Uređuje se naša dolina

30.06.2020.






































U naganjanju leptira

28.06.2020.

i još koječega
ubismo današnji dan zdušno





totalno šašav uletio u čašu,
no, nije u njoj ostao, spašen odletio, a dalje,
uživajte, naravno onaj tko voli
naša lutanja bez cilja i plana...





























































Dah

27.06.2020.



Čudan osijećaj imam,
nekako život strelovito pored juri,
teretnjaci događaja pored mene putuju,
niti u jedan vagon se ne ukrcavam,
niti to namjeravam,
sve oko mene se kreće,
a ja stojim,





um, duh i tijelo pod narkozom,
u malo toga sudjelujem,
ni u čemu ne sudjelujem,
a u još manje toga želim sudjelovati,
ali u nečemu se ipak sudjelovati mora
dok god se podnosi napor udisanja zraka,






a na tome si spočitavam, zbog toga osjećam lagani nemir u svom stanju gotovo savršene lijenosti,
zamalo perfektne dokolice,
zašto se uopće mora disati i zašto disanje mora biti toliko teško pitam se, kopka me,
jer ne usuđujem se ne disati,
jer nisam nit junak, niti u srži tragična,
ne, sigurna sam da sam samo suvišna





i kad se već mora disati
i kad se već diše pa čemu dopuštam svemu ostalome da pored mene prolazi
bez da dotaknem i bez da je to dotaknulo mene?










Odakle tolika ugoda u pasivnosti, u nesuvislom nesudjelovanju, u tromom eskiviranju svega što mi se nađe na putu kad je disanje, kad je postojanje aktivna radnja,
i u tim mislima se vrtim i tako si namećem stanje neprekidnog spočitavanja,
u raskoraku između onoga što jeste i što bi trebao biti,
i to lagano iznutra izjeda dok onako kenjkavo izvaljena na krevetu
bespovratno trošim dah.























No, glavno da je lokalni moćnik natakario video -nadzor i na krov,




zločesta sam znam, al eto i tablo- naslov postavio nov....



Grč

25.06.2020.





Počistit će vjetar lišće
I kiša oprati tvoje staze,
Al neće moći upiti
otpad sav




što pobaca čovjek
aljkav, nemaran,
odvratan.








Velike zrcalne, nebeske oči
gledam;
pune se osjećajima kao bunari,




oblače se crte njegova lica,
skupljaju, gužvaju,
grče se kao da venu.
Čeljust zaposjeda drhtavica,
trese se jauk,
oluja jecaja na pomolu
u magnovenju....














Klorofil

23.06.2020.




Pokušavam se umiriti, sjesti pored tebe,
želim razgovarati s tobom.
Razgovarati znači saditi rajčice u gredicama kreveta,
radnja toliko izvorna, u stanju
svijet povući natrag u opnu sjemena.

Jesam li iznevjerila naše pomicanje prema svjetlu?






Jesam, svakako.jesam bacivši kamen u ogledalo
u kojem smo se izvijali u dugom,plesnom koraku,
kao leptiri
u ljubavnom klinču
opruženi na zelenilu lista u zabačenom dijelu vrta,
obasjani sunčevom kosom..





I evo, da se iskupim
kupila sam ti kišu
i rahlost
i laku raspadljivost zemlje u našim tijelima
i cvrkut ptica i sunce koje je granulo na usnama
i grozd smijeha
iz kojeg se više ne liježe gorčina
niti se vlaga depresije hvata po rubovima naših tijela..





I fotosintezu sam ti donijela
od koje će prodisati naša katranom obložena pluća.
Hajde, uzmi kockicu kisika ili šećera, što li je već,
i pretvaraj se da smo dobro.

Zašto ne? Pa pola svijeta preživljava
praveći se da je dobro.











Misliš li
da nikad nismo bili u stanju
razvijati se samo od sunca i zraka,
nama nije dovoljna samo ljubav?
Kao cvijeću,
kao drveću
kao sangejzerima
kao zrakojedima?





Ipak najdraži,
morat ćemo si na kraju
oprostiti
i naučiti kako u sebi kultivirati
klorofil.


Tišina postojanja

19.06.2020.


















































































Promatram te obnaženu ispred sebe,
obraslu ljepotom koja isijava
iz svih pora tvojih,
lelujavu i ezoteričnu
egzotičnu poput Amarylisa
u seansi samopromatranja
uslijed koje
ti se vrisak radosni razlijeva niz lice nalik potoku mlijeka, a
pjenušava bjelina žubori ti obrazima.,,

Rastresenost

16.06.2020.































Prošlo je ono najgore
nakon što je preživljeno pomicanje tektonskih ploča,
potres je prošao, pucanje temelja se smirilo, odroni su prestali,
ali mi još uvijek zuji u ušima, posljedice su tu, osjećam se preopterećeno,
obezglavljeno, izgubljena u prostoru i vremenu,
životne okolnosti su izmjenjene, a ja se još nisam prilagodila,
kaskam za samom sobom,
još uvijek nisam pod svojom kontrolom,
nisam se u stanju koncentrirati, lapsusi se još nisu odvojili od mene,
misli mi neprestano ispadaju iz glave, tražim ih posuda, pokušavam ih susresti, sjetiti se,
a ne znam gdje su se zametnule, zujim uokolo kao muha bez glave, besciljno letam i slijetam,
tek toliko da se krećem, da se ne zaboravim gibati, tek toliko da bih se gubila
i to pomaže na kratke staze, u jednom trenutku to shvaćam i za stolom dlanovima podbočim glavu,
nisam u stanju spojiti svoju cjelinu, živim u milijun istovremenih fragmenata stvarnosti,
konfliktne misli se roje i napadaju me kao ose, možda ću se i rasplakati,
možda reflektirati na uludo potrošene dane ili nasilno otuđene ljubavi, moguće, sve je moguće,
ali još uvijek nije moguće biti potpuno prisutan, potpuno priseban,
još uvijek treba skupiti raštrkane dijelove sebe, tješim se;
ni ta faza nije beskonačna, i ona će proći, samo treba strpljenja, treba vremena,
treba izdržati sam sa sobom...

Mašta

14.06.2020.












































Igramo se mašte.
Navlačimo luckaste kostime sanjarenja.
Cijelu realnost uvlačimo u tu igru.

Kad se siječe, baš se siječe

12.06.2020.



čeka prazna, nitko ne nadgleda....



























a orasi, jabuke i šljive sami od sebe
padaju


















i pokoja kapa...



Osmijeh

10.06.2020.





























Sunce kad ti grane na licu,
na usnama,
s lijeve na desnu stranu horizonta
vedrina kad bljesne,
razlije se, razvuče se,
potpuno polakomi,
sunce ti osmijeh doziva
poriv za radošću priziva....




Obrok

09.06.2020.


















U otajstvu kuhinje
grubo nas dovlače pred tavu za pirjanje,
cijela svita, pripravna biti topovsko
meso posramljeno okreće glavu od nje,
jer ustravljena,
ona je ona koja najglasnije rida.

Sudbina komad je riječi smrznut
u škrinji, spašen dakako
kako bi bio konzumiran.





Nedugo zatim, među nas
provaljuju gladne vilice i noževi,
kako bi nas podsjetili
da je samo raj mjesto
u kojem nitko nikoga
ne može koštati
glave...

Pod mladom trešnjom

08.06.2020.










Nakon večere
dok razgovaramo i ispreplićemo si prste
oboje načeti umorom
u našoj sjenama osvijetljenoj kuhinji
o općim mjestima dana
i tvrdim činjenicama iskustva
kao recimo
koliko smo namrgođenih lica susreli danas
ili u nevjerici zurili u koji broj
nesuvislih likova
kojima se govor isprepliće s malignošću tame,








nakon večere dakle
uz času vina
i težinom u udovima
primjećujem
u oku ti se sabire daljina
i znam te, ti nježni listu osmjeha
da svakom izgovorenom riječju odmičeš od stola za kojim sjedimo
i posuđe i izrazi lica i riječi i svijeće
ostaju orobljeni od sjaja
opijeni mirisom praznine
u prostoru ispunjenom banalnošću
dok se udaljavaš od nas korakom leptira
u vrt sanjariti
kako bi zadobio nužnu distancu
onaj neophodan uzmak od trivijalnih zahtjeva kolotečine,












a ja pak,svakom cvijetu na tom sakralnom mjestu
nadjenula sam ime
i dotaknuta latice,
nježno, poput vjetra
jer to je način na koji preživljavam,
to je način na koji ostajem kako tako
normalna ,







znam te
moje enigmatično crno pero
u kojem su ptice pohranile
tugu i krhkost svojih kostiju
i kao ovdje si za stolom
sa mnom,
mirim se s time da nisi
međutim ja prihvaćam tu igru
do trenutka izmicanja između prstiju
i propadanja u dubok san
u kojem pipam obrise izblijedjelih
pokreta

i klonim se grubih riječi općenito
jer poradi svake grube riječi umire jedan cvijet
u žarkim poniranjima u srž
svijeta,
a meni je dosta umiranja
ja sam se polaganog umiranja nagledala
u dugom periodu surove stvarnosti
i sada samo nastojim promatrati
kako raste zalijevano cvijeće
u našem malom vrtu stopljenih
osjećaja i snova.


Raskrižje

06.06.2020.

Daj mi ruku, isprepleti nam prste intuicijom.

Rekao si; -Naše ruke kad se spoje, raskrižje su,
kojim ćeš putem, samo natrag nema!
Hoće li nam ruke raščetvoriti smjer?”






Dugo smo šutke promatrali
kako u daljini sunce ponire,





i bili sigurni da se radi
o nečemu čega više nema....







Jabuke u vrtu zore





i limun se zlati




o ružama ne bih


























al o njima da,
svojim putem hode








niti sate, nit godine ne broje...

Švrćo

04.06.2020.

Zasitili ga se ljudi, a tko bi drugi...
Godinu dana bio im je najdraži, najslađi, najbolji....
Odjednom više to nije, odjednom neće ga više i
ostave ga na vet. fakultetu , bolje i tako nego da su ga frknuli preko ograde...valjda.






Naša mlada veterinarka Anči pobrala ga je bez razmišljanja, ta predivna cura
je ona ista koja je svojevremeno
liječila i izliječila vranu Bo



Kaže da je Švrćo afrički ježić, razlikuje se u mnogo čemu od nama poznatih šumskih
ježeva i da je ova vrsta posljednjih godina omiljeni kućni ljubimac.



Švrćo je kobajagi bio voljen, pa eto postao nevoljen pa samim time i odbačen,dakle ostavljen, napušten.



Kod Anči je našao dom, topao dom i definitivno ostaje kod nje, u njenom naručju,
na njenim grudima i u njenom srcu.





Spavaj slatko medenko.





I leptir, taj nježni letač došao je pozdraviti svog novog frenda






shvaćajući u duši i u svom srcu
da ga njegova Ana nikome više neda





i njen ukrasni luk svojim cvijetom imitira ježić -bebu,



a pčela budno sa njeg svojim okom gleda;
-Da, ona te maleni nikome više neda.-


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.