(18:15) ponedjeljak, 20.04.2009.
...But we all bleed the same way as you do. And we all have the same things to go through...
...Hold on if you feel like letting go
Hold on it gets better than you know
Don't stop looking, you're one step closer
Don't stop searching, it's not over
Hold on...
Oprostite, kojim se putem ide za sreću?
Ne znam, nikada nisam bio tamo.
Nikada nisam tražila sreću. Bila u potrazi za njom. Nikada ju nisam toliko željela kao što ju sada želim. Samo ovaj put, samo sada da mi ona okrene onu svoju bolju stranu. Svijetliju, lijepšu. S velikim osmijehom. Punu šarenih boja. Sada ju samo čekam i živim u nadi da će uskoro doći.
Sjedim na nekoj staroj klupi, ispod savršenog velikog drveta, s kojeg padaju malene bijele latice. Ja ih lovim. A neke se čak i ljepe za moje mokro lice. Morko od velikih suza. Koljena su mi morka. Mrzim kada se smočim. Ali ovaj put se nisam trudila. Nisam se trudila ostati suha. Jer u tom trenutku sam odustala. Zatvorim oči, stisnem ruke i polako šapučem: 'molim te, samo ovaj put. Samo sada dođi i kod mene.' Samo ovaj put...Ali ona ne dolazi. Naravno. Tko sam ja da bi ona došla. Ne tražim puno? Ili tražim? Ne znam.
Ja sam i dalje na klupici. Vjetar počinje lagano puhati, latice padaju s drveća. Na tlu ih ima sve više. Neke su i mi u dlanovima, zapetljane u kosi. Mrzim kada mi se nešto zapetlja u kosu. Dali ne dolazi možda zato što sam veliki pesimist, i nikada ne gledam na bolju stranu? Da, ili ne? Ma ne znam.
Srećo? Smijem li te nešto upitati? Neke ljude stalno posječuješ, zašto ne bi mene jedanput? Trebam te. Jednom. Barem jednom. Trebam barem malo nade, nade za bolje sutra. Ništa. Ne odgovara. Naravno.
Sada već pada kiša. Pljušti. Vjetar puše. Užasno, još jače. Više se ne kuži što su moje suze, a što kiša. Još bolje. Ne želim da me itko vidi kako plačem. To je zadnje što mi sada treba.
Savršeno stablo je sada golo. Sada je ružno. Ne,to ne želim. Neka se vrate one moje savršene bijele latice.
Držim se tako jako za klupu da me dlanovi užasno bole, bilo me je strah da me vjetar ne otpuše. Ne... Što ako me otpuše i neću se znat vratiti? Ne...Opet ju molim da dođe. Užasno je. Počinjem vrištat, ruke me još više bole. Mrzim bol. Ali onda odjednom. Sve je prestalo. Smiruje se. Sve. Kiša se smiruje. Samo sitne kapljice padaju. Ali i to prestaje. Vjetra nema. Nestao je.Vratilo se veliko sunce, koje se skrivalo iza tmurnih oblaka. Ali i oni su odlazili. Pojavila se duga. Obožavam duge. Ja sam se opustila, otvorila svoje oči širom i dječjim pogledom gledala u plavo nebo. Savršeno plavo.Te boje. Osmijeh se vratio. Počela sam skakati i derati se iz sveg glasa od sreće.
Moje veliko bijelo drvo! Vratilo se na staro! Opet je onako savršeno. Da, savršeno! Bijeli cvjetići! Hm, nikada nisam znala što će se roditi iz cvijetića. Možda trešnje? Možda. Volim trešnje. Jako. Nikada nisam saznala što će se roditi jer, uvijek odustanem, odem u svijet. Dalje. Nastavim dalje. Tražim. Nešto tražim. Sreću? Ne, tada već odustanem od nje.
Pomislila sam: 'ohh, imala sam sreće,nevrijeme je presalo. ' Jesam li? Ne. Ja mislim da nisam. Mene sreća nikada neće posjetiti. Koliko god se nadala. Koliko god čekala. Neće doći.
(Oprostite ako ste našli neke pogreške u ovom postu. Pokušat ću slijedeći put ne griješiti toliko puno)
Pozdrav svima.
(17:25) nedjelja, 05.04.2009.
...When life offers you a dream so far beyond any of your expectations,it’s not reasonable to grieve when it comes to an end...
...Who doesn't long for someone to hold
Who knows how to love you without being told
Somebody tell me why I'm on my own
If there's a soulmate for everyone...
Da, da. Živa sam. Pišem novi post. Neki ljudi su me inspirirali (ako se to tako može reći) pa sam odlučila nešto novo napisati...Iskreno ne znam što. Ali moram, moram tu nešto novo napisati....
Da, shvatila sam. Ne razmišljam više o njemu. Uopće. Tko bi rekao zar ne? Pomoću nekih ljudi sam shvatila neke stvari. I zahvaljujem im. Jako puno. Nek je sretan. Neka živi kako hoće. S njom. Neka im bude lijepo. Moj se život prestao vrtiti oko Njega. Voljela sam ga. Jako. On je bio jedina osoba koja je bila u mojoj glavi. (Da ljudi, ja nešto imam u glavi) Nisam mogla zamisliti ovaj moj mali život bez Njega. Niti na trenutak. Ali u zadnje vrijeme. Kao da nestaje sve u vezi Njega. Sva moja sjećanja. Sve što sam voljela nekada davno, a samo sam se toga prisjećala. Isparilo je. Vidim ih u gradu. Nema više onog osjećaja koji me trgao na sitne komadiće, i došlo mi je da vrištim. Nema ga ni trunčice. Samo se nasmiješim, spustim glavu i nastavim hodat. Prođem kraj Njega. Ništa. Ništa? Da, baš ništa. Pozdravim Ga i nastavljam dalje hodati. Više se ne okrećem. Ne grizem se što nisam na Njenom mjestu. Ne. Sve je sasvim oke. Više se smijem. Puno više uživam s prijateljima. Ali što je najvažnije sretnija sam. Puno, puno sretnija. Imam njih. Oni me čine sretnom. Punom života. Više nema dana, kada se dignem ujutro razočarana svime što imam. Što me čeka. A niti ne mogu vjerovati da sam takvo nešto i mislila. Ali za to je bio On kriv. Da, sada si svi mislite, 'ajde sad za sve optuži Njega.' Pa da. I budem. On je bio kriv za sve što mi je bilo.Za sve što mi se nadogađalo (loše)Oslobodila sam se. Svega. Pa i Njega. :)
Pa eto, sada uživam. Ne mislim na kraj. Ne mislim na rastanak. Mrzim rastanke. Sada, samo uživam. S njima koliko god mogu. Zabavljam se. Smijem se. Kada dođe vrijeme za kraj, doći će. Ali sada još nije vrijeme za to. Pa... Sve je oke. Izbacila sam taj dan iz glave. I.. Hvala svima vama na utjehama, na pomoći :)
To bi bilo to. Za sada. Uživajte. Puno pozdrava i pusa od mene!*
