12.02.2009., četvrtak
Valentina
 Sjedila je iza nastavničke katedre, okrenuta bočno ostalim učenicima u razredu. Na zelenu ploču iza svojih leđa, mogla je gledati samo ako bi se nezgodno izvila u struku i pokušala okrenuti. Ali pred sobom je imala veliki prozor i pogled na visoki zvonik crkve svetog Antuna. Ušla sam i odmah osjetila blagu nervozu zbog čudnog radnog mjesta koje je, kako sam pomislila, djevojčica odabrala. „Zašto sjediš ovdje? Hajde na mjesto! Sjedi lijepo kao i ostali u razredu.“„Meni je naša učiteljica rekla da tu sjedim.“ – tiho je odgovorila spuštene glave. Bio je to četvrti ili peti sat i na trenutak sam malo izgubila strpljenje. Djeca nastavniku koji im dolazi povremeno vole izmišljati priče, igraju se ispitujući koliko daleko mogu ići sa svojim nestašlucima. Bila sam sigurna da je to slučaj i s djevojčicom čije lice nisam vidjela od guste svijetlo smeđe kose. Malo strože sam joj naredila da sjedne u jednu praznu klupu u sredini razreda. Poslušala me je i dalje ne dižući glavu. Dječak iz štiva koje smo toga dana čitali tražio je od svoje prijateljice pomoć u rješavanju matematičkih zadataka. Da bi je privolio, poslao joj je ceduljicu s riječima I love you. Čitali smo, predvodili, djeca su se smijala, zabavljalo ih je što je dječakova poruka umjesto kod djevojčice završila u rukama učiteljice. Atmosfera u razredu bila je radna, ali opuštena i vesela. Samo učenica s početka priče nije sudjelovala u radu. Čas mi je bila okrenuta leđima, čas bih je ugledala na podu. Prišla sam joj. „Učiteljice, ona vam neće ništa reći, ona nikada ne govori. Ona ništa ne zna! Ona ne sjedi tu!“ – vikala su djeca uglas. Odjednom sam u šumi dječjih glasova razaznala riječi „posebna, program…“. „Bože moj“ - uzviknula sam u sebi bez glasa, pa djevojčica prati nastavu po prilagođenom programu, ona zaista sjedi kraj katedre. Nije izmišljala ni lagala! A ja sam je poslala u klupu pomalo ljutito. Uzela sam je lagano za ruku i povela prema mjestu na kojem sam je zatekla kad sam ušla u razred. Nije se opirala, ali glavu je i dalje držala spuštenu. Sjela sam a nju sam, držeći je oko struka, zadržala kraj sebe. „Kako se zoveš?“ „Valentina“ – tiho je odgovorila. Zvjezdani trenutak! – zazvonile su mi u sjećanju riječi mog starog profesora Slamniga – bio je to zvjezdani trenutak u razredu. Morala sam ga iskoristi najbolje što sam mogla. „Valentina? Kakvo lijepo ime! A znaš li što će biti za nekoliko dana?“ U učionici je bio žamor, ali svi su pratili moj razgovor s Valentinom. „Znam, moj imendan“ – tiho je odgovorila. „A znaš li da toga dana posebno jedni drugima govorimo volim te?“ „Znam“ – rekla je ne gledajući me. Lagano sam joj podigla glavicu i makla pramenove kose s očiju i lica. „Ovako makni kosu da vidimo kako si lijepa djevojčica.“ Klimnula je glavom i tada sam prvi put ugledala naznaku smiješka na njenom licu. „A kome ćeš ti reći da ga voliš?“ – upitala sam Valentinu. „Mami, tati, sestri i bratu.“ „Bravo“ – odgovorila sam – „Vidjet ćeš kako će biti sretni. I oni će tebi reći da te vole.“ Klimala ja glavom sada već gledajući me pravo u oči. Njene su se okice stisnule jer joj se lice odjednom razvuklo u široki osmjeh pun zadovoljstva i povjerenja. Nije više držala spuštenu glavu. Do kraja sata pravilno je pročitala nekoliko rečenica na engleskom jeziku, predložila cijelom razredu koju ćemo pjesmicu pjevati, pokazala nam pokrete nekog dječjeg plesa… Pitala sam razred čime je dječak iz štiva htio nagovoriti djevojčicu da mu pomogne oko teških matematičkih zadataka. „Ljubavlju“ – viknula su djeca gotovo jednoglasno. Da, ljubavlju se može postići mnogo. Sve! Ljubavlju, strpljenjem i razumijevanjem. Valentini su riječi volim te izmamile predivan dječji osmjeh, upalile iskricu u očima. Potakle su je da razgovara s nama, da se osjeti dijelom cjeline. Nadam se da ih neće zaboraviti, da će ih mnogo puta čuti i izgovoriti. |
- 11:24 - Komentari (35) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |