Početak.
Svatko ga mora proći. Ali on nije imao namjeru proći kroz njega još jednom. Zato je jače stisnuo čeličnu šipku u svojoj ruci i nabio je u čovjeka. Osjećao je kako mu žile pulsiraju pokraj oka, na mjestu gdje je zadobio dobru masnicu, i na usnici gdje je imao veću ranu. Smetalo ga je što mu uvijek nastrada lice, ne ruke ili noge. Što je zapravo bilo dobro, jer je ružna vanjština odbijala mnoge.
Tijelo mrtvog čovjeka je ležalo na podu, ali bilo je nešto neobično u položaju njegovih udova na tamnom, prljavoj podlozi, nešto natprirodno i strano. Ne da ga je zanimalo.
Sagne se nad čovjekom i potegne lanac oko njegovog vrata.
Lanac je bio lagani čelik, hladan pod njegovim prstima a mali privjesak što je visio na kraju lanca je zbunio Gavina. Bio je maleni i okrugao, a detalje nije mogao razaznati pod slabom svijetlošću ulične lampe. Prijeđe lagano prstim preko njega i osjeti ugravirano slovo na njemu. Spremi ga pažljivo u đep svoje jakne, podigne se na noge i krene odande.
Nije imao razloga da se zadrži ovdje.
Kafić je bio poluprazan, nezadimljen u ovaj rani sat. Prednost, jer je imao dobar pogled na ulazna vrata i na goste u kafiću.
Sjedio je u malom kupeo pokraj jednog staklenog zida, vani je mogao vidjeti kako pada kiša i kako auti prolazeći prskaju vodu po staklu.
„Želite li nešto naručiti?“ mlada konobarica ga upita, nakon što je sjeo.
„Jednu kavu molim“, potvrdno klimne glavom i poslušno krene prema dugačkom drvenom stolu koji je djelio goste i kuhinju/pića.
Osjetio je kada je ušla u kafić, pustivši za sobom mali povjetarac dok se posjedala preko puta njega. Znao je da mrzi ovo raditi, od nedavno nije više pomagala ljudima, radila im usluge, kako je nekada znala.
Tamni dredlocksi su joj bili podignuti u punđu na vrhu glave, otkrivajući njezine meke crte lica, tanke obrve i usne boje blijede kupine, na koje nikada nije ništa stavljala.
Nosila je svoje, u bokovima široke ali u gležnjevima uske traperice svijetlo plave boje, običnu majicu kratkih rukava neke neutralne boje, krvavo crveni debeli đemper i svoje balerinke Martensice koje su bile kupljene u Berlinu i bile velikog značenja Amatis.
Amatis, slika staloženosti i mira ali burne unutrašnjosti i nemira.
Gledajući nju, bilo mu je drago što ima tako nekog neobičnog kao ona za prijatelja.
„Brzo govori što ti treba, brzo se sastajem s Carmen, i neće joj biti drago ako kasnim.“
„Razumijem, naravno. Trebam prenoćiti kod tebe.“
„A ne, ne Gavin ni u ludilu. To je moj osobni prostor, bio bi uljez u njemu. Razumiješ valjda, ne?“
„Baš i ne.“
Pogleda svojim dvobojnim očima, nastalim eksperimentiranjem njezine krvi i krvi vila. Pogled joj je bio hladan, procjenivajučki i izazivajučki.
„Ne želim nikakve ubojice pod svojim krovom. Moram se držati podalje od toga svijeta, a jedan, jedan kao ti, može navući puno neželjene pozornosti. Pokušavam ostati pritajena.“
„Shvati me. Moramo se držati zajedno, Amatis.“
„Ne.“
Digne se sa stola i krene prema izlazu. Gavin se spretno makne s stolice i krene prema izlazu za njom. Vani je i dalje jako padalo, kiša ga je smočila odmah, ali ga nije previše to morilo.
Krene za njom, vikući njezino ime i prateći je, držeći njezin tempo trčanjem.
„Amatis! Molim te!“
„Ne, ne i ne!“ iznenada stane, nekoliko koraka prije ulaska u njezin atelje na prvom katu. „Ne želim i ne mogu ovako više Gavine! Uvijek pomagati nekome, zabrinjavati svakoga! Kada će se netko brinuti o meni!? Kada će, da li će se netko pitati kako je meni!?“ njezini dlanovi su se nalazili na njezinom licu, maska smirenosti uništena, puštajući da suze se pomiješaju s kišom.
Gavin priđe bliže njoj, obujmi je svojim čvrstim rukama.
„Ja brinem, uvijek sam brinuo o tebi, Amatis. Hajdemo gore, da ti napravim čaj, znam točno kakav voliš.“
Slabi osmijeh joj se pojavi na licu, dok je dopustila da mu uzme ključeve i otvori vrata njezinog ateljea.
S unutarnje strane, točno na podu ulaza se nalazilo malo pismo, kuverta tamne boje, teško vidljiva pod neosvjetljenim prostorom i tamnim parketom. Gavin uzme samo jednu njezinu ruku i spusti se da uzme pisamce.
„Znaš li tko bi ti mogao slati pisma?“
Amatis ga čudno pogleda, brisajući suze i kišu s lica rukavom svojeg đempera.
„Ne, zapravo da, ali ta je osoba, pa ako vjerujemo tračevima, odavno mrtva, ali ona mi je jedina slala pisma u crnoj koverti. Daj da ju vidim.“
Gavin joj nespretno preda pismo.
„Pročitati ću ga poslije s tobom, ovo mi ne izgleda dobro. I pogledaj nas, mokri smo do kože.“
Odmjeri ju, uviđajući da su mokri i počne skidati đemper s nje. Ona spusti ruke uz sebe i zagleda se u njega, približavajući svoje ruke njegovoj tamnoj fils jakni.
Skidali su tako dio po dio tuđe gardorobe (majica, traperice, cipele i čarape).
Kada su se našli u donjem rublju, ona u svom bijelom a on u svojim širokim boksericama crno-crvene boje, Amatis uzme njegovu ruku i povuče ga prema njezinoj sobi, brzo pokupivši pismo koje se nalazilo pokraj njihovih noga.
Soba je bila velika, kao i svaka druga na prvom katu, s niskom zidovima ali široka i s velikim starim prozorom koji je gledao na cestu.
Krevet je kupila u antikvarijatu, pretpostavio je jer je bio francuski krevet s bijelim žičanim ukrasima, koje su se vijugale na začeljima kao rune i s novim bijelim madracem s plahtom i donjom plahtom, čisto bijele boje čvrsto navučene preko kreveta.
Pokraj njega je bio mali ormarić, bijele istrugane boje s malom ladicom i donjom, dubljom i većom.
Amatis pusti njegovu ruku, Gavin osjeti kako mu nedostaje njezina toplina tijela koju nije ni primjetio, dok se ona sagnula u drugu ladicu ormarića i izvukla veliku crvenu deku.
Pozove ga jednim pokretom ruke da joj se pridružio i on se popne pokraj nje. Deku raširi i prostre preko njih dvoje. Koža joj je bila radijalno topla, grijala njegovu stranu tijela uz koji je bila.
Prevrtala je pismo u rukama, nespremna da ga otvori.
„Želiš da ga ja otvorim?“
„Može“, preda mu je i približi mu se, skoro se zagniježdivši pokraj njega.
Prvo ga je otvorio pokraj mjesta gdje se zaljepljuje, predajući joj bijeli presavijeni komad papira.
Na jednom dijelu je pisalo lijepim kaligrafskim pismom Za Amatis.
Dok je ona gledala papir, Gavin uzme kuvertu i pogleda ime pošiljatelja. Pisalo je samo Will, a na mjestu primatelja je drugačijim slovima pisalo njezino ime i prezime, adresa i grad i to sivkastom tintom koja se razmazala dotaknuvši ju. Kuverta nije imala marke, znači da nije poslana već umetnuta unutar njezinog sandučića. Ili je dostavljena do njezinog kućnog praga.
Od kada zna Amatis, on nikad nije vidio pisma, račune, razglednice i slično.
„Will“, bešumno promumlja Amatis. „Vraća se u Amsterdam. Ne, ne...“
„Amatis! Amatis!“ obujmi njezina ramena i zatrese ju lagano, gledajući u njezine zatvorene oči. Kada se počela tresti, kao da pada u epileptički šok, Gavin to primjeti i z agrli ju čvrsto, položivši njezinu glavu na njegovo rame.
„Znaš i sama da te neću siliti da mi išta kažeš, stvarno, ali pogledaj kako si reagirala. Moraš mi reći najviše što možeš, da ti mogu pomoći i da budem uz tebe.“
Udahne duboko, smjesti se još bolje u njegovom naručju i stavi svoje ruke oko njegovog tijela.
„On je čovjek koji me tijekom godina pokušavao ubiti. Ti moraš shvatiti da ja imam jako tužnu životnu priču i sve se vrti oko moje krvi, ove čudne tetovaže i mojeg budućeg zanimanja“, kada je shvatila da je dobar trenutak da nastavi, da je primio vijest, nastavi. „Kada sam bila još dojenče, mene je moja majka ostavila u domu za nezbrinutu djecu, jer prema njenima riječima nije htjela imati dijete čudovište. Vidiš, zbog moje vilinske krvi, moje su oči, kosa i boja kože mjenjala. Na početku puno više, pa su me dobre časne sestre koje su vodile dom, držale me zatočene do moje 15. Sada mi se samo mjenja boja očiju i kose ali puno, puno manje. Taj mali dio vilinske krvi se mogao i pojačati, ali kako nisam pila ili ubrizgavala tuđu vilinsku krv, nisam mogla postati čovjek pune vilinske krvi. I sada slabi utjecaj, barem onaj vanjski i za nekoliko dana ću ostati bez nje. Biti ću i dalje ista ja, ali jača, stabilnija, zapravo imati ću sva najbolja obilježja nekih boraca.“
„Uz pravilnu obuku biti ćeš kao i ja.“
„Zapravo i ne. Ja imam svoju obuku, upisana je duboko u mojoj krvi. Ali ja sigurno neću ubijati sve nadnaravno kao i ti. Ja imam drugi posao, znaš.“
„Dobro, sada mi je jasnije tvoje naslijeđe, ali i dalje ne znam ništa o Willu.“
„Kada sam mu prvi put rekla što sam, nije govorio sa mnom danima. Mrzila sam to što sam učinila. Nisam bila toliko mlada i nesposobna, to je bilo kada sam navršila 18, pobjegla sam iz doma i premjestila se u Amsterdam. Kada sam prvi put došla tu, ne sjećam se noći kada sam došla. Samo ova tetovaža“, digne lijevu ruku da vidi bolje. „I ruksak s mojim stvarima. Sjećam se da sam našla odmah smještaj, ovaj isti i da sam se izborila slikajući. Ono što volim. Ali ni on, mislim na moj očiti dar za slikanje“, nasmiješi se, „nije prirodan, već povlastica vilinske krvi.
Sjećam se mjesta gdje smo se upoznali, bio je tako drag i ja sam bila sama. Prijatelj mi je dobro došao. On je zapravo kao i ti, ubija nadnaravno. Naravno nisam mu ništa rekla za to ali sam brzo shvatila. Brzina kojom ide, način na koji je hodao...Osnove jednih od tvojih. Teško da si čuo za njega, ali dobro. Nakon nekoliko dana se pojavio i ispričao. Onda me je odveo u svoj stan i ja sam mu priznala da znam za njega. Bio je iznenađen sigurno, ali poslije sam si utuvila u glavu da je to bio bijes jer me opalio nečim a ja sam se onesvijestila. Našla sam se u njegovoj sobi zavezana nečime, nečime jakim i oči su mi bile prekrivene. Osjetila sam ga u sobi, kao i iglu zabijenoj u mojoj ruci koja je polako, ali već neko vrijeme uzimala moju krv. Nisam ni ispuštala ni glasa, vjerovatno je nakon nekog vremena mislio da me ubio, da si me vidio tek! Bila sam blijedna, bez krvi, mršava, sjećam se kako me podignuo iz stolice i smjestio u mekani krevet. Spavala sam danima, hranio me je i to je bio prvi put kada me pokušao ubiti. Ili kako je on tvrdio, vršio je eksperimente s mojojm krvi, a za to mu je trebalo velika količina moje krvi i tako su ti 'eksperimenti' trajali mjesecima. Znam da je odjedanput prestao uzimati krv, maknuo povez i sjedio na koljenima pokraj mene. Molio me za oprost, nije znao što da radi, ali da je morao pokušati. Naše je godište također, ali je bio napredan, pametniji, studirao je medicinu, bavio se genijima. Ja sam bila nešto kao G-man, moji geni su bili napredniji, a moju mješavinu krvi je on nazvao vilinskom jer sam bila mirnija, smirenija, slika i prilika vilinskih bića iz mitova. Pustio me je iz svojeg stana, dopustio mi da idem doma i družio se samnom. I dalje sam bila sumnjičiva oko sve toga, ali bio je tako drag. Otišao je 2 godine poslije i javljao mi se putem pisama. Pretpostavljam kada sam rekla da me pokušavao ubiti, da si pomislio da je pucao u mene, pokušao me udavati ili izmasakrirati ali ja na to nisam gledala tako, ali to doba je bilo kada me pokušao ubiti. Nakon par mjeseci pisma su prestala dolaziti i... ma ne znam pomislila sam da je mrtav. Čini se da me ovo previše pogodilo. Ne-ne znam zašto i dalje mislim da će mi nauditi, ali nemam dobar osjećaj u vezi ovoga, znaš.“
Spustila je ruke u svoje krilo, gurnula se dulje ispod deke i približila se Gavinu.
„Vjeruješ mi?“ upitala ga je.
„Da. Vjerujem ti Amatis“, je bilo zadnje što je rekao.