31.05.2005., utorak
Ustanova:(
|
Evo mog sastavka iz vjeronauka iz kojeg ću vjerojatno dobit 3 jer sam božeoprosti rekla svoje mišljenje, al jednostavno sam bila raspoložena za elokventno hraćkanje po crkvi:) Inače, nisam imala nijednu zadaću iz vjeronauka u ovom polugodištu pa sam lijepo morala napisat sve 3(hehe) koje su bile zadane da bi imala 5 na kraju. Sad me neće jedno vrijeme bit jerbo se moram malo potrudit oko proklete škole, moram imat 4 iz matematike da se upišem na prvom roku(muahaha jedva ću imat bodova kolko treba al ipak je to glupa klasična di niko ne ide). Al nije sve tak crno, kad se malo ufuram mogu pisat postove na grčkom :D A i tak nisam za normalnu gimnaziju. Aaaargh dosta o glupoj školi evo sastavka: (btw nije potpuno iskren jerbo nisam rekla da sam ja ateist, al da to napišem prognali bi me:) ) Daklem, tema je: Jesu li mladi, s 14 godina, iskreno pobožni i imaju li zdrav «strah» Božji? (inače, da ne biste kojim slučajem zabludili, to nije strah Božji u doslovnom smislu te riječi nego strahopoštovanje te oprezna(ahahahaha) i pažljiva ljubav prema Bogu ocu, kako naš mudri i naočiti pop propovijeda) Enivej, ja napisah sljedeće: To je vrlo relativno pitanje i varira od osobe do osobe. Poražavajuća činjenica je to što velik broj mladih (pa i ljudi ostalih dobi) shvaća vjeru više kao obavezu i naviku nego kao osobni odabir životnog puta i iskrenu vjeru. Nema apsolutno nikakve koristi ni smisla odlaziti redovito na misu i deklarirati se kao veliki vjernik ako osoba doista tako ne misli. Mislim da je to problem koji se previše olako shvaća jer kod nas vlada mišljenje da je vjera odlaženje u crkvu na Uskrs i Božić, i obješena krunica na zidu. Takve ljude smatram licemjernima i mislim da je u tom slučaju bolje biti ateist nego glumiti sveca i pretvarati se. Svaka čast iznimkama, ali mislim da mladi nemaju zdrav strah Božji, barem većina njih jer su još na razini traženja usluga od Boga. To je uostalom i spominjanje Božjeg imena uzalud, ako se gleda s te strane. Uglavnom, mladi možda jesu pobožni, ali ne i iskreno. Barem dok ne shvate da je vjera nešto što dolazi iz duše i srca, a ne iz kojekakvih kalendara i slika te sličnih medija. Vjera je duhovna, a ne materijalna stvar. Dakako, postoje i mladi ljudi sa zdravim stavom o vjeri, pitanje je samo u kolikom broju. Hihihi. Odoh, učit izračunavat oplošje prizme i ina zatupljujuća sranja. |
28.05.2005., subota
Vanished
|
Moralo se dogoditi kad-tad, nikad nije ni bilo sumnje, samo poricanja i podsvjesnog nadanja. I kad se napokon dogodilo, zateklo me i natjeralo da se ozbiljno zamislim. Svo to vrijeme gledala sam kako se pretvaram u…u nešto, u neku bezosjećajnu i tužnu spodobu koja je sposobna samo žaliti se kako ništa ne valja a ne može se pomaknuti i pokušati ispraviti bar ono što donekle može. Why bother? Ionako nikad ništa neće biti bolje, bar s te strane. Činjenica ili besmislena utjeha? Ali! Nikoga za to nije briga, nitko se ne trudi misliti na druge, nitko se ne trudi svladati svoje glupe porive i otvoriti oči; priznati si. Derala se na mene, prigovarala kao i obično. Na svaki moj pristojan odgovor normalnog tona odgovarala je nerazumnim deranjem. Kao i on. Ha, jedina stvar u kojoj se slažu. Kad se ne deru jedno na drugo, kolektivno deranje također pomaže. Ali ovaj put je bila samo ona. Natjerala me da puknem i da kažem nešto što u normalnim okolnostima ne bih rekla, i vidjelo se da ju je to pogodilo, izbacilo iz takta, nadam se. I to nadam se me zabrinulo. Nakon nekog vremena sjetila sam se da bih se trebala ispričati. Trebala. A zašto? Uvjerena sam da nisam kriva. Ne želim se ispričati, nemam joj više što reći. A to što je ona sad uvrijeđena i/ili povrijeđena? Boli me kurac. Ja sam uzrok svih patnji, svađa i nedoumica. Ja imam premalu plaću, ja sam završila samo dvije godine fakulteta pa sad ja ne mogu izaći na kraj sa svim tim računima, ja sam škrta, ja se derem po cijele dane i nikad ne zovem nikog pa se onda žalim da nemam više pravih prijatelja, ja ležim ispred televizora govoreći kako sam slomljena, a ustvari lažem. Sve sam to ja. Go ahead, iskaljujte se svi na meni, I'm what's wrong with the world. Jednostavno ne razumijem kako se zdrava, razumna, odrasla osoba može tako ponašati. I mrzim ih, obadvoje, iskreno, istinski iz dna duše prezirem. I ne osjećam apsolutno nikakvu grižnju savjesti. Jer su sami krivi. Sama sam se odgojila, koliko god to njima bilo teško priznati. I znam da im je potpuno svejedno, baš kao i meni. 'All your insults And your curses Make me feel like I'm not a person And I feel like I am nothing But you made me So do something 'Cause I'm fucked up Because you are Need attention Attention you couldn't give' Eh da, to sranje. Ali ja više ne trebam pozornost. Imala sam je i previše. Cijenjenu pozornost, tako intenzivnu da se kažnjava i najmanja pogreška, koja se zatim povećava do neobjašnjivih razmjera. "Fucked up because you are" U jednu stvar sam sigurna, nikad za svoja buduća sranja neću kriviti moje tako savršene i svemoguće roditelje, nema smisla stalno se vrtiti u istom jebenom krugu. Nema smisla za mene, za njih me ionako zaboli. Dok god imaju jedno drugo, imat će se na koga derat. Ja sam tu u prolazu. Jedem, spavam, gledam televiziju. Televizija uči djecu nasilju. Naravno. "Jaaaoooo, moja curica je vidjela polugolu britni faking spirs na televiziji pa je sad narkomanka i drolja, a ja sam tako bespomoćna i očajna da sam bila prisiljena otkazati treći i sudbonosni u nizu od tri koraka do savršene linije anti-celulit tretmana!!!!Buuuhuuuu pomozite mi… Moramo se boriti protiv tih prljavih anti heroja koji kvare našu čednu, kreposnu i neiskvarenu mladež! Osnujmo društvo!!!" Ma naravno, sva djeca su maloumne spužve koja će se znati ponašati jedino onako kako vide od nekog drugog. Nema tu vlastitih ideja, tu su samo idoli. Naravno, na prvom mjestu je Bog, tako popularan i obožavan od hrvatskog demokratskog puka, a zatim treba postaviti savršene zvijezde u koje će se naša spužvasta djeca uzdati. Nemaju pamet, ali zato smo tu mi da ih usmjerimo. Da im podarimo idealno mišljenje i stav. Stvaramo si lijepo malo društvo bistrih djevojaka i stasalih mladića. Kako su oni savršeni, prazna ploča po kojoj se ima još toliko toga pisati, pjesma koja se tek treba otpjevati…oličenje dobrote. I svi smo kao jedan, svi mislimo isto i slažemo se u svakom pogledu. Kako drugi, dijete drago, tako i ti. Kako smo svi sretni i zadovoljni, za popizdit. We don't need no thought control. Stvarno? A toliko se gušimo u izrekama tipa 'budi svoj' i 'možeš sve što želiš, raširi krila' da se čini kao kontrola i sputavanje. I ja sam another brick in the wall, a ne oni. Ja sam samo još jedno siroto dijete skrenuto s pravog puta i tu se više ništa ne može. Šteta. Previše sam skrenula s početne teme, ali sve me toliko iscrpljuje. Ni iživljavanje ove vrste više ne pomaže. Da, svijet je shithole, općepoznata stvar, ali ja bih sad trebala živjeti u tom svijetu i suočavati se s istim svaki dan. Trpjeti glupe komentare zbog ničega. Pa ti ne dopusti da ti nešto pokoleba svijest, samosvijest, aha. Pa se ti smiješi i uvjeravaj se da je sve u redu, da si i ti jedan od one divne mladeži. Daaaaa, uvjeravat ću se da je sa mnom sve u redu, umrijet ću od uvjeravanja. Ja sam Božje dijete, savršeno baš onakvo kakvo jest. I svi me prihvaćaju. I sve je super, baš sve……… |
26.05.2005., četvrtak
Pjevajte nešto ljubavno.......
 Klinke svršavaju na to:) aaaaaaaaaaa bilo je zakon, naravno osjecala sam se ko da ce mi glava puknut al polako se počinjem navikavat. Svirali su Šank!! I Buba Švabe i trening za umiranje...Sam mi je još Sarma falila al ajde. Fakat je bilo dobro, napunili su cijelu veliku dvoranu. I po prvi put nakon dugo vremena nisam imala osjećaj da nisam zapravo tu, da se vidim drugim očima. Jedino kaj me bolila glava. Šteta. Enivej, prvo su svirali Teško je ful biti kul(nije došo Edo Maajka:(), pa Šank(jupi), i...ne sjećam se točno, svirali su frizersku, Čekaonicu, Zimmer Frei, soundtrack za život, dobri prijatelji, jednim osmijehom, skoro sve sa šamara....Zadnja je bila Par pitanja. Vraćali su se dva puta. Lol, a kad je Šoki ušo u neki gumeni čamac pa u publiku. Najlakši član hladnog piva:) I Zoki je bio zakon, a Mile....nemam riječi. Odoh sad gledat Almost Famous, ak se u međuvremenu ne zrigam....užasno me boli glava:( _________ Lol...sad sam se sjetila...dok je bila Mlohava ćuna imali su animaciju koja je vjerno pratila tekst:)))) |
24.05.2005., utorak
Same old shit
|
Father can you hear me? They say I've done so wrong Turned myself against me Decaying for so long Surrounded by the silence This emptiness of mine Nothing but a cold glance Whirls through frozen mind Hollow is the memory Hopeless are the dreams Embracing the anxiety The loneliness it brings Silent cries unwanted Echo in the night Tears so cold just falling Slipping, cannot fight Cannot fight my own will No leaving from this mind Feeling chains but hold still In my prison, left behind Father please forgive me I never believed Father please release me Let me once more breathe Same old, same old…u školu, iz škole, vani, unutra.... Pisanje istih glupih neoriginalnih četverostiha tijekom nastave, bol u glavi, u srcu, svugdje… Tako pasivno i nezainteresirano… |
18.05.2005., srijeda
A Clockwork Orange
 Pošto je u petak na 2. u 22.40 (valjda) na televiziji, odlučih se napisat koju o jednoj od dražih mi knjiga, tj. filmova. Prvi put kad sam je čitala, pročitala sam odjedanput, sjedila sam 3 sata u istom položaju, a da nisam ni skužila. Poslije se naravno nisam mogla pomaknut:) Takve stvari cijenim kod knjiga, kad dok čitaš ne postoji ništa drugo, kad stvarno jesi u tome. Mislim, ima puno stvarno zanimljivih knjiga, ali ovo o čemu sam sad pisala doživljavam kao najvišu razinu. Uglavnom, karakteristika remek-djela. Anyway, vratimo se filmu. Po mom skromnom mišljenju jedna od najboljih adaptacija nekog književnog djela. Alex je točno onakav kakvog sam ga zamišljala u knjizi. Ova slika gore je scena koja mi se najviše urezala u pamćenje i u knjizi i u filmu. Možete li zamisliti da morate gledati u nešto i ne možete zatvoriti oči? Da vas netko konstantno muči prisiljavajući vas da gledate sve vaše najgore postupke over and over again… Ideja je nevjerojatna, savršeno govori o sve goroj i goroj budućnosti svijeta i čovječanstva, koje vrlo očito svakim danom postaje sve katastrofalnije. A knjiga je pisana šezdesetih, kad još moralne vrijednosti nisu bile ovoliko iskvarene. Obožavam tu knjigu, i dosta često je spominjem, npr. da me poznate ovak, sigurno bi kad-tad spomenula Paklenu naranču vezano za neku temu. Dalje, imate mješavinu engleskog i ruskog kojom Alex i njegova klapa govore, zbog čega je u Americi, Britaniji i još nekim zemljama uz knjigu dolazio i priručnik. U hrvatskoj verziji nije bilo potrebno zbog veće sličnosti hrvatskog i ruskog. Ja sam čitala na hrvatskom, ali hoću nabavit u originalu jer su fenomenalni ti dijalozi na englesko-ruskom. Sam kaj bi to bilo dosta komplicirano. Al dobro, zato je tu film. "A Clockwork Orange" je izraz za nešto što je nemoguće, besmisleno, nešto što se uopće ne može pojmiti, tj. naranča na navijanje, a ne paklena naranča. I spominje se u jednom dijelu, tj. Alex to veli. Na rubu očaja pita doktore koji su mu isprali mozak da što im je on, a clockwork orange? Izraz savršeno paše priči i ideji. Nakon filma je i izraz ultra violence postao jako popularan. Alex je odlično karakteriziran (knjiga je u 1. licu), iako nije sposoban razlikovati dobro od zla, jako je inteligentan i…pa, normalan, u knjizi mi je bio skroz simpatičan. On kao da i nije bad guy u cijeloj toj priči. Samo žrtva okolnosti, u nekoj mjeri. Ima super misli, nemam sad knjigu, al ovo sam zapamtila: "Ako su oni na strani dobra, onda mi je drago da sam ja na onoj drugoj." Tak nekak. Sviđa mi se to što ništa nije crno na bijelo, ima puno toga, you'll see. I tak, ak niste, gledajte, fakat vam neće bit žao. And another thing, film je snimljen 1971., i zbog scena nasilja u to vrijeme je bio užasno kontroverzan, neko vrijeme se nije prikazivao zbog nasilja potaknutog njme. I striček kritičar iz ekrana je napiso da tek sada, kad takve scene više ne izazivaju šok kod gledatelja, prave kvalitete filma dolaze do izražaja. Potpuno se slažem.   ---------> moloko:) |
17.05.2005., utorak
Hurt
|
Nitko me ne shvaća ozbiljno. Maloprije se vraćamo s vjeronauka(heh da, sakramenat kršćanske punoljetnosti i neizrecivog dara Duha Svetoga:)) i stoji neki kakti metalac nasred ceste, priča s nekim, i pogledavši moju tmurnu pojavu veli 'kaj je ova mala metalka' Ova mala:(((((((((((((( :(((((((((( Over and out. |
15.05.2005., nedjelja
Sadly sings destiny
 Štapić je zakon. I tak, još samo mjesec dana. Odlazak iz one proklete usrane škole je jedina stvar kojoj se iskreno veselim. Sve je nekako povoljno, izgleda da ću imat glupih 55 bodova i upisat se na ne baš preveliku radost u klasičnu gimnaziju. E pa sama sam si kriva i više se uopće neću zamarat time što je bilo i što je moglo biti, jer su mi živci ionak prekrhki. Dakle, s osnovnom je gotovo. Rekla sam da se veselim odlasku iz osnovne, ali se baš i ne veselim srednjoj. Gledala sam im na stranici razrede i nema baš puno metalaca. Šmrc. Al dobro. To je jedna stvar. Druga stvar je to što nemam pojma kak ću ja tam. S kim ću sjedit? Užasno sam sramežljiva u takvim situacijama. U prvom razredu ispočetka uopće nisam htjela s nikim pričat. Nisam uopće evoluirala na tom polju, jedino se uplašeni pogled otprije promijenio u nezainteresirano proučavanje neke točke i smrtno ozbiljan nepovjerljivi pogled ako mene netko pogleda. Nisam normalna. Stvarno. Sljedeće, kaj ako će razred opet bit pun šminkera? Iako ja imam teoriju da je nemoguće okupit onakvu hrpu debila na jednom mjestu kao u mom sadašnjem razredu, ipak sam sumnjičava i kod ovog. Stvarno mi je svejedno u koju ću školu, jedino mi je važno s kim ću ići. Moram ić u tu glupu gimnaziju samo zbog staraca, zbog opće kulture i kvalitete škole. Hm hm. Opća kultura? Sumnjam da ću to dobit u školi. Bar onu opću kulturu do koje mi je iskreno stalo. Problem je u tome što mene zanimaju jedino hrvatski i povijest. I engleski, al to je drugo. Ostalo mi se jednostavno ne da i ne da učit. I ne učim. I dosad sam se mogla tak izvlačit jer u osnovnoj nije neki problem, al sljedeće godine ću fakat morat učit. Ako ne, idem na popravni iz matematike. Sto posto. Mrzim matematiku i fiziku. Tjeraju me da se osjećam užasno glupo. A nije da se baš i ne trudim. Oh well… Uglavnom, nisam se htjela raspisat o školi, mislila sam danas pisat o svom općenitom stanju koje je sve, samo ne dobro. Ni približno. Ni fizički ni psihički. Stalno me boli glava, onak, probada kroz oko i moram kod doktora. Vjerojatno sam slabokrvna il tak neš. Krasno. It runs in the family. Glavobolja, slabokrvnost samo kod mene. Al možda nije ni to. Sve manje spavam. Oduvijek nemrem spavat, al sad je još gore. A psihički…ha, ne znam uopće di da počnem. Prvo ta škola, koja mi ubija svaku volju za životom, koja je puna ignorantnih kretena koji ne prihvaćaju ništa osim sebe i svojih klonova itd., you know the story. Onda općenito, cijela sredina, pa familija. Gasi to, smiješi se, kaj ideš na sprovod, ošišaj se...... Budi normalna. Normalna. Prezirem tu riječ. Mislim da je toliko iskrivljena da se više ne može upotrebljavati. Ta riječ ne bi uopće trebala postojati. Što je normalno??? Ne postoji normalno kao takvo, ako uzmemo u obzir današnji svijet. Normalno. Goddamit. Kako odrediti je li nešto normalno? Imamo osnovnu podjelu na dobro i zlo, pošteno i pokvareno and so on, bar ja to tak vidim. Ali normalno, to jednostavno ne postoji. Standardno, prosječno, možda, ali normalno, NE. Nemam više snage. I to nije pošteno. Nisam još ni počela živjeti, a već hoću prestati. I za to si nisam sama kriva. Sadly sings destiny Sadly sings destiny For ages I've been waiting Now spring is in the air Let it in Ne mogu ni opisati kolko se nadam da je tako. Očito, slušam A night at the opera. Nevjerojatan je, svaki, ali baš svaki put kad ga slušam sve mi je bolji. Obožavam Hansija. Enivej, mlatim praznu slamu(aaah izreke li), stalno pišem jedno te isto, ja sam usamljena, mrzim sve i preteško mi je živjeti. Bla bla šmrc šmrc. Ne želim upasti u neki stereotip, ali kad ne mogu…. Stvarno ne mogu. Stvarno ne znam što mi preostaje. Under the ice you will believe Under the ice you will be free Released from rotten thoughts No more pain and no more gods Ja nemam svrhu i smisao. Ne znam želim li uopće imati. Stereotipno prazno gledam i mrzim se. I buuhuu boli me glava i plače mi se. I mrzim se. I don't mean anything… Šmrc šmrc šmrc. |
14.05.2005., subota
|
Vratili su mi net! Ovaj, da...Žurim se jerbo mi već broje minute pošto još nije 7, al dođem opet navečer. Pozdraf |
