmu jer mi se automatski u glavi pojave šugavi komentari ispod poveznice. Ili sprdnja u vezi mene, zbog njega. Imam tetovažu posvećenu njemu i koncertu. Fascinantno mi je što ljudi iza leđa znaju komentirati “Zašto ona ima tetoviranu samo jednu riječ? Ne razumijem što joj to znači.” Nikad ni nećeš. Hehe.
Najgore razdoblje života je prošlo. On je sad moja mala tajna. Zadnji komentar u vezi njega i mene sam čula početkom ovog mjeseca, jer sam komentirala kako ne znam te pjesme. Lekcija koju sam naučila tada i koju ću drage volje puknuti svima vama u facu je: O UKUSIMA SE NE RASPRAVLJA! Glazba, stil, bilo što. Bilo što je naš izbor i s čime prihvaćamo podnijeti teret obilježenosti za cijeli život. Oni navedeni školski homofobi i raspravljači o ukusima nisu dogurali s glazbom dalje od narodnjaka, dok se moj krug glazbe proširio na svaki žanr. Pokušala sam razumjeti tuđe, i shvatila da je glazba univerzalni jezik o kojoj se, ponavljam, ne raspravlja.
Ne traži jebeni uzor u meni, budi ono što jesi
Objavljeno 05.03.2019.
Popodne ispred frizerskog salona. Skratila sam svoju dugu kosu, iako mi mama bez obzira na punoljetnost, zabranjuje šišanje. Smatra da je šteta za moju divnu bujnu kosu da ode pod škare. Nekome mame zabranjuju tetovaže, meni moja zabranjuje šišanje.
Zaboravila sam uzeti knjigu da skratim vrijeme čekajući da se boja primi dok pušim cigaretu, pa sam scrollala po svim društvenim mrežama da skratim vrijeme.
Naiđem na objavu dotične, koju ćemo zvati Sel. Sel je inače slika idealne kćeri moje mame. Sve dok joj frendica nije rekla da me prestane uspoređivati s njom. Citiram ju “Daj jebote, tjeraš si kćer da ti bude neka tvoja vizija jebene seljačine, a kćer ti je stvorena da preokrene svijet naopačke.” Od tad je mamina idealna verzija kćeri pala u vodu. Ona je cijelo vrijeme htjela da ja vidim uzor u Sel, a ispalo je da Sel vidi uzora u meni.
Njezino kopiranje počelo je prilično rano, ali tada to nisam jebala ni pola posto. Kasnije sam skužila da je smiješno jer sam to ja, ne ona.
Sel je na fejsu objavila status kojem je poanta bila rasplakati ljude i dobiti njihov respect. Naravno, bolje sastavke sam napisala u osnovnoj školi na temu “Križni put”, nego što je bio taj na fejsu.
Pustimo nakratko sve to na stranu. Razumijem da nitko od nas nije u potpunosti originalan. Svi mi padamo pod utjecaj, nekoga ili nečega. Bili to trendovi koji nam daju muda, da isfuramo nešto što prije nismo. Bio to neki celebrity koji ima lijepe cipele na crvenom tepihu, pa si i ti moraš naći takve. Sve je to u redu. Svi smo žrtve kopiranja, padamo na taj utjecaj, vidimo neku estetiku i moramo ju imati. Ali drugačije je kad ti kao žrtva kopiranja nađeš nešto svoje, svoju estetiku, pa ti ju netko besramno mazne samo zato što je to tvoja estetika ne njihova. Jer vide uzora u tebi, a ne žele to priznati.
Osim srcedrapajućih textova na fejsu s kojima nikoga nije rasplakala, iskopirala je nijansu ruža kojeg sam kupila. Nikad nisam bila tip cure koja voli naglašavati usne. Navedeni ruž, nijansa je bila najdivnija nijansa ljubičaste boje na svijetu, koju sam ikad vidjela pa sam ruževima dala priliku. Nije prošlo dugo vremena da bi uz hrpu wanna be srcedrapajućih postova Sel objavila kako joj se upalila lampica u glavi i morala je kupiti BAŠ TU ISTU NIJANSU (od svih mogućih izbora) ruža. Moš’ mislit’.
Nadalje su tu uz statuse bile kopija frizure, očita kopija šminkanja jer je odjednom i Sel cijeli život umjetnica i zna crtati na papiru. U prijevodu, žena je ofarbala bojanku, i to jedan list papira i proglasila se umjetnicom. Uvijek tvrdim, znaš crtati na papiru znaš crtati i po sebi, odnosno našminkati se.
Sve sam to gledala, šutjela i trpjela. Zašto? Jer znam da nikad neće biti u tome na istoj razini kao i ja, kopija ostaje samo kopija. Stvarno dignula moj divan nizak tlak s time što je išla iskopirati moje pisanje. Ionako joj kopiranje mene nema kraja, pa zašto ne i iskopirati pisanje.
Imam jebene dvije propale knjige iza sebe koje sam pisala ko mala klinka, i pod time mislim na period od 10-12 godina. Nakon toga sam pisala dnevnik, kojeg još dan danas čuvam i čitam svoje frustracije. U jebenoj osnovnoj školi, sam bila u dva predmeta najbolja, likovni i hrvatski. Likovni mi je išao, koliko težak može biti predmet za buduću umjetnicu? Hrvatski sam obožavala. Sjećam se jednom da sam gutala knjige od R.L. Stine, toliko da mi je njegov način pisanja ostao u glavi. Taman se poklopio s time da smo morali napisati sastavak od dvije stranice iz hrvatskog. Napisala sam ih četiri. Na dodatnoj jer su mi dva školska sata bila premalo za pisanje. Učiteljica ocijenila radove, pripremila je pohvaliti najbolji rad. Najbolji učenik u našem razredu se taman pripremao da čuje svoje ime, but nah, it was me.
U srednjoj se situacija ponavljala. Iako sam tada manje voljela hrvatski jezik jer je profesorica bila kuja koja je imala svoje miljenike. Grupica cura koja se kurčila, obožavatelji skupe robe, dugi noktići, basic bitcharke koje su bile zadužene za organizaciju. Naravno zahvaljujući meni, jer sam se u prvom razredu družila s njima i naučila ih što je to organizacija jer od koga ćeš bolje naučiti nego od horoskopske djevice kojoj je organizacija u zvijezdama. Lektire nisam ni čitala. Prozivala je samo miljenike na odgovaranje, ostali joj nisu bili važni. Čudno što je žena na kraju postala ravnateljica škole, a tako je neodgovorna. Prvu ocjenu iz lektire dobila sam u 4 razredu. Naravno bilo je komplikacija. Sastavak sam napisala na razini čovjeka koji je na 4 godini faksa, ne u 4 razredu srednje. Djeli radove i govori ocjene. Pozove mene da dođem. I’m like what the fuck you want? “Od kuda ti ovaj sastavak?” Ja zbunjeno gledam, očekivala sam pohvalu da sam dobro napisala, jer realno bitch nisi me u ove 4 godine ni jednom prozvala da kažem svoje mišljenje, ne znaš kako razmišljam. “Pa iz glave.” – odgovaram joj. Točnije knjiga koje sam detaljno poučila, analizirala likove, analizirala psihologiju, filozofiju popila dva brufena jer me sastavak ubio, i pisala sam ga jebenih 5 sati. “Možeš natrag.” Čudi se i ne vjeruje. Sjednem i čekam. Počne buka u razredu, ekipa priča, basic bitcharke se okreću iza i gledaju me. Profesorica tipka po mobitelu i ne reagira na buku. Ponavljam, ta žena je postala ravnateljica škole. Vjerojatno je tražila nečiji sastavak najsličniji mojem da bi mogla otkriti da ga ja nisam sama napisala nego sam prepisala s interneta. Bez uspješno. “U redu, dati ću ti 4 ovaj put, sljedeći ćeš dobiti veću ocjenu, ako isto napišeš.” – odgovara i odlazi iz razreda jer joj je trebao cijeli jebeni sat da nađe dokaz da to nisu moje riječi. Duh. Zaslužila sam 4 za najbolji sastavak koji si u životu pročitala?
Situacija s profesoricom iz filozofije mi je draža. Oduvijek me zanimala filozofija i voljela sam taj predmet. Svima je bilo dosadno i nejasno, ja bi postavljala neka random pitanja, always. Pisanje sastavka, nadmašila sam samu sebe, i otkrila novi level pisanja. Prošla školsko natjecanje ko iz pičke i poslana na županijsko natjecanje, koje sam isto prošla al jebi ga, nisam bila među prvih top 5 koji idu dalje. Nije baš pohvalno jer sam sama sebi veliki kritičar, al ej, treba i doći do toga da te netko pošalje na natjecanje iz filozofije. Najslađa mi je bila činjenica da je profesorica znala prepoznati moje sastavke jer zna moj način pisanja. Uvijek sam pisala kako ona kaže, previše osobno.
Nakon srednje planirala sam napisati knjigu, koja je još uvijek na čekanju. Ne mislim pisati neku biografiju, već roman koji nema veze s mojim životom, ali opet ima. Lik iz osnovne je rekao da, kad ga objavim, on će biti prvi koji će ga pročitati. Još uvijek ga držim za riječ. Nisam našla svoj način pisanja, pišem kako mi se sprdne. Pišem kako moja bivša profesorica iz filozofije kaže, previše osobno.
Pisanje nije napisati sastavak u osnovnoj školi na temu “Kako si proveo ljetne praznike”. Pisanje nije forsirati nekoga da se rasplače na tvoj text. Pisanje je kad si najbolji prijatelj s papirom, i možeš mu sve reći. Ne piši samo zato što ti NETKO NA KOGA SI SE UGLEDAO piše textove. Ja živim za pisanje. Imam jebene ideje u u glavi danima i mogu ih prebaciti na papir. Imam pisačku blokadu nekad. Nemam svoj način pisanja, iako si nalijepše tekstove pišem dok sam sjebana. Umjetnost dolazi iz boli, ne iz sreće.
Svi oni stihovi “budi ono što jesi”, “drži se onoga što znaš”, “nemoj se mjenjati zbog drugih” u pjesmama, knjigama, poezijama, ČLANCIMA (koje pišu ljudi s talentom za pisanje) su jebeno otišli u zrak. Bespotrebno. Sel je osoba koja nije pronašla sebe upravo zbog toga što se ne traži nego kopira mene i ostale. Nauči primjer iz ove priče. Nećeš daleko dogurati s onome u čemu nisi dobar iliti ga u kopiranju tuđih talenta. Bez obzira koliko truda ulažeš u to.
Pouka ove cijele frustracije je, budi ono što jesi, slijedi sebe i svoje snove, srce, i sve što ste već čuli i vidjeli u pjesmama, knjigama, motivacijskim porukama, jer ima smisla u njima. A vi moji bovaristički pisci, ostanite takvi kakvi jeste. Ako znaš prebaciti svoje crne misli na papir, i s time stvoriti jedan divan komad umjetnosti, kreni, nemoj čekati! Ja ću prva pročitati ako mi dopustiš da zavirim u mračan ponekad i vedar svijet tvojih misli.
Šah mat, baby
Objavljeno 22.02.2019.
Počnem filozofirati Josipu nešto taman prije spavanja.
"Joj, biti s tobom je poput partije šaha. Moraš znati sve poteze unaprijed." - kaže mi mrtav umoran. Sklopio je oči i naslonio glavu na ruku.
"Zaigrajmo šah onda." - kažem s dozom energije koju sam dobila zahvaljujući prijašnjoj popijenoj kavi.
Par sekundi tišine, polako tone u san. "Kralj je pojeo pijuna." - kaže u polusnu.
"Meni se čini da je šah mat (kralj je mrtav)."
Klinke vjeruju krokodilskim suzama
Objavljeno 17.02.2019.
Očekivala sam da će i ovaj dan doći. Susret s curom kojoj sam ukrala muškarca, koja je meni ukrala muškarca i spasila život. Radila sam svakakva sranja prije. Prošle godine sam razdjevičarila novo sranje i dala mu svoj prvi puta. Zbrijati sa frajerom koji je u vezi, a ti si svjesna toga.
Vjerujem da vam dugujem objašnjenje. Biti će kratko jer nije potrebno puno. Bio je na meni godinu dana, pa je otišao na nju, bez objašnjenja. Ona je punoljetna klinka kojoj seksualni odnosi nisu bili poznati pojam, prebacio se na nekoga koga jesu, da bi zadovoljio svoju potrebu. Na kratko vrijeme. Što god ljudi govorili, seks je važan!
Veza je bila još skroz friška. Pretpostavljala sam da neće dugo trajati. Kao što niti jedne njegove veze nisu. Mislila sam (a misliti je cvijeće brati) da mogu ženu osloboditi od fuckboya na brži način, prije nego što se zaljubi u njega. Prijevarom. Bila sam uvjerena da će mi uspjeti. Živimo u malome gradu, potrebne su 3 minute da se vijest proširi po cijelom gradu. Izdržali su godinu dana u toj vezi, pa se on prebacio opet na punoljetni klinku. Biti će da frajer ima fetiš? Hey, Lolita, Hey! No, ovaj text nije o frajerovim kompleksima.
Od izvora, znam da je sljedeći dan bio na kavi sa svojom babygirl, u međuvremenu je saznala za mene i prijevaru za koju ju je on uvjerio da se nije dogodila. Ne. Spavala sam s duhom. Ili sam popila previše pive, pa sam zamislila njegov facu na drugome frajeru. Poanta je da sam bila lažljivica i da ljudi izmišljaju priče.
Na klupici sam pijuckala kavicu s nedovoljno šećera i mlijeka. Do mene je sjedila poznanica koja si je dobra sa babygirl. Školica je gotova ide babygirl iz škole prema kafiću, pogledamo se i svaka nastavi svojim putem. Mislila sam, okej to je to. Preživjela i taj trenutak. Ne. Najgore je tek dolazilo.
Nesanica me počela već polako hvatati. Okupljala se ekipica od poznanice. Puf. Socijalna fobija napada. Pogled u mobitel, tipkanje poruka. Na brzinu ih čitala jer sam bila previše nervozna da ih pažljivo pročitam. Natikpala par odgovora. Preko zebre dolazi babygirl. Sjećam se njezine bijele majice, koja je bila ugurana u traperice na to neka lepršava vesta. Nisam obraćala previše pažnje na detalje, samo sam se nadala da ne ide prema nama. Pljuga u ustima, žicala je upaljač. Imala sam ga pokraj sebe. Meni kroz glavu prolazilo, trebam joj li ga dati ili ne? Ne znam. Kako se uopće treba ponašati prema curi, kojoj sam zamalo sjebala vezu?
Zamrznula se. Poznanica vadila upaljač iz torbe. Ajde, barem netko, pošto ja nisam mogla. Pitam se jesam li trebala dati joj? Ne znam.
Natrag pogled na mobitel i tipkanje. Molila sam frenda da izađe vanka sa mnom, jer mi je užasno trebala piva i muško društvo. Iako sam kasnije otkrila da frend zna babygirl bolje nego što sam mislila, no nismo pričali previše o tome. Pitala sam kuje iz Seksa i grada kako se trebam ponašati. Ignoriraj. Radila sam to cijelo vrijeme. Ali mi je kroz glavu tada prolazilo tisuću i jedna misao. Trebam li reći oprosti? Trebam li ju barem malo slušati o čemu priča? Pričljiva je dosta. Ima divne pune usne.
Ignoriranje mi je dosadilo. Ugasila mobitel i koncentrirala se na ono što priča. Nešto o dečku koji je autom napravio nešto i prolazio pokraj zebre? Ne znam, bila sam previše uznemirena da bi pozorno slušala. U jednome trenutku smo postavile eyecontact. Pozorno smo gledale jedna u drugu. U njezinim očima nisam vidjela ni malo mržnje. Možda me pogled prevario, ali to je bilo ono najčudnije.
Babygirl, gdje je mržnja prema meni? Zar su te frajerove suze uvjerile da mu jedina? Djevojčica još nije postala žena. Zar samo toliko malo razlike u godinama između nas dvije dijeli djevojčicu od statusa žene?
Seks i grad: Girls night ili pimpek party?
Objavljeno 15.02.2019.
Subota navečer. Mjesec ljubavi se bliži kraju.
Kuje iz Seksa i grada su odlučile da imamo girls night. Može.
Većinom girls night imamo kad se Carrie vrati iz Austrije, tako da su sve članice na okupu. Ovaj puta smo odlučile izaći bez nje. Samo nas tri od četiri kuje.
Stresan ritual spremanja za subotu navečer i smišljanje kako do prijevoza - ću preskočiti, jer mrzim taj ritual. Srediti se od glave do pete. Jesu mi obrve dobre ili ih trebam počupati? Jesu li dlačice iznad usna dovoljno sitne da ih sakrijem s puderom? Imam li trakice za depilaciju? Hoću li stići na vrijeme ako se krenem sada šminkati? Mrzim to više od svega.
Mami je na večernju kavu došla kolegica s posla. Vide se skoro svaki dan, ali to ju ne spriječava da svoje slobodno vrijeme troše zajedno. Dobacila sam par riječi i pozdrava, i otišla sam se žurno spremati. Imala prijevoz, jedan problem skinut s vrata.
U fazi šminkanja sam dobila sto tisuća propuštenih poziva, poruka na vocapu i SMS-u od Samanthe. Ne šalim se. Htjela je da dođem čim prije. Polako ženo, noć je još mlada.
Kratke hlačice, hulahopke, maznula mami visoke crne čizme, topic, i karirana košulja kao začin na sve to. Kako se osjećam? Jako neudobno, jer pokazujem malo mesa.
Sigurno se pitate koji mi je kurac i čemu takav stav? Ženama muški pogledi gode i dižu im ego. Ali ne i meni. Gadi mi se i bježim od toga. Radije ću zavesti muškarca u trenirci, muškoj majci, hoodici i kožnoj jakni, nego u haljini ili u nečemu zbog čega će me muškarac gledati kao seksualnu lutkicu.
Krenula sam oko 22:00 h. Kuje su me dočekale u Livingu. Divne kao i uvijek. Postavila par šugavih pitanja, više sam bila u moodu za slušati nečije razgovore, u nadi da će jedna od njih započeti neki razgovor, no odgovorile su mi kratko i jasno. Gdje je Carrie kad ju trebaš? Svirao je neki bend uživo. Nisam zapamtila ime, niti me zanimalo. Samantha ih je pohvalila.
„Što ćeš popiti?“ – pita me kobobar.
„Kavu s mljekom.“ Samantha mi uputi onaj pogled – ženo subota nevečer je, ti ćeš kavu sad piti. Spustim pogled prema stolu. Samantha mi se obraća.
„Alo, kakva kava?“ „Konobar, dajte jedan bambus“ Dere se i maše s rukama da ju uoči.
„Samantha, ne! Ne, dajte mi kavu!“
Zna se čije je piće pobjedilo. Bambus. A dobro. Iako se nisam htjela napiti prije Longa, čisto da mogu pijuckati jednu čašicu vina cijelu noć. Nije mi baš do poštenog opijanja bilo. Još jedna runda na moj račun za njih dvije.
Istračale smo muškarce. Ne sjećam se najbolje toga razgovora, jer me bambus počelo polako pucati. Opet sam pila na prazan želudac. Naravno. Krenule prema Longu. Bilo je i vrijeme. Na putu do Longa je Samanthu i Charlotte zaustavio plavi auto. Samanthin frajer, bratić i Charlottin nesuđeni jebač. Samantha je polako ulazila u auto, i pozvala nas da idemo. Eh, prepreka. Charlotte nije htjela ići. Logično, ja nisam rekla niti da niti ne, samo sam pitala jednu i drugu kamo se ide, na što me niti jedna od njih nije doživljavala. Ništa. Pravac za Long. Malo ljudi. Uvijek prerano dođemo. No, nebitno. Naručile piće, i noć može službeno započeti.
Oh, evo njih trojice iz auta. Sjetila sam se onoga kada mi je Samantha rekla da ona i njezin frajer nikad nisu za istim stolom u Longu. Dođu jedno k drugome da se pozdrave, i on uglavnom visi nad šankom, dok je ona za rezeviranim stolom. Sigurna sam da joj je kroz misli poletilo da ce se tamo njih trojica smjestiti, kao što je i meni. Ne. Ravno na naš stol.
Ne znam likove. Imam socijalnu fobiju, ne, ne želim se s vama upoznavati, osim sa frajerom od Samanthe jer mi je frendica. Dvojica bili mrtvi pijani a nije prošla ni ponoć. Stalno odlazila na WC, samo da se malo maknem od njih. Sumnjam da su primjetili da sam se malo duže zadržavala na WCu-u. What? Oh, da. Socijalna fobija je divna stvar.
Većina večeri je prolazila ovako. Charlotte se sa svojim nesuđenim jebačem nešto došaptavala. Samantha i njezin frajer su se jebali su se pogledima. A, ja? Ja sam se borila sa klastufobijom i socijalnom fobijom u sebi. Popila dvije čase čistog vina na eks. Nah. Trebalo mi je nešto jače. Polako je počelo djelovati. Otišla sjesti na fotelje i švrljat po fejsu. U međuvremenu su mi se Samantha i Charlotte pridružile. Imale su neku raspravu, ustala sam s fotelje i došla do njih, tek su me onda primjetile. Oh, koliko je vremena prošlo? Možda 10 minuta? Ne znam.
„Gle, neću. Rekla sam mu da sam u vezi. Ali nikome niti riječ za to.“
Kroz glavu mi je prošlo da je Charlotte svojem nesuđenom jebaču srala da je zauzeta, samo da se makne od nje. Eh, stara moja. Neće jebače, pogotovo ne prave fuckboyse zaustaviti činjenica da ti imaš dečka. Sve tri smo se vratile natrag. Krug se ponovno nastavljao, do pola 1. Ne sjećam se kad sam primjetila da smo Samantha i ja ostale same za stolom. Bila sam u svome svijetu. Samantha je rekla da ide van i da ju pričekam. Great. Lik do našeg stola me odmjeravao. Započala sam košulju od glave do pete, njemu i inat tako da nema što gledati. Muška gamad. Neugodnost. U mislima sam očajno dozivala bilo koga iz te ekipe da se vrati i pravi mi društvo. Nije uspijelo. Oh, evo Samanthe.
„ Diži se, idemo doma!“ – kaže mi i počne tražiti svoju torbicu.
„Kaj? Već? Tek je pola 1.“
No bila je na pola puta do izlaza.
Samantha i ja smo stigle do Charlotte. Stajala je vani sama. Pošto me after dobro pucao, nisam niti pitala gdje su naše druge gore polovice nego sam čekala da se stovre ispred nas. Nije me bilo briga gdje su.
Ostatak večeri Samantha je potrošila sve kune na računu nazivajući svoga frajera, s konstantnim pitanjem gdje je i kad dolazi po nas. Trajalo je sigurno do 2 ujutro.
Poslala sam poruku mami da mi sredi prijevoz. Na što je ona pizdila i paničarila, a ja sam ju dodatno smirivala s time da ću se snaći. Pa makar morala čekati starog da se vrati iz Splita.
Dok sam šetala u mislima i smirivala staru preko poruka, koncetrirala sam se na Samanthu i njezin trud oko prijevoza.
„Charlotte neće, a Hellmouth ima dečka.“
Jesi ti to kujo stvarno mene mislila prodati čistome fuckboy-u za prijevoz? Damn it, ženo.
Oh, nisam spomenula da nam se u međuvremenu Samanthin brat pridružio u paničarenju oko prijevoza. Nas tri smo paničarili, dok je Charlotte bila mirna. Mirna ali uznemirena zbog toga što joj je fuckboy priuštio. Imala je svoj prijevoz. Nikad još nismo tako rano otišle iz Longa.
Charlotte je otišla doma. Samanthin frajer je došao. Ostavio je Samanthinog buraza doma, pa onda mene.
Pitate se koja je pouka ove kratke besmislene priče naizgled bez poante ali s velikom poantom?
Frajeri se ne bi trebali nepozvani gurati na girls night, niti cure na pimpek party.
Vještice, anti-feminizam i muškarci koji se boje ženske seksualnosti
Objavljeno 30.01.2019.
Ne volim se uključivati u etičke rasprave. Ja sam ona koja vidi sve negativne i pozitivne strane etičkih rasprava. Feminizam nisam nikad doživljavala kao "ravnopravnost između muškarca i žene" već kao "žena sam i prikazana sam kao konstantna žrtva muškarca".
Prije nego što krenem na temu, želim da upoznate ženu koju nećete naći u školskim udžbenicima, jer nema alat između nogu pa nije zaslužila mjesto tamo.
Žene su u vojsci prikazivane kao "žene vojnika" koje prolaze odvojenost od svog partnera i žive u strahu jer brani svoju domovinu. Osim Ivane Orleanske koja je spasila Francusku od Engleza, a za uzvrat dobila status lude šizofreničarke i gorenje na lomači.
Žena za koju ne znate, a vrijeme vam je - Rosa Shanina. Vjerojatno jedina žena koja je tjerala strah u kosti nacistima. Ruska snajperistica ušetala je u sovjetski vojnički centar sa samo 17 godina. Nije htjela sjediti i čekati da sve završi, htjela se boriti i ubiti što više nacista. No odbili su je. U međuvremenu je izgubila dva brata i više je nitko nije mogao spriječiti da ode u rat. Napunila je 18 godina, ponovo se prijavila i otišla na obuku za ženskog snajperista. Ali kada je završila Centralnu akademiju za ženske snajperiste, planovi vojnog raspoređivanja držali su je daleko od središta borbi. No nije odustala. U travnju 1944. ubila je prvog nacističkog časnika, a zatim u roku mjesec dana smaknula ih još sedamnaest. Samo tri mjeseca prije završetka rata poginula je na području Istočne Pruske. Prije svoje smrti, sa samo 20 godina, ona je uspjela da ubiti čak 54 ljudi za manje od godinu dana.
Rosa je inače bila jedna od 2484 žene koje su se tijekom Drugog svjetskog rata borile kao snajperistice Sovjetskog Saveza. Žene snajperisti usmrtile su oko 11 280 neprijatelja.
Činjenica da je "dostojantsveno" poginula ju je spasila jer bi vjerojatno bi završila spaljena na lomači.
Kad već toliko spominjem spaljivanje na lomači i vještice, valjalo bi se iskoristiti citat iz filma "The Love Witch" iz 2016 koji najbolje objašnjava zašto je bilo histeričnog spaljivanje žena u srednjem vijeku iliti ga strah od strane muškarca prema ženskoj seksualnosti.
"Sve vještice trebaju znati gdje leže njihove moći. Mi smatramo da ženina najveća moć leži u njenoj seksualnosti. Mi ne gledamo na tu moć kao satanističku ili anti-feminističku već kao proslavu žene kao prirodnog bića. Zemaljskog tijela, spirtualne esencije i maternice. Cijela povijest vještičarenja ispeletena je strahom od ženske seksualnosti. Spaljivali su nas na lomači jer su se bojali erotskih osjećaja koje smo budili u njima. Kasnije, počeli su da koriste brakove kako bi nas držali u ropstvu i pretvorili nas u sluškinje, kurve i lutke za fantaziranje nikad ne pitavši što želimo. Uče nas da je normativno ljudsko biće hiper-racionalni, stameni muškarac, a da su ženske emocije i intiucija bolest koja treba biti izlječena. Također vjeruju da se muškarci i žene razlikuju, i da prava ravnopravnost leži u razlikovanju. Moramo naučiti muškarce kako da nas vole koristeći načine koji oni razumiju. Budite dostojane ali uvijek dopustite muškarcu da se osjeća kao muško. Iskoristite seksualnu čaroliju da iskorijenite njegov strah od vas i da otvori svoje srce za talas ljubavi. Jedino tada če početi da vas gleda kao ljudsko biće s vašom unutrašnjom ljepotom. Kada njegovo srce bude spremno za ljubav, možete raditi s njim što god poželite."
Vratimo se u sadašnjost. Ženska histerija oliti ga psihička bolest 1920. koja se lječila orgazmom ili stavljanje ženi kaveza na glavu, spaljivanje "vještica" na lomači i ostalih histeričnih načina da bi se dokazala moć muškarca, danas više nema. Ali nema ni ravnopravnosti.
Nema ravnopravnosti jer žena ne smije obući kratku haljinu bez da na sebi ima muške poglede. Ako dođe do silovanja, ona je odgovorna jer je "zavodila". Ako ne želi stupiti u brak ni stvoriti obitelj onda je kurva. Nismo više vještice nego smo kurve koje ne žele intimnost s tobom jer mislimo da nisi dostojan toga, ili jer ne padamo na ulete koje uključuju slike pimpeka u inboxu. Ako nas uspiješ osvojiti onda smo kurve jer ne želimo brak koji uključuje biti doma s bebom, kuhanje ručka, i obavljanje kućanskih poslova dok ti visiš vani s ekipom na pivi jer si imao naporan dan i radiš "teži posao od nas". Kurve smo ako ne uzmemo tvoje prezime jer smo uspjele sa svojim prezimenom postići dobru reputaciju. Kurve smo jer mislimo da se raspodjela poslova ne bi trebali svoditi na "muške i ženske".
Postoje muškarci koji vole kuhati i dođu ranije s posla pa skuhaju ručak za sve ukućane. Postoje muškarci koji obavljaju "ženski posao" po kući oliti ga imaju ulogu domaćice jer žena ima radnu subotu a njima se neda biti ljenčina koja visi pred tvom cijelo jutro i čeka ženu da mu opere radno odjelo i složi ručak. Postoje muškarci koji zarađuju manje od svoje žene i ne boje se priznati to. Postoje muškarci koji mogu zadržati svoje sjeme tamo gdje mu je mjesto, ne dopustiti da slučajno pobjegne dok je žena student i nema vremena biti u drugome stanju, niti joj je trenutno prioritet osnovati obitelj. Postoje muškarci koji ne gledaju ženu kao 3 rupe koje on može ispuniti da bi se osjećao zadovoljan. Postoje muškarci koji ženi priušte orgazam bez poze 69. Jedina nada zašto do sada nisam postala žestoka feministkinja koja se bori za ravnopravnost su muškarci koji se ne boje žena ni naše seksualnosti.
Krvava Novogodišnja zabava iliti zašto sam prestara za neka sranja?
Objavljeno 18.01.2019.
NEDORŠENO.
Kuda za Novu? Pitanje koje ti svi postavljaju već sredinom 12 mjeseca. Nemam pojma. Biti ću doma u krevetu? Ili kako imam nepredvidljivog dečka kojeg ni Baba Vanga ne bi mogla pročitati, možda me iznenadi s nekim skromnim planom.
Imali smo u planu otići na Sljeme, uhvatiti rub koji ima divan pogled na cijeli grad, gledat vatromet i nadat se da nećemo naići na ekipu koja ima zamagljena stakla u autu.
Par sati prije ponoći dragi dobio poziv od frenda da će doći do njega prije izlazka u klub Izzy. U stvari, planirano mjesto za proslavu nije noćni klub već kafić koji je preuzeo ulogu noćnog kluba. Prijašnji i jedini noćni klub zatvoren je već godinu dana, ako ne i više.
U međuvremenu mi se rođakinja javila s pozivom u Izzy. Dragi je bio skeptičan , ali znala sam da će u međuvremenu plan za Sljeme propasti.
Njegova skeptičnost me nije spriječila da odlepršam u kupaonu našminkati se. Bilo je vrijeme da se skinem iz dva broja širih majica, trenirke, kose skupljene u punđu, i mojeg najdražeg - kolšarskog stila iliti stila uličarke.
"Bejb, pa nije tako loše ovdje." - iskoči mi poruka od dragog na zaslonu mobitela, dok sam bila u fazi završavanja šminke. Kao što sam i mislila, plan za Sljeme je propao.
"Spremna sam kroz 5 minuta, dođi se preskinuti i po mene." - odgovorila sam uzbuđeno.
Nešto dalje od naše kuće dogodio se sudar. Nismo bili svjedoci niti smo sudjelovali, samo smo došli na mjesto nesreće. Krvava cesta, komadići stakla, smrskani auti stoje bočno, puno svjedoka i blještavih svijetla. Još jedne "žrtve" Uklete ceste. Nije stvarno ukleta, samo ju tako zovem jer nigdje drugdje nećeš naići na toliko zavoja koliko na tom putu ima. Puno prolivene nevine krvi je na toj cesti. Od preživjelih, jer ti Ukleta cesta ne pruža smrt. Ništa neobično nam to nije bilo, jer eto događalo se često. Ne želim ispadati sociopat, but show must go on.
Dogodilo se Novogodišnje čudo pa smo našli slobodno mjesto za parkiranje točno ispred Izzy-ja. Što je stvarno pravo Novogodišnje čudo jer je pola grada na dočeku, a mi smo kasnili oko sat vremena.
Otisak žiga za upad. Neočekivano jer sam navikla na papirnate narukvice koje bi noću natopila alkoholom, ili bi se izgužvale dok bi se probijala kroz masu da dođem do wca, svejedno imala sam uspomenu na tu noć. Imam jednu koja je natopljena krvlju. Mojom. Nije samoozljeđivanje u pitanju. Priča za neki drugi put.
Sreća je bila na mojoj strani, pa sam uspjela rezervirati stol odmah na ulazu. Klaustrofobična sam na puno ljudi u prostoru. Činjenica da je meni iza leđa bio ulaz i imala sam mjesta mi je bilo olakšanje. Plus, lakše je kontrolirati klaustrofobiju pod utjecajem alkohola. Boca je već bila na stolu, čaše su bile napola pune. Iako je bilo prilično mračno, sestrična me odmah prepoznala, mahnula mi i pružila čašu. Bejb je otišao u masu ljudi da bi došao do svojeg stola. Odmah sam počela točiti vino u čašu i mješati ga s Coca Colom. Ne bi voljela dobiti napadaj panike u ovoj masi. Iz zvučnika je pištala glazba, a ja sam očima prolazila po ekipi, tražila poznanike. Po mojoj procjeni, sve je bilo puno jebenih maloljetnika. Osjećala sam se kao da sam najstarija ovdje.
Čekala sam da alkohol počne djelovati, pokušala prepoznati pjesmu, zaplesati uz ritam, pustit dušu na plesni podij i noć je službeno započela.
Bilo je oko 10 sati navečer kad mi je ekipa počela prilaziti i prepoznavali smo one s kojima pričamo iako ih znamo iz viđenja.
Freddie Mercury: Što znamo o čovjeku koji je vjerovao u sebe kada nitko drugi nije?
Objavljeno 13.11.2018.
U kinima vlada "Bohemian Rhapsody", biografija na tematiku života Freddija Mercury-a. Film je nazvan prema istoimenoj pjesmi grupe Queen, koja je u Guinessovoj knjizi rekorda proglašena najboljom pjesmom svih vremena.
Farrokh Bulsara rođen je 5. rujna 1946 u državi Zanzibar - danjašnja Tanzanija, država u Istočnoj Africi. Po horoskopskom znaku, bio je šesti znak u horoskopu - djevica. Važno je napomenuti da je Freddie bio tip osobe koji vjeruje u horoskop, što možemo vidjeti i u samome logu grupe Queen koji je on sam dizajnirao. Prepoznatljiv logo grupe Queen sastoji se od horoskopskog znaka svakog člana grupe - dva Lava za John Deacona i Roger Taylora, Rak je za Brian Maya, dvije vile predstavljaju Freddiev horoskopski znak Djevice. Q i kruna predstavljaju samu grupu Queen, na vrhu je ptica Feniks da zaštiti cijeli znak. Ptica Feniks je po egipatskoj mitologiji sveto biće. Nakon kraja životnog kruga feniks izgori, a iz pepela nastane mladi feniks, feniks to simbolizira vječitu slavu benda. Freddie možda tada nije bio svjesan činjenice da će Queen biti slušan i u drugome stoljeću, analizirajući Freddievu psihičku stranu, možda je čak i je.
Njegova obitelj perzijskog je podrijetla; majka Jer i otac Borni, rođeni su i odrasli u Indiji. Sljedbenici zoroastrizma. Freddie nije htio da ga se smatra Indijcem, bio je ponosni Perzijanac. Njegov ponos možemo osjetiti u tekstovima pjesmama koje je pisao. Tekstovi se sastoje od riječi na engleskom, arapskom ali i perzijskom jeziku.
Prvi okus slave osjetio je dok je imao samo jednu godinu. Fotografija na kojoj je on kao beba, pobjedila je na lokalnom natječaju za najlijepšu bebu.
Sa 5 godina krenuo je u školu u Zanzibaru, s kojom su upravljale britanske časne sestre. Imao je 8 godina kada je poslan u internat, koji je gotovo pet tisuća kilometra udaljen od njegovog doma i obitelji. Obitelj je viđao samo jednom godišnje. U ranoj dobi biti razdvojen u obitelji bio je izazov za malog Freddiea.U intervujima nije htio govoriti o svome školovanju, iako je u jednom intervju 1974; rekao da mu je taj period života pomogao da se nauči zauzeti za sebe. Po prirodi Freddie je bio prilagodljiv drugačijoj okolini, može predstavljati izazov s obzirom na to da želi biti voljen i najbolji od najboljih, a s druge strane želi biti zadovoljan sa sobom što je za njega teško jer je bio sam sebi najveći kritičar.
Uskoro se susreće sa zlostavljanjem svojih vršnjaka, te ga zbog naglašenih prednjih zuba počinju zvati Zubati. Freddie je prihvatio to kao dio sebe i svoju manu pretvorio u vrlinu, jer upravo zbog tih naglašenih zuba njegov glas i glasnice su se kretale brže kretale nego kod drugih ljudi. Primjer, tipični vibrato kreće frekvencijom između 5,4 Hz i 6,9 Hz, kod Freddija se kretao oko 7,04 Hz. Prosječna frekvencija njegovog glasa bila je 117.3 Hz.
Učitelji ga opisuju kao povučeno i sramežljivo dijete. Važno je napomenuti da su ga učitelji od milja počeli u školi zvati Freddie, što će mu uskoro postati umjetničko ime na pozornici. Povučenost se kod djece smatra nedostatkom. Ali ne mora biti kontekst problema. Povučeni ljudi su "dobri slušači", imaju izgrađen stav o sebi, unutrašnji mir koji isijava i kada bi ekstrovertni ljudi bili tihi dovoljno dugo – vidjeli bi njihov sjaj. Kada analiziramo povučenost, otkrivamo da su povučeni ljudi prepuni bijesa i straha, umjesto mira i povjerenja. Kada zagrebemo još dublje, otkrivamo da postoji puno dobih razloga zašto su bijesni. Primjer, sa 8 godina poslan u internat i odvojen od obitelji.
1963. godine Freddie napušta školovanje i vraća se na Zanzibar. U etnički vrlo podijeljenom Zanzibaru tada izbijaju nemiri. Obitelj Bulsara seli se u Veliku Britaniju. Niti Engleska tih godina nije bila imuna na rasne sukobe. Obitelj koja je u Zanzibaru imala poslugu i visoki standard, u Engleskoj živi povučeno, ekonomski bitno skromnije, majka počinje raditi. Sin želi studirati umjetnost, roditelji od njega očekuju da bude odvjetnik, računovođa ili nešto slično. “Nisam toliko pametan, mama. Nisam toliko pametan”, govorio im je tada Freddie. Roditelji su mu nametali svoj životni put i svoje snove, iako to nije bilo za njega jer je Freddie u školi bio nadaren za glazbu, umjetnost i književnost. Tri najvažnija predmeta koja će geniju pomoći da postane kralj rocka. Kako roditelje nije viđao u djetinstvu, koliko mu je bilo važno toliko i nije njihovo mišljenje o tome da postane izvođač. Od ranih nogu Freddie se naučio zauzeti za sebe.
Na fakultet ga isprva ni ne primaju, upisuje tečaj umjetnosti. Sredina 1960-ih predstavlja prekretnicu u popularnoj kulturi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prvi put kreativnu potvrdu traži među masama, a ne od viših slojeva. Godine 1967. donesen je zakon kojim je dekriminalizirana homoseksualnost. Makar se promijenio zakon, društvo ostaje homofobno, homoseksualnost će biti tabu još dva sljedeća desetljeća. U to će doba Mercuryja na Ealingu zbog nezadovoljstva njegovim radom, rijetko se i pojavljivao na fakultetu, zatražiti da napusti studij modernog dizajna. Uspijeva isposlovati da ga prebace na studij grafike. Upravo će ondje sresti Tima Staffella koji će ga kasnije, neizravno, dovesti do benda kojim se proslavio. Staffell u to doba osniva Smile iz kojega će nastati Queen. Nakon što ih je pogledao na jednom brzinskom nastupu, Freddie je iznio prijedlog nekome iz benda: “Vama je, dečki, potreban pjevač.”
Queen je polako ulazio u povijest, kombinirajući rock i operu. Grupa Queen prvi istoimeni album objavila je 1973., a ključni trenutak za njihovu karijeru bila je pjesma Bohemian Rhapsody iz 1975. Nastavili su nizati hitove pa su tako 1977. objavili We are the champions, ali ono po čemu je još grupa postala poznata bili su odlični koncerti i karizma kojom je Mercury držao publiku u stanju fascinacije. Okupio je veliki broj ljudi na stadionima, čak i one koji nisu bili fanovi grupe Queen, ipak sve njih je Mercury natjerao da ritmički plješću na njegove pjesme. Snažno je djelovao na publiku i razvijao svoj scenski nastup. Pred milijardom i pol gledatelja stajao je biseksualac, svojim gotovo baletnim nastupom i veličanstvenom prezentacijom, Mercury je trljao nos globalnoj publici 'Live Aida' ubojitom dozom ženstvene zavodljivosti, kojom je natjerao mase da ga obožavaju dok izvodi nešto što bi u drugim prilikama gledali s prijezirom. Neki su ga gledali kao ekscentričnog čudaka, no iz njega je izbijala kreativnost koja nije poznavala granice.
Godine 1986. Queen su snimili album A kind of magic, a većina pjesama iskorištena je kao soundtrack za film Highlander. Da bi promovirali album Queen kreću na svjetsku turneju koja će biti i njihova zadnja, a okončat će je dodatnim koncertom u Knebworth Parku 9. kolovoza 1986. Mercury i Roger Taylor uz Queen kreću u solo karijere, ali njhovi albumi ne prolaze dobro kod publike ni kritičara.
Nastavili su snimati albume ali počele su se sve više pojavljivati glasine koje su uskoro prestale biti glasine – Freddie Mercury boluje od AIDS-a. Bolest ga je izjedala ali on se nije dao. Na kraju zadnjeg spota koji je ikad snimio, za pjesmu Days of our lives, već vidljivo slab, mršav i pod tonom šminke.
Freddie Mercury je kao čovjek bio sve samo ne dosadan. Na pozornici samouvjeren, čak i arogantan, u privatnome životu povučen i sramežljiv. Imao je talent kojeg se u jednome trenutku svojega života bojao pokazati. Zbog selidbe u Veliku Britaniju, bilo mu je teško prilagoditi se. Želi pronaći nekome sebi sličnom, a s druge strane je bilo teško dobiti Mercuryjevo povjerenje. Neshvaćen. Nakon slušanja grupe "Smile", u očaju ih je tražio za pomoć. Očaj nije pokazao već se predstavio kao alfa, dok iznutra ima prisitak od strane oca. Strah je bio prisutan utoč velikom uspjehu. Zna da je stvoren za pozornicu i da pripada tamo. Opčinjen slavom i dozom ljubavi od strane publike. Slava ga uspijeva zaslijepiti i postaviti na krivi put. Shvaća da to nije njegov karakter, nego ga slava kontrolira. Treba predah, ne od Queena, već od slave i samoga sebe. Rođen za pozornicu, gdje može biti ono što je, za medije i novinare nije. Pred novinarima je bio samo onaj mali Zubati sramežljivi dečko s Zanzibara. Naglašava da je samo vokalni pjevač, ne leader benda. Queen je drugačiji od ostalih bendova, jer su u njemu 4 različita karaktera koji se međusobno razumiju. Freddie je kao osoba bio kolekcija paradoksa. Genij i legenda koja se rađa jednom u povijesti da bi promjenili svijet, i ostavili svoj trag u njemu. Za kraj, vratimo se još jednom stihovima koje je Mercury ovjekovječio : "Show mora ići dalje!".
Sirene: Pronađeno tijelo i dokazi o postojanju sirena?!
Objavljeno 28.08.2018.
Sirene, legendarna stvorenja koja svojom pjesmom zavode mornare i navode ih u propast i smrt, oduvijek su bile nezaobilazni dio folklora svih naroda koji su vezani za more.
Kroz mitologiju sirene su opisane kao ljepe žene s ribijim repovima. Svojim prekrasnim glasom mamine su mornare u more i pojele ih. Priča o sirenama spominje se u Homerovoj Odiseji.
Postoje priče da je i Kristofor Kolumbo na svome putovanju vidio sirene. Kolumbo je zapisao susret s njima u Karipskom moru a zatim čuvani gusar Crnobradi u istom području. Kolumbo je tvrdio kako je vidio sirene u blizini Haitija 1493. Rekao je kako nisu lijepe kao u pričama te da više sliče na muškarce. Vrlo se vjerojatno radilo o morskoj kravi ili dugongu. Ovim zapisima se može ali i ne mora vjerovati. Kolumbo je morao uveličati fantastičnost svog putovanja u Zapadnu Indiju, a Crnobradi je možda samo htio skloniti druge mornare od nekog područja, gdje je na nekom otoku imao ili sklonište ili zakopano blago.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata 1943. japanski vojnici prijavljuju susret s čudnim bićima na otoku Kei u Maleziji. Bića imaju riblji rep, a ljudski trup s udovima, i ustima kao šaran.
Kod Britanaca, sirene su uglavnom povezane s nesrećama i zlom sudbinom moreplovaca. U kontinentalnom dijelu Europe, sirene su najčešće riječne vile koje svojom pjesmom začaraju ljude i vode ih u smrt u riječnim virovima. Najpoznatija je Lorelai sa rijeke Rajne, koja je ovjekovječena u pjesmi njemačkog pjesnika romantičara Heinricha Heinea. Još jedna sirena je postala popularna, iako je to u stvari djelo o svim sirenama na svijetu, Mala sirena Ariel, Hansa Christiana Andersona.
Za sad jedini dokazi da sirene postoje je dokumentarac na Animal planetu i neke snimke turista, na Youtubeu.
Animal Planet je 2011 godine objavio dokumentarac u trajanju od 2 sata, pod nazivom „Mermaids: The body found“, za koji Animal planet tvrdi da je lažan. Iako je dokumentarac srušio rekorde gledanosti Animal Planeta.
U dokumentarcu se spominje da su sirene teorija zavjere. Na početku dokumentarca redatelj kaže: „Da bi se vjerovalo u to da je vlada zataškala ove događaje, za to je potreban dokaz.“ Teorija zavjere kao i svaka teorija, treba dokaz. 1997 god. znanstvenici iz NOAA organizacije su snimili zvuk u Pacifiku. 2000 god. dokazano je da je vojska sonarnim oružjem natjerala kitove na plažu. Vojska je izazvala masovno nastukavanje kitova na obalu.
Slična masovna nastukavanja bila su prijavljena u cijelome svijetu. Uz kitove, došle su dojave da su nađena i tijela skupa s kitovima. Uz prijave pronađenih tijela, nađena su i ručno rađena koplja za lov. Vojska je uvijek bila tu da kontrolira mjesto i zataška dokaze.
Za više informacija pogledajte dokumentarac Mermaids: The body found, s titlovima.
Za njega, o njemu, zbog njega
Objavljeno 18.10.2017.
Ležali smo na krevetu. Okrenuti jedno prema drugome. Kažiprstom je uzeo jedan pramen moje kose i igrao se s njime. Promatrala sam njegove strukture lica. Predivan je.
Demoni ponovno počeli vrištati. Jesam li mu dovoljna? Jesu li one bolje u nečemu od mene? Morala sam znati. Trudila sam se ignorirati ih, ali zato moja podsvjest nije.
Iako znam da mrzi pričati o tome. Ne volim niti ja previše slušati o tome, ali morala sam znati.
Nakon mojih par nepotrebnih i nebitnih pitanja, na koja je odgovorio; prekinuo moju znatiželju jednom rečenicom.
„Nemaš pojma kako je to biti u vezi s drugim curama, kad ustvari želiš samo jednu.“ – rekao je s povišenim tonom.
Uhvatio me mali šok. Zašutjela sam.
„Od kada to traje?“ – upitala sam ga. To je sve što sam mogla izgovoriti u tome trenutku.
„Od kada sam te prvi puta vidio na stanici.“
I samo tako, smirio je sve moje demone.
Malo mira i tišine koja govori. Broj posjeta blogu :
