Halo efekt

ponedjeljak, 06.08.2018.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U DUĆANU: Vrijeme mijenja sve

Nemam previše primisli o tome da su prodavačice u dućanu premalo plaćene, zato što i jesu, s obzirom kakve su cijene svega oko nas. Niti je s takvim plaćama ići na posao, a još manje ostati doma.

Više ne razmišljam u terminima prethodnih troškova u obliku školovanja i dodatnih usavršavanja koje je potrebno utući u svoje životno i slobodno vrijeme da bi se moglo raditi u nekom zanimanju. Tako više niti ne razmišljam kada se radi o meni. Previše ulaganja, premali povrat. I u tako objektivno mjerljivim stvarima, ljudi su nerealni i nepošteni.

No isto tako ne mislim da su medicinske sestre po bolničkim odjelima ili odgajateljice u vrtiću premalo plaćene za svoj rad, i to samo zato što je njihova humanost, koja je kao dodana vrijednost njihovog radnog mjesta stalno pretpostavljana, iako je zapravo ugrađena u njihovo radno mjesto (i to bez obzira je li je pružaju ili ne), pa je stalno treba isticati kao posebnost. Tako je teško mjeriti humanost. Nekome je potrebno malo, mrvica razumijevanja, drugi žele posvemašnju posvećenost jedne Majke Tereze. Monetariziranje humanosti i osobnog pristupa je prokleta zadaća.

Novi svijet nas je u zadnjih dvadeset godina naučio da naša cijena nije cijena koju si napišemo na svoju etiketu, nego ona koju nude zainteresirani kupci. I zato zapamtite: Svi smo roba, svi smo prodavačice u dućani. Jer mjerilo cijene je plaća trgovkinje u dućanu. Jedinična cijena radne osobe. Pet ljudi u jednom, onda šef, pa nestvarna očekivanja od uprave i još malo drugih, tih kupaca uokolo koji definiraju onaj konačni ton, bez obzira na sve marketinške i prodajne konstrukcije koje stvaraju taj famozni imidž koji nas bombardira s TV ekrana. I kada nije dobro, mora biti dobro. Jer ne smije biti drugačije. A humanost koju neka radna mjesta nose kao bedževe, o tome bi se još dalo razgovarati.

Danas stigoh u dućan. Ljeto je i vrhunac godišnjih odmora. Sve je više prazno nego puno, no osjeti se da je radni dan. Obližnjih školaraca i studentarije nema. Slabiji je posjet radnih srednjovječnih ljudi. Sve manje ljudi ide na posao javnim prijevozom, pa i dućan posjećuju u neka druga vremena tijekom dana i druge radne dane. Svi se voze svojim automobilima i nervozni su u dvojbi hoće li ih stići kakva kazna ili, ne daj Bože, pauk. Mi, naime, u susjedstvu nemamo parkiralište za kupce. No zato imamo uređeni prilaz za kamione opskrbe i kupce pješake. Za razliku od prije sedam godina, sve je uredno i čisto. Uokolo nema papirića. Jednom mjesečno nova svjetski koncern reže živicu i grmlje ispred dućana. Cijenim takvu brigu, koja se odražava i unutra u dućanu.
Profesionalnost trgovanja ogleda se na svakom koraku. No stalno se traže novi trgovci, a poznatih lica je sve manje. Preostali su samo oni stariji i izdržljiviji, koji su vjerojatno oni s najmanje mogućnosti da biraju, dok mlađarija dolazi na praksu ili su u vježbeničkom statusu, malo ih upoznamo i naviknemo se jedni na druge, i već i nema. Samo su police iste i sve punice, ponuda je sve bolja. Trgovaca u dućanu sve manje. Šef više nije poslovođa, nego je predradnik. Uskače kad god može i treba, umjesto svakoga. Da nije natčovjek, ne bi ga uprava tu držala. Novost je da je to čovjek s imenom i prezimenom i slikom. Nema nagađanja i propitkivanja. Sve je transparentno. Sasvim u redu. Slažem se.

Kupci koji su davali onaj posebni štih dućanu, taj lokalni kolorit, polagano blijede i nestaju, poput trgovaca. Osim tradicionalnih i nevidljivih stogodišnjaka starinskih imena, umiru u susjedstvu do sada najviše vidljivi i najizraženiji pedesetogodišnjaci s klupice u parkiću, s bocom piva u ruci , bilježi to oglasna ploča mjesne zajednice, postavljena ispred dućana. Starost i izživljenost, jednako kao droga i alkohol u kombinaciji s nezadovoljstvom učine svoje.
Sada je više klupa u parkiću nego onih koji na njima sjede. Bitno da je parkić uređen nakon pedeset godina, kao pridruženi element dućanu čiji dio nije i nikada nije bio. Ploča mjesne zajednice s održavanim dućanom više pobuđuje atmosferu neke druge države, dosta mi je poznato i prihvatljivo, normalno i očekivano, iako za susjedstvo neočekivano i još uvijek čudno, jer je funkcija ploče i njen očekivani sadržaj u nesuglasju sa svime uokolo nas.

Susjedstvo nikada nije funkcioniralo i ne funkcionira. Uzajamnost nikada nije saživjela, a identiteta nikada nije bilo, osim kao prepoznatljive lokacije gdje se dogovara s taksistom. I one slabe poveznice okružene imenom najmanje jedinice lokalne samouprave popucale su, što je vidljivo na zagonetnom kvadratu dućan - kiosk za novine - ambulanta - kafić. Njime povremeno prolete bezimeni ljudi koji su intenzivnije, glasnije i vidljivije, s pozitivnom nadom prije figurirali po dućanu dok su se zaletavali do obližnjeg dječjeg vrtića po svoje nasljednike, da bi se poslije prebacili u ulozi njihovog vozača i dostavljača na nešto udaljeniju osnovnu školu. Ostaju penzioneri koji žele što više dobiti za malo, koriste dućan za malo komunikacije sa stvarnim ljudima pored onih s televizora u svojoj dnevnoj sobi, što i trgovcima daje dašak osobnosti u svakom istom osmosatnom danu. Mogu reći da je danas lakše dobiti dašak humanosti i osobnog pristupa od prodavačice u dućanu nego od medicinske sestre u ambulanti.

Novi mladi trgovci su nekako uštogljeni i previše okrenuti poslu. Neki se ne usude ni nasmiješiti, a kamoli nasmijati nekoj šali starosjedilaca-kupaca. Poput malih robota. Jedan reče neki dan na upit može li se samo malo ipak nasmiješiti (jutro je): "Doma se smijem... Sada sam na poslu." Očevidno preozbiljno shvaćanje sebe i posla, no ispod toga zapravo samo strah "Jesam li dovoljno dobar?".
Na svu sreću u dućan situaciju nanese i nove starije trgovkinje koje shvaćaju da smo svi ljudi, bez obzira što smo zamjenjivi i što je naš odnos temeljen na robno-novčanoj razmjeni. One svojim umijećem s ljudima spase dan kupovanja, ne opterećujući se svim našim prolaznostima i kratkotrajnošću. Cijenim ih što intenzivno i stvarno žive u sadašnjosti, koja je jedina što postoje. A to bi mnogi trebali od njih naučiti. Da nema ničega ni ispred ni iza, ni prije ni poslije, samo sada i tu. I to treba iskoristiti kao čovjek.

Od svih posjetitelja dućana danas, najgori su radni ljudi. I to oni s velikim "R", koji svima na nas perfidno nabijaju svoj nedostatak vremena i gnjave. Oni s malim "r" se ne računaju. Nisu dosta veliki. Ne znaju "r" pretvoriti u "R". Oni s velikim "R", s potrebom i bez potrebe, bilo da se brinu za svoju osobnu prijevoznu jedinicu (po mogućnosti poluterensko čudovište) ili jure na autobus, koji sada dolazi u obliku 4-u-1, jer je tako jednostavnije javnom prevozniku isplanirati u doba automatiziranih poslovnih procesa i računalnih potpornih programa svih boja i oblika, samo znaju drečati, samozatajnim glasićima ili dubokim brundanjem "Još jednu blagajnu", bez obzira ima li ispred njih dva čovjeka ili sto stvari. Misle da su pčele radilice i da košnicu treba bolje organizirati.
Ova takozvana radna banda je najjača i najsamoživija. Tu su, a nisu. Pravi partibrejkeri bez osobnosti i bez pristojnosti. Što su stariji, to su umišljeniji u važnost svoje radne uloge, pa i nestrpljenje i netrpeljivost raste. Lijepo upakirana zlovolja mora iz njih izaći van. Neki u toj svojoj uživljenosti ne primijete da su postali penzioneri, dok ih netko ne spusti na zemlju ignoriranjem njihovih glupih zahtjeva.
U dućanu također imamo ljudi iz drugih, dalekih dijelova svijeta, koje turizam dovodi u obližnji hostel, pa sada po ljeti zamijene studente. Oni, kao i studenti tijekom godine, uspijevaju pridonijeti duhu pristojnosti i uvažavanja, ne tražeći ništa posebno za sebe i bivajući nasmiješeni i pažljivi, i to za pravo. Oni zaista povećavaju sreću u dućanu na svoj samozatajan način, držeći štangu preostaloj staroj gardi trgovaca.

A što se tiče kućnih ljubimaca u obliku pasa, koje vlasnici parkiraju ispred dućana, oni izvrsno odražavaju svoje vlasnike, pa rade cirkus pred dućanu na identičan način tražeći pažnju i izvoljevajući se kao njihovi vlasnici.
Nitko više ne sjedi na metalnoj ogradici ispred dućana jedući sladoled uz svojega psa. Ta su vremena prošla. Atmosfera dućana se sve više rasplinjuje, kako u dućanu, tako i izvan njega.
Sve je ispraznije, iako novije, svi smo astereoidi koji se nastoje ne sudariti, izbjegavajući pršteće komade leta povremenih kometa.
Bez obzira na trešteću modernu muziku s trenutnih top lista, za koju se zna da potiče protočnost i povećava količinu odabrane robe za kupiti, jer daje tempo, dućan sve više poprima atmosferu muzeja i njegove mirnoće i neispunjenosti, i tihe prijetnje, radi kojega nisu na prvi pogled privlačni.
Sve manje poznatih srećem u dućanu. Ispravno rečeno, više nikoga nego nekoga. Prestala sam se i pitati gdje su ti ljudi. Čak i kada promijenim ritam dolaska u dućan, rezultat je isti. Nikog poznatog na vidiku. Tragično je da sam o tome prestala razmišljati kao važnoj stvari. Više je to cesta kojom se ne ide.

Vlastodršci su uspjeli još više produljiti radni vijek radnih ljudi, no ne čini se da će to spasiti i zadržati one fragmente životnosti duha po dućanima s prehranom koje se više ne može povezati s ikakvim životom, osim forsiranjem parole kupimo lokalno i domaće, što svatko forsira iz nekog svojeg razloga, gubeći iz vida da ti pojmovi bez identifikacije s ičime i svojim identitetom nemaju nikakvu svrhu, osim sami sebi, kao bojni poklič trgovine kao jednog gospodarskog sektora, u kojega smo zbog njegove prirode uronjeni gotovo svakodnevno, bez mogućnosti biranja. Tako će obližnji dućan s prehrambenim proizvodima postati bezličan i isprazan kao asfalt kojim svaki dan hodam do njega. Tu je i ne pruža neki posebni doživljaj, jer nema što pružiti. Tako je materijalan i predvidljiv, uvijek isti, iako polagano u propadanju, do sljedećeg renoviranja.

Oznake: duh vremena

06.08.2018. u 10:55 • 0 KomentaraPrint#

petak, 06.08.2010.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U DUĆANU: Probrana publika za stand-up kupovinu

Nemam previše primisli o tome da su prodavačice u dućanu premalo plaćene, jer sve razmišljam u terminima prethodnih troškova u obliku školovanja i dodatnih usavršavanja koje je potrebno utući u svoje životno i slobodno vrijeme da bi se moglo raditi u nekom zanimanju. S obzirom na medicinske sestre ili odgajateljice u vrtiću, trgovkinje su ispravno plaćene, iako mislim da su medicinske sestre, a pogotvo one na odjelima u bolnicama premalo plaćene s obzirom na trud i odgovornost koju imaju i koliko poslova moraju obaviti u svojoj jednoj smjeni. No posljednje vrijeme se sve više počinjem pitati je li moj kriterij dobro izabran. Vlastito iskustvo na poslu me je podučilo da su pakao drugi. U uredima je to konačni i ograničeni broj ljudi, iako kombinacija i situacija za stvaranje neugodnosti i nepodnošljivosti može biti beskrajan!

Danas stigoh u dućan. Ljeto je i vrhunac godišnjih odmora. Sve je više prazno nego puno, no osjeti se da je radni dan. Obližnjih školaraca i studentarije nema. Slab je posjet radnih srednjovječnih ljudi. Ipak su tu zastupljeni srednjovječni nezaposleni i slični hodači u prazno, te neki naporni i dokoni penzioneri koji dolaze patrolirati po dućan, zavoditi red ili zezati trgovkinje. Naravno, imamo uvijek nekog slobodnog profesionalca, koji ne ovisi o uštogljenom radnom vremenu i koji si može dopustiti da nije u žurbi i da razveze o svemu, a ponajviše o sebi.

Ovo su fine prisnosti relativno širokog susjedstva s ne previše bliskosti među stanovnicima, što veliki hipermarketi ne može pružiti. Neki kvartovski supermarketi uspijevaju u svojoj suvremenosti održat ponešto osobnosti i ljudskosti susjedstava koja nestaju pod pritiskom mobilnosti. U njima imamo dašak ljudskosti, koja to, ruku na srce, u drugo vrijeme uopće to ne bi bila.

Današanji kupci traže pažnju i postaju stand-up kupci. Trgovkinje su njihova probrana publika, prema kojoj oni uopće nisu ravnodušni. Štoviše, tu i tamo postaju agresivni u traženju pažnje i dobivanju reakcija. Napornije su situacije kada se stand-up kupac okomi na druge kupce i hoće sa njima imati žešću interakciju. Doista, trgovkinje se moraju malo više potruditi oko kupaca i stvaranja atmosfere, jer kupci ulažu izrazite napore da kupnja bude zabavna ( fun! ) i da ih ispuni zadovoljstvom i srećom.

Kupcima nije dosta imati, već treba i biti. Nije sve u kupovanju, već i u neformalnom druženju. Za početak bi trgovački lanci koji su u posjedu ovakvih lokacija po susjedstvima trebale obučiti trgovkinje, kako ovladati sljedećim jakim četverolistom.

Prvi od njih je reprezentativan i samosvojan, trbušasti, oćelavjeli, bradati čovjek sredine četrdesetih, koji kao da si je izdepilirao pozamašni dio lica, a možda i glave. Po komadima njegove odjeće sumnjam da je heavy metal roker ili darker. Početak njegove točke sam nažalost propustila. Tema je bila njegova umjetnička duša, njegova umjetnička djeca, njegova nadarena žena, njegovi umjetnički uspjesi, dobra predstava koju on preporuča, što iz uskih vlastitih interesa (njemu se dopada!), što iz širih vlastitih interesa (familijarnih, dijete glumi u predstavi!). Žena do njega, neka šezdesetogodišnjakinja, previše ga ne doživljava. Nekako nije uvjerljiv, iako je naporan. Upro se, nastavlja o sebi, gdje radi umjetnički, kako sa svojim umjetničkim uratkom godinama putuje uokolo, mislim da je čak spomenuo i Novi Svijet. Busa se u prsa, da je sve to posljedica talenta i volje, da se on ne da, a da nije školovan za taj posao. Sve to dolazi iz srca! Je li tema bila da ljudi stvari ne rade sa srce ili da su umjetničke predstave prostačke šablone? Što je odgovor ne znam. Šezdesetogodišnjakinja postavlja dva-tri pitanja, koja više zvuče kao podrugljivo ispitivanje, nego ljubopitiva zainteresiranost koja slijedi vjerodostojno izlaganje. Samouvjereni umjetnik ništa od ovoga ne zamjećuje. Odlazi dalje nekoga odabranoga ozračiti svojom samouvjerenosti o svojoj izvrnosti u uspješnosti u činjenju svijeta boljim mjestom za življenje.

Drugi pripadnik četvreročlane "bande kupaca" je uvijek orni sedamdesetogodišnji član jednočlane kvartovske patrole. Da imamo novsvjetovnu susjednu organizaciju tipa "Susjedi gledaju", on bi bio glavni organizator, koordinator i interna kontrola - 3 u 1. Stanuje drugu ulicu od dućana i ambulante, te je svaki Božji dan tamo. Da njegov liječnik radi u dvije smjene, bio bi u obje. Ovako samo može ograničeno gnjaviti svojom blagoglagoljivošću. Kako je uvijek nasmijan, lako može nositi nadimak Slatkić. Umaranje izvodi dugim monolozima kojima zamjenjuje dijaloge. Sam nešto pita, pa kao da sam na to odgovara. Obavezno uspostavlja očni kontakt i reagira na svaki trzaj licem, koji tumači kao voljnost za verbalno spajanje. Ako u svakoj trećoj solo izmjeni dobije neki odziv trgovkinje iza pulta, dan je uspješan. Žena za pultom i iza sedam uvečer mora biti voljna za njegove pošalice i fore iz nekoga drugoga doba. Ne mora ih samo dešifrirati, već ih mora razumjeti i zdušno se smijati, jer njihov generator spada u klasu optimista i samodopadnih veseljaka blažega tipa. Možda je malo pod gasom ili si je popio kakvih antedepresiva ili je ponašanje samo posljedica jako visokog tlaka? Mlađi penzioner novoga doba, pršti većom energijom nego većina srednjovječnih ljudi kod mene na poslu. Aktivan je i nadobudan, dala bih mu nešto da radi po dućanu, uputila sam ga da negdje volontira i da se istroši. Ovako on prohuja kroz dućan, ima male skečeve na teme "Krafne", "Kako se ono zove vaša kolegica?", "Donio sam flaše, ali svoje, od kuće!" i "Medvjed, tuna ili slavuj, što ćemo?".

Treći je lik bivša uličarka, sada prostodušna ishlapjela bakica koju je netko uzeo pod svoje, pa je čista i u cijelim stvarima, iako i dalje stalno negdje po cesti, sa svojom tekstilnom vrećicom i nekom okljaštrenom i izglačanom granom koja glumi štap za hodanje, i koja je u novije vrijeme zamijenjena poštenim staračkim štapom. Jedna od njezini prolaznih točaka je dućan. Bakica je s obzirom na sve što je preživjela, ipak više onemoćala u mozgu nego u tijelu. Povremeno se pričinjava da je podjetinjavila, povremeno izgleda kao da je autistična, a ostatak vremena je samodostatna i bezobzirna prema drugima, ali na pasivni, ignoratnski način. Ona također ima svoje monologe, uzima neke stvari i nešto lamentira kod blagajnice o tome, više za sebe i sa sobom, iako blagajnicu ne ostavlja baš po strani! Bakica Milda Draga, kao kakav šum u komunikacijskom kanalu, ne može se samo tako ukloniti. Uglavnom ne kupuje, nego kao da pregovara o kvaliteti te robe. Zna tumarati po dućanu, uzeti neki proizvod i sa njime hodati uokolo i o njemu pričati i zaustavljati bilo koga da bi nešto priupitala, iako se ne bi obazirala da posluša odgovor neupućenog dobrodušnoga ispitanika. Tu i tamo traži nešto određeno, ali nema novaca da to kupi - samo neki sitniš, tek toliko da zvecka i da ona ima što brojati. Kada je blagajnica u gužvi i umorna, mora ju fizički odvesti izvan dućana ili barem odmaknuti od blagajne. Bakica u novije vrijeme najavljuje svoj dolazak vedrim riječima: "Evo ga! Stiže (vaša) manekenka!". I još uzme kemijsku kojom se potpisuju vlasnici kreditnih kartica, te črčka po papiru na plastičnom stalku, ništa drugačije nego kakvo malo dijete koje je otkrilo pisaljku i ona je sada njeov cijeli svijet. Jadna blagajnica mora blago ali odlučno uzeti nazad svoju olovku i spriječiti bakicu da blokira put i prolaz pravim kupcima. U novije vrijeme je stolić na kojem stoji svileni papir za umatanje, njezin stol na kojem uživa u svojoj užini, kruhu i pašteti. Smatra ga svojim i ne da se smetati kod jela. Na svu sreću, ljeto je i nema gužve...

Četvrti lik nije lako opisati jer ima više oblika. Neki su to jako stari dvadesetogodišnjaci, krupnijega tipa, s kojekavim psećim pratnjama sa sobom i oko sebe, i uvijek temama o održavanju, hranjenju i parenju svojega valjda rasnoga četvoronožnog prijatelja. Svoje životinjske polovice silom prilika moraju ostaviti vani, ali ih mogu pratiti kroz staklene stijene ulaza u dućan. Njih pak prate drugi, što očima, što kamerama. Kada ovi likovi kroče u dućan, u dućanu nastaje opća uzbuna, davanje verbalnih znakova, dotrčavanje do onih na strateškim mjestima i, po potrebi, praćenje njihovog kretanja, fizičkim praćenjem tijekom njihovog kruženja po dućanu. Ako ne dobilju odmah kakvog trgovačkog priljepka uz sebe, niti kamere i posebna ogledala, neće ih spriječiti da djeluju športski i ne mrgnu štogod s polica, obično čokoladu, kaugumu ili neki omanji dezodoran. Kasnije su još toliko drski da se druže ispred dućana, praveći se važni. Danas, na ovoj pasjoj vrućini, na redu je bila pločica čokolade. Trgovkinje pak imaju jednu svoju predstavnicu koja je vješta i vična izlasku na tuđi teren, izvan dućana i dovođenju drske prestare mladeži na red, te ukoliko je moguće, povrata robe.

Podvrsta četvrtoga lika manje je štetna, iako prilično uočljiva: stasiti prezreli lažni mladići u svojim četrdesetima, vrlo visokog čela s dugim ostacima kose zavezane u rep, kao i kosmati, razbarušeni i preveseli ostarjeli mladići u vrlo kasnim tridesetima, koji se mogu odmah povezati s ispranim traperom i konzumiranom drogom koja im je proždrla mozak. Oni misle da su jako pozitivni i zabavni dok kupuju svoju lakoalkoholnu cugicu, primjerice pivca za živce. Ovi stand-up kupci imaju kratki nastup, ali se za njima vuku rečenice komentiranja ili divovski upitnici ili uskličnici. Oni se ne samoposlužuju po dućanu bez plaćanja, ali od povrata svojih boca umjesto kojih će uzeti bateriju punih, uvijek naprave nastup. I dalje se vole motati oko dućana, kao u svojim mladim danima. Kako kvartovski oveći dućani više nemaju pridružene stojeće birtijice, ikakva klupica za sjedenje dobro će poslužiti za druženje i prikazivanje sebe. Suvremeni su problemi ovih stand-up kupaca tempiranje susreta s drugima, sebi sličnima. Oni su zvijezde repatice ili asteroidi dućana. Po nekima prodavačice mogu podesiti svoje satove, što je važno, jer zidnih satova dućani više nemaju.

Starije i iskusnije trgovkinje znaju uspostaviti odnos sa stand-up kupcima. To nije samo vještina, već i umijeće. Mlađi trgovci, jednako muški i ženski, nekako su drveni, bezdušni, bez osobnosti, bez volje da uspostavi ikakav odnos s kupcem, vidi se da mu nisu posvećeni. Razmjena duhovitosti i stvaranje atmosfere, a pogotovo ako sve treba biti napravljeno u nekom starom i passée stilu, za njih je očito neshvatljivi i neostvariti napor.

Kako će izgledati dućan kada sadašnje srednjovječne trgovkinje, kojih ionako vidimo sve manje, odu u penziju? Svijetlo i isprazno, kao iz kakve noćne more, gdje postoji svatko od nas za sebe i nekakve dobre situacije ili kakvi užasi, više ili manje materijalizirani u obliku nekakve osobe ili čudovišta... U nekim trgovačkim lancima koje prodaju živežna namirnice već sada vlada takva atmosfera. Tišina i lagana prijetnja, neko očekivanje od svakoga koji uđe unutra! Čovjek ima nagon da što prije izjuri van, ni sam ne shvaćajući o čemu se radi. Nema smirenosti i dobrodošlice, usprkos glazbi koja dopire sa zvučnika i urednosti u obilju po policama. Nema ljudskosti!

Iz ovoga razloga treba pozdraviti ideju vlastodržaca da žene rade što dulje. Jedino time ćemo uspjeti zadržati ostatke preostalog duha po dućanima s prehranom, koji začudo mogu (p)ostati duševna mjesta, na koja se, paradoksalno, ipak može zaći, boraviti, biti uočen, a možda se i malo zabaviti, a opet ne potrošiti ništa osim svojega vremena. Ako smo još nešto pritom kupili, dobivši kvalitetnu robu po povoljnoj cijeni, znat ćemo da je svijet još uvijek lijepo mjesto za živjeti. I što je važno, doći ćemo opet!

06.08.2010. u 18:47 • 1 KomentaraPrint#

subota, 08.05.2010.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U KULTURI: O napornosti kazališnih predstava

Kultura, kulturna događanja, kulturni doživljaji, kulturni izazovi i kulturno samoizražavanje trebali bi polijepiti sve rupe i neravnine različitosti u patchwork dizajnu naše svakodnevnice. S aktivnim i uređenim kulturnim životom trebali bismo biti profinjeniji, uglađeniji, sretniji i zadovoljniji. Posljednje sam se vrijeme uvjerila kako je to teško postići. Prije toga nisam bila zadovoljna intenzitetom kojim sam sudjelovala u kulturnom životu Metropole. Toliko se toga pružalo, no ništa me nije zanimalo. Kada me zanimalo, nisam si to mogla priuštiti, ili je to bilo nedohvatljivo zbog nedostupnosti ili neodgovarajućeg vremena odvijanja. Posljednje sam se vrijeme odlučila aktivirati pod svaku cijenu, što je u početku značilo da sam svaku nakanu uživanja u kazališnim predstavama ostvarila. Višemjesečni kazališni angažman dao je porazne rezultate, podsjetivši me da sam do njih već prije dolazila, radi čega sam postala apstinent od kazališta. Kao i u slučaju drugih svjesno odabranih apstinencija koje sam si priuštila, razlog je bio isti - loš izbor i niska kvaliteta ponuđenoga. da smo u takvoj situaciji znamo po tome što smo u terminima oportunitetnih troškova. Štogod uzmemo od prdstave, dvoranu, komad ili glumce, samo nam je u glavi prevelika cijena i propuštene mogućnosti.

Jedna kazališta predstava košta kao mjesečna doza jeftinijih ženskih tjednika, a skuplja kao višemjesečna doza sjajnih magazina.Grozno je izaći s predstave i pitati se je li ipak bila bolja ideja kupiti si umjesto toga CD, doprinijeti fondu namijenjenom za nove poštene cipele ili odjeću, nabaviti si pošteniji komad modne bižuterije ili najnoviju knjigu uspješnicu u originalnom i džepnom izdanju. Najgore su predstave nakon kojih je čovjeku nije žao samo utrošenih novaca nego i vremena koje je mogao utrošiti na nešto drugo, ne nužno zabavno, već opuštajuće i neobavezno, kao što je sjedenje na klupi u parku ili ležanje na travi i gledanje oblaka. Danas sam pred kraj predstave koja se prikazivala u prepunoj dvorani, stala računati koliko je ljudi izgubilo skoro dva sata vremena i koliko je to ukupno vremena propalo.

Kada smo kod vremena, teško je ne zapaziti da su predstave nategnutog sadržaja, preduge i prenapuhane u promidžbama. Štoviše, nakon predstave previše sam se puta pitala zašto netko toliko pretjeruje u marketinškim manevrima, zašto se predstavu može koliko-toliko razumjeti do kraja tek nakon pročitane knjižnice o predstavi, proučavanja biografije autora i mučnog čitanja pratećih tekstova iz nje, od kojih su neki toliko nemušti i isprazni za zainteresiranog gledatelja, iako možda prepuni značenja i metafizičkih razmišljanja za svoje kolege dramske umjetnike. Ipak, nakon duljeg analiziranja i promišljanja o temi i načinu predstavljanja, samo sam za klasične predstave i predstave i prošlog doba mogla razumjeti zašto su takve kakve su, smatrajući ih odrazom stila i razmišljanja svojega doba.

Zašto su suvremene predstave, čak i od priznatih autora, preduge i nakićene nepotrebnim, nejasnim i kičastim, kada je kićenost, ispraznost i lamentiranje u svim oblicima zastarjelo i nepotrebno? Zašto se u doba lapidarnosti i brzine gledatelj može naći u sjedalu iz kojega bi najradije ustao usred predstave ili zaurlao zašto se predstava tako sporo i dosadno odmotava i zašto nije skraćena za trećinu i što je bilo režiseru kada to nije učio i prevladavo na neki svoj magičan, svojstven i majstorski način? Sve bi se ovo moglo objasniti školskom metaforom: odrađivanjem zadataka, obveznom pisanja domaće zadaće na zadanu temu, nemogućnosti suprotstavljanju učiteljici koja je osmislila priredbu, dobivanja nagrade i pozitivnih bodova ako se na ikoji način doprinosi predstavi, dobivanju boljih pozicija na pozornici i dvorani ako si u prijateljskim odnosima s onima koji sređuju sve oko prestave... Ili je samo stvar u tome da se od publike uzme novac i napravi još jedan krug obrtaja sredstava i obavi još jedan ciklus predstave i preživljavanja kazališne kuće? Zašto je tako brzo moguće prepoznati autora koji proživljava ono što piše i koji vjeruje u poruke koje prenosi od onih koji su kazalište i dramatizacije požutili i estradizirali? Ako je to posljedica popularizacije kazališta i njegovog približavanja svime i svakome, očito će kazalište zadesiti ista sudbina kao novine - komodizacija koja vodi odumiranju i stvaranju surogata. Kada to ne brine kazalištarce, zašto bi se ja kao kupac kazališne umjetnine i kulturne usluge ograničavala na sadržaj i ne bavila svojim vlastitim doživljajima fizičke dimenzije kazališnog skazanja, što nije zanemariv aspekt forme?

Govoreći o fizičkoj ugodnosti, nemoguće je ne zapaziti da je puno dvorana prenapučeno sjedalima, pa i za prosječnog čovjeka nema dovoljno prostora niti za ruke a pogotovo ne za noge. Kakvu tek neugodnost trpe visoki i pretili! Nejasno je zašto su sjedala pregusto nagurana, kada je ta naku broj predstava dvorana rasprodana. U usporedbi sa suvremenim kino dvoranama kazalištne dvorane su zastarjele bez obzira na svoja obnavljanja i druge dekoraterske zahvate koji su ih treba modernizirati. Još je manje objašnjivo kako je moguće da u dvorani ne bude dovoljno svježega zraka tijekom cijele predstave. Ili da se postojeći klimatizacijski uređaji ne koriste kada u dvorani u neko doba postane prevruće i sparno.

Što se tiče tema i načina na koji ih kazališta obrađuju, sve mi se više čini da su komadi nastali jer su morali nastati, te da autori u doticaj sa svijetom dolaze gledajući televiziju i čitajući novine, što ih ničime ne izdvaja od mase drugih ljudi, osim u njihovoj vještini pisanja dramskog teksta. Još je gora stvar kada se predstava ne čini niti moderna niti realna, nego nerazumljiva zbog svoje nedorečenosti, pa se gledatelj mora tješiti da je to neka njemu nedokučiva metafora ili da se prešlo u nadrealizam čak i kada se govori o dnevnim i dohvatljivim problemima.

Najjadnije je nakon ozbiljnosti stvarnoga života dopustiti si gledanje neke predstave s težom, mračnom ili ozbiljnijom temom, tražeći u njoj ne samo doživljaj, već i neko objašnjenje svijeta oko sebe, da bi se nakon svega shvatilo da se postiglo stanje veće izmučenosti nego nakon cjelotjednog rada, a sve u razdoblju tjedna kada se može birati što želi raditi i kad bi se trebalo opustiti i razonoditi i svemu dati više smisla i poleta. Tako se bijeg od od komercijalizirane ispraznosti kakva se nudi na televiziji i u filmovima i u kazalištu pokazao ne samo neuspješnim i uzaludnim, već krajnje napornim. Kao gledatelj ja se osjećam prevarena, jer sam sve uvjerenija da se kazalištem kazalištarci bave prvenstveno radi sebe i da sve rade za kazalištarce, a da su svi ostali, kolikogod to suludo zvučilo, istodobno kolateralna šteta i neophodnost.

Posljednji pohod u kazalište doveo je do toga da sam čvrsto odlučila da više neću ići u kazalište, bez obzira čime budem namamljena: besplatnom kartom, dobrim društvom, povoljnijom cijenom karte, temom koja me zanima, slobodnim vremenom koje nisam drugačije uspjela osmisliti, željom da se nađem među drugim ljudima koje zanima ista stvar, ili, ne daj Bože, da uživo vidim nekoga glumca ili glumicu. Večerašnja predstava je mogla biti upola kraća ili barem bez zadnje trećine. Mogla je trajati jedan pošteni i suvisli sat, zaokružen i cjelovit. No nije. Svi glumci nisu jednako glasno i jasno govorili, pa se u zadnjim redovima dvorane povremeno doimalo da smo na brodu i da vjetar nosi glasove i guši ih. U dvorani je bilo prevruće i nedostajalo je zraka, tako da sam skoro pala u nesvijest. Zadnjih pola sata je bilo teško izdržati, kako zbog nepotrebnih lamentacija i odugovlačenja u predstavi, tako zbog vrućine i nedovoljne udobnosti sjedala. Na svu sreću prestava nije bila takva da sam htjela od nepodnošljivosti iskočiti iz kože. Vrijeme je danas u kazalištu u neko doba samo stalo prolaziti podnošljivo sporo. Na svu sreću, nije stalo.

Kako smatram da je svrha umjestnosti i kulture ne samo da čovjeka učini plemenitijim, pruživši mu priliku ne samo da bude izložen estetici, već i da ga se izlaganjem određenoj temi ponuka promisli o svojem životu i ponašanju, da malo uspoređuje sebe i druge, da nešto zaključi ili da filozofira ili moralizira, napuštanje predstave obilježen različitim nezadovoljstvima i željom da se ovaj večernji izlazak u svojim segmentima što prije zaboravi, pokazuje da je moja najnovija kulturna avantura bila čisti promašaj, s raznovrsnim obilježjima stalnog zajedničkog nazivnika - bezveznosti i dosade.

Budući da sam došla k sebi i da i sam bez sadašnje financijske krize oduvijek znala da čovjek treba ekonomizirati sa svime što posjeduje, uz to što mislim da kulturna zbivanja ništa dovoljno posebno da za njih treba biti preširoke ruke ili biti previše dobohotan kada se radi o vlastitom vremenu provedenom u dvorani, novcima za kartu i volji za prelazak kućnoga praga i odlaska do kazališta, te kako nisam površna ili pošto-poto željna senzacija ili pojavljivanja u društvu, vratila sam se svojoj staroj politici u vezi kazališta. Više ne želim plaćati razočaranje kada se poznata i etablirana profesionalna kazališta ponašaju kao kakvi klubovi, bilo klubovi gospode ili nogometaških klubovi ili klubovi navijača. Više ću pažnje posvetiti izložbama i muzeija, jer su tamo vremensko-novčani rizici srazmjerno manji, a fluktuacije u sadržaju i temama, iako trpe iste boljke kao kazalište, manje su dramatične i tragične. Štoviše, u posljednjih se godinu dana ponuda u ovom segmentu drastično poboljšala, a i raznolikost je iznenađujuće velika.

Kada se radi o kazališnim kućama, radije ću, kada se za to pruži prilika, diviti manjim kazalištima, kada ona nisu samo jedna od niša vlasnika i na njih navezanih autora prestava i koja ne funkcioniraju samo iz pragmatičnih razloga, ili ću pogledati što znaju i mogu kazališni amateri. Odlasci u kazališne sfere tako će postati vrlo rijetki, a ja ću biti mirnija jer neću očekivati previše najavljivane blistave trenutke i izvanredni sjaj ili strahovati pred mučnim naporima koji bi me čekali. Iz prethodnog iskustva znam da nisam propala u domeni kulturnog uzdizanja jer sam izbjegavala kazalište, iako sam zbog toga činila primitivnom i ograničenom ljudima kojima je odlazak u kazalište isto što i odlazak u kafić ili na špicu, da vide i budu viđeni i da kažu da su se prošetali na prvom mjestu u pravo vrijeme.


08.05.2010. u 22:46 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 05.05.2010.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U JAVNOM PRIJEVOZU: Postavljanje granica normalnosti

Svoje vlastite krugove ljudi s kojima se družimo proširujemo tako što se upuštamo u promet. Možemo se kretati po Internetu, po ulicama i cestama svojim prijevoznim sredstvima ili sredstvima javnog prijevoza. Za razliku od Interneta i nutrine svojega automobila, okruženost suputnicima u sredstvima javnog prijevoza oduzima pojedincu luksuz, komotnost i privatnost. Moramo paziti kako se držimo i ponašamo. Moramo se pridržavati određenih društvenih normi pristojnosti i ne odstupati od pravila vožnje koje nameće vlasnik sredstva javnog prijevoza ili prijevoznik. Moramo biti društveni i tolerantni dijeleći prostor sredstva javnog prijevoza s drugima. Istovremeno želimo biti egoistični tražeći zadržavanje svoje privatnosti i ostvarenje idealne autonomije tijekom vožnje na dugim i kratkim stazama autobusom, tramvajem, vlakom žičarom, uspinjačom, trajektom, brodom ili avionom.

Kako sam posljednje vrijeme opet češće i dulje na linijama u javnom prijevozu, opet imam priliku podsjetiti se kako vožnja u javnom prijevozu nije uopće bez izazova. Štoviše, niti ne pomišljamo kako možemo jednim suvišnim pogledom ili uzdahom privući pažnju na sebe i poslati poruku kakvu nismo namjeravali osobi s kojom ni u kojem slučaje ne kanimo uspostaviti vezu. Radi se o osobama za koje pažljivi i tankoćutni promatrač može procijeniti da su na granici normalnosti. Odstupanje od normalnosti često se tumači razdražljivošću, pripitosti, nervozi ili nedruštvenošću. Susceptibilniji ljudi mogu opipati auru nenormalnosti koja prožima prostor, prije nego stignu burne ili neobične reakcije zamjetljive široj okolici.

Jedna skupina tipičnih neobičnih putnika, odmaknutih od normale, jesu zapušteni ljudi. Često njihova odjeća ne prati najnoviju modu, niti je kupljena nedavno. Zapušteni nisu klasično obučeni, već se za sve na njima može reći da je staro, demodirano, neskladno i bez veze. Ova nevoljnost da se poveže s novim pomacima u odjevnim stilovima ne bi trebala biti ništa razgovora vrijedno ili posebno, da od toga nije upadljivija i napornija neodržavanost njihove odjeće, koja iz sebe širi neugodni miris prevelikog broja nošenja popraćenoga s premalim brojem pranja, a na drugi pogled odaje sjajnost masnoće i prljavštine koja ju je impregnirala. Kda je vani kiša ili snijeg, čak i oni s manje osjetljivim nosom odmah shvate da nešto nije u redu. Zapušteni ljudi mirišu tada vrlo prrodno, kao kao neoprani mokri psi. Svi se oko njih počinju osjećati kao u životinjskoj nastambi. Zapušteni nebrigu za odjeću obavezno prenose na svoje tijelo - kožu, kosu i ruke. Kosa im je neravna i kovrčava i jedino se slabovidne može zavarati da je održavana vrijednim prirodnim uljem ili voskom za kosu. Manje sumnje u stanje stvari postoji kada je kosa u rezancima sporadično zalijepljena za glavu, čija se koža dobrano nazire, ili kada se po rukama lijepo vide naslage prljavštine u obliku oblaka, ili crne mase pod noktima. Vrhunac umijeća zapuštenih jest kada s kože zaudara užegli loj, ukisali znoj ili otpada snijeg prhuti.

Drugi tip ljudi zna biti zapušten, ili neupućeni promatrači misle da su zapošteni iako su samo izrazito supkulturno orijentirani. Jasno su prepoznatljivi su po svojim navikama da se nečije opijaju. Njihovi su opijati uglavnom glasna muzika (rock, techno, turbofolk), alkohol (rakija, vino), duhan ili marihuana. Stariji stanovnici i oni opterećeni zdravi životom opijaju se ljekovitim ili zdravim biljkama, od kojih je najnapadniji češnjak. Imućniji i modno opterećeni opijeni su kozmetičkim i higijenskim sredstvima, teških, napadnih, izrazitih ili oštrih mirisa, bilo da su dezodorani, parfemi ili omekšivači za odjeću. Kod žena su važni orijentalne i budoarne note, kod muškaraca mošusni i drveni. Opijeni putnici dokaze svojega stanja šire parama sa svoje kože ili odjeće. Njihovo uživanje za suputnike nije uvijek ugodno i lagodno. Kada se ovakav napad na integritet drugih događa u ranim jutarnjim satima, napuštanje sredstva javnog prijevoza nije rijetkost. Ako se čovjeku žuri, i ne smije uzmaći u vanjski prostor, mora si priuštiti premještanje na drugi kraj vozila ili kabine.

Treći tip ljudi izgledaju normalni i opušteni, iako se radi o dobro prikrivenim vrebačima. Oni su razvili sposobnosti traženja osoba kojima trebaju savjeti o tome kamo ići ili kuda krenuti do svojega cilja, kako se treba orijentirati u političkom prostoru, koga ne treba trpiti u svojoj okolini i društvu i zašto, kako se treba voziti i ponašati u sredstvima javnog prijevoza, kako treba odgajati mlađe naraštaje, što znači biti vješt u kuhanju i što je uzorna i hvalevrijedna obitelj. Traženje publike i držanje monologa koji se po njihovoj želji i pod njihovim nadzorom pretvara u dijalog. Ultimativni doživljaj za njih tijekom vožnje jest grupno glasno razmišljanje i diskusija, koja može eskalirati u verbalni linč, prisutnog ili neprisutnog bića. Katastrofa je kada do grupnog verbalnog općenja ne dođe, ili kada vrebačeva stanica na kojoj izlazi stigne u najzanimljivijem trenutku druženja. Nije rijetkost vidjeti da razgovor jenjava kada vrebač-moderator napusti prometalo. Najgori vrebači su bijesni i ljuti ljudi koji su svu svoju nutrinu povezali s nekom društvenom pojavom ili osobom, koje su zastor kroz koji mutno i iskrivljeno naziru svijet oko sebe.

Četvrti tip ljudi normalno izgleda samo na početku prvoga pogleda, jer na kraju pogleda na vidjelo izlazi napetost i neugodnost. Ovi se putnici čini kao da žele ostati po strani i nezamijećeni, no istovremeno se ponašaju kao da su stalno promatrani. Oni podsjećaju na glumca u monodrami, koji glumi obuzetost sobom ali istovremeno stalno nešto čini da zadrži promatračevu pažnju. Oni nekoliko stanica proučavaju tekst, u svojem rokovniku, tekici ili novinama, zatim aktivno u njemu interveniraju olovkom koju vade iz unutarnjeg ili vanjskog džepa odjeće, ako je već ne drže u ruci kada ih ugledate. Ponekad se potpomažu nečujnim čitanjem ili potihim komentiranjem onoga što rade. Ako zavirite u rokovnik, vidjet ćete da se radi o prepunim stranicama i da je po mnogim dijelovima teksta višekratno intervenirano, pa su neke skupine riječi podebljane. Kada imaju novine ili časopis, nikako nije jasno što potcrtavaju, jer nakon kraćeg vremena postoji jaka sumnja da je cilj uništiti tekst, polagano i sustavno, zatamnjujući ga i stanjujući papir na kojem je otisnut. Potrebno je zapaziti da u ovu skupinu ne ulaze studenti, učenici ili bilo koji drugi ljudi koji ponavljaju svoje gradivo, uče lekcije, podsjećaju se na teze izlaganja, čitaju lektire ili označavaju važne dijelove po fotokopijama. Oni su opušteni, poluzaintresirani ili očajni, a pisalo je tu sredstvo na koje nitko posebno ne obraća pažnju. Gledajući šarače, moramo se zapitati ne radi li se u njihovom slučaju o zloporabi pisaljke i pripadju li ovi ljudi u kategoriju ljudskih štetočina. Kako vrijeme odmiče, postajući sve dramatičniji, šarači pokazuju svoj hod po granici normalnosti. Pokreti su im kraći, nagliji i značajniji, te se čini da im treba više prostora ili da će se konfrontirati s nekom osobom iz okolina za koju procijene da im posvećuje previše pogledavanja ili predugo u njih gleda. Promatrač stoga jedva čeka da se od njih makne. Ako im je zbog gužve preblizu pa mora, htio ili ne htio, zavirivati u njihove "pisanije", stalno mora nastojati zadržati fizički odmak i glavu okretati od njih, što putovanje čini neugodnim. Šarači, naime, povremeno proučavaju jesu nečija meta. Tu i tamo znaju osobi za koju procijene da nešto ima sa njima posvetiti dugi i bijesni pogled, ili ih počaste prijetećom gestom rukom.

Za peti tip putnika uglavnom ostaje upitno jesu li uistinu normalnosti ili se radi o običnim ispadima agresivnosti, u koje bi u krutim načinima gledanjima zapravo pripadali i svi prošli tipovih graničnih slučajeva normalnosti kod putnika u javnom prijevozu. Posljednja značajna skupina putnika su potlačeni. Ovi putnici glasno i jasno traže ostvarenje svih svojih prava u javnom prijevozu. Prvestveno su orijentirano na svoje pravo na sjedalo, štoviše, na određeno sjedalo ili sjedala u određenom dijelu vozila ili sjedala u smjeru vožnje. Također još traže više prostora, odmičući suputnike ili njihove stvari od sebe. Bilo ljeto ili zima, oni potiču otvaranje ili zatvaranje prozora. Njima nije neugodno dignuti sa sjedala čovjeka sa zagipsanom nogom do pola butine, samo zato što ga nisu promotrili od glave do pete, već su ocijenili da njegovo lice može podnijeti jedno ustajanje i pomicanje. Njihova nenormalnost vidi se u njihovoj potrebi da napadaju ljude da bi nešto postigli. Oni ne mogu stvar riješiti mirnom zamolbom ili pitanjem. Oni nikada ne odustaju od svoje fiksacije. Dosta puta sam se pitala znaju li oni već na stanici, prije nego što uđu u vozilo, s kojom će temom ići u ofenzivu u unutrašnjosti. Njihova se nenormalnost ogleda u tome što su oni jedino mjerilo svega, ako u ničemu drugome, onda po svojoj starosti ili bolesti, koje se nužno ne moraju izvana vidjeti ili prepoznati, pogotovo stoga što su fizički izgubljeni u prosječnosti. Kada je sve oko njih uspostavljeno da su njihova prava zadovoljena, potlačeni u svojstvu putnika počinju svoju širu identifikaciju s prijevoznikom, smatrajući ga potlačenim od strane ostalih suputnika. Potlačeni tada počinju prigovaranja sa ciljem da zaštite prava potlačenog i iskorištenog prijevoznika. Kako god se okrene, s potlačenima nema niti mira niti pomirenja, a to znači - niti normalne vožnje.

Izuzetni gospodarski razvoj u kapitalističkom svijetu proširio je skup ljudi kojima je dano da se voze sami ili sa svojim odabranim društvom u vlastitom vozilu. Iako je poplava osobnih vozila po cestama, isto tako zamjećujemo da se povećava broj sredstava javnog prijevoza i bujica ljudi koji ih koriste. Iako se oni koji se voze u svojem aranžmanu znaju nazivati sretnicima, ostali nisu tako nesretni kao što bi se trebalo misliti.

Osim fizičke skučenosti i ograničenosti vremena kada su nam prometna sredstva na raspolaganju, korištenje javnog prijevoza upućuje nas da više percipiramo druge. Opažamo ih i trpimo, o njima učimo i shvaćamo da smo jednaki u različitostima, kojima se prepuštamo različitim intenzitetima. Obični drugi su oni koji nam samo znaju stajati po stopalima, ne pridržavati se stojeći tijekom vožnje i zdrobiti nas svojom masom kada dođe do naglog kočenja, uzimati si previše fizičkog prostora na više ili manje pristojan način, dolaziti s nama u fizički kontakt na nedoličan i nama neprihvatljiv način, otuđivati nam stvari koje imamo sa sobom, smetati nas sa svojom prekomjernom ili neobičnom prtljagom, gnjaviti nas svojim privatnim razgovorima na mobitelima, dopuštati da od njih nešto saznamo što bi nam inače bilo sakriveno...Neobični su oni koji nas muče svojim neobičnim mirisima, izgledima i ponašanjima. Ako ih ne razumijemo i ne prepoznajemo, neki putnici na granici normalnosti uspjet će nas prestrašiti ili čak zastrašiti!





















05.05.2010. u 20:15 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 31.12.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE NA POSLU - Ima li prokletstvo ocjenjivanja utjecaj na društvo?

Čovjek bi rekao da je rad u uredu bogomdan, da se u administraciji spava, da je radno mjesto sigurno, da mirno i staloženo može dočekati umirovljenje. Jer su to mjesta gdje se nešto vrti i mota, petlja i obavlja, a opet prepoznatljivih i lako mjerljivih rezultata, a pogotovo opipljivih konačnih proizvoda, prečesto nema. Nema ih jer ih ne može biti. Na tome počiva društvo usluga. A ured je tako svatko mjesto gdje se tako nešto radi i pruža usluga. Ono i ne mora izgledati kao ured. Bitno je da nije proizvodnja u kojoj na neki način nastaje nešto zaista novo i neviđeno, nešto što prije nije postojalo i što je stvoreno iz ničega.

I tako postoje radna mjesta gdje su uposlenici blagoslovljeni prokletstvom godišnjeg ocjenjivanja. Kada se radi o procjeni zdravstvene sposobnosti, ocjenjivanje se obično ne smatra upitnim. Kada se radi o procjeni kvalitete rada i posvećenosti poslu, te čak i postignućima, priča može itekako biti drugačija. Najlakše je mjeriti rezultate rada brojeći izlazne entitete procesa. No to je tako primitivno i neprimjereno današnjem dobu koje se temelji na znanstvenom upravljanju, brzini i kvaliteti.

Tamo gdje ne postoji ocjenjivanje kao takvo, već samo promaknuća, kao rezultati neviđenog i neopaženog procesa ocjenjivanja, situacija u svojoj biti nije ništa drugačija. Ocjenjivanja uvijek ima i ono je neizbježno. To što ga netko ne vidi, ne znači da ga nema. O tome se ne treba zavaravati.

Ocjenjivanje bi trebalo biti pošteno, pravično, objektivno i dosljedno, temeljeći se na apsolutnoj ljestvici. Kada ovo nije postignuto, možemo govoriti o subjektivnom i pristranom ocjenjivanju, kod kojega se ocjenjivač može manipulatorskim metodama izvlačiti lažima o tome kako se radi o ocjenjivanju temeljenom na relativnoj ljestvici.

Razlika u ljestvicama je u tome što se na apsolutnoj ljestvici uvijek može prepoznati gdje su stvari bliže crnom ili bijelom, dok se kod relativne ljestvice zloporabljuje pomičnost točke jedinice.

Pokvareni ocjenjivač mijenja jedinicu, s obzirom na koju proučava sivilo ocjenjivanoga, od jednoga do drugoga. Njemu je odvratno odrediti nultu točku i jedinicu mjerenja koju traži apsolutno mjerenje. Reklo bi se, apsolutno mjerenje je tako zaostalo, tako jednostavno, tako banalno da je prevladano. Ocjenjivač je morao mjeriti s više finoće. Otuda ta potreba za relativnom ljestvicom.

Zato se ocjenjivač kune da su jedni ovakve vrste, a drugi one druge, da je to jasno vidljivo. Istovremeno su svi divni i krasni, ali opet ne polučuju jednaku pažnju i naklonost u svakodnevnici, a pogotovo ne u dan objave ocjene. Ocjenjivač tvrdi da je sve obuhvaćeno u ocjeni. Ako mu se pak pokuša ući u trag tijekom postupaku donošenja ocjene, on se poziva na svoje poznavanje ljudi i nevoljnost da ih dijeli na ovce i jarce, jer bi time, navodno, uveo razdor među ljudima. Takvi ocjenjivači misle da njegovi podređeni ne znaju za njegove diskrecijske ovlasti kod odlučivanja i zloporabe za kojima poseže.

Razdor koji podmićeni i pokvareni ocjenjivač želi izbjeći na kraju godine već je donio svoje plodove i stvorio neviđene jazove među članovima kolektiva koji su svakim danom sve svjesniji da su bliži danu krivog ocjenjivanja i bemislenosti svojega predanoga, poštenoga i urednoga rada, koji je tako prodan u bescijenje, jer neće biti nagrade u vidu promaknuća ili čak novčanog bonusa.

Pokvarenjak će se rado pozivati na narodne mudrosti kojima opisuju procese oko sebe: da mora jednom smrknuti da drugom svane, da svima ne može u isto vrijeme biti dobro. Također ima religijska nadahnuća, da Bog otvara prozor kada zatvara vrata, a kada je humanistički racionalan govori da se treba više trsiti sljedeće godine. Ovo sve, naravno, ne nudi ovako direktno, već zamata u šarene papire. Kada ih uposlenik razbarušene i šuškave odmiče i baca sebi iza leđa, nalazi ove jednostavne mudrolije koje podsjećaju na filozofske svjetonazore.

Mirni radnik, koji se ne dodvorava i ne podmićuje, koji gleda svoja poslovna posla, odjednom biva prosvijetljen. Do tada se baktao poslom i opterećivao poslovnim problemima, kao da su njegovi osobni. Ipak stiže trenutak kada shvaća da nije u omiljenoj družbi ocjenjivača i da očito nikada neće biti takav kakav jest.

Također vidi kako je očito da sustav nije napravljen da svi budu na odgovarajući način nagrađeni za svoj rad, niti pretpostavlja da će svi htjeti i moći postići izvanredna postignuća. Posebno ovo vrijedi u doba štednje i drugačijih ekonomskih optimizacija. Sve više sumnja u svoju svrhovitost za sustav, čak i kada je očito da stvari ne bi držale vodu da se on, kao majstor, ne odmakne od tog poslovnog bureta.

Najveća tragedija poštenog radnika jest otkrivanje da je neradnik i simpatični muljator, izbjegavač posla i totalni radni kreten, koji je samo oboružan površnošću i jezikom do poda kojim gadi sve oko sebe ne bi li se što više držao dalje od rada, bolje ocijenjen nego on. U boljem slučaju su oboje u istoj kategoriji, što poštenjačini nije nikakva utjeha. Poštenjak tada shvaća da je nedovoljnost kapaciteta i potencijala, nepostojanje volje za ikakvim radom, pa niti za održavanjem standarda prisutnosti na radu, izuzetno uspješno kompenzirana jednim karakternim obilježjem uključenih u sustav ocjenjivanja.

Ova karakterna crta ima nešto s psihologijom, koliko i s društvom. Želja za životom izvan granica svojih mogućnosti, koje su ipak ograničene prihodima, održava pokroviteljske veze gdje postoji onaj s moći i ovlasti za diskrecijsko odlučivanje i onaj koji će svoje manjkavosti kompenzirati materijalnim sredstvima, od predmeta, usluga do nuđenja sebe i svojih sposobnosti koje nisu nužno povezane s radnim okružjem.

Nepošteni ocjenjivač tako u svojoj ocjeni ocjenjuje ono što nije potrebno ocjenjivati. Mogućnost nabave goriva za svoj mlin, koje je nedozvoljeno i nepoželjno jer opterećuje i okoliš, koja nije ništa drugo nego postizanje nestvarnih i nepoštenih ocjena kod pokvarenog ocjenjivača, na koncu se opravdava sposobnošću potkupljivača. Ona se naziva snalažljivošću. Pošteni radnik vidi da se sa takvom snalažljivošću ne može nositi normalnim sredstvima. Za to mora posegnuti sredstvima koja ga stavljaju u svijet pokroviteljskih odnosa. A takva sredstva traže da se on mijenja. Koliko se poštenjačina može i želi promijeniti, ostaje pitanje. Ponavljanje ovog uzorka na mnogo mjesta promijenit će sveukupnu sliku radnoga okružja.

Kako su posljedica ocjena materijalni dobici i promaknuća, moguće je na djelu vidjeti ostvarenje Peterovog načela, da se ljudi uzdižu do vrhunca svoje nesposobnosti. Taj vrhunac pokazuje da više nisu u stanju ovladati konceptom oportunitetnoga troška, jer su iscrpili sve svoje resurse. To što ti resursi nisu doprijenili poslu i poslovnom sustavu, postaje nebitno. Samo je dovoljno shvatiti da postoje različiti oblici snalažljivosti koji se koriste u poslu i koje treba razlučiti od onih koji se ne koriste u poslu. Mogućnost ostvarenja Peterovog načela utire put klimavim sustavima kojima je zapisano u zvijezdama da moraju postojati i biti svima na korist, jer su nužne za opće dobro i ostvarenje društvenih ciljeva, u koristi svih.

I tako, sve dok ne postoji jasni kriterij ocjenjivanja, dok se ocjenjivanje ne provodi što češće i na kraju radi zbirna ocjena, dok ne postoji pošteni način žalbe na neodgovarajuću ocjenu, dok nema rigorozne kontrole ocjenjivanja ocjenjivača, ocjenjivanje i dalje ostaje prokleto, otvarajući za sobom mnoga vrata koja vode u različite zone pakla i za sobom ostavljaju ozlijeđene, osakaćene, pa i mrtve ljude. A ljudi ne umiru samo fizički, već psihički. Čovjek nije samo tijelo, već i duh. U doba kada je svaka novčana jedinica važna, moguće je da pokvareni ocjenjivač postane serijski ubojica. A poslovni sustav se ubrzano raspada

Zato jedina nada poštenom radniku, a li i sustavu koji ne želi propasti ostaje u promjeni pokvarenih ocjenjivača. I onda ne bi trebalo biti čudno da i oni koji ne vjeruju u horoskope ovih dana zgrabaju godišnji horoskop i traže znak svojega ocjenjivača, ne bi li vidjeli hoće li on trajati još dugo u njihovoj okolini ili će ga neki vjetar otpuhnuti dalje. Misao da će tako zagorčavati život drugima i uništavati druge lijepe predjele nije u stanju prodrijeti u mozak očajnika, čija je moć upravo definirana granicama njegove nemoći i veličinom njegovog očaja.



31.12.2008. u 16:51 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.10.2008.

MISTERIZNO KUPOVANJE U KNJIŽNICI - Čuvajte se knjižničarske ruke!

Dugogodišnji sam posjetitelj knjižnica. Od prije koju godinu, otkada su se sve zahvaljujući sveopćoj digitalizaciji, elektronizaciji i inoj automatizaciji povezale u jednu jedinu (na moju žalost i nezadovoljstvo ostalog svijeta poštenih posuđivača kojima nije bilo mrsko biti član više knjižnica i za to uredno plaćati članarinu), svašta je moguće doživjeti u do tada nezavisnim, samostalnim, suverenim i poštenim knjižnicama, a u dotadašnjem sustavu knjižnica još i više.

Oštre knjižničarke su se razvile u vampirske oblike. Uredne i pomirljive knjižničarke i knjižničari razumiju da je moguće da čovjek zakasni dan ili dva, da ne živi svatko s knjižnicom pod nosom, da nema svatko auto da juriša do knjižnice i nazad kada mu se prohtije, da ljudi rade i imaju obveza i da sve treba uskladiti, da se ne može svaki puta doći do telefona kada se hoće i dobiti slobodnu liniju i produžiti posudbu, ako je uopće to više moguće. Neki su si uzeli za misiju umišljati da će od tih nešto sitniša u zakasninama promijeniti materijalno stanje svoje institucije. Uopće ne sumjam da neki o tome misle u smislu poboljšanja statusa ostalih posuđivača, no onda se sjetim situacija iz prijašnjih vremena, kada su si neke knjižničarke uzimale za pravo da zovu čovjeka doma i uvjeravaju ga da vrati knjigu na koju ima još uredno pravo držati je doma po dozvoljenom roku posudbe, jer je ona neodgodivo i hitno potrebna nekom drugom članu knjižnice, bez ikakvog objašnjenja kako one imaju uvida kome je knjiga važnija i potrebnija. Dakle, diskrecijsko pravo odlučivanja knjižničarki je neograničeno, a njihov uskočki duh ne treba potcjenjivati. Zato se treba čuvati knjižničarske ruke.

Treba uvijek imati u vidu da su knjižničarke uvijek, ama baš uvijek, u pravu. Navest ću nekoliko primjera, od kojih su neki izuzetno svježi, dok su ostali plod dugogodišnjeg staža. Ipak, moram ukazati da je većina neugodnosti ipak proizašla iza digitalizacije.

1. Status knjige koji se vidi preko interneta, da li je knjiga posuđena i do kada je zauzeta, zapravo je preliminaran. Pravo stanje ćete saznati kada se dokoturate do knjižnice, prorujete po polici ili tražite informatora da se otputi u skladište.

2. Uvijek kada produžujete knjigu preko telefona, ovisite o koncentriranosti i pažljivosti knjižničara koji to čini. Kada on ne obavi sve što treba kako spada, može vam se dogoditi da osoba koje je u tom trenutku bila s druge strane knjižničarskog pulta i htjela posuditi knjigu, to učini na vaše ime. Nakon toga, samo se možete oprati od objede u slučaju da tip knjige koji je osoba posudila značajno odudara od tipa knjiga koji vi posuđujete. Ako se to ne dogodi, možete se nadati da će osoba koja je knjigu posudila greškom na vaše ime tu knjigu i vratiti, a onda će knjižničar uočiti da nešto nije u redu, da se knjiga vraća, ali je osoba nije zadužila. U drugim slučajevima čekajte kraj godine, inventuru ili se idite pravdati. Rezultat je nepredvidljiv.

3. Varijanta prethodne situacije je još opakija. Vi ste posudili knjigu, njome se poslužili i uredno je donijeli u knjižnicu. U tom je trenutku za pultom bila gungula, puno ljudi čeka, a knjižničarka odluči postupiti izvan protokola, rekavši vam da neka stavite knjigu, da će je ona razdužiti. Ona pri tome uzima knjigu i stavlja je na dio pulta gdje običan puk ne bi trebao doći i nešto dirati. Nažalost, ako nije previše sretni, može se dogoditi da netko to čuje i nešto petlja sa knjigom, makne je negdje na stranu, pokida joj osigurač koji javlja da se knjiga na nedozvoljen način iznosi iz knjižnice, pa postane sretnik s novom knjigom. Stvar je posebno opaka ako se radi o skupoj knjizi. tada vam nema druge nego kupiti drugu knjigu. Osim cijene problem je u tome što se takva knjiga uvijek ne može naći, čak niti u antikvarijatu. Još je veća povreda poštenog posuđivača u tome što ju je on vratio, a sve pokazuje da je on lopov, i to jadan, jer a) krade knjige, i b) krade ih iz knjižnice neanonimno, na svoje ime, i c), jasno se vidi da mora da s njegovom pameću nešto nije u redu. Ako morate i dalje posuđivati knjigu iz knjižnice, stvar riješite što prije, nemojte čekati da vam zakasnina raste. Kupite novu knjigu i drugi puta pazite što knjižničari rade kada je vi ispustite iz svojih ruku u njihovoj instituciji.

4. Neki puta se može dogoditi da je sve u redu. Vi posudite knjigu, čitate je i vraćate natrag u roku. No naivni kakvi jeste, a pogotovo ako vam je važan sadržaj pa zanemarujete formu, ne primjećujete da knjiga ima neka oštećenja. Uvijek je uputno ne popravljati ih, već o tome obavijestiti knjižničara i ostaviti instituciji da ona čini svoje. Na kraju, zašto bi trošili svoje resurse i nešto popravljali na nestručni način. Također kod posuđivanja treba provjeriti da li knjiga ima sve stranice na broju. Ako knjižničar otkrije da ih nema, vjerojatno ćete vi biti krivi ili barem osumnjičeni, iako se uglavnom događa da je nestao prije. Sveopći dojam i stanje knjige ne treba zanemarivati. Ako knjiga izgleda nekako valovita, kao da ju je netko smočio i sušio, upozorite knjižničara, pa neka on odluči je li knjiga za otpis ili je sve pod kontrolom, jer se u protivnom može dogoditi da vas čudno gledaju, možda i nešto prokomentiraju, a vi ste samo toliko nisko pali da uzimate svaku posuđenu knjigu s polica, kakva jest, ne brojeći joj fleke, stranice, ogrebotine, neravnine, magareće uši i otkrhnute korice.

5. S obzirom da knjižničarski fond sadrži i CD-ove i DVD-ove, savjetujem da i tu pazite što rade knjižničarske ruke, jer knjižničarski mozak nije uvijek za pultom. Neki puta se vrti oko razgovora s kolegama i kolegicama, neki puta je u svojim brigama, neki puta upravo obavlja privatne telefonske razgovore. Kada vam uruče kutiju s ovim audio-vizuelnim medijem, provjerite da li je unutra ono što očekujete da jest. Nije zgorega provjeriti koliko je medij oštećen. Dosta toga što važi za knjige, može se primijeniti i ovdje.

6. Ako vam se ikada dogodi da ikoji zaposlenik knjižnice ide analizirati ili prosuđivati vaše posuđivanje, ili vas nešto pozivati na red, skratite mu muke, te hodite požaliti se njegovom nadređenome. Ovakvo ponašanje nije više uputno niti sa djecom, a kamoli s odraslima. Ako je netko nešto pogriješio, za to postoje propisane mjere.

Tko se sam ne zna obraniti od institucije, može završiti operušan, smanjenog ugleda i razljućene duše, u ničemu kriv, osim u tome što se nije znao informirati o nevoljama koje ga mogu zadesiti ako bude naivan u svojem poštenju. Izuzetak su tu oni koji su roditeljskim, rodbinskim i velikim prijateljskim vezama povezani s knjižničarskim kadrom. Za njih vrijedi da tamo gdje knjižničarska majka pljuska špekić raste.




30.10.2008. u 22:34 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 02.09.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U UREDU - Čije je diskrecijsko pravo?

Ured i pogon se razlikuju po tome što u uredu ljudi posluju ili administriraju, a u pogonu rade. Kada ljudi posluju i administriraju, sve se gleda u difuznom svjetlu, ništa nije oštro i jasno, pa čak ni onda kada bismo to očekivali, jer drugačije ne bi trebalo biti. Kada ljudi nešto rade, stvari su konkretne jer je ono čime se bave najčešće vrlo opipljivo ili se o tome može raspravljati na temelju materijalnih dokaza, koji upućuju na to da stvari ili nema, odnosno u kojoj je količini materijalizirana. Kada smo u uredu, rad je tu virtualan, pa je takav i odnos među uredskim radnicima. Dok je sve ono što proizlazi iz rada u pogonu logičkim slijedom popraćeno i jasno, ovdje je zamumuljeno i omotano u papir diskrecijskih prava.

Diskrecija je posebni oblik moći, koji granice prava pomiče u različitim smjerovima. Često se koristi kao sredstvo upravljanja, obično da se prevlada krutost sustava i navodna nepoštenost prava koja proizlaze iz radnih odnosa. Time se uredski radnici uzdižu u više sfere, jer rad kao definicija njihovih međusobnih odnosa sve manje postaje važna. Nepostojanje konkretnog i opipljivog rada ide u prilog društvenom aspektu radne zajednice ureda.

Diskrecijsko pravo uvijek postoji u međusobnoj komunikaciji ljudi, na što su uredski radnici prečesto upućeni. Diskrecijsko pravo svakoga uredskog radnika daje mu pravo da odrediti količinu ljubaznosti i finih riječi koje će uputiti nekome, a koje nisu nužne za obavljanje posla, već su možda izraz ljudskosti, odnosno izraz naklonosti koji ne nosi koristi i koji sigurno ne šteti. Nažalost, uredska nužnost prisiljava uredskog radnika da ovo diskrecijsko pravo širi na područje gdje ne bi htio, pa mora biti više nego je potrebno ljubazan da bi postigao nužnu razinu obavljanja uredskoga rada, a koju bez toga ne bi nikako mogao ostvari. Naravno, uvijek postoji drugi oblik diskrecijskog prava, onaj na namjernu i kontroliranu neljubaznost, koja ima suprotnu funkciju ljubaznosti. Kada je diskrecijsko pravo pojedinca ispravno korišteno, ono ne šteti poslu a niti pojedincu, osim ako on nije previše osjetljiv na način da traži nenormalnu količinu ljubaznosti koja mu mora biti pošto-poto iskazana, s razlogom ili bez njega.

Diskrecijsko pravo ne bi tu imalo smisla spominjati, jer je ono postalo dio čovjeka i njegove društvenosti, a onda kulture i, konačno, naše civilizacije, da nije previše zloupotrebljavano. Zloupotrebljava ga se onda kada se njime neprilično i neracionalno koristi onaj koji ima moć u uredu. Tada on uredske radnike segregira pa imamo cijele društvene stratifikacije, pogotovo ako uredska kombinacija ljudi ima desetljetnu tradiciju i slabu fluktuaciju, koju niti nove akvizicije ne mogu narušiti, jer se obavlja sukladno željama vrha ovoga društva. Modaliteti naklonosti su fizička dopadljivost (pogotovo ako se radi o različitim spolovima), osobne veze i poznanstva, očekivana korist, prošli osobni i poslovni život, sadašnji osobni život, privatne kulturno-političko-društvena orijentacija, osmišljeno vlastito slobodno vrijeme (pogotovo ako je organizirano).

Zloporabu diskrecijskog prava ne bi imalo tu smisla spominjati, kada bi sve završilo na pukom isijavanju ljubaznosti, pod uvjetom da se oni koji se njome ne bi ogrijali ili dobili dovoljno ovakvoga ogrjeva, ne bi žalili na ledeno doba ili polarnu klimu u kojoj prebivaju, a koja ubija život u njima, na što bi im uvijek bilo ukazano da postoji mogućnost seobe u toplije krajeve. Zloporaba diskrecijskog prava u uredu cvate u uredskoj poslovnoj ili adminsitrativnoj zajednici koja nije organizirana, upravljana i vođena kao pogon, jer time moć upravljača postaje difuzna. U drugim uvjetima, sukladno zakonu i drugim internim pravilima ureda inače bila definirana i ograničena, te tako svedena na svoju benignu i socijalnu komponentu, koja, ruku na srce, nije neopasna, jer dopušta razvoja mobinga, koji s društevnog stajališta zajednice nije apsolutno ništa novo pod suncem.

I konačno, postavlja se pitanje u čemu se ogleda zloupotrebljavanje diskrecijskog prava, kako ga se može uočiti ili prepoznati. Svaki misteriozni kupacu u uredu, a pogotovo ako sam u njemu radi, treba indikatore koji će mu pomoći gdje da gleda i na što da obrati pažnju. Ako je debelokožan ili ako je socijalno neizgrađen, može mu se dogoditi da previdi stvarnost pred svojim nosom.

Danas sam se kao misteriozni kupac u uredu ogledala po svojem uredu, jer je to jedan eklatantan primjer zlouporabljivanja diskrecijskog prava kao takvoga. U njemu se može svojim porijeklom ili bračnim drugom dobiti važne pozicije, a onda time i naklonost koja jamči djelovanje i ponašanje koje bi inače bilo teško tolerarirano ili čak nedopustivo, da ne kažem zabranjeno. Ovo može biti dotjerano čak do razine ucjene ili prijetnje uništavanja nečijeg ugleda, dostojanstva ili kredibiliteta, iako se uvijek može obavljati u obliku tračanja ili širenja glasina, ako prvo ne upali. Utjecati se može svojim fizičkim atributima, što su kod žena oči, poprsje, eventualno usta ili kosa, a posljedično i govorom, sve u maniri "na ustima obećanje, u očima požuda". Manje primjetan način utjecanja su sitni pokloni simpatičnosti.

Pokloni simpatičnosti su različiti promotivni materijali do kojih je uredski radnik privatno došao i ne smatra ih dovoljno vrijednim za vlastitu upotrebu jer zna da će se u uredskoj zajednici njima pomaknuti na društvenoj ljestvici. Zgodni promotivni materijali su CD-ovi popularnih pjevača, predmeti s logotipima brendova koji nešto više znače i kojih se ne dolazi lako pa korisnika neće svesti na jeftinu hodajuću oglasnu ploču.

Ako uredski radnik ne može do promotivnih materijala jer nije tako društveno uključen u svojem privatnom životu, dobro će mu doći strategija naglašavanja potrebe zdravoga života, pa može donositi uredskom moćniku plodove prirode ili hranu pripremljenu na "pravi", "domaći", "originalan" ili "prirodan" način od jednako atribuiranih sastojaka. Time će ukazati moćniku da misli na njegovo dobro čak i kada on sam na to ne stigne misliti, a ujedno jača segment razmišljanja o postojanju visoke razine zajedničkoga između njih. Poklonjeni zdravi produkti će se i fizički ugraditi u uredskog moćnika i fizički vratiti onome koji poklone daje barem dvostruko, ali ne i više.

Ako uredski radnik nema sklonosti sakupljanju i preradi plodova zemlje, uvijek se može okrenuti prirodi kao takvoj. On može poklanjati biljke, bilo da je to sobno zelenilo u posudi, ili usput kupljeno rezano cvijeće, kao posebni izraz pažnje i misaone povezanosti. Poklon ima veći značaj ako je uredski radnik sam sudjelovao u njegovoj tvorbi, što znači da se zna vegetativno razmnožavati ili barem presađivati.

Ako je uredski radnik sklon kulturi i umjetnosti, onda može stvoriti kakvu besplatnu kartu za koncert, pozivnicu za otvorenje izložbe ili kakav umjetnički predmet vlastite izrade (jer bi kupljeni bio previše napadan i mogao biti neprikladno etiketiran). Ako se tu ne može iskazati, ali je rječit i domišljat, može igrati na kartu svoje zabavnosti, pa pričati zanimljive priče i dogodovštine, svoje ili tuđe, prisvojene ili izmišljene. U najgorem slučaju može pričati viceve koji nalaze dobar odziv kod uredskog moćnika, te povremeno preuzimati ulogu dvorske lude, ako je sklon uzbuđenjima i hodu po rubu provalije.

Ako je uredski radnik nevoljan trošiti svoje resurse na poklone moćniku, koji ima važnije diskrecijsko pravo od ostalih mu uredskih drugova i kolega, neka si razmisli o posljedicama svoje nepoduzetnosti u ulaganje u simpatičnost ove svoje veze. Tada neka ne gleda sa jalom druge uredske radnike koji na taj način stječu dodatne dane godišnjeg odmora ili slobodne dane, što su odabrani da uredskog moćnika prate ili predstavljaju negdje izvan ureda i tako promiču sebe kao uredsku radnu osobu i element ureda. Može pasti kakakv poslovni put i pripadajuće mu dnevnice, ako se usput bude počašćen besplatnim ručkom kojega nitko neće registrirati, ili se, ako ništa drugo, mogu vidjeti krajevi koje si uredski čovjek ne bi mogao priuštiti iz svoje plaće.

Šire gledano, pogonski radnik treba bjesniti na ovako drskoga, lijenoga i sebičnoga uredskoga radnika koji ne želi ulagati u sebe i iskoristiti svoje kapacitete simpatičnosti ili žaliti što ih on nema jer bi se on našao u takvoj poziciji i znao što mu treba činiti.

Iz ovoga je jasno da se svatko treba zapitati što je pravo, gdje su stvarne granice prava definiranog zakonom, što trebamo smatrati diskrecijskim pravo. U konačnici, čije je zapravo diskrecijsko pravo? Da li je diskrecijsko pravo jednom nogom u sukobu interesa ili je samo neizbježna posljedica društvenosti radnih zajednica, pa je treba nadzirati ili kontrolirati?

02.09.2008. u 11:42 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.08.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U OBRAZOVANJU - Čiji je okoliš?

Krećući se po mirnom i staloženom Gradu u kolovozu, mogu si dopustiti misteriozno kupovanje po gradskim četvrtima. Tada se otkriva pravi život i stvarna lica lokalnih građana, jer nema izvlačenja na užurbanost, na poslovnost, na opterećenost prevelikim brojem svakodnevnih obaveza.

Ovih dana sam u obrazovnoj četvrti. Okoliš zgrada u kojima se obavlja visokoškolsko obrazovanja i u kojima stoluju najobrazovanije glave, ne ukazuje da su one u stanju osmisliti izvana urednost i harmoniju kakvu trebamo smatrati da imaju u svojim natprosječno obrazovanim glavama. Kako gore, tako dolje. Kako izvana, tako iznutra. Ništa od toga tu ne vrijedi. Izdaleka promatrano, bilo bi to točno, no nije.

Ambrozija i različiti korovi te slabo održavani horitkulturni nasadi sušta su suprotnost još dosta novim zgradama (ako se starost mjeri stotinama godina). One pak svoju uživljenost u svakidašnjicu pokazuju laganom otrcanošću u obliku suludih i nepriličnih grafita. Ništa strašno, rekli bi u novom dijelu Grada. Ovo je simbolika, znak prisutnosti mladih naraštaja s drugačijim kriterijim vrijednosti koje treba čuvati i stalnom potrebnom da uzvišuju svoju ništavnu malenkost ostavljajući crne i jarko obojane plohe zgužvanih slova. Bez njih izvana, visokoškolska ustanova vjerojatno bi izgledala kao mrtvi i napušteni hram, koji se održava ali se rituali u njemu ne održavaju. Kada je ljeto, stvari još više izgledaju tako.

Izuzetak čine uvečer osvjetljena svjetla prozora, koja dokazuju da tu ima marljivih i vrijednih koji žive i rade, od jutra do sutra za nova znanja i iskustva. Neki su, kao što vidimo, iako upravljači, a ne samo zaposlenici, toliko uronjeni u sebe, da nisu u stanju brinuti se o okolišu svoje ustanove,pa čak i kada im je to dužnost i obaveza. Sebičnost i uskogrudna ograničenost, iskaz su kulture najumnijih glava u visokoškolskom obrazovanju, kojima je dana, pa makar i privremena, jednogodišnja čast da budu dekani i ini upravljači ovog sustava. Drugi su, negdje niže, u široj piramidi stvari, ostali svoji, i vjerojatno ljudi. Njihova čovječnost nije načeta. Bar za sada. Vidim to po mačkama.

U podrumu jedne od promatranih visokoškolskih ustanova, prostor je namijenjen održavanju zgrade. Ima tu stolova i alata koje koriste radnici, ali i starih komada namještaja za koje nije jasno jesu li otpisani, odbačeni, pospremljeni ili uredno u uporabi. Kao i u svim gradskim zgradama, u okolici treba biti miševa i štakora, ali i mačaka. Ostali veći sisavci su tu možda psi, koje zapravo ovakve ustanove ne zanimaju i nikada ih nisu zanimale. Mačke su tu prisutne, više kao simbol očajničke bezizlanosti i bespomoćnosti, nego kao samostalnog prirodnog odabira.

Iako je blizu mnogo privremenih i stalnih stanovnika zgrade, koji svakodnevno zalaze u obližnji restoran, ovdašnje četiri mačke, jedna veća i tri manje, izgledaju jadno. Mršave su i zbunjene. Jedna je još zaigrana i optimistična, vježba se za život. Kada izađe van, hvata skakavce, trči za osama i lovi muhe. Druga je slabije kondicije i na pojavu čovjeka reagira pravo mačje - nakostriješi se i stvori, iako snage za pravu ljutnju i frktanje nema. Još nije naučila da prvo treba bježati. Treća to zna. Uvijek je na sigurnom, u bijegu, prva od svih. Tako mačka Igračka, mačka Mačka i mčka Glumac bivaju kao elemeti okoliša znanstveno-obrazovne zgradurine.

Danas opet pohodim mačke. Velike mačke nema već nekoliko dana. Sumnjam da je pobjegla iz ove bezizlazne situacije i otišla trbuhom za kruhom. Natpis o potrebi hranjenja mačaka, koje je ostavio jedan lokalni mačkoljubac iz visokoškolske ustanove, prije nego što je otišao na godišnji odmor, i dalje je izvješen kod radionice. Pisan je rukom na istrgnutom papiru iz rokovnika. Rukopis i poruka su pomalo kaotični su svojem izgledu, iako sadržajni i puni uputa. Mačkama treba vode i dvije paštete. Otkada je brižna osoba otišla na odmor, nema više Whiskas konzervi, niti sličnih poslastica. Radnici iz radionice su dnevno mačkama davali ove poslastice i zaliha je potrošena. Nema niti dokaza hranjenja. Opet, mačke ne izgledaju ništa bolje nego bez hranjenja, što je dosta čudno. Mačke izgledaju kao da su zaostale u razvoju ili kao da su anoreksične.

Kako se namjernici i lokalci brinu za mačke? Nikako. Mačke su sluđene i gladne, čak lagano izbezumljene. Izgleda da nisu niti same u stanju naći si hrane, koje pak, osim insekata, ruku na srce, teško da mogu i naći. U okolici su samo biljke. Od divljači vrane i svrake, a od domaćih životinja psi, svih vrsta i oblika, od masivnih do sitnih. Nekih se i ja bojim jer bi me mogli srušiti na pod i zgaziti, a drugi su opaki zbog oštrih zuba i očito zločestog karaktera kakav prati sitna ignorirana bića. Uglavnom su pušteni na slobodu bez povodca, iako veliki znak na ovakvu nepotrebnost gibanja uokolo zgrade jasno upozorava na svoj nemušti način, a i poneki dobro odgojeni i savjesni građanin upozori vlasnike i dobije blijedi pogled svisoka ili hrpetinu prostačkih grđenja radi svoje drskosti. Zato je jasno zašto mačke nemaju niti volje niti snage sunčati se na obližnjem parkiralištu.

Na svu mačju sreću, jučer sam shvatila da je došlo mojih pet minuta, kao od njih najdaljeg rezidenta ovoga kvarta. Spala je priča na moju intervenciju, iako vidim da nisam jedina tako domišljata građanka. Neki pametnjaković, možda i iz restorana, očito u sebi dobronamjeran, bio je jako neprilično pametan, a Bogme i široke ruke, u svojoj brizi za njih. Ostavio im je u plastičnu posudicu mlijeka i kruha, a ove jadnice ne znaju što će sa time. Sve se zagustilo i ukisalo.

Mačke su lude od sreće kada shvate da nisam tu samo da ih gledam ili kudim. Iako im dajem čiste i prave mačje hrane, kockice kuhane šunke, pitam se činim li im dobro, jer nakon gladovanja u visokoobrazovnom koncentracijskom logoru, u sebi sumnjam da će im ova hrana prisjesti. No opet, ne treba li gladnoga nahraniti? Uostalom, tko je zapravo zadužen da se brine za ovaj okoliš, slučajni namjernici ili korisnici i vlasnici?

21.08.2008. u 11:25 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 30.07.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U ZDRAVSTVU - Čije je smeće?

Bijah u prolazu kraj jedne zdravstvene ustanove. Reklo bi se da je tamo sve po starom. Što je neodržavano i pohabano, izgleda isto; što je zaprljano i u neredu, pokrilo je zelenilo prirode. Stabla i grmlje su dosta poprilično prorijeđeni hotrikulturnim zahvatima. Zelenilo je sve manje veličanstveno i manje sposobno djelovati kao dobra kulisa i skrovište svega i svačega. Kao prizor nevrijedno je gledanja i zapažanja, a kamoli uspoređivanja. Hodanje po tom okolišu dobilo bi ocjenu dosadnoga, da napredni civilizacijski zahvati u zdravstvenom sustavu opet nisu nadigrani u utakmici s prirodom.

Vidim tu jedan veliki kontejner. Zelene je boje, da se bolje uklopi u sivilo okolnih zgrada i zaostalu prirodu, od koje je ograđen visokom ogradom. Ograda treba spriječiti uljeze da tamo zalaze. Najviša razina osiguranja ovog kaveza je ključ s lokotom. Vrata kaveza su ipak otvorena. To je nužnost s obzirom da cijeloga dana dolaze ljudi iz okolnih zgrada i u kontejner ubacuju medicinski otpad.

Što će ključ, pitam se. Kome bi samo trebao medicinski otpad najniže vrste. Nisu to ostaci hrane kojih bi se netko mogao dokopati i proslijediti ih nekoj životinji koju tovi ili, ne daj Bože, ponuditi kao specijalnu hranu svojem kućnom ljubimcu. I

I tako ja razmišljam, kada pristižu dvije velike sivo-crne vrane, primjerci značajnog stasa, gotovo velike kao omanje purice. Glasaju se kako ide vrana. Ne vidim tu nikakve zlokobnosti. Jedna se vrana smješta povrh kontejnera i osmatra, a druga uredno s ruba kontejnera mirno prebire. Kljuca i kopa, dok zadovoljno ne stane. Ponosno diže glavu. Zastanem i gledam. Kljun joj je omotan komadom gaze u kojemu sigurno nečega ima. Vrana ne izgleda nezadovoljna ili zatečena. Odlučuje otići drugdje sa svojim plijenom. Druga nastavlja gdje je prva stala.

Nisam nimalo zgrožena viđenim. Sve je to prirodno. Nekada sam bila viđala na takvim hrpama zajedno vrane, mačke i štakore, gdje se svi u miru časte kopajući po ponuđenom i nalazeći nešto za sebe. U takvom obilju sukobi se smanjuju, naučila sam iz spoja prirode i društva. Tako je valjda i ovdje. Svi su sve obavili, svi su svime isporučenim zadovoljni: bolnica, pacijenti, vrane, ministarstvo koje se brine o okolišu, grad koji pazi na svoje komunalije, zdravstveni sustav koji teži višem standardu higijene. Samo je forma simbioze živih bića nova. Život ide dalje, kako i treba biti.

Ostaje za odgovoriti, čije je zapravo ovo smeće u kontejneru.

30.07.2008. u 15:50 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 16.07.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U PARKU - Čiji je mir?

Bijah opet u parku. Bježim pod pauzom za ručak u stvarni svijet. Rekli bi neki, da napunim baterije. Ja sam sama sebi akumulator, pa se u parku samo zbrajam, a ponešto i oduzimam. Kada je sve u redu, dopustim si osim zvjeranja uokolo, uživanja u ljetnom miru i gledanja uvis prema nebu i čitanje knjige.

Ovoga ljeta, kao nikada prije, susrećem puno mrtvih ptica. Neke su vjerojatno izbacili njihovi ptičji roditelji, zaključivši kako se preslabo razvijaju i da trebaju dati svojoj jačoj braći šanse da više lamaću jačim krilima i da razvijaju svoja veća tjelešca. Druge su sigurno ispale tijekom ovih povremenih ljetnih oluja s prejakim naletima vjetra, kada su i deblje grane značajnijeg i jakog drveća završile na podu parka. Danas vidim treći slučaj. Trup udebljalog lokalnog goluba leži na stazi, blizu jednoga od ulaza. Svježe mu je odrubljena glava. Lijepo se vidi šupljina na kojoj je stajala. Cijelu prirodnu konceptualnu umjetnost krase dva velika pera. Glava je pola metra dalje, s druge strane klupe. Zaključujem da su se lokalne mačke igrale lovaca, što je čudno jer tamo nisam vidjela nikada niti jednu. Ipak, djelo je najvjerojatnije mačjih šapa.

U parku tišina. Vlasnici pasa su obavili svoju podnevnu šetnju zaključujem, no kada okrenem glavu nalijevo, iz svojega debeloga hlada, vidim jednu gospođu kako dolazi s nekim psićem. Kao i ja proučava goluba i nešto komentira, pa bih rekla da to nije jedini slučaj. Onda vidim kako je domišljata i hrabra. Odlazi do stalka s vrećicama za pseći izmet, pobire golublje dijelove i baca ih u smeće. Potom odlazi dalje, jer je kroz park samo prolazila. Nakon toga sam opet sama i u tišini. Uživam, jer je to bijeg od grozomornog nemira i stalne buke s ceste koja krasi moj ured.

Gledam zbivanja na rubu parka, što su neka mlađarija na bicklima, neka žena koja zaviruje u kante za smeće i neki čovjek koji gleda kroz otvoreni prozor najbliže zgrade stojeći na najdaljem kraju sobe, i kada svi ovi rubni prolaznici nestaju opet je blažena tišina. Tu i tamo se čuju ptice, jer je i njima prevruće. Uočavam još jednu spodobu na drugom kraju, koja je pronašla preostalu debelu hladovinu.

No onda stiže on. Prvi Čovjek S Mobitelom. Više ga se vidi nego čuje. Vrlo je razgovjetan i glasan. Glasniji nego da razgovara sa živom osobom pokraj sebe. Srednjih je godina. Ne želim prosuđivati je li razgovor poslovan ili privatan, ali ga ne mogu ni ignorirati. Čitanje je uspješno prekinuto. Na sreću, Prvi Čovjek S Mobitelom odabire dijagonalu i uskoro nestaje van iz parka. Nastavljam čitanje proučavajući prije toga nebesa i vrške stabala pitajući se je li pticama gore bolje i koliko toga čuju s dna stabala.

Ne prođu ni tri minute, pa stiže Drugi Čovjek S Mobitelom. Da Prvi Čovjek S Mobitelom nije izašao na suprotnoj strani, rekla bih da se opet stvorio i da tjera inat sa mnom. Ovaj je neki njegov klon: ista trbušina, ista frizura, ista raščohana brada, slične godine, tamnoplava majica i tamne traperice. Drugi Čovjek S Mobitelom daje u hodnji neke upute. one su tako zahtjevne da ga u neko doba prikuju za klupu. Tako nastavlja razgovor jednako glasno kao i njegov prethodnik.

Sada nas je troje samih u parku, a razgovora kao da je četa ljudi. Nastojim se izkoncentrirati, ali mi baš ne ide. Treba mi mira i tišine, no sada ga nema. Dok je bila školska godina, znala su se tu zateći djeca na putu iz škole. Drugi Čovjek S Mobitelom i ja smo upravo na njihovim klupama. No školski razgovori i bučenje su mi normalni. Pa čak i prirodni. Drugi Čovjek S Mobitelom je sluđujuće iritantan, jer se ne uklapa u okoliš.

Park dobiva sluđenu dimenziju svojega postojanja. Kada već gotovo odustah od boravka u u njemu, prije toga napravivši ispit savjesti i priznavši si da samo možda sebična i da sam izgleda mirni terorist (novi oblik: terorist mirom i terorist radi mira), Drugi Čovjek S Mobitelom ustaje i nastavlja dalje. Ne smanjujući svoje lamentacije, ali odmorivši valjda noge, još jedan uništavač mira ide dalje.

Nakon ova dva mobitelska zagađivača, prošlo je parkom još dvoje ljudi. Oni su bili na svu sreću bez mobitela.

Moramo li u parkove stavljati zabranu korištenja mobitela? Ili samo ljude upozoriti da je nepristojno na javnim prostorima i u javnosti uopće glasno razgovarati na mobitel?

16.07.2008. u 20:33 • 1 KomentaraPrint#

petak, 20.06.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U PARKU - Čija je to trava?

Lijepi park, gledam. Primjer krajobraza nakon Drugog svjetskog rata. Omjer hlada i sunca u parku tijekom dana i godine savršen. Nikada isto i nikada dosadno. Kada treba svježe, kada tražimo toplinu ovdje ćemo je naši. Čuje se tu i pjeva nekih gradskih ptica. Vjerujem da im je park stanište.

Drveće veliko i snažno, trava podalje od maštovito zamišljenih pošljunčanih staza vrlo snažna i zelena. Suvišnoga i zapuštenoga grmlja nema. Vidim i mladoga drveća. Hrastove klupe očuvane i cijene. Koševi za smeće upravo tamo gdje treba. Imamo i tzv. pseći stalak: stalak za otpad s "Bello" vrećicama za pseći izmet. Da pasa tuda imamo prepoznajemo i kada ih nema po neugodnom mirisu pseće mokraće koji je jak kada dugo nema kiše. Psećih izmeta ovdje, na sreću, gotovo da nema na vidiku.

Park je pod brigom svojim korisnika i Grada. Nedavno tuda prođoše još jednom gradski vrtlari pa u dva dana osnažiše park, pobraše od kiša popadalo lišće i od jakog vjetra otkinute manje grane, istresoše puno nove zemlje koju raspodijeliše oko drveća i po oćelavjelim dijelovima travnjaka. Ovi ogoljeni dijelovi travnjaka primjer su neobičnog stava ovdašnjih građana o parku, do kojega im je stalo.

Kada su zadnji puta vrtlari pohodili park, imali su namjeru obnoviti travnjak na nekim rubnim dijelovima. Moramo znati da po tim rubnim dijelovima ne hodaju djeca. Djeca u ovom parku hodaju po stazama koje su ograđene željeznim ogradicama ili kolčićima. Po ogoljenim dijelovima travnjaka haraju neki psi, oni neodgojeni.

Nakon što su vrtlari posijali novu travu, lokalni golubovi gugutajući dosta toga pozobali, kiša sve još dobrano zalila, pa neki psi po tome gazili ostavivši otiske svojih pozamašnih šapa, usprkos dubokom hladu, travica je uspjela niknuti. Već ima svojih osam centimetara. Dosta je rijetka, ali će od nje nešto biti,. Ako je ne snađu veće nesreće od nabrojanih. Da su one na pomolu, lijepo vidim danas.

Veliki pas, tipa boksera, ne može se dovesti u red. On mora gaziti po toj novom travi, jer se je naučio da mu je to domaća zona. Nema veze što je tu veliki znak koji zabranjuje psima ulazak u park. A kako bi pas i nešto drugačije mogao, kada je kraj njega, uredno vezanoga uzicom, njegova pozamašna, postarija gazdarica, koja se drži samosvojno i prirodno, kako ide novokomopiranih postarijih suvremenih građansi netradicionalnoga kova. Oboje su pregazili dvije značajne poruke i prepreke: znak upozorbe da su psi ovdje nepoželjni i željeznu ogradicu koja traži da se ne stupa po travi. Pas si daje oduška i urinira po znaku.

Podalje vidim hoda druga građanka i gospođa, rekli bi stara garda Grada. Njezin pas je bez povodca. Nosi ga sam u zubima i hoda kraj nje po stazi. Da naiđe komunalni redar, mogao bi ženu upozoriti da se ne drži reda jer joj je pas van propisanog načina kontrole.

Trebamo li se pitati čemu služe lokalni porezi na pse?

20.06.2008. u 09:26 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 17.06.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE NA CESTI - Koje je boje zebra?

Kretanje po javnim prostorima nije banalna i neopasna stvar. Ljudi ne razmišljaju o tome svaki dan kada izađu iz kuće. Vožnju u sredstvima javnog prijevoza još promatraju kao korištenje jedna javne usluge o čijoj kvaliteti imaju predodžbu. Hodanje po cesti to nije do nedavno takvim smatrano.

Kao i uvijek, bilo je potrebno da jedna javna osoba obavi misteriozno kupovanje ove usluge. Istaknuta feministička vođica i javna sociološko etablirana sveučilišna nastavnica, te istaknuta političarka, trenutno obnašateljica jedne od najviših narodnopredstavljačkin funkcija, gđa Vesna P., dokazala je da razina usluge nije onakva kakvom se smatra.

Priče koje su kolale među pojedincima i u kuloarima, te eventualno u razgovorima na margini ozbiljnih gradskih i državnih sastanaka s oporim okusom tema s ruba znanosti, o opasnostima prelaženja ceste na obilježenim prijelazima, naročito kada nisu popraćeni svjetlosnim signalima u funkciji, sada su dokazano opravdane.

Opasnost lošeg pružanja usluga prosječnom građaninu tijekom dolaska do odredišta, na način da je uključeno višekratno prelaženje prometom zagušćenih prometnica, sada je vidljiva. Led koji je bio okovao ovaj fenomen, probijen je, iako sasvim slučajno i neočekivano.

Gđa Vesna P. je imala sreću da se drski vozač koji ju je nakon oduzimanja mogućnosti da ostvari svoje pravo prijelaza prometnice na tzv. zebri u za nju povoljnim i zakonski preporučenim uvjetima, uz pružanje dodatne usluge verbalnog napada, nije usudio dotaći je svojim vozičekom, već je samo pokazao ozbiljnu namjeru za to.

Osobno sam imala posebnu čast da doživim više, da se auto vozi dalje do mene na crnoj zebri s bijelim znakovima pješaka koji se predaje, i da svojim blatobranom dotiče vrećicu koju nosah u ruci, ili da se proveze svojim kotačima tik uz moju cipelu, ili da prohuji uz moj ogrtač, ili da uopće ne uspori očekujući da preletim zebru poput anđelčića ili vanzemaljca.

Nažalost, kako sam obična građanka, moje iskustvo nije čak niti u mojim očima vrijedilo posebnog zapisa u blogu, već samo u mojem osobnom dnevniku, kao za buduće generacije dokaza mojeg opasnog življenja, nevidljivoga mojoj okolini. Djelomično sam tome i sama kriva, misleći kako se radi o stvarima koje se svima događaju više-manje stalno. Sada vidim da sam bila u krivu.

Opet, da sam malo uzvišenija u životu ovoga društva, rjeđe bih bila u opasnostima razmatranja je li zebra bijela zona slobode na kojoj crne crte označavaju put do njezinog kraja. Dakle, prosječna je građanka sama kriva što često mora kupovati gradske usluge prelaženja preko zebre.

Utješna je pri tome činjenica da je uzvišena i važna građanka gđa Vesna P. tajnost svojega identiteta u svojoj funkciji misterioznog kupovanja uspjela zadržati i uz svu svoju prisutnost na javnoj sceni, te još blisko bombardiranje oglasnih gradskih prostora svojim sada neretuširanim likom. Svakome možda nije jasno da je time pokazala da je svaki misteriozni kupac dobar, te da je bolji nego nikakav, ali da javne osobe znaju kupovati bolje, čak i kada nisu tome pristupile misteriozno. U konačnici je zgaženi pješak uvijek ista stvar, čovjek bez lika i oblika, anonimus.

Zato obična građanka ( jednako kao i građanin ) ovu svoju nevolju prelaženja gradskih prometnica na dozvoljeni način, može kvalitativno promijeniti usredotočivši se na boje zebre umjesto na automobile. Navodno stalno ugrožavanje automobila koje prati građane dok se giblju svojim putanjama po pločnicima siječući trakove kolnika.

Na taj način će kod sljedećih anketa za misteriozno kupovanje kupac moći ukazati na bolje nalaze. Uistinu je teško zamisliti da će svi automobili grada datoga dana pažljivije voziti radi jednog misterioznog kupca usluge prelaženja preko ceste. To si ne može ni u ludilu očekivati niti gđa Vesna P.



17.06.2008. u 22:02 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.05.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U DUĆANU - Tko je vlasnik?

Posjeta naizgled običnom supermarketu, ali i sličnom trgovačkom obliku prodaje poznatog pod nazivom robne kuće, nepogrešivo ukazuje tko su vlasnici, odnosno tko vlasnicima još nije uspio postati. Navesti ću nekoliko sličica:

1. Dolazim pitati za određeni proizvod. Čekam desetak minuta da me netko percipira od mnoštva osoblja. Osoblje se muva uokolo, poslužuje ni sama ne znam koga, odabirući interesente po nepoznatom kriteriju. Tko je na redu ne zna, jer reda nema. U posluživanje je uključeno pokazivanje predmeta i upute za uporabu, koje su sve prije samo to ne. Čak bih i ja više znala o predmetu kojega po prvi puta vidim, a da tamo radim. Zainteresirala bih se i informirala o parametrima koji ga određuju i čini različitim ili boljim od sličnih. Zgražam se kakva je to trgovačka škola podučila ovu grupu, iako to nije ništa prema onome što slijedi dalje. Kada sam na redu i pitam imaju li predmet koji nije izložen, jer ne želim nešto po čemu su drugi prčkali, što je prašnjavo i svakakvo. Napominjem da mi je to potrebno za poklon. Milosti nema. Neka kupim izloženo, jer novi predmet dobivaju kada se ovaj proda.

Dolazim za nekih mjesec i pol. Tridesetak minuta čekam na red. Red je neobičan. Ima oblik linije, ali ga se načima sa svim strana. Ne uspijevam otkriti po kojem pravilu. Ovaj puta sam odlučna: kupujem predmet i ne dajem se smesti. Samo se želim uvjeriti da stvar funkcionira. To je jedini uvjet kupovine, ostalo ću pregrmiti kada ne mogu drugačije. Prodavač je jako spreman da me usluži, već i traži inventarski broj predmeta, no onda se odjednom, nekako teatralno, sjeti kako je, eto, netko odnio jedan važni dio od predmeta! On mi čak želi izaći u susret, ovo mi rekavši. Ne mogu vjerovati što mi se događa. Naivno pitam zašto predmet ne maknu i ne naruče novi. Kada ovaj prodaju, naručuju novi. Želim znati kako će naručiti novi ako ovaj ne mogu prodati. Odgovora nema, kao da ništa nisam pitala. Iznervirana pitam jesu li oni prodajno mjesto ili izložbeni salon. Zašto nude nešto što nisu u stanju prodati? Čudno me gledaju. U pogledu vidim pitanje: što to baljezgam? Pitam gdje je šef, da bi saznala da je ovaj glasni napuhanko valjda šef. Ili se njime predstavlja za potrebe komunikacije s napornim kupcima poput mene. Meni nemogućnost kupovine uništava cijelu konstrukciju plana, jer i drugi pokušaj kupovine poklona propada. Uz to odustajem od kupovine drugoga predmeta koji sam htjela uzeti s ovime i izazivam veliko čuđenje, tim više što su njegov listić s inventarskim brojem morali prije toga vaditi ispod dna pulta, gdje je nekim čudom, kao začaran, zapao, ispavši prodavaču iz ruke. Ta što mi je! Ne znam ni kupovati, niti znam što hoću! Odlazim bijesna i sumnjajući kako su ovdašnji prodavači namjerno otuđili dio predmeta da bi ga onda pod uvjetima otpisanog i defektnoga lijepo uzeli pod svoje, kada za to dođe vrijeme. Izvrsni trik, jednak onome na konfekciji, kada se u doba popusta bolji komadi stave na stranu, da bi si ih prodavači kupili u povoljnijim uvjetima.

Prolazim nekoliko mjeseci kasnije pokraj istoga izloženoga predmeta želje i neostvarene kupovine. Situacija je poznata: predmet se uredno nudi na prodaju. Čemu ova inscenacija dućana? Kome služi ova iluzija prodaje? Je li to kupovanje vremena ili glumatanje?

2. Mjesecima se predmeti koji su u manjem pakiranju stavljaju na najviše police, do kojih se može doći samo penjanjem na ljestve, kojih nema. Osim toga, koliko mogu vidjeti, tamo je sve porazbacano i očerupano, a nove robe neme tjednima.

3. Raspitivanje o podacima o proizvodu unosi nemir u prodavača. On se osjeća kao da je na testiranju, ili u školi. Kupac mora zgrabiti stvar s police i dojahati do blagajne, pokunjen i skrušen, ostaviti svoje novce i nestati u obliku lastinog repa. Nepoćudno je ponašanje raspitivanje o tome da li postoji predmet s ambalažom, da li je to zaista zadnji primjerak, pri čemu nema primisli o mogućnosti razgovora o popusta na takvu izloženu robu s vidljivim otiscima prstiju i sličnih tragova proučavanja. Ispitivanje o asortimanu koji mi je poznat, a kojega nema, te uspoređivanje cijene predmeta koji mi je u ruci s onima koji su tamo nekada bili a sada ih nema, testira granice izdržljivosti macho prodavača. Prodavač jasno vidi da ne znam kupovati, a da je ono što ja mislim da je lik pravoga trgovca neki relikt iz svijeta mašte, ugrađen u moje misli zbog roditeljskih priča o trgovcima i dućanima, kojega vjerojatno nije prikazao niti jedan udžbenik trgovačkih škola. Zato zlatom optočeni prodavač tridesetih godina, postaje u svojim očima još moćniji, kada pokleknem i pristajem na kupovinu.

4. Kupovanje pribora za jedan uređaj nije uvijek rutina, ali ne bi trebalo biti mučenje. Ne sjećam se svih podataka, ali bi se mogla dosta dobro snaći, kada bi prodavač htio moju potrebu za kupovinom uzeti za ozbiljno i kvalitetno saslušati što imam reći. Osjećam se kao dijete koje se igra kupovine. Hoće stričeku pokazati da zna kako se to kupuje u dućanu. Mama ga je doma podučila kako se to radi. A striček, desetak godina mlađi od djeteta-kupca, zna o čemu se radi. Dijete tu tumara želeći tratiti njegovo dragocjeno vrijeme. Struček je sam u dućanu i još uz to mora mora upisivati inventarske brojeve neke robe koje ima po svukuda uokolo u računalo. Verzirani kupac će znati kada ne treba smetati. Ozbiljni kupac će znati prepoznati kada je stiglo vrijeme za kupovanje.


Ovo su neki od tipičnih situacija za dućane gdje se ne zna tko je gazda, jer prodavači za pultom caruju kako im je drago i kako ih je volja.

Kada je prodavač nervozan i ponaša se u stilu "uzmi ili ostavi" ili "samo ti pitaj, pa ću te klepiti", "sada nije pravo vrijeme za komuniciranje", kupac se osjeća kao kradljivi uljez koji napada na trgovčevu privatnost. Pri tome je toliko emotivno neinteligentan da ne shvaća da ga svojom kupovinom vrijeđa. I samo neizvjesnijom čini već zapečaćenu sudbinu prodavačevog radnoga mjesta.

Jer, dok se ne zna tko je vlasnik, život ide dalje i živi se punim plućima. Kada se odredi vlasnik, život staje. Prodavač postaje čovjek koji tone i troši svoju zalihu udahnutoga zraka, ali arogantno i dalje njeguje mentalitet onoga koji svoj vrlo jednostavni i ne previše odgovorni posao smatraju teškim i kompliciranim, možda čak u rangu dizajnera alata, konstruktora vlaka, vozača aviona, zubara ili suca.

Ironično je kako se zbog raznoraznih neizvjesnosti i rizika težak trgovački posao prosljeđivanja kupljenje robe dalje od sebe, u nadi da će se naći zadnji sretnik u lancu koji će robu trebati i njome biti zadovoljan, kao i svi u posredničkoj vezi guranja proizvoda drugome u ruke sa svojim zaradama a conto marži, svodi na bahate karikaturalne likove prodavača iz "Bibinog svijeta".

14.05.2008. u 23:46 • 2 KomentaraPrint#

subota, 19.01.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U SUPERMARKETU - Tko je za poredak?

Posjetih obližnji supermarket. Posjećenost mu nije prevelika. Gužve nema, osim kod izlaza, ako se tri čovjeka na dvije blagajne uopće mogu nazvati gužvom. Ispred mene dvije žene s dosta napunjenim kolicima. Ja ih u tome pratim. Sve se odvija kao i uvijek. Poslovično. Nema posebnih zastoja, osim ako se potpisivanje kartice kemijskom olovkom može smatrati nekim bitnim usporavanjem. Polagano istrpah pet šestina svojih stvari na pult, da mi čekanje ne bude prazno a i da se sve odvija brže. Imam osjećaja za one iza mene. Isto tako kada svoje stvari trpam u najlonske vrećice. Nisam sporovozna lebdećih pokreta koji čekaju pet pomagača.

Ipak nisam dovoljno obazriva prema ljudima oko sebe. Dok je jedan od čekača iza mene prešao na susjednu blagajnu, procijenivši da će prije stići na red. Neka žena kasnih pedesetih godina, naginje se prema meni i pita me bi li je pustila jer ima samo jednu stvar. Nemam riječi, pa ona komentira glasom koji iskazuje kako joj debelo nije pravo: "Znači... ništa." Ne odgovaram, jer bilo koji odgovor otvara put dotičnoj da me stane grditi i procjenjivati moje osobne stavove i karakter, testiran na mojoj nevoljnosti da joj je prepustim svoj red.

Moje je objašnjenje vrlo jasno. Takva bi stvar još imala smisla da je možda rekla da se žuri na autobus i da ja znam da autobus zaista u ovo vrijeme treba stići. Ili da joj pada šećer i da joj je zlo pa da mora popiti taj sok, a da ja vidim kako joj uistinu nije dobro. Ja sam sama bila u takvim situacijama, pa nisam radila cirkus. Zašto bih. Nastojala sam izdržati. Propušteni autobus je moj problem, jer sam loše planirala i procijenila stanje svijeta. Koliko sam puta ostavila artikle iz dućana kraj blagajne i jurila za busom, ako je bilo jako važno. Pad šećera je uvjerljiv kada se čovjek stane rušiti na pod ili glavinjati uokolo. On uvjetuje nestrpljenje i nervozu, te nepodnošljivost čekanja kada se trenuci razvlače unedogled. Slično je s padom tlaka zbog zagušljivosti u prostoriji.

Moje objašnjenje ne narušavanja reda, sa stanovišta supermarketa je također važno. Da supermarket smatra da su mu posebni i vrijedni kupci s jedne do tri stvari, za njih bi odvojio posebnu blagajnu. Tako čega nema već godinama. Dakle, sve upućuje da je čekanje naša sudbina kod kupovanja.

Dok punih svoje vrećice, živčana žena je prohujala kraj mene, zakačivši me o bok, možda onim svojim litrenskim pakovanjem soka, tako jako da sam skoro pala na pod jer sam svom težinom bila oslonjena na suprotnu nogu. Na izlasku iz supermarketa vidjeh kako bijesno otvara stražnja vrata svojega autića i na zadnje sjedalo baca sok.

Dok sam se udaljavala, čula sam turiranje njezinog vozila, koje je odražavalo njezino stanje duha. Poslije se luđački zajulira niz ulicu, značajno kočivši, iako je prije nje neki automobil stajao na ulazu u raskršće, čekajući svoj red.

Shvatila sam da bi me dotična iskusna žena vjerojatno lupila kakvom toljagom, da nismo u Gradu i među više ljudi. Vjerujem da joj moj obližnji supermarket nije lokalna štacija, jer bi me već oprala polivši me dobrom i sočnom jezikovom juhom.

Od koga bi onda trebala učiti i tko bi mi trebao biti uzor u ponašanju među ljudima? Čemu postoje pravila? Zašto si neki uzimaju pravo da ne mogu biti isti s drugima i prepustiti se svojoj sudbini? Jesam li ja jedina glupača koja je u svojim godinama naučila ovu lekciju, od koje očito nemam koristi nego mi ona samo stvara probleme jer dolazim u kolizije, ni kriva ni dužna.


19.01.2008. u 17:11 • 5 KomentaraPrint#

petak, 18.01.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U AMBULANTI - Tko to tamo čeka?

Opet sam u ambulanti. Čekam samo jedan od tipična dva papira koje Zamjenski Doktor dijeli, a koji su očevidno najtraženiji vidovi njegovih usluga. Jedan je papir uputnica, a drugi recept. Kao i prije neki dan, tu su čekači, no broj je začudan. Dva. Zajedno sa mnom imamo nekim čudom tri primjerka pacijenata mlađih od pedeset godina, predstavnika dobne starosti do dvadeset pet, od dvadeesetipet do tridesetipet te od tridesetipet do četrdesetipet. Vizuelno svi izgledamo mlađi nego što jesmo. I odmah se zna tko je koji po redu.

No stvar ovako prikazana, samo je prikaz stanja kakav bi trebao biti, da me nije na putu do ambulante, negdje oko obližnjeg kioska za novine, susreo neki starkelja iz dobne skupine četrdesetipet do pedesetipet, a možda i više, iako ne i penzionerske kategorije. Ne samo da je uzeo novine sa sobom, već je u njih počeo i zavirivati putem. Kada je shvatio da i ja idem u smjeru zgrade ambulante, koja, usput rečeno, nije samo dom Zamjenskog Doktora, ubrzao je korake svojim krakatim nogama. Ja sam mirno nastavila put istim tempom, znajući da je pravda u rukama Boga. Sve je zapisano u zvijezdama i svatko će dobiti što ga ide. Provjerila sam rukom džep, dotakavši svoju zdravstvenu iskaznicu. Nisam znala da je to iskaz poput onoga "Vidjet ćemo, vikaše slijepici, tražeći uokolo Isusa".

Ušavši u ambulantu, kod stolića gdje se ostavljaju zdravstvene knjižnice, nađoh Krakatoga kako po strani, ispred ambulante jednoga od pet ostalih doktora, rošta po svojoj jakni. Ja sam u prolazu do narančastog plastičnog sjedala elegantno spustila svoju zdravstvenu knjižici na stol. "Takac-makac", mišljah, "bez Vraga.". Sjedoh raspitavši se tko je zadnji te izvadivši svoju knjigu za čitanje i prepustivši se neminovoj sudbini izgrađeno čekača.

Za nekih pola minute Krakati sjeda desno od mene, oboružan novinama, usput poluglasno rekavši: "Došao sam prije vas!", tonom psovanja da drugi ne čuju. Ne reagiram i vidim da je moje misteriozno kupovanje po zdravstvenom sustavu prokleto do Zla Boga. Da sam praznovjerna, već bih se trebala lecnuti kod pacijenata koji ulaze iza mene i koji nose sa sobom novine.

Da je Krakati rekao da treba obaviti dijalizu prije mene ili čak transplantaciju srca, sve kod Zamjenskog Doktora, ne bih reagirala. To sam naučila na svojem poslu. Takva je igra. Ali ne ovdje. Krakati je mogao ući u čekaonicu i tamo razgovarati s pet ljudi i za dva sata staviti knjižnicu na stol i onda meni reći važnu rečenicu. Moram se zapitati koja je to logika u glavi dotičnoga, pa zaključujem da je to logika svojstvena nepoštenoj igri. Stoga ovo izbacujem iz glave i nastavljam dalje čitati, gledajući u ovom dobru stvar. Imam više vremena da se bolje upoznam s inspektorom Wallanderom iz daleke zemlje gdje su ovakve stvari bolje uređene i ljudi civiliziraniji.

Dok je prvi od čekača bio kod Zamjenskog Doktora, a čekačica se ispred mene čudila što je Doktor bio dobio infarkt, u ambulantu je u stilu zanosnog Georga Clooneya i akcijskog Jamesa Bonda uletio Južnjački Mudrijaš, moj ambulantni poznanik od prošle posjete ovim bijelim prostorima. Vrijeme mi prolazi brzo, pa pomislih da je bilo jučer, no bilo je to prije čak četiri dana.

Južnjački Mudrijaš, valjda upoznat s mojim gardom psa čuvara ambulantnog poretka, egzaltiran i dinamičan, uličnim rječnikom nabrijan, uvjerava sve prisutne, u maniri uličnog prodavača koji želi da svi misle da je njegov proizvod istovremeno neophodan i vrlo jeftin, da on mora ući unutra "Samo da promijeni datum na uputnici." Nitko od prisutnih ne reagira. Ja čak niti ne pokazujem znakove prepoznavanja, jer čovjeka znam iz prošlog viđenja iz čekaonice. No on je dinamičan i interaktivan, vrlo komunikativan tip. Obraća se meni: "Pa VI ste opet ovdje.... Što je? ... Gripa? Možda proljetni umor?".

Gledam da kao tele u šarena vrata, podigavši glavu od knjige. Ne znam što da kažem. Razgovarati s nepoznatima, pogotovo u čekaonici ambulante, uopće mi se ne da. Načelno ne volim sklapati prijateljstva s nepoznatima, a pogotovo ne na takvim zlokobnim mjestima. Razgovor kao takav, ne znam kuda bi vodio i što bi ikome išta takvoga odgovarala. Sigurna da ću ispasti glupa, šutim i spuštam glavu u knjigu i provodim s inspektorom Wallanderom u Ystadu vrijeme dok Zamjenski Doktor ne izađe iz ambulante i ne pozove me unutra. Do toga dođe brzo, jer svi čekamo ona dva tipična papira.

Ja vidim da kako god postupala i što god si mislila i koju god strategiju zauzimala kod posjeta ambulante, tipovi kao Južnjački Mudrijaš i Krakati, Debeli i Debela, doći će na svoje.

Ostaje mi za pitati se da li ću se ja, ako to doživim, moći tako ponašati budem ili starija i sva naborana, vriskavog ili kričavog glasa, nadobudnog staračkog držanja ili pozamašne voluminozne stature. Ili je sve u ljudskoj osobnosti koja stalno traži nešto svoje ili čeka da dobije isto što i svi drugi, vjerujući u dobar poredak koji su ljudi ustanovili na zemlji, kao sliku onoga idealnog u nebesima?

18.01.2008. u 12:30 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< kolovoz, 2018  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Komentari da/ne?

PROCESIRANJE SIGNALA DUHA VREMENA


Sve se mijenja i nestaje što je bilo. Kretanje ima smjer koji moramo pokušati otkriti na vrijeme. Dvojbena je ostvarivost takvog poduhvata. Treba li zato odustati? Ili se povući na stranu i ne biti pregažen? Uvijek ostaje opcija promatranja i zaključivanja što se zapravo zbiva. Pritom ne treba zaboraviti da bez obzira na sve profinjene misli izgrađuju lijepu dušu.




Bez dopuštenja autora nije dopušteno koristiti izvatke teksta ili sadržaj u cijelosti.
Samo izravno povezivanje na sadržaj jest dobrodošlo.
Za osobni kontakt haloefekt@yahoo.com


Sada Dnevnik.Blog.hr, nekada Blog.hr
Još uvijek odličan hrvatski forum Forum.hr







Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr