|
Ordinary Day
Doq je isteturala iz sobe potpuno raščupana. Bijela spavaćica joj je bila zgužvana. Nespretnom kretnjom je pomakla poduži pramen kose koji joj se bio nadvio nad lice. - Srijeda. – promrmljala je. – Mi smo u SRIJEDU ostali vani do dva. U SRIJEDU. Pa gdje nam je bila pamet? – umjesto pozdrava, hladno je prošla pokraj mene, potapšala Štrudla po glavi i skljokala se na obližnju stolicu. Ja sam si prstima prošla kroz kosu i nastavila sjediti – slijedio je nastavak razgovora. Mrko me je pogledala. - Kako ti to uspijeva? Bila sam pomalo zbunjena. - Kako mi uspijeva što? Pogladila je Štrudla po kovrčavoj dlaci i poljubila ga u mokru njušku. - TO. Kako ti uspijeva TO da nakon samo četiri sata sna izgledaš ovako fenomenalno i ne osjećaš se umorno. – prijekorno me je pogledala. Slegnula sam ramenima. - Pa ne znam. Ti si ta koja je poznata po višku energije, a ja sam ona kojoj ne treba puno sna. – nasmiješila sam se. Doq je mogla plesati do bez prestanka od mraka do zore. I to je ne bi umorilo. Ali čim bi legla u krevet, njezine bi energije nestalo. Ujutro bi se probudila sva mrzovoljna i ljuta na cijeli svijet – Doq je velika spavalica. Tek nakon doručka bi opet postala prava vesela Doq. Ja, s druge strane, nikada nisam trebala puno spavati. Tri sata su mi potpuno dovoljna. Ponekad i dva, ako mi dan nije bio naporan. Ostanem vani do kasna i probudim se rano ujutro. Nikada mi nije bilo teško dignuti se uz prve zvuke budilice. Pravi sam ranoranilac i ne volim trošiti vrijeme na nekakve gluposti. Kao spavanje, primjerice. Doq je zijevnula i protegnula se na prste. (što baš i ne ostavlja neki velik dojam jer je visoka svega metar i pedeset osam.) Dovukla se do glazbene linije i pustila jednu od mojih omiljenih pjesama. Zarazna melodija i izvrstan ritam – dovoljno da Doq i ja odmah zaplešemo. Doqino raspoloženje se popravljalo iz sekunde u sekundu, a kada je pjesma završila, smiješila se od uha do uha. Otplesala je do kupaonice u ritmu sljedeće pjesme. Ja sam se bacila na jednu veliku narančastu vreću od eko kože punjenu rižom i pijeskom – zamjenu za drugi naslonjač. Štrudl mi je odmah skočio u krilo, jednako neobzirno kao i kada me je probudio. Istisnuo mi je sav zrak iz pluća. Opet. - Štrudl!!! – dreknula sam na njega kada sam došla o zraka. – Ti više nisi tako malen!!! Ne možeš samo tako skakati ljudima na trbuh! To boli! Molećivo me pogledao, a ja nisam mogla odoljeti njegovim tamnim psećim očima. Polizao me po nosu, na što sam se ja nasmijala. - Dobro, oprošteno ti je. Ali ubuduće pazi, OK? - umiljato se sklupčao u mojem krilu. Mazeći njegovu mekanu dlaku, udobno zavaljena u vreći, polako sam tonula u san… «Sjedili smo u napuštenom parku na ljuljačkama. On se igrao sa pramenom moje kose. Ja sam ga samo zadivljeno promatrala. Ovako lijepo stvorenje je moje? Pogledao me svojim zelenim očima i ja sam odmah posramljeno spustila pogled. On se samo nasmijao. Smijao se tako lijepo – tako iskreno i istinski, bez ikakvih pretvaranja. Nasmijala sam se i ja, ali moj smijeh nije bio ni upola toliko lijep kao njegov. Kada smo se prestali smijati, položila sam svoju glavu na njegovo rame. Nježno me je poljubio u čelo. Pogledi su nam se sreli. Nasmiješila sam se. - Kao u dobra stara vremena. – rekao je. - Kao u dobra stara vremena. – složila sam se s njim.» - LYNN!!! Prokletstvo!!! – Doq me je zgrabila za rame i snažno protresla. - Nemamo vremena za gubljenje!!! Zaboravili smo pomaknuti sat i sada je zapravo… - razrogačenih očiju je pogledala na zidni sat. – sada je zapravo pola osam!!! Kriknula je i odmah otrčala u svoju sobu, rušeći sve što joj se našlo na putu. Ja sam zbunjeno gledala za njom. U izmaglici sam se sjećala sna od maloprije. Pomicanje sata? Pa zar to nije zakazano za slijedeći tjedan? Pogledala sam na kalendar. Da. Bilo je zakazano za slijedeći tjedan. Zakolutala sam očima i opušteno ustala i protegnula se. A ona meni govori da sam rastresena! Ležerno, sa rukama u džepovima hlača od pidžame (ručno našivenih by me) došetala sam do njene sobe. Doq je već napola obučena skakutala ispred ogledala pokušavajući si dovesti kosu u red. Neuspješno. Pogledala me se izrazom krajnje nevjerice na licu. - Pa što ti tu još uvije radiš? Predavanja nam počinju za pola sata a ti tu samo tako stojiš? Nasmijala sam se. - Doq, ovaj malo si pobrkala datume. Pomičemo sat za tjedan dana. – hladnokrvno sam joj odgovorila. Nije se ljutila. Bila je previše sretna što ne kasni da bi se ljutila na mene. - Za sat i pol moramo biti tamo? Pa onda idem još malo odspavati. – bacila je četku u kut sobe i popela se na krevet – spavala je u krevetu na kat. Ispod je umjesto drugog kreveta bio – nered. Pokrila se prekrivačem preko glave i izustila nešto u stilu «laka noć». - Ja idem izvest Štrudla. – doviknem joj, namjerno preglasno. – Što hoćeš da ti kupim za doručak? Naravno da sam znala što joj moram kupiti – dvije čokoladne krafne. Zadnja tri mjeseca je to bio njezin doručak. Ali sam je htjela samo malo isprovocirati – otprilike kao što ona provocira mene. Ispod pokrivača se čulo neko mumljanje na španjolskom. Kladim se da nije baš bilo pristojno. - OK, dvije čokoladne krafne ti stižu! – još samo joj jedanput viknula iako sam se nalazila samo dva metra daleko od njenog uha. U glavu mi je tada zamalo doletio jedan od mnogobrojnih jastuka na njenom krevetu. Za njim su počeli pristizati i drugi i treći. «A zato ima tako mnogo jastuka na krevetu!» sa smiješkom sam pomislila dok sam saginjala glavu da izbjegnem projektile. * Pustila sam Štrudla s uzice – nije bilo ni sedam sati i nikoga nije bilo na ulici. Veselo je trčkarao po pločniku. Nalazili smo se u pješačkoj zoni kamo nijedan auto nije mogao doći pa nije bilo straha. Krenula sam prema parku noseći vrećicu punu toplih štrudli u rukama. Dvije za mene i dvije za Štrudla. I dvije čokoladne krafne za Doq, naravno. Štrudl je iza mene skakutao po svježoj travi i lovio leptire. Sunce još nije bilo izašlo i bilo je prohladno. Zakopčala sam svoju svijetlo smeđu kožnu jaknu do grla. Nisam voljela hladnoću. Ali pošto je bio prevrtljivi travanj, tješila sam se time da će do podneva već biti toliko vruće da će jaknu moći ostaviti doma. Sjela sam na prvu klupu i počela jesti štrudle. Štrudl je odmah doskakutao do mene. Pohlepno je njuškao zrak. Spremao se za skok i otimanje «plijena». - Drži – dobacila sam mu jednu štrudlu. Uhvatio ju je u letu. Dobro. Mirna sam oko deset sekundi. Kada je pojeo svoj dio štrudli, Štrudl je otišao loviti ptice i skakutati među grmljem. Ja sam ostala sjediti na klupi prekriženih ruku – posvetila sam se razmišljanju o snu. Pokušavala sam se prisjetiti tko je ovaj put bio moj «dragi». Jer znam da Caleb nije. Ali nije bio ni netko nepoznat. Ovo je bio netko meni vrlo blizak. Ali i lica i glasa sam se sjećala samo kroz izmaglicu. Znam da je imao plavu kosu i… Štrudl je svojim lavežom prekinuo moje razmišljanje. Osvrnula sam se oko sebe. Nije ga bilo u blizini. Ma divno. Ne smijem ga ostaviti bez nadzora ni sekundu a da ne upada u nevolje! «Štrudlasti vraže» ustala sam sa stolice, stavila vrećicu s krafnama u torbu i potrčala u smjeru iz kojeg je dopirao njegov lavež. Dobro da sam obukla starke. «što sada radiš?» Štrudl je skakutao i veselo, ali ipak prijeteći, lajao na nekog tipa. Vrlo, vrlo zgodnog tipa. Imao je prekrasnu kosu svijetlo smeđe boje i zelene oči. I bio je jako visok, iako to nisam mogla sa sigurnošću utvrditi. On je samo mirno sjedio na klupi i veselo se smješkao, držeći neku knjigu u rukama. «Knjigu? Čita? Još bolje.» Sve ovo ga je očito jako zabavljalo. Dotrčala sam do Štrudla što sam brže mogla, uhvatila ga i stavila mu uzicu. Prijeteći sam ga pogledala, a on je pokunjeno pognuo glavu. Popravila sam frizuru i pogledala u tipa. Ovo baš i nije bila jako ugodna situacija. - Ovaj… oprostite. Ja sam mislila da… ovaj… da nema nikoga u parku i… - bila sam se totalno spetljala. Tip se i dalje smješkao, ali ne Štrudlu, već meni. - Ma sve je OK. – nasmijao se. – Nema problema. Nije mi ništa napravio. – dobro je promotrio mene, pa onda pogledao u nebo. – Ali ipak – srce mi je sišlo u pete – ako mi se želite odužiti zbog nanošenja duševne boli, mogli bismo izaći vani na večeru. – veselo me pogledao sa velikim, samopouzdanim smiješkom. Onim smiješkom na kojeg padam. - Ovaj… ja – zbunjeno sam rekla. Ovo je ipak bilo neočekivano. – ja… - Ovo je samo večera – isprika. Ništa povezano sa ljubavlju. – pokušavao je izgledati ozbiljno, ali u očima sam mu vidjela tračak veselja. Ništa povezano sa ljubavlju. Da, moš' si mislit. Oči su ipak ogledalo duše. – Uostalom, vi plaćate. Izazivao me i ja nisam htjela upropastiti zabavu. Ja sam puno toga, ali partibrejker definitivno ne. - Ja plaćam? – nasmijala sam se. – Pa idemo i to probati. Samo, kada? - Danas u sedam će vas ispred vašeg stana dočekati jedan lijepi crni kabriolet u kojemu ću biti ja. – u očima mu je bljesnulo. Šarmirao me u pojam. Crni kabriolet? VAU je sve što ću reći. - Meni odgovara. – šarmantno sam se nasmijala. Nadam se. - Potpuno. – diskretno sam zbacila kosu iza leđa. Pa moram nešto napraviti!!! - Dobro onda. Danas. Ispred vaše kuće. U sedam. – Ustao je sa klupe i zabljesnuo me svojim velikim osmijehom. Bingo. Bio je visok minimalno metar i devedeset. Okrenuo se i počeo koračati prema drugom kraju parka. Odlazio je. - A gdje me vodite? – viknula sam. On se okrenuo prema meni i doviknuo: - Iznenađenje! – nasmijao se i mahnuo mi. Ja sam se okrenula, pogladila Štrudla po glavi i krenula svojim putem. Odjednom mi je nešto palo naoamet. - Ali kako se zovete? Nismo se ni predstavili? – doviknula sam mu s osmijehom. Bio je na samom kraju parka. Sada je bio samo mala prilika među morem trave. Začula sam njegov glas. Iako je dopirao iz daljine, bio je vrlo jasan, kao da stoji na metar od mene. - Ja znam kako se vi zovete, a ubrzo ćete znati i vi. - Koliko brzo? – ne znam zašto sam to pitala. Valjda samo da nešto pitam. Nisam htjela završiti ovaj razgovor. Nikada. - Jako, jako brzo. Da sam mu mogla vidjeti lice, kladim se da bi se smiješio od uha do uha. Osmijeh mi nije silazio s lica. Stavila sam ruke u džepove i polagano hodajući promatrala drveće. I cvijeće. I ptice. I nebo. Osjećala sam se tako sretno i blaženo, kao da nisam sa ove planete. Tako bezbrižno. Tako opušteno. Tako… zaljubljeno. Kada sam došla do ruba parka, napokon sam se vratila u normalu. Oči su mi se raširile, a preko lica mi je preletjela čista nevjerica. Onog prekrasnog osjećaja je nestalo. Zbunjeno sam zastala i preplavila me je strava. - Što se to, dovraga, upravo dogodilo? * Hodala sam, dobro, trčala, hodnikom Eclipse University of Art. Kasnila sam, a društvo na hodniku su mi pravile čistačice i krpe i metle. Od silne već minule sreće u parku sam izgubila pojam vremena, pa sam došla kući malo prekasno… Doq je šizila sto na sat i psovala na španjolskom. Iako je uvijek tako opuštena i vesela, mrzi kada kasni, ona ili bilo tko drugi. A pogotovo mrzi kada kasni na faks. (ona je jedna od onih koji vole fakultet, ali samo zato što studira glazbu, a glazba je njezina ljubav) Kada smo se nekako uspjele dokopati zgradu EUA-a, jedne od mnogobrojnih zgrada u sklopu EU-a, bilo je osam i minuta. Ona ima tu sreću da je njezina predavaonica na prvom katu EUA-a, tako da je odmah utrčala u nju bez pozdrava. Koliko sam vidjela, profesora još uvijek nije bilo. Ona je dobro prošla. Moja je predavaonica, pak, na drugo kraju zgrade. I koliko god brzo trčala, nisam mogla stići prije profesora. Starke su mi se sklizale po mokrom podu. Kada sam došla kući, bilo je već toliko kasno da se nisam stigla ni presvući. Ni našminkati se kako treba. Izgledala sam očajno. Dobro, očajno u odnosu kako inače izgledam, a i to očajno je skroz OK: Imala sam stare izlizane traperice niskog struka, svijetlo smeđu kožnu jaknu i tanku svijetlo ružičastu majicu dugih rukava. I na nogama starke. Ružičaste, naravno. Uspjela sam si staviti samo malo pudera na lice i sjajilo na usta. Izgledala sam previše obično. Previše obično da biste me zamijetili. I tek kada bi netko shvatio tko sam, tek tada bih privlačila pozornost. Jer, bila sam normalno obučena. Što je za mene nenormalno. Zadihano sam zastala ispred svoje predavaonice. Profesora još nije bilo, a bilo je oko osam i deset!!! Sreća prati lude… Neprimjetno sam kliznula kroz vrata i dovukla se do jedne slobodne stolice u prvom redu. Izmoreno sam se bacila na nju. Torba mi je skliznula niz rame i pala na pod. Svi su veselo pričali. Nitko se nije obazirao na mene. Odahnula sam i utonula još dublje u stolicu. «Sve je u redu, sve je u redu, sve je u redu…» ponavljala sam u sebi. Ispravila sam se i podigla torbu sa parketa. Sa ljubavlju sam je pogledala. Bila je limun žute boje sa velikim zelenim privjeskom u obliku cvijeta. Našiveni džepovi su bili vedre narančaste boje, a bila je napravljena od čvrstog pamuka. Kupila sam je prije točno dvije godine, na svoj rođendan. Iz nje sam izvadila svoj veliki svijetlo plavi kolegij – blok koji mi je služio kao bilježnica za sve predmete i običnu plavu kemijsku. I, naravno, udžbenik. Ovaj sat nam je profesor Finn i povijest i razvoj mode kroz stoljeća. Mnogi ljudi misle da je četrdeset i pet minuta slušanja o razvoju tajica kroz stoljeća, što trenutačno obrađujemo, ravno samoubojstvu. Ja mislim da je to jako zanimljivo. Iako sigurno ne zanimljivije od sata optičkih varki mode – na njemu učimo sve o tome kako pomoću različitih materijala, krojeva i uzoraka nešto poboljšati na nečijem tijelu. I što se sve treba izbjegavati. I što kome stoji. A najteža je svakako – praksa. I svo to šivanje i mjerenje… ako nešto pogriješiš, sve ide k vragu. I primjenjivanje naučenog. Ako ikada otvorim svoju modnu tvrtku, ja neću šivati, već moji radnici. Ja ću samo crtati skice i ići na svečana primanja… I poklanjati Doq haljine jer ona će, sa svojim glasom, ubrzo postati poznata i slavna… a gdje ćeš naći bolje reklamu? Profesor Finn je otvorio vrata i došao do katedre. Ćela mu je svjetlucala na ranojutarnjem svijetlu gotovo jednako kao stakla naočala. Izgledao je kao Moby. Svi zamukoše. Ja sam se ispravila na svojoj stolici. «Počinje sat o tajicama.» prigušila sam smijeh. «Mora se pratiti.» Naslonio se na stol i rekao. - Oprostite što kasnim. – nakašljao se. - Nadam se da ste umirali od tuge što me nema i od znatiželje za novim spoznajama o razvoju tajica kroz stoljeća. I samo da znate, kasnim jer sam morao otići pronaći prastare dijapozitive sa prastarim slikama muškaraca u užasnim preuskim hlačama upitne ljubavne orijentacije, jer, koliko god se trudili, modni povjesničari nisu mogli sa utvrditi zašto su muškarci nosili te ogavne hlače – je li radi nekog poludjelog gay diktatora modnih trendova ili zato što su pomiješali vino i medovinu na nekom od razularenih tuluma ili su se i sami voljeli igrati sa drugim muškarcima mame i tate. Najvjerojatnije svo troje. A možda su već i tada znali za sve ove droge koje sada kolaju našim planetom - od kojih se svi vi, naravno, suzdržavate. - pogledao nas je prijetećim pogledom preko ruba naočala. Predavaonicom je odzvanjao smijeh. Koliko god je profesor Finn izgledao čudno, strogo i ozbiljno, on je od svega toga bio samo – čudan. Ali na dobar način. Dobar droga_mu_je_popila_pola_mozga način. Uvijek nas je nasmijavao kritikama na račun odjeće i na način življenja u prošlosti. Bio je pravi cinik s kojim nikada nije dosadno. I zato su svi voljeli njegove satove. - Pa nastavimo. – rekao je kada su se svi primirili. – Dakle, kao što ćete vidjeti na ovim prastarim dijapozitivima koje koristimo iako smo u 21. stoljeću jer naši radišni političari koji se radi nas ubijaju od posla jednostavno nemaju dovoljno para da svim predavaonicama priušte normalan kompjuter. A kompjuteri se ne smiju posuđivati. A onaj umišljeni idiot od profesora Growla nam ne želi prokrijumčariti svoj jer «on slijedi sve propise». Baš. Imam sliku njega i sadašnje profesorice Mills na nudističkoj plaži u doba kada je ona bila njegova studentica… Vjerujte mi, nije baš neki prizor. Garantiram vam da Millsica nosi umetke u grudnjaku. U svakom slučaju, ako mi se taj gad Growl još jedanput zamjeri… anonimna žuta omotnica će dospjeti u ruke ministrice školstva i… By, by Growl! By, by Mills! Svi su opet umirali od smijeha. Nikome nije bilo važno je li sve to istina ili je to upravo izmislio – bilo je važno samo to da je jako, jako smiješno. Iako, koliko poznajemo Finna, to je bilo istinito. Do zadnjeg slova. Nikome nije padalo napamet izigravati žandara i prijaviti ih – ne samo zato što to nikome ne bi bilo zanimljivo, već i zato što bismo uništili Finnovu priliku da ucjenjuje profesora Growla. A tu mu povlasticu nitko ne želi oduzeti. Zamračio je predavaonicu i spustio platno za projekciju. Na platnu su napokon pojavila prva slika. Iz tame se začuo Finnov glas. - Dakle, kao što možete vidjeti, ovo je jedan standardan prikaz muškarca u tajicama. Crvene tajice, visoke čizme, brkovi k'o u Borata i duga kovrčava kosa. Zapravo nisam ni trebao tražiti dijapozitive – mogao sam vam jednostavno pustiti neki video heavy metal grupe iz osamdesetih. Tada su se otvorila vrata. U prvi mah nisam prepoznala osobu koja je tamo stajala. No onda sam je prepoznala. Svijetlo je poremetilo tamu i profesor je zaustavio prezentaciju. Profesor Finn je zaškrgutao zubima. On se vrlo lako razbjesni. - Gospodine Sanction! – obratio se studentu na vratima. – Kako ljubazno od vas što ste nam odlučili svojom prisutnošću obogatiti zadnjih deset minuta sata! Student ga je skrušeno pogledao. - Oprostite, nov sam ovdje i nisam mogao pronaći učionicu i… - Da, da, dobro, dobro. Evo, sjedni tu pokraj naše dragu gospođice Lanchester, koja će te voditi od sata do sata dok ne naučiš raspored! – bijesno pokazao je na mene pa na praznu klupu do moje. Student je prvo pogledao klupu, pa onda mene. Oči su mu zasvjetlucale. I on je mene prepoznao. Sjeo je na klupu do moje. - Dobro, sada kada smo ovako naprasno prekinuti, završavamo s prezentacijom. Nastavljamo sutra. Sada vam dajem slobodno do zvona – ovom satu nije bilo suđeno da se održi. – profesor Finn je otišao u svoj kabinet i zalupio vratima. Pogledao me je. Hrabro sam mu uzvratila pogled. - Pa drago mi je što se ponovno srećemo, gospođice Lanchester. Nasmijao se, kao danas u parku. - Meni također. Nisam znala da idemo na isti studij. - Ni ja. Preselio sam se ovamo iz New Yorka prošli tjedan i sve mi je novo. Potrajalo je dok nisam prebacio sve papire ovamo. – znatiželjno je pogledom prelazio preko predavaonice. - A mogu li vas nešto pitati? - Pucaj. – spremala sam knjige u torbu. - Možemo li prijeći na ti? - Pa naravno da možemo, ali to će biti malo teže s obzirom da ti ja još uvijek ne znam ime. – nasmijala sam se. Pramen kose mi je pao preko lica. Pomakao je pramen u stranu da bi me mogao pogledati u oči. - Eryx. Eryx Sanction. * Deset stranica. Pisano u srcu Istre među zelenilom i leptirima. OK, priznajem, ja sam grozno lijena. I zaboravljiva. Napisala sam i objavila post na Rochelle prije 13 DANA i zaboravila sam vam javiti... OPROSTITE. Svi koji ga niste pročitali, pročitajte ga. Javit ću vam i za ovaj i za posz na Rochelle, svejedno. Sada imam i face i msn i pišem predugačak post za OSOBNI BLOG i sva sam nekako zbunjena. Ali vraća mi se dar pisanja i sretna sam zbog toga! I sada imam (za svoja mjerila) jako puno blog prijatelja pa nisam sigurna jesam li vas sve stavila u linkove. Vas koje nisam, javite mi. Nije namjerno. Msn? im_still_breathing@msn.com DODAJTE ME, MOLIM VAS Facebook? utipkajte moj mail: lalarmenoir@gmail.com Svoje prezime nemam namjeru objaviti. Još. Ljubkam vas sve!!!! vaša Ema P.S. Sretan Uskrs sa zakašnjenjem. |
Ona.
Oni.
People.
Midnight Fairy Reality.
''Life is something you can't rewind.'' credits
murderscene - xx
|
