Marsovac

17.07.2020.



Gledam istini u oči,
skinuta je mrena, iščezle su distorzije stvarnosti,
ne skupljam više pijesak osobnosti gdje god da se okrenem,
što imam, sa sobom u sebi nosim, s tim živim,





ne pokušavam više u novom svijetu kretati se starim tokovima,
nemoguće je ispravljati krive Drine
i zato nastojim zamijeniti zastarjele stavove i predodžbe,
jedva sam u stanju,
još uvijek nisam sa svime na čisto,
borba je to, borba, ali napinjem se drastično,
pokušavam, opterećuje me psihofizička nužnost realnosti,
trudim se adaptirati na to što je od mene ostalo,





ne lomim se analizama što je svijet postao, nosim se sobom,
to je moj teret, tu sam nažalost i nema druge, mora se živjeti kako god,
šeprtljavo iz dana u dan stvaram nove rutine, kao da ispočetka učim disati, smijati se,
kretati se među ljudima, u svemu pratilja tegoba,
onaj čudan osjećaj zatezanja oko srca u svakom diskursu sa svakodnevnicom,
taj život u kojem živimo nezgrapno pokušavam ponovno učiniti svojim,
sve što sam nekada poznavala postalo mi je strano,








trudim se naprosto biti ...
što se nekada činilo toliko jednostavnim sada postaje nezamislivo komplicirano,
treba vremena, ova faza traje dugo, nekada nikada niti ne završi,
ali mogu to, ljudi nastavljaju sa životom,
ljudi padaju i dižu se, pronalaze puteve,





gubili su i sebe i srca i duše i um i ponovno ih pronalazili,
možeš i ti, možda u drugim oblicima,
možda na druge načine,





u nečemu čovjek mora pronaći zadovoljštinu ma koliko bila minorna,





i život kakav god da je ne smije se odbaciti,
usud se mora prihvatiti,
i svaki otpor je kontraproduktivan,
sve ostalo je uzaludno i ne dolazi u obzir.





















<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.