Prijatelju.. Kad bi samo znao. Sjećaš se ovoga? Kad smo bili klinci, zaljubljeni u "ljubavi svog života"....
Kad bi samo znao kakve misli mene muče. Prije deset godina rekli bi si sve, izjadao bih ti se, tražio savjet, potporu.
Sad smo se udaljili. Ne doslovno, u nekim smo stvarima bliži nego ikad, ali.. Nema više one srednjoškolske iskrenosti kao kad smo se tražili. Postali smo muškarci. Vau. Uvjereni da smo se našli. Više se ne govori o osjećajima. O tome što da napravimo da ih fasciniramo. Kao da ne znaš kakav sam. Delicate flower. Nema potrebe za ponosom kad se tak dobro poznajemo.
Fali mi to. Fali mi da kažeš da li da odem ili ostanem. Da me podupireš. Da poslušaš. Da budeš tu. Jer ovako sam sam. Pred teškom odlukom. Koja nije samo moja. Tješim se da sam do sad donosio dobre odluke i da ne ću pogriješiti.
I da do sad u životu nisam poražen. Nisam uvijek pobjedio, istina, ali do sada nisam izgubio. Ako me razumiješ. Ma što drugi mislili.
Puknut ću. Toliko je želje u meni da ću puknuti. Kako da se čovjek ponaša na pragu ostvarenja snova? Učili su nas da slijedimo snove, ali nisu rekli što kad ih doživimo. Kako se tada ponašati.... Zar nisu snovi nešto neostvarivo? Nešto nedostižno? Kako biti zadovoljan kad su nas učili da nikad ne budemo zadovoljni?
Ne sjećam se ovakvog stanja. Nema apetita, žmarci u želucu, misli neskladno lete, a ne znam što raditi. Sve se bojim da je ovo situacija kad se nema što znati ili ne znati. Treba pokušati. Napraviti nešto. Najgore bi bilo napraviti ništa.... I najbolnije. Jer zaboraviti.... Hm. Ako nisam do sada uspio.... Niti ne ću.
Do sada je vrijeme radilo za mene. Nema razloga da sumnjam. Ako je suđeno....
"I tek onda kad me se svi odreknete želim vam se vratiti. Doista, drugim ću očima, braćo moja, potražiti tada moje izgubljene; drugom ću vas ljubavi tada ljubiti."
Nema potrebe za ponosom kad se tak dobro poznajemo.