the lost world

25.03.2007., nedjelja

. . . hm boys, wish i was one of them, they dont cry . . .

dosta je kad se kaže dosta je, onda je dosta. stop. prestajem. i to je to. molim vas nemojte mi se obraćat, ne dolazite mi, sa problemima, niti s radosnim vijestima. sve je jednostavno ne zanma me. ne zanima me ništa. i gotovo. želim samo da prestanete. izolaciji i to je to ja sretna. evo opet ista situcaija ja dajem i dajem, kao što rekoh u2, ali tome je kraj. par ljudi u mojoj blizini ću dati što zaslužuju, ostale blokiram, mičite se iz mog života, nestanite, zahvalna sam vam na svemu, ali se gubite . . . ja više nisam ista osoba, ja nisam za to i to je to. . . svoju najgoru noćnu moru ću ispuniti postat ću svoj otac ili barem kao buraz . . . i to je to. znam dugo mi je trebalo . . . jebiga shvatila sam manipulirat ću, nikad neću voljeti, ali poslije 27 želim živijeti ili barem ostvarit nešto na što ću biti ponosna do samoga kraj kada nastupi tišina i odriješenje koje toliko slatko želim . . . sreća će se djeliti, oči će sjati, ali ne moje jednostavno nije to za mene. noćas sam bila na balaševiću, poslije toga sam prespavala kod frenda. spavalo nas je 4 u sobi i bez obzira na blizinu ljudi postale su jače, tresla sam se zgrabila mobitel izašla na hodnik cvjetnog i poslala poruku braci . . . ne znam zašto ali toliko mi je trebao, željela sam da bude tu, a što je najgora stvar on se vjerojatno u dubini svoje sobe par stotina kilometara dalje borio sa svojim halucinacijama. znam rijetki ljudi ih imaju, bar onakve kave imam ja ili braco, ne znam da li je to genetski ili odabirom ko da si suđen, ko da si žigiran ko jebeno tele ti si za klanje . . . nikad ih se nisam riješila, ali jebemu majku šesta noć, još uz prisustvo ljudi . . . naravno pobrinula sam se da niko ništa ne primjeti, al svejedno jebemu majku . . . i sad se sluša naravno pjesma koja opisuje moj život i koju puštam, znam da sam to previše puta rekla, al sad je dosta . . . možda jednog dana uspijem se pogledati u ogledalo, al sad barem znam da idem po svom . . . ne slobodno jer sloboda je pojam kojeg nikad neću imat, već jednastavno odvažno bez mojih, starih glupih moralnih uvjerenja koja su mi ionako donijela samo bol. od ponedjeljka su mi ispiti cijeli tjedan, malo ću se zabavljat time, bar taj tjedan neću mislit o ičemu . . . i polako ću se oslobađati, ko zna možda se stvori nada da ću voljeti . . . i možda osjetim sunce na licu ili hladnoću kako probija kosti . . .pa se ću čak i čuti otkucaj srca, da znam da ga imam i da znam da ću kad tad oprostiti, ali bome odsada prelazim preko svega jebe mi se . . . bit ću ko jebeno muško koje kad treba plakat nabaci drkicu i pritom toliko dobro zdišpa srce da se zna da ga ima. . . dosta je i to je to . . .

- 09:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #