Te smo subote nazdravljali i sladili se biranim jelima na predivnoj terasi s koje se pruža pogled na more ispred Poreča. Mladi čovjek sklopio je brak sa svojom izabranicom i odlučio počastiti prijatelje. Sretna žena zaljubljeno je gledala muža, a oboje su dlanovima nježno osluškivali pokrete svoje bebe koja je rasla još uvijek zaštićena toplinom majčinog trbuha.



Te iste subote, igrom slučaja također u Poreču, jedna druga draga poznanica posljednji se put opraštala od svojeg supruga. Nazdravili smo još jednom mladom paru, poželjeli im sretan dolazak novog bića, novog života… i krenuli put porečkog groblja. Dočekalo nas je sunce. Ono isto koje je grijalo razdragano društvo na terasi gdje se slavio novi početak, novi život. Ali… ovdje su ljudi stajali u tišini. Na licima se čitala tuga, suze su ostavljale svoj trag. Odavala se počast životu koji je došao do kraja.

Naš novi istarski ipsilon proteže se poput srebrne zmije poluotokom. Čeka nas i vodi kamo god da krenemo. U radost, u tugu, ususret novom životu, na posljednji ispraćaj ugaslog života.

U daljini je sunce utapalo svoje zrake u modrini morskih valova. Činilo sa da površinom mora neke čudne iskričave spodobe veselo plešu svoj neobuzdani ples.