petak, 06.06.2008.

×°°LiFe Is UnFaIr...DaMn WrIgHt...°°×

Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama pojedinosti koje sam smatrao nevažnima.

I onda opet rat. Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili.

I ja sam konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ona hvala koja vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uistinu nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.
hug

eto mene opet...
da...tolko inspiracije i svega...uff...
da...ajde da počnem....

jučer sam opet ja bila uplakana..plakala sam sat vremena...tolko me pogodilo nečije ponašanje,mislim da čete se iznenadit kad bum vam rekla o kom se radi...radi se o mojoj mami...ona je isto krenula protiv mene...počela me zajebavat i radit budalu od mene...još sam odlučila da ću se trudit bit bolja zbog nje,al očito nečem jer sam vidila jučer kako mi je zahvalna...samo se podjebava...bezobrazna je...izvrištala sam se na nju...njeno me ponašanje toliko pogodilo...ja sam mislila da nju imam,počela sam vjerovat ljudima...ljudima koje zovem prijatelji...ali...mislim da su me uvjerili u krivo...ahh...došla sam iz škole i mama me odma počela zajebavat zbog ocjena i cijelo vrijeme se derala na mene...ja sam samo šutila,al ona nije stajala...samo je i dalje provocirala...puknula sam...nisam više mogla...ušla sam u boravak,dok je ona bila fino uvaljena u fotelju s telefonom na uhu...bilo me je briga...počela sam vrištat na nju...nismo se pomirile...nemrem je ni u oči pogledat...ne zato kj je meni neugodno,nego,toliko me razočarala...rekla sam joj u facu da je bezobrazna...da ja uvijek imam kazne,a moj brat nikad...a toliko me muči...ja stvarno ne mogu više...tolko me stvari muči i grize...a nemam nikoga...samo neke ljude koje vidim iz daljine,a njih zovem prijatelji,ali oni me ni ne pozdrave...osjećam se ko da sam ponekad tako sama na svijetu...da nema nikog uz mene,ali uvijek se jedno te iste osobe pokažu da su tu uvijek za mene...iako ne uvijek...neke se osobe mjenaju...ali ja tu ništa ne mogu...idem ja sad...ljudi,malo mi lakše jer sam se ispuhala na blog...
volim vas...
Image Hosted by ImageShack.us


Sto ces s bijelim krilima
kad krila su za let
sjaj u tvojim ocima
za ovaj nije svijet

Sto ces s nama ljudima
nisu za tebe zemaljske stvari
stvoren si za let

Kad se probudis tamo
gdje u ljubav vjeruju
sacuvaj mjesto za nas
na svom oblaku


Nije za tebe
nije ova zemlja golube
nije za tebe
nije ovaj svijet moj andjele
nije za tebe duso moja bio
crven poljski mak
vec krila da te nose nebu pod oblak

Kad se probudis tamo
gdje u ljubav vjeruju
sacuvaj mjesto za nas
na svom oblaku

Angel



10:42 | Komentari 171 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.