the lost world

11.09.2006., ponedjeljak

. . . nemam naslov . . .

Nisam dugo podigla pero i napisala poštenu rečenicu u knjizi sjećanja, a kamoli pokušala pisati novi post. Zanemarite zadnji post- sve je riješeno. Čak i sad mi se neda ništa pisati, a imam toliko toga za reći. Sve i ništa, jednostavno mi se neda i ne očekujem ništa, sam sam umorna, umorna od svega. Moram priznati da ovih zadnjih tjedan dana nikad se nisam osjećala osamljenije na cijelom svojetu. Dragi mi je malo pomogao, ali opet osjećaj da se sve raspad u mojim rukama je neizbježan, jednostavno ne znam ništa. Nisam više ni sigurna u neke navike koje su me pratile cijeli život. Sada samo znam da ga ne želim vidjeti, a znam da je danas to neizbježno. I neće biti dragog pokraj mene, ni borozana, ni franca, ni nikoga da se mogu smijati i zajebavati. Jednostavno ću sjediti na stepenicam tog prokletog fakulteta zapalit cigaretu i neuspjelo ga izbjeć. Ne osjćam apsolutno ništa prema njemu osim mržnje i želje za osvetom, ali on je jednostavno gmaz koji ne zaslužuje ni to. Udaram glavom kroz zid nemam pojma što pišem ignorirajte me.

- 09:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #