Alkemičar

11.09.2020.

ili, jednostavno; pomirenje;









Cilj ka kojem se kroči,
posljednja stepenica kojoj se stremi na životnom putovanju,
samoj sebi svrha, vrhovna realizacija osobe, stanje u kojem si se ponovno upoznao,, iznova se sam sa sobom susreo iako potpuno neprepoznatljiv,







i mada tijekom života postupno, komad po komad, sat po sat, gubio ono do čega ti je najviše bilo stalo, malo po malo oduzimalo se od cjeline na koju si naučen, iako si ostao sasvim ogoljen,
ti to sada iz petnih žila prihvaćaš kao takvo, sva zamjeranja, predbacivanja, duševni nemiri
šaptom su iščezli, lagan si kao da te vjetar raznio,,





pred tobom je prerija smirenosti i tišine,
sve što si uzimao zdravo za gotovo, sve darove koje si nekada podrazumijevao da trebaš imati,
sva životna iskustva iskustva za koja si smatrao da ti život duguje sada vidiš kao blagoslove,
luksuz kojim si bio obdaren kao sretnik, konačno shvaćaš univerzalni zakon primanja i davanja,
postajanja i nestajanja, krug spoznaje nad sobom se zatvara,




konačno uviđaš da si i ti alkemičar, da si sposoban kamenje koje si nosio u želucu,
terete koje si nosio na prsima pretvoriti u zlato svoje duše, u pitku vodu kreposti,
oblikovati ih u pjesmu zahvalnicu, svu ljubav koja ti je dana, koju si proživio više ne doživljavaš kao nešto
izgubljeno nego kao sreću koju si imao čast dijeliti s nekim neizmjerno kompatibilnim,





za tebe toliko savršenim, i da, egoistično bdijenje nad patnjom prestaje biti centar tvojeg svijeta,
naposljetku si potpun, sve što je privremeno nestalo ti znaš gdje ćeš jednom pronaći,
naposljetku si u svemu, sa svime u rascvjetalim odnosima, prožet si i prožimaš,
odvojenost je još samo blijedo sjećanje nekog prošlog života,
i sada duboko, duboko iz korijena osjećaš smiraj duše, posvemašnje pomirenje,





vraća se ponovno potpuno povjerenje u postojanje, kao u novorođenčeta koje ne razumije ništa
osim ljubavi koja ga obuzima, i ništa se više nema ni za dodati ni za oduzeti,
točka mira.





Rupa

07.09.2020.

ili manjak samopouzdanja







Leži neprikosnoveno,
postojano,
rasteže ruke od jednog do drugog
kraja ništavila.
podsmijeh zlobno širi
od uha do uha – rupa!





Rupa široka,
rupa duboka, rupa bez dna.
Netko ju
je iskopao, netko nas je potkopao,
netko ju je smjestio usred samih nas
da bi nam snove sredio.






Usta joj gladna,
pakosno se oblizuju, proždrljiva, nezasitna
pa s tim rukama trpa, s tim ustima žvače,
zubima melje, jezikom okreće, pa
kaže;





-Uh, što su fini ti tvoji snovi
za kojima nećeš poći,
sagorijeli, izgorjeli, u
ništa se pretvorili....-




















Zagrljaj

02.09.2020.
















Probudim se teška i posegnem te
zagrliti, nisi tu,
u kuhinji voda
ključa, ključ tvojeg srca u bezbroj
sunčevih odsjaja
rasturen u svakom cvijetu,





















odlazim u kupaonu tražiti te u
ogledalu, nisi tu,
dok se umivam
podatnost vode miriše na tebe i na
riječi koje sam prešutjela
dok se još
moglo govoriti,







ostavljam ti na stolu
orhideju i ručak. i kuću otključanu,
nisi tu. ali nečemu se moram
nadati….





















<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.