Razgovarajmo o krugu

23.03.2007., petak


19. Melankolično?
U prošlom postu prodiskutirali smo izuzetno zahtjevnu temu: Platonove usporedbe o Suncu, pećini i crti. Prepoznali smo u njima govor o događanju kruga. Te se usporedbe čudesno zrcale jedna u drugoj obogaćujući se međusobno a nas uzdižući u razumijevanju onoga do čega nam je u našim razgovorima stalo - kruga. Zrcaljenje koje smo zatekli, ili kojim smo bili zatečeni, nije ono puko zrcaljenje u kojem slika u zrcalu nema svoju slobodu i mogućnost vlastitog djelovanja. Slika u zrcalu u ovom zrcaljenju nije samo slika onoga što je pred zrcalo postavljeno. (Vidi spekulaciju o dvojki pred ogledalom.) Ona odgovara svom originalu ali je od njega i različita ukazujući na nešto što je njegovo ali mu još nedostaje. Sjetimo se Sofije pred ogledalom u kolibi čije ime upućuje na paradoksalnu filozofiju Georgea Berkeleya. (U toj filozofiji, da podsjetim, ono u ogledalu, svijest koja reflektira, ima prednost pred onim o čemu reflektira.)
Nastaviti ćemo usredotočavajući se na nešto posve drugo, a opet isto. Sve tri Platonove usporedbe pokušati ćemo otkriti na Durerovoj grafici Melencolia I. One se u njoj zrcale na jedan posve novi način. Drugim riječima, nisu njihova puka preslika, a opet je u njima, u najvećoj mogućoj strogosti mišljeno i rečeno, ista problematika. Neću biti opširan. Dat ću samo najnužnije naznake. Zapalit ću malu svijeću u tamnom prostoru. Potpuno osvjetljavanje prepuštam fantaziji i promišljanju onih koji će biti potaknuti da traže, da sa svom svojom, i ne samo svojom, žudnjom izlaz kroz kroz uska vrata koji iz tog mračnog prostora do svjetla vodi .
Scena prikazana na "Melencolia I" odgovara onoj koju opisuje Platon u svojoj usporedbi o pećini. Zamišljeni anđeo sjedi pored tornja. Zagledao se u nešto ispred sebe. Na licu mu izraz melankolije. Nešto posve oprečno onome što nalazimo na licu Mona Lise. Nalazi se u duševnom i duhovnom stanju sličnom onom kojeg opisuje Nietzsche u središnjem mjestu svog Zarathustre. Zaspalom pastiru u grlo se uvukla zmija, najteža i najdublja misao, misao vječnog vraćanja jednakog. Zakočila je svu njegovu djelatnost i hoće ga ugušiti. Kad razriješi svoju misao, ta će se sjeta preobraziti u neopisivu radost i smijeh.
U ruci mu šestar. Ne znamo da li je već nacrtao krug ili to tek namjerava. Otvor njegovog šestara odgovara radijusu kruga koji se nalazi na lijevom donjem dnu grafike. Anđeo ne promatra krug, a ne gleda ni na podlogu koju drži na krilu. Ne radi ništa. Razmišlja. Kao da je prikovan uz toranj, a velika krila upućuju na to da je stvoren da leti. Mali anđeo sjedi na mlinskom kamenu. Čista suprotnost velikom. On je aktivan. Sabrano rezbari u podlogu koju drži u svom krilu. Na jednom drugom mjestu objasnili smo da se njegovo rezbarenje odnosi na urezivanje kvadrata sa magično raspoređenim brojevima u zid tornja.

Ovo je trenutak! Da li ga prepoznajemo? Krug koji uzmiče velikom anđelu i kvadrat čijim graviranjem je zaokupljen mali anđeo zrcale se jedan u drugom. Oni hoće da ih povežemo i da usnulom pastiru možemo viknuti – Zagrizi!, anđelu osloboditi krila da poleti. Ali ne daju se olako svesti jedan na drugi. Ne onako kako se slika svodi na ono što sobom zrcali. Krug se ne da svesti na površinu kvadrata i više nitko iole obrazovan se time neće baviti. Mi hoćemo uprisutniti krug u kvadratu, ne tako da ga svedemo na površinu, već tako da rasvijetlimo njegovu dubinu, otkrivajući punininu svega što on jest.
Ako smo spremni za taj postupak uzmimo olovku, šestar i ravnalo. Povežimo krug i kvadrat tako otvorimo vrata u novi prostor za očitavanje njegovog događanja. Povucimo tangentu i na donju horizontalnu stranicu kvadrata, pa tangentu na njegovu lijevu vertikalnu stranicu. Jesmo? Ne vidimo još ništa? E, sada povucimo tangentu na krug horizontalno gore i vertikalno lijevo. Vidimo li sada mogućnost koja nam se otvara? Možemo li uspostaviti jedan novi kvadrat, prostor u koji ulazi čitava grafika, da bi se te u njemu vidjelo što se na njoj događa. Taj prostor je kvadrat veći od originalnoga okvira grafike. Njegove stranice su rezane po Platonovoj crti, i to zlatnorezno. Platonovu crtu ne moramo naknadno uspostavljati. Ona je već uspostavljena povlačenjem tangenti na kvadrat i krug i spajanjem međuprostora. Izmjerimo duljine pojedinih segmenata. Njihova preciznost je uspostavljena do stotinke milimetra. Nije uspostavljena slučajno. Durer zna što radi, i htio bi da mi to uočimo.
Možda se pitamo čemu novi okvir grafike? Nije li Durer mogao taj zlatnorezni okvir uspostavi kao prvi i jedini? Slično pitanje smo postavili u vezi rezanja Platonove crte. Ako je Platon htio da se crta reže po zlatnom rezu, zašto nije to izričito naznačio? Podsjetimo se: to je zato jer hoće govoriti o dva reza. Prvi je vanjski. Njime se nikada ne uspostavlja takav odnos na crti da slika predmeta odgovara predmetu i njegovoj ideji. Drugi je unutrašnji. Događa se u najnižem segmentu crte. Samo tu se taj odnos jedinstva triju segmenata može ostvariti. To vrijedi i za krug. U njegovom fenomenu razlikujemo dva različita odnosa. Prvi je puki duljinski. On je određen brojem pi. Njime se nikada ne otvara prostor dubine i punine kruga već samo površine i duljine na koju se on ne da svesti. Prostor dubine i punine kruga otvara se tek zlatnoreznom proporcionalnošću. Da je Durer svega toga svjestan govore i proporcije, prvog, vanjskog okvira grafike. Prepolovimo li grafiku po horizontali njena duljina i širina uspostavljaju približni odnos duljine polukružnice i promjera (pi/2).
Pogledajmo grafiku u novom, onom unutrašnjem formatu koji u sebi uključuje onaj prvi, vanjski. Na lijevoj strani prepoznajemo pet segmenata Platonove crte i u svakom od njih bića koja upućuju na značenje svakog pojedinog segmenta. Na mjestu najviše ideje pri dnu nalazi se krug. U drugom segmentu je pas, u trećem kameni blok, u četvrtom šišmiš. Peti segment prelazi gornji vanjski okvir grafike. Počinje na njenom samom rubu. Tu je prostor sunca, odnosno njegovog kruga što svijetli s onu stranu vidljivog. Krug kao izraz najviše ideje gore iopet krug kao izraz najviše ideje dolje, a između tri segmenta koji duljinski odgovaraju jedan drugome. Ta, slika predmeta podudara se sa samim predmetom, jer se podudara sa idejom predmeta. To isto čitamo u simbolizmu prikazanih sadržaja. Na jednom drugom mjestu već rekosmo da se u šišmišu se zrcali mali anđeo a u psu veliki anđeo. Djelatnost malog anđela (šišmiša) povezana je sa žudnjom velikog anđela (pas). On može htjeti da njegov krug bude zahvaćen kvadratom jer se taj kvadrat više ne nudi kao površina, već kao prostor dubine. Ona je sada rasvijetljena da bi se u punini pokazalo što se u njoj kao događanje kruga uistinu zbiva.
Veliki kameni blok u segmentu predmeta zrcali se u tornju. Na već spomenutom mjestu po pokazali smo da su to dva aspekta iste kuće božje odnosno kuće čovjekove. Čovjek prebiva u kamenom bloku poput neke Michelangelove statue. Pogledajmo obrise ljudskog lica. Treba ga iz kamena osloboditi. Na njegovom licu neće biti melankolije. Izvedemo li ga vidjet ćemo da će se on smijati kako se još nikada nitko na zemlji nije smijao. Ta došao je k sebi - doma. Otvorila su mu se vrata neba, a to nebo nije samo s onu stranu svega vidljivog, zemaljskog već i u njemu, u njegovim dubinama koje su sada rasvijetljene.



- 19:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.