Cijepam drva,vučem vodu iz bunara,Oh kako divno,oh kako čudesno.

nedjelja, 24.06.2007.

Umjetnost suosjećanja



Istinska nesebična radost je umjetnost koju jedva da itko razumije. Još je teže
shvatiti umjetnost patnje.Čak i oni koji su mnogo propatili u opasnosti su da
promaše ispravni put.Jer,značenje je patnje skriveno i otkriva se jedino onomu
koji zna kako da je prihvati i podnosi.Zen-svećenik pomaže patniku da na ispravan
način podnese svoju patnju.

Kad zen-svećenik koji se brine za nekog patnika ima razloga za bojazan da taj
nije dorastao svojoj patnji,posjećivat će ga opetovano.Ne da bi ga oslobodio
briga što ga zbunjuju,već da bi mu pomogao naći svoje nutarnje ja.Nastojat će
mu omogućiti da se suoči sa svojom patnjom,time što će postati svjesnim punog
opsega i veličine svoje patnje.Pomoći će patniku da uvidi kako se velika patnja
ne nadilazi odbijanjem njezina uočavanja niti time da joj se predaje u očaju.
Upozorit će ga na opasnost koja mu prijeti ako dozvoli da ga tješe ili ako čeka da
vrijeme učini svoje i zaliječi patnju.Spasenje je u tomu da se sudbini da puna privola
smirenim smirenim prihvaćanjem onoga što mu je dano a da se pita zašto je
upravo on izabran da podnosi toliku patnju.Tko god je sposoban podnositi patnju
na takav način,dorast će do veličine svoje patnje i time što će sve više učiti da se
ne obazire na činjenicu da je to njegova patnja,i neće o nju prijanjati.

To neprianjanje pripravlja put ozdravljenju,a ozdravljenje slijedi samo sebe kako
čovjek postaje osjetljivijim za patnju drugih i kako nesebičnije dijeli njihove patnje.
Ova patnja bližnjih posve je različita od sentimentalne simpatije kojoj većina
nas daje maha a koja,lako probuđena i ubrzo rasplinuta,ostaje nedjelotvornom
jer nije dovoljno nesebična.Istinsko suosjećanje koje nije vezano za riječ iskovat
će najblistaviju vezu među ljudskim bićima i svim živim stvorovima.Istinsko se
značenje patnje iskazuje jedino onomu koji je naučio umjetnost suosjećanja.

Ako su uši i oči patnika otvorene tim objašnjenjem o stanju njegove svijesti,uočit
će da ga ni bijeg od stvarnosti ni nijekanje patnje ne može dovesti do neprianjanja.
I ako, prepušten sam sebi,pokaže da se nastoji sjediniti sa svojom sudbinom,
prihvatiti je da bi mogla ispuniti svoje vlastite zakone,tada će svećenik nastaviti
da mu pomaže.Odgovarat će na njegova pitanja ne nudeći ništa osim savjeta i,
naravno, bez prodike.

Jer, njemu se čini da ima nešto mnogo važnije negoli su to riječi.Postepeno će
ušutjeti i konačno će dugo sjediti bez riječi,duboko utonuo u se.A začudo,ona
druga osoba tu šutnju neće doživjeti kao ravnodušnost,kao pustu prazninu
koja više smeta nego što smiruje.To je kao da ta šutnja ima više značenja nego
bi ikad mogao bezbroj riječi. To je kao da je uvučen u polje neke sile odakle svje-
ža snaga struji u nj.Osjeća se prožetim čudnim povjerenjem čak još i onda kada
je njegov posjetilac već davno otišao.I može se dogoditi da se u tim radosnim
trenucima rodi odluka da se pođe putem koji će jadnu i bijednu opstojnost pre-
tvoriti u život sreće.

------------------------------------------------------------------------------------
Autor teksta: Eugen Herrigel (1884-1955); tekst je izišao u knjizi Vladimira Devidea, Zen, Zagreb, 1993., str. 344-345;




Oznake: Eugen Herrigel, zen

- 16:22 - Komento o nokoshite kudasai (15) - Isprintaj - #