hedwig

subota, prije nedjelje

htjela bih prvo apelirati na jednog clana iskusnog kulen zirija, znat ce on zasto. dovoljno smo cekali. isprika vise nema. onda malo o danasnjem danu, koji je bio i nije nista slicniji i nista drugaciji od drugih. dakle negdje u sredini. tako sam sjedila na proljetnom suncu na sredini jedne zelene povrsine ledima okrenuta zlatnoj kupoli pod kojom je napoleonov grob. ne, nisam razmisljala o napoleonu. razmisljala sam kako moram i zelim zaustaviti nesvjesno paljenje cigareta svaki puta kada mi se kao puse. zato sam se i uputila na zelenu povrsinu bez istih i sve je bilo dobro jedno vrijeme. onda su odjednom poceli pristizati ljudi, mladi ljudi koji pate u ovom drustvu i to proskazuju (neki glagol od prosvjeda i iskazivanja, jel moze?), sa kartonima piva. pa sam pomislila bas je dobro popit pivo na ovom proljetnom suncu, na zelenoj povrsini koja glumi prirodu usred nezelenog grada, okruzenoj parkiranim autima. onako da te malo pukne piva i sunce pa da kasnije ide sve svojim tokom. i malo sam gledala okolo, a onda sam se ipak skoncentrirala na svoj posao sve dok mi nalivpero nije iscurilo svu tintu po rukama. pa sam jos malo razmisljala o zeni sa viklerima koja sece svoga psa, pa o jednom maltezeru i o tome da li je to stvarno taj pas kojeg zelim. nisam nikada imala psa ni neku hodajucu zivotinju. osim onog ptica koji je odletio. nekoliko takvih. jedan je umro od posljedica cernobila, eh kao da je bilo jucer. onda procitam na internetu da dolazi na jadran neki nosac aviona na nuklearni pogon. u meduvremenu sam dakle stigla doma. ok, sad moram spomenuti dva hrcka da se ne uvrijede. i njih smo jedno vrijeme imali, ne sjecam se sta se desilo na kraju. al imala sam jednu majicu koja je postala najdraza jer ju je hrcak izgrickao. totalno originalno furati majicu skrojenu od hrcka. vidim sada da je u ponedjeljak na tvu fil cauchmar de darwin kojeg sam htjela gledati u kinu a nisam stigla i poradovah se kadli se sjetih da u ponedjeljak idem na koncert. ehehe i to kakav koncert. da ne duzim. oliver dragojevic. pa da, sta je tu cudno. vidjeti olivera u olimpiji. big. i tako je vec pala noc skoro. i podsjeca da nije to jos pravo proljece.
e da, procitala sam ovogodisnju najbolju knjigu po jutarnjem listu "u sto se zaljubljujemo". ziva dosada. a procitala sam roman "rio bar" od ivane sajko, to je za preporucit. podsjecam vas da nakon svega procitate milka valenta kojeg ovom prilikom pozdravljam.
i da slusate opet serga gainsbourga. danas sam shvatila da su clap your hands... bez veze. treba cekati dobre bandove. ne se zadovoljit prosjecnim u nedostatku.
a treba i zaradivati novce u meduvremenu, al to je vec neka druga prica...