*design: Lucija ^^

Da/Ne

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Tu su uvijek dani kada nam nesto ne ide, kad se pozelimo sakriti negdje gdje nas nitko ne moze naci.. gdje cemo biti sami sa svojim razmisljanjima, osjecajima.. tamo gdje nas nitko nece nista pitati, gdje cemo moci o svemu dobro razmisliti.. jer inace, kaos svakodnevnice nas tjera da zakljucke donosimo prebrzo, bez previse razmisljanja.. a to je nekad velika greska.. lakse je kada samo mi ispastamo zbog toga, ali drukcije je kad su i neke osobe ukljucene.. kada i oni pate zbog nekih nasih odluka, zelja.. trenutno sam ja ta koja pati zbog tuđih nepromisljenih odluka.. nadam se da ce se ipak sve srediti..
***
E da, optimizam i vjera u ljude su u jednu ruku moja dosta velika greska.. previse vjerujem ljudima kad kazu da ce se promjenit, da ce biti bolji.. zato dosta puta budem povrijedena, patim duboko u sebi.. mozda tiho, da ne bi uznemirila nekog..ali ipak mi nije svejedno, pogodi me ponasanje nekih ljudi.. uvijek sam za oprost, za pruziti novu sansu, ruku pomirenja.. ali neki to zaista ne znaju cjeniti, ne znaju prepoznati ono nesto.. to je njihov problem makar tako povrijede i onu drugu stranu.. Ja za sebe mogu reci da sam osoba sa vise-manje dobrim osobinama koje neki ljudi nazalost ne mogu prepoznati..mozda djelujem umisljeno ..ali ipak i ja sam covjek,.zar ne???

Poklonila sam se..
Zahvalila im svima na lažnom pljesku ...
Blještavilo pozornice mojih puteva nestalo je..
Svjetla su se ugasila..
I stojim pognute glave mislima dalekih na obali..
U tami sumraka mojih nada..
Sa prevelikim kostimom moga lika što oblači bol...
Preveliki sloj šminke na mom licu kao da pada...
Otkriva moje krhko i umorno lice...
I znam da su povjerovali...
Znam da u njihovim odajnim mislima sve je u redu..
Ona stara ja...
Podižem glavu..
I sudaram se sa svojim strahovima koji odišu željom potisnuća...
U lice me šibaju osjećaji nošeni zaboravom..
I u mojoj glavi redaju se poput vojnika...
Još te volim..
Scenarij nije pisan bio tim slovima..
To je ostajalo izmedju redaka duše parane tugom
Tijelo moje bježalo je pred istinom
Bježalo je samo pred sobom
I nakon svega
Ponora, tame, rijeka suza, sloma
Srce te još uvijek voli
Vapi za tobom
A moja uloga...
Zapamćena
Odglumljena
Zaboravljena

Pogledaj me živote u oči,
u kojima sto tuga se krije,
pogledaj me, pa ćeš znati zašto,
do tebe mi više stalo nije...
Pogledaj me živote u oči,
pogledaj me, ako snage imaš,
pogledaj me, pa mi reci zašto
sve što volim meni uzimaš??...

...pada noć, odlazim ti ja,
svatko svom, a ja nemam kom,
možda negdje vjetar sreće zalupit na vrata neće,
možda negdje nađem svoj mir...
...sreća mene nikad nije voljela,
oduvijek je druge birala....
...čija me to ruka proklela da sve što sam imala,
baš sve sam izgubila??


..nema veze s mojim trenutnim dogadanjima u ziFotuu ..!pozz ..!

...vraćam se ponovo stazama kojima sam nekad davno prolazila…
stazama koje sam tako dobro poznavala…
mogla sam po njima hodati i zatvorenih očiju i stigla bih do svog jedinog cilja…do svoje stanice…
danas sam se vratila ponovo toj stazi,
ali bez ikakvog posebnog osjećaja da te nađem tu,
na dobrom starom putu, da ti uputim pokoju riječ i osmjeh…
vratila sam se da sretnem druge drage mi ljude,
da sa njima krenem na neki drugi put...
nisam se vratila da pričam o tebi, da sve svoje riječi posvetim tebi…
postao si neka daleka prošlost…
vrata koja su se zatvorila i koje više ne želim tako brzo otvoriti…
jer onda bih bila suviše slaba i opet bih pala, na vlastitom pragu…
postala sam druga osoba..koja više bol ne osjeća…
ništa novo….
...već naučeno…
...već viđeno…
...navikla sam…
...život me proba…
ne mazi me… uzima, a tako malo daje…
neću žaliti zbog toga..nema koristi…
pokušati ću samo svakim novim padom biti što jača i tješiti se da je tako moralo biti…
svaka zvijezda gubi sjaj… moja ga je odavna izgubila…
postala je to blijeda zvijezda sa nijemim licem, bez osmjeha…
zvijezda koja svake noći zalazi u isto vrijeme, na isto mjesto ne bi li srela neku drugu zvijezdu koja bi joj pomogla ovome životu vratiti svjetlo,
koje je nekad davno netko uzeo
i do danas ga još nikada nije vratio...

Postoje noći u kojima su
ti misli opterećene
pitanjima, zagonetkama...
Neprestano se pitaš, znajući da
odgovra nećeš dobiti...
Obuzme te neki strah,
počinješ razmišljati,
previše razmišljati...
Neke stvari shvatiš...

U to doba noći
sam si prepušten sebi..
Svaki odgovor otkrivaš sam,
svako rješenje tražiš
duboko u sebi
pokušavajući stalno moliti Boga
da ti pomogne...

Ali kakvog smisla ima to?
Razum nam je Bog dao
upravo da sami pronađemo
tajnu, skrivenu vezu
između mozga i srca,
taj pravi put koji vodi do svih odgovora...

Znojiš se,
još uvijek ti nije jasno...
Toliko mogućnosti,
samo jedan pravi odgovor...

Tada upoznaješ
onu mračnu istinu samog sebe,
ne znaš više ni smisao svog života,
u biti,
shvaćaš da ga nikad nisi ni znao,
više ni samog sebe ne poznaješ...
jasno ti je da si na ovom svijetu
nitko,
ništa...

Nakon tih spoznaja želiš pobjeći,
o da pobjeći...
ali sada...
Sada te misli ne puštaju,
zarobili su te...
Duboko u sebi te to sve boli,
ali ostaješ suzdržan...
Noć još nije gotova...ta tama vodi te
u svoje najmračnije tajne,
koje si nesvjesno znao
(ali mi smo egoisti koji skrivamo mane
umjesto da ih uništavamo)

Pitaš se: ''Volim li zbilja
one za koje MISLIM da ih volim?''
to su tajne srca
koje ćeš otkriti jedino
spomenutom skrivenom vezom
između mozga i srca...

Počinješ sumnjat u tuđe osjećaje
pitajući se: ''Da li sam od ikoga voljen?''
Tu možeš u jedan odgovor biti siguran:
Da te Bog voli...
Svi smo voljeni...
S Njegove strane jesmo....

...prijatelju,

…znam da sam te povrijedila onoga dana
kada sam rekla da je još uvijek moje sve…
…usprkos tome, nisi mi okrenuo leđa i otišao… ne… ti ostao si uz mene…
…sasvim nesebično… bez da tražiš išta zauzvrat…
…baš kao što to čine pravi prijatelji…
…ali znaš… ja nisam zaboravila…da sam te povrijedila…
…priznaj, jesam te…
…ja znam da te boli…jer i mene boli..
..poznaješ me, znaš da to nije bila moja namjera i da je to sve bilo izrečeno nesvjesno…
…zašto?...
…htjela sam stvoriti jedan zid oko sebe, kojeg nitko neće moći srušiti…
…htjela sam se zatvoriti od ponovnog mogućeg pada…
…oprosti mi što si u onom trenu bio ti taj koji je ostao povrijeđen,
i to od mene, tvoje prijateljice…
…molim te, anđele, oprosti mi…
…obećajem ti da će on postati treće lice u mom životu…
obećajem ti da ću opet biti ista kao prije…

…

…noćas imam potrebu da ti kažem „Hvala“…
…hvala što u tvojim očima uvijek mogu pronaći svjetlo da mi pute osvijetli…
…hvala ti što si na mojoj strani uvijek kada zatrebam prijatelja…
…vjeruješ u mene i kroz tamu me vodiš, pružaš mi ruke kao štit od oluje…


Znaj, da mi je tvoja blizina itekako važna…
Uvijek me znaš nasmijati kada mi je to stvarno potrebno,
uvijek znaš pokazati pozitivne stvari kada je loše…
…ne mogu ti riječima opisati koliko mi znači tvoje prijateljstvo…
…na ovom svijetu sve je manje pravih prijatelja, zato ću se ja nastojati truditi da te nikada ne izgubim, i da tvoj osmjeh bude zauvijek prisutan u mojem životu…

Zaplači noćas gitaro jer ljubavi nema više,
a duša mi bolno plače jer samo za njega diše...
Zaplači noćas gitaro i zaboravi vremena stara,
umrla je ljubav jedna i nema više žara...
Zaplači noćas gitaro jer on me volio nije,
ja sad odlazim daleko da ga zaboravim što prije...
Još večeras volim ga gitaro,
zato plači još i više,
umrla je ljubav jedna i vratiti se neće više!