Žuto i po koja nijansa...

19.08.2020.






Čekala sam te na terasi sa dušom u peti. Duša ( mnogi bi rekli srce) je kolut koji vrti jedna luda ja zarobljena u gustoći prostora. Rekao si mi jednom prilikom; vodit ćemo rat s vremenom sve dok nam se jednom žuta sjena ne oluljušti s čela. Duša ne poznaje ludilo žutog. Žute su misli, kao i dašak pustinjskog pijeska koji se osjeti iz usta dok ti se milim uz vrat, a ti točiš žuti čaj u šalice da u njemu potopimo povijesne tragedije i žrtvujemo dnu sve riječi kojih se sramimo. Tekućina usplamtjela vijuga prema nebu. Žuto u vatri.




Površina čaja potpuno nas iskrivljuje. Moj dah potezom se veže za tvoj. Dah uz dah protiv daha vremena. Hoćemo li sjedeći, ili ležeći okrenuti svijet naglavačke pružajući ruke prema oblacima? Kažeš da je dovoljno naglavačke okrenuti oči, promijeniti perspektivu kao perfektnu percepciju.





Pored mene na prozorskom oknu sviloprelac se opružio, poput pokošenog beskućnika na Markovom trgu. Žuta, crno i nepomičnost dominiraju njegovim prizorom. Svi samo prolaze. Misli prolaze, dijela prolaze, posao prolazi. Mi prolazimo.





Kao Indijanci opijeni dimom kanabisa bez mogućnosti oduprijeti se jedno drugome plešemo ritmove tijela, a zvijezdana prašina po nama sipi. Površina čaja predala se našim drhtajima. Jedva nas prepoznajem u ovom zalaskom sunca obasjanom oku koje prodire iz krošanja dunja. Mičeš sa sebe granje, lišće, sunčevu svjetlost i sve što smeta i što ti je htjelo prići, uzimaš sa stola čaj i izlijevaš ga na tlo poput žutice.





















Ostavljaš dušu. Mekano srce. Nećeš ga pronaći kod mesara. Biti ćemo sretni kad nam žuto izađe iz očiju, šapućeš mi, žuto je žuto, a ni sunce ne može dovijeka trajati.










<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.