Diverzije zdravog razuma i ostale slučajne misli

O Zvjezdanima ću nastaviti neki drugi dan, tako da vam je patnja zbog mojih geekovskih izmišljotina odgođena. Hura.

Pišem ti ja seminar neki dan, i u pozadini tutnji Sanjin idiotski talk show. Tema: Droga na estradi.

Sada, inače me boli racku tko se i kako fiksa, ali ovo me posebno zaintrigiralo, kako su pozvali u emisiju onu misicu koja se kokala Praxitenima. Ne kužim u čemu je fora.

Svi znaju da je koka gorivo i pogon estrade. Svi znaju. Ali kada se doznaje u javnost, onda su svi zgroženi i obavezno izmole pet krunica za Junkiea Đžankerića koji, eto, pogođen teškim životnim mukama bio prisiljen pobjeći u svijet ljubičastih boja i gitarističkih solaža Jimmia Hendrixa.

Ne znam u čemu je fora s tim drogamin'. Probao sam travu jednom davno iz čiste znatiželje, ali moram priznati da mi je bilo fakin' grozno. Smijao sam se sam sebi u ogledalo znajući da jednostavno ništa nije smijšno. Sjećam se tog trenutka. Baš sam si rekao: "Pa ti si budalet'na". Onda sljedećih tri dana nisam mogao doći sebi i rigao sam kao da sam gledao Gorana Milića kako se tušira. Ili pomirisao pazuh Anto Đapića. Od tada se klonim svega što me natjera ga gubim kontrolu.

Ali shvaćam zašto bi se nekome svidjelo. I stvarno ne vidim što je za osudu. Napravio sam puno gorih stvari u životu od toga, a te gore stvari se odnose na to kako tretiram druge ljude, a to mi je puno bitnije. Toga mi je žao, ovoga nije. Ako netko traži bijeg, zašto bi ih osuđivali?

Da meni za vratom diše idiotska masa koja prati i kritizira sve što kažem i sve što napravim, i ja bi se htio urokati dan i noć. I to neveliko.

Vidiš, to je to.

Svi se ponašaju prema estradnjacima kao da su kolektivno vlasništvo poput tvornice brukava "Lola Ribar". Sjećate se onog sranja sa Severinom? Mislim da sam jedina osoba koja nije gledala tu snimku, ne zato što me nije zanimalo, mene itakako svaki dobar pornić interesuje, nego zato što je zadiranje u intimu druge osobe, bez obzira koliko ta osoba stupidna bila. Pa bila i toliko stupidna da napravila kućni pornić koji je netko mogao slobodno ukrasti.

I onda, osude. Kurva, drolja, komunistkinja itd.

Kao da se nitko nikad nije jebao, ljudi moji!

Kako je krasno smijati se tuđoj sramoti.

________________________________________________

Eto, osudili ga. Kada već ne može zbog pustih krađa i malverzacija, pravosuđe slobodno kažnjava ljude koji ubijaju i zlostavljaju životinje.

Dakako, mislim da je to sjajna stvar.

Lik je, negdje iz like ili zagorja koliko mi je poznato, izmasakrirao svoju kuju prvo šakama, a kada je pobjegla, dokrajčio ju je sjekirom. Dok mu je sve to gledala unučica. Evo njegovih riječi na ročištu: "Inače volim pse, ali moja kuje nije niš' valjala". Pod "nije niš' valjala" podrazumijevamo to da je bila iznimno draga prema prolaznicima, i cvilila dok je bila vezana lancem.

Koji jebeni pas ne cvili kada ga vežeš lancem?

Evo argument za kontrolu prokreacije!

Najjači su mi oni: "A što je s onima, ovima koji su ne nekažnjeno izvukli za ono, ovo ili za pičku mile materine". E, pa, poanta je u ovome: kao prvo, stvar je čiste humanosti. Kao drugo, osobno vjerujem da svaka osoba koja je sposobna učiniti ovo životinji, je jednako sposobna učiniti isto čovjeku.

Pa se karaj.

______________________________________

Jebote, gledam neki dan na BBC-u Najslabiju Kariku. Ako ste mislili da je Danijela Trbović okrutna, onda je ova engleska baba psihotična. Što im radi, jebote.

Ali nije poanta u tome.

Gledao sam Hribarov film. Mislim, film je iznadprosječno dobar. Međutim, ne kužim zašto su se svi kritičari njemu objesili za jaja govoreći kako je spas hrvatske kinomatografije. Može biti, ali neće biti. Zašto, pitate pilići moji?

Hrvatska je u zadnjih godinu dana napravila nekoliko sjajnih filmova. Nabrajam: Fine Mrtve Djevojke, Tu, Volim te, Ta Divna Splitska Noć, Svjedoci itd. Ali ljudi moji, iakko sam sve ove filmove pogledao, neke i po nekoliko puta, ništa me neće natjerati da idem u kino gledati film o lezbijkama koji budu ubijane od skinheadsa i babe koja im unajmljuje derutni stan, niti ću gledati film u yuppieu zaraženog sidom koji gazi sve svoje emotivne odnose s drugim ljudima, niti film o krugu narkomanije u Splitu u kojemu se jedna cura sprema pojebati s neuvjerljivim glumcem i propalim rapperom Cooliom zato što će joj dati fiks.

Zašto? Zato što je kino meni, a vjerujem i mnogim ljudima institucija zabave. Uvijek ću ići u kino pogledati ili dobru komediju ili neki jebeno glupi američki film za vrijeme kojeg ćemo ja i frenovi bacati sarkastične komentare, umirajući od smijeha, na zgražanje ostatka publike.

Večina filmove koje prave hrvati ne mogu biti komercijalni s obzirom na tematiku koju obrađuju. Isti takvi filmovi nisu popularni ni u zapadu. Stvar je u tome da komercijalni fimovli stvaraju naviku "iđenja" u kino, dok se ostali filovi kače kao vagoni za te filmove jednostavno zbog navike izlaska u kino. Jako jednostavno.

Ali ne možeš probiti tržište filmovima o disleksičnoj prostitutki paraplegičarki koja proživljava emotivnu prekretncu otrivši da joj je brat otac a majka pobjednica natjecanja za najglupljeg psa u Bangladešu.

Moraš ciljati nisko.

Tortura se uskoro nastavlja.

Later...