komentiraj (14) * ispiši * #
Jeste li ikad?
Jeste li ikad zakoračili u šumu i osjetili da vas netko promatra?
Jeste li ikad pomislili da stabla u šumi mogu ispričati nevjerojatne
priče stare stotinu godina?
Jeste li ikad pronašli stablo koje diše, govori,
stablo koje vas čuva i razumije?
Ako jeste, tada ste pravi sretnik!
/ Shel Silverstein-Drvo ima srce-/
biljčica koja nema veze s ovim postom, a za koju ne znam kako se zove,
( zadatak za dragu litterula),
dobila sam ju sićušnu u malenoj posudici pa ju presadila
sad već prošlog proljeća
tik do maćuhica i
izdržava svoju prvu zimu....valjda....
komentiraj (13) * ispiši * #
Noćas
Kako je noćas zasulo, vjerovala sam da će do sada
biti bijelog pokrova do nosa i preko njega,
prvo gledam kako guši maćuhice,
potom meni jako dragu biljčicu kojoj ne znam imena
a sad, da, baš sad , tek ga tu i tamo u krpicama,
na maćuhicama netragom nestao,
kao i na njemu prenježnom u hladnom , prehladnom tlu
i opet kao i na jednom od prethodnih postova razmišljam
kako niti nebo više ne zna što radi,
totalni haos....
komentiraj (15) * ispiši * #
Zapad
Kiša dobrano pljušti,
a niti vjetar nema milosti, nema veze, neka
udaraju i jedno i drugo, ne dodiruje me...
misli lete proteklom danu, punom sunca,
zbunjena prazninom svog pogleda, šetala sam dugo,
gledala još duže prema horizontu tražeći odgovore
u plavetnilu neba i mudrosti starih debala nekad sigurno velikih
stabala uronjenih krošnjom u nebo,
a ponekad i u oblake, jer često su mi zanimljiviji
od dosadnih, svakodnevnih ,dnevnih radnji.
Donijeli smo doma ,bolje rečeno dovukli jedno veliko,
reklo bi se trodijelno deblo oslikano prirodom i njenim
životnim stanjem, teško mi razumjeti, a žao iscijepati .....
Zapad.
Zašto je ta strana neba uvečer uvijek svjetlija?
komentiraj (11) * ispiši * #
Niti nebo ne zna više
U samo jednom, današnjem danu, toliko promjena, a gledam, fotkam ,
mozak dehidriran nenadano rođenom opasnom i teškom sumnjom
o tome kako smo mi- ljudi zapravo postali "višak" ovoga svijeta,
nametnici ovoga svijeta koji se širi u beskraj sve dok ne uništimo
svog domaćina-svoju planetu ,a time uništitimo i sebe.
Nešto je pošlo u krivo sa nama ljudima posljednjih nekoliko stotinjak godina,
u to više
nemam nikakve sumnje....
komentiraj (9) * ispiši * #
Kovitlac
Zima se tegli, a i mi skupa s njom, iako ju vidim, ne mogu ju čuti,
a ona kao da veli;
- Sve će biti u redu.Pronaći ćemo riješenje ti i ja zajedno....
U mislima kovitlajućim, neshvatljivim ljudskom umu,
ako se prije nisam mogla nositi s "osijećajem" različitosti
kako ću se sada nositi s konkretnom situacijom,
osim toga ova situacija je posve šašava,
naprosto oduzima dah, a hrani dušu....
komentiraj (23) * ispiši * #
U iščekivanju
oluje ,naravno, a u nedostatku i emocija
i inspiracije za bilo što
zaposlih ruke da ne posežem non -stop za
"dimnim štapićima" ovisnosti
komad kartona
komad tkanine
malo sitnih slamnatih nus-proizvoda
plus ljepilo, pa pažljivo kroji,sjeckaj , lijepi druže,
preostaje samo smisliti da li uokviriti ili ne , ili
jednosatvno ostaviti ovako kako jest, zalijepljeno na kartonu....
i po dasci dadne se "maljat",al ne liče mi neš na suncokrete,a nije
niti važno,
cvijet je cvijet,
a ptica je ptica, toliko za danas od nas gorštaka....
komentiraj (9) * ispiši * #
Iz inata
I što danas za jučer reći?
Što dodati - živimo u jedno brutalno vrijeme - tuku
sa neba, tuku iz i sa zemlje....
( što je čovjek no slabo živinče, travka jedna,
što ga zemlja vara....)
Za nas maratonce koji trčimo počasni krug možda je sreća probuditi se, udahnuti zrak
i reći:
- Divno, pa još sam, još uvijek tu...,
a onda pokušati naći neku kreativnu fizičku, ili duhovnu zanimaciju i
nekako progurati do slijedećeg dana.
A što je smisao svega toga?
Pa valjda probuditi se sutradan iz inata, udahnuti zrak i reći:
-Divno, pa još sam tu, još uvijek tu....,
pa opet.....
što bi moj divni učitelj rekao; -smisao postojanja je u INATU.
komentiraj (5) * ispiši * #
komentiraj (8) * ispiši * #
