četvrtak, 28.04.2011.
Tko je zaboravio posisane bombone? - Ulomak o suživotu protkanom finom suradnjom, Fahrudinu koji je kasnije postao neopjevana kretenčina i Franki koju je spopalo manično prebrojavanje krvnih zrnaca
(...)
Ne, nije Lamija otišla k njima, oni su došli k njoj. Tri se tjedna spremala za taj susret. I nije bila nimalo sretna.
Stol u kuhinji je bio zatrpan knjigama, bilježnicama i hrpom raznih papira i papirića. Bilo je tu i celofana od bombona, i omotnica od bajadera, a ispod jedne knjige, koja je bila otvorena na str. 232-233, i koja je govorila o umjetnosti vrtlarstva, stajao je veliki suhi kreker. Mravi ga još nisu bili zamijetili.
Pokušavala je iz kaosa načiniti smisao. Sretno bi se budila svakoga jutra, hrlila nasmijana u svijet, kroz prozor gledala grad, a starom žlicom miješala nesicu. Ah, bila je tako smirena i tako sretna.
Na korak do učinka, do uspjeha, mislila je.
Posljednjih godina, svaki njen uradak bio je histerično započet, smireno razrađen, no niti jedan nije bio završen.
Acta fabula est. Lamija je vjerovala u to.
Budeš mi donio novine? – pitala bi Hudevskog svakoga jutra, uvijek u isto vrijeme. Budeš – ponavljala bi još jednom, više za sebe. Onda bi otišla napraviti si kavu.
Hudevski je bio toliko lijen da se gotovo nije mogao ni pridići iz kreveta. Budem – procijedio bi bunovno. I nikada to ne bi učinio. Tako su Lamija i Hudevski živjeli bez ijedne novine, kako dnevne, tako i tjedne. Mjesečnika se nitko nije ni sjetio. Štampa je u njihovome svijetu postojala samo kao molba, uvijek izrečena, nikad uslišena.
Hudevski je bio prespor da bi živio, Lamija prekaotična. Svoj su mali stan uredili tako da ne moraju nikamo ići. Ponekad, ako bi imali dovoljno hrane, danima nisu ni privirivali van.
Najčešći prizor bio je: ona sjedi za kuhinjskim stolom, prebira po knjigama i papirima, s lijeve strane joj je velika uska šalica puna kave, nesice s mlijekom, s desne nekoliko bajadera ili barem nekih rijetkih livenih bombona. Sjedi kraj prozora, radio je gotovo utišan, no iz njega se ipak čuju vijesti o stanju na putevima i burzovno izvješće; on je u drugoj sobi, sjedi za radnim stolom, tipka po staroj tipkovnici, a u ušima su mu slušalice. Lamija slušalice nije mogla podnijeti. Ah, tko bi to izdržao, to normalno uho ne može preživjeti. Glazbu je rijetko slušala, samo ono što bi išlo nakon burzovnoga izvješća.
Njihov je suživot trajao već dovoljno dugo da bi se prestali baviti obljetnicama ili značajnim datumima. No nisu se svađali. Suživot protkan finom suradnjom omogućavao im je da jedno prema drugome ne osjete niti jednu negativnu emociju. Netko sa strane bi pomislio da ih veže, ah, ta krasna ljubav. No, i to je pogrešna prosudba.
U četvrtak će doći Maša, dovest će i psa – nezainteresirano je Hudevski priopćio tu obavijest.
Kaj, ne, ne mogu vjerovat... može li doći samo Fak? – poludramatično je odgovorila Lamija. Ostat će samo dva dana – pomirljivo će Hudevski. I kaj, sad bih trebala bit sretna... Isuse bože... Kakva kuja... – pomirljivo je procijedila i Lamija.
Maša i njen pas Fak bili su hodajuća groteska. Fak je dobio ime po Fahrudinu, čovjeku koji je u Mašinom djetinjstvu bio najzanimljivija pojava koju je ikad vidjela, visok i mršav, sa prenaglašenim sarajevskim akcentom, uvijek u nekim smiješnim hlačama i šarenim majicama. Kasnije je postao neopjevana kretenčina, no to Maši nije zasmetalo da avlijaneru nadjene njegovo ime. Prvo je pokušala sa cijelim imenom, kasnije ga je skratila na Faki, da bi na kraju ostao Fak. Kad bi ga zvala kroz park, svi bi se okretali na njeno: Fak, Fak, Fak...! Vrati se, Fak, jebo te bog! Jednom joj je neki fini zagrebački gospodin prišao i rekao da nije lijepo što psuje boga, a ona mu je na to odgovorila: Bogati, a što se vi uzbuđujete? A je li bog vaše privatno vlasništvo pa da ga ne smijem psovat? I gospodin se samo okrenuo i otišao.
Fak je bio avlijaner, iz daljine je podsjećao na hrta, imao je tanke nožice, usku glavu sa krupnim očima i asimetrične uši: lijevo mu je uvijek bilo spušteno, dok bi desno stajalo uspravno kao prijemnik. Krivio je glavu kako to obično čine psi, a kad bi se uplašio, zalajao bi tako histerično i tako piskavo, da netko ko ne vidi da se radi o psu – nikada ne bi pogodio o kojoj je životinji riječ.
Fak je imao devet godina, a Maša trideset dvije. Bila je tri godine mlađa od Hudevskog i gotovo sedam od Lamije. Bila je niska i debela, farbala se u narančasto, a šminkala u sve moguće boje. Ličila je na Fahrudinove majice.
Njihovo je prijateljstvo počelo prije nego se Fak i rodio. Hudevski je u gradskoj galeriji izlagao ostatke bombona iz svog djetinjstva, neki su bili neotvoreni, neki do pola posisani, a bilo je i onih ostataka koji podsjećaju na sve samo ne na dio dječije radosti. Želio je prikazati nutrinu nostalgije, žal za bijedom, i na koncu – besmisao svega toga. Izložba je ocijenjena kao potpuni promašaj i on nikada nakon toga nije izložio niti jedan svoj uradak. Kasnije bi, u trenucima koketiranja sa boemštinom, govorio kako je umjetnost postala kao suho govno, podsjeća na ono što svi znaju, ali je izgubila svoju osnovnu osobinu i smisao – smrad.
Lamija je prije bila spisateljica, u svojim dvadesetima je objavila dva romana i tri knjige pjesama, ali je nakon toga odlučila promijeniti svoj identitet i posvetiti se suvremenoj filozofiji. Nakon te odluke, gotovo dvanaest godina nije napravila ništa. Svih tih godina ona je u traganju za klikom, kako naziva smisao svoga postojanja. Da joj roditelji nisu stara mostarsko-opatijska aristokracija, vjerojatno bi dosad umrla od gladi. No ona kaže da je prirodno da uživa nasljedstvo svoje obitelji i da oko toga ne treba filozofirati.
Hudevskog je upoznala prije točno petnaest godina. Tada je već bila uspješna mlada spisateljica, nekoliko najčitanijih novina ju je predstavljalo kao umjetnicu novoga vala posjugoslavenske književnosti, sofisticiranu i beskompromisnu. Pisali su da je pred njom krasna i osebujna spisateljska i umjetnička karijera. Nju je sve to toliko živciralo da je iz inata počela pisati hermetične tekstove, histerične skupine riječi i rečenica koje nisu značile ništa i koje ni sama nije razumjela. Nakon toga je potpuno prestala pisati. I novine su prestale pisati o njoj.
Lamijina je obitelj bila van sebe od šoka i bijesa kad je ona počela živjeti sa Hudevskim. Za tu je finu katoličku obitelj, koja bi uživala u svojemu imetku do kraja života, da se u međuvremenu nije desio rat koji je probudio neke nove ljude koji su im odmah prebrojali krvna zrnca i ocijenili da jedan dio tog imetka ne može više biti njihov i jednostavno im to oduzeli – Hudevski bio kao božja kazna. Njegovo ime nisu mogli niti izgovoriti, a o njegovu podrijetlu nisu željeli ni razmišljati. Pa njegovi su... – počinjala bi Franka, Lamijina mama, ali ju je ova odmah prekidala – Pa što? Franka je Hudevskom uspješno prebrojala sva krvna zrnca i ocijenila da on nikako ne može biti dijelom njihove obitelji. Ali on nije niti katolik, a kamoli... – tako bi bolno završavala svoje izlaganje, dok bi Lamija već bila daleko od visokih stropova i češkoga porculana.
(...)
četvrtak, 21.04.2011.
Sredovečna
Pre deset godina je bila revolucija
Poslednja
Najvažnija
Verovali smo u nju, svi
Sada smo razočarani, svi
Revolucija nas je sve prevarila
Ili revolucije nikad nije ni bilo
Imam pedeset godina
To je pola veka,
dve trećine ljudskog života
i kraj mladosti
Prvo i treće je tačno
Ovo drugo može biti problematično
No, treba biti optimista
Više ne verujem u ljude
Pre toga sam prestala da verujem u državu, društvo,
u ideale
Imam pravo na to
Imam dovoljno godina za to
Uvek sam bila optimista
I sad sam,
samo na malo drugačiji način
Sa glupim optimizmom sam raskrstila
Sada verujem samo u racionalni optimizam
To je ono kad znaš da ima nade,
ali nisi budala
Ili si uvek budala,
bio optimista ili ne
Ne verujem u ljude, državu, društvo, ideale –
jer sam shvatila da ništa od toga ne postoji
Ljudi postoje samo kao zbir nasilno skupljenih jedinki,
sično životinjama
Slično onim životinjama koje su nasilno skupili ljudi
i odredili im kako će da žive
i čemu će da se raduju
Otuda toliko srećnih kućnih ljubimaca
I svi vole svoje vlasnike
Psi cvile od radosti,
a mačke predu
I svi najviše vole svoje vlasnike
I nas su učili da budemo takvi
Vlasnici se moraju voleti
Vasnici se moraju voleti,
jer bolje nemamo
Kasnije se drugi deo rečenice pretvorio u –
jer nam je to manje zlo
Tada je počelo zastrašivanje
Učili su nas da smo odrastali u zlu,
a da toga nismo bili svesni
Onda su počeli da nam govore da sve to nije tako slučajno
i da je to zlo sad užasno teško iskoreniti
I tako smo prihvatili da živimo u jednom sveopštem zlu,
da zla i zala ima raznoraznih
i da je naš zadatak
da izaberemo manje zlo
Po mogućnosti što manje
Jer dobra svakako nema
Tako je i sa ljudima
Jer ne postoje
Ideali su priča za malu decu
Kad sam bila mala
verovala sam u ideale
Verovala sam u njih i kad sam porasla
I kao već uveliko odrasla osoba
i dalje sam verovala
da ideali nisu samo prazne reči
ili puste želje
Možda sam bila glupa
Ili nisam bila zla
Ili i jedno i drugo
Sad je svejedno
Ideali su priča za malu decu
Malu i naivnu
Neiskvarenu
Onu decu koja nisu zla
Takve dece gotovo da nema
Imala sam državu
Ali se ona raspala
Dakle, ni država više ne postoji
Ona ima veze sa onim idealima
I u nju sam verovala
Tako su nas učili
i tako sam osećala
I znam da nisam pogrešila
Državu sam imala
dok nisam odrasla
Onda se ona raspala
Ne, onda su je rasturili
Ne znam da li su je rasturili oni od kojih nismo imali bolje,
ili oni koji su bili najmanje zlo
Znam samo da oni nisu bili glupi kao ja
I da su bili zli
Kao i većina dece
I njihova deca su danas zla
Većina sigurno
Nekad sam imala društvo
Uglavnom malo
Sada ga više nemam
Društvo je promašena kategorija
Udruženi ljudi,
to već ima nekog smisla
Udruženi ka zajedničkom cilju
Opet ima veze sa životinjama
Čopor
Čopor ljudskih jedinki
U kvazi državi,
bez ideala
Moja deca su već velika
Postali su ljudi
Ne znam da li oni veruju u sve ono
u šta ja više ne verujem
Mislim da su često naivni
Možda zato što nisu samo zli
Ne znam da li je to dobro
Drago mi je što nisu postali ološ,
ali nisam sigurna da nisu postali budale
Ako je tako
onda sam i ja kriva za to
Ali sad nemam snage da ramišljam o tome
Ovo traje već jako dugo
Nisam zamišljala da je ovako
Pokušaću da osvetlim bar malo prostora oko sebe
Mobilnim telefonom
Nisam zamišljala da je ovako mračno
Osećam da se na momente gušim
Možda imam klaustrofobiju
Ili se samo plašim
Već bi trebalo da stignemo
Šta ako dobijem neki napad?
Mogu da se ugušim,
da umrem,
a da to primete tek kad stignemo
I šta bi onda pisalo?
Umrla u marici
U svojoj pedesetoj godini
Ni kriva ni dužna
Ili bih bila kriva,
jer mrtva ne mogu da se branim
To bi im bilo kao poklon
E, zato ne dam
Ni živa ni mrtva
Trebalo bi već da stignemo
Tek sad vidim
kako je telefon mali
u ovolikom mraku
četvrtak, 14.04.2011.
Džidži traži dru
Na vratima je bio znak, nalik na vir, kao logo Fonda za otvoreno društvo.
Preko znaka je pisalo: DRU.
Džidži pohrli pravo kroza nj. Dru u sred grada, neverovatno! – pomisli i zakašlja se.
Unutra Božidar. Uh, homles, kao onaj što hara po novosadskim promocijama i otvaranjima, i tribinama, dabome – gdegod ima nešto da se nabode. On i Radoslava. Baba sa palmicom nasred prazne glave. Uvek našminkana krvavo crvenim ružem i uvek bez zuba.
E, tako je izgledao Božidar, samo nije imao palmicu.
Džidži stade u raskoračni stav, opusti zglobove da energija može nesmetano da protiče, blago se savi u kolenima. A svud oko njega kao u Fondu, samo mnogo siromašnije.
I Božidar poče. Utom se začu poziv na ezan. U sobi je bilo mračno kao u suton.
Jedna žena uzdahnu.
Džidži uze vazduh i taman da savije levu ruku u laktu, kad Božidar procedi: Nemanjići.
On načulji oba uha i blago se nagnu k njemu, verujući da mu se učinilo. Nemanjići – promumla Božidar još jednom, ganutljivo ga pogledavši.
O, u tri kurca! – pomisli Džidži. Kakvi jebeni Nemanjići usred Sarajeva, nasred časa Dru-yoge! To pomisli pa se žacnu i vrati se disanju, prvo kroz palac na levom stopalu, pa kroz koleno, kroz bok i tako sve do desnog ramena.
Ima u Sarajevu jedna ulica, zove se Džidžikovac. To je kad se iz centra, od parka, ide prema gore, ka Domu milicije, a blizu je i Ulica Tina Ujevića, tamo su i neke ambasade. E, taj Džidžikovac je, tako misle mnogi, vezan uz otomanski period. Niko ne zna šta znači, ali svi veruju da je u pitanju neki turcizam. E, nije! U Oslobođenju od 6. ili 7. marta 1963, u rubrici posvećenoj pismima čitalaca, lepo stoji – da je Džidžikovac dobio ime po nekom Italijanu koji se zvao: Điđi – i koji je za vreme Prvog svetskog rata ili tako nekako, stajao na jednom uglu, tu na vidikovcu i delio deci bombone. Da li je taj Điđi bio – dođi, dođi, da ti čika da bombonu – ne zna se, no od tada se taj deo ulice (a danas i cela ulica), taj prevoj, nabrežje, zove Džidžikovac. Điđi + vidikovac = Džidžikovac. Đ je postalo Dž, kao što je i Ć postalo Č. No to sad nema nikakve veze sa ovom pričom, kao što ni taj Điđi nema nikakve veze s našim Džidžijem.
Naš je Džidži duhovnjak, njemu je dru i dobro jutro i laku noć. Zato se i toliko obradovao kad je na vratima Centra ugledao znak + reč. To je trebalo da bude dobitna kombinacija.
...I onda je Sava, kada je krenuo iz manastira... – nastavljao je Božidar gledajući negde daleko, daleko.
Grupa, sačinjena od njih nekoliko, izgledala je, u najmanjem – groteskno. Svi sa blago raširenim nogama i rukama savijenim kao da grle drvo, svi stoje i nemo posmatraju Božidara, iza kojeg na velikom aluminijumskom poslužavniku stoji grozd – banana. Sad bi Radoslava sa palmicom prišla i uzela nekoliko. Nju nikad nije ni stid ni sram. Međutim, palmica je bila negde, miljama daleko, kao uostalom i Nemanjići o kojima je Božidar meditativno pripovedao.
Džidži pretrnu kada shvati da je zatvorio torzo. Sad je poremetio i solar pleksus. Brzo se umiri i prstima obe šake napravi mudru tolerancije.
Disao je duboko i smireno, a na momente se činilo kao da prede, romori.
Romori Anka, Romoranka! Ima jedna knjiga, važna je za izučavanje neologizama. Napisao ju je Đorđe Marković Koder. To je onaj što ima ulicu u Novom Sadu, na Podbari.
Kroz prozor su se nazirale aprilske pahulje sarajevskog snega. Džidži prodžara sve čakre i glasno se useknu. Božidar na to frknu i lati se nekakvoga staroga ćitapa iz kojeg poispadaše gvozdenjaci. KM, konvertibilne marke.
Džidžiju pred oči opet iskrsnu Radoslava, kvazi-homles i njena kći, mušmulasta prilika u bojama stolice – i brže bolje uze svoj novčanik i izvadi jednu KM.
Metnu je u knjigu, još jednom pogleda u Božidarov osmeh – mračni tunel, hodočašće Nemanjića, pogleda u grozd banana na aluminijumskom poslužavniku i u nekoliko gospođa koje su i dalje stajale kao da grle drvo, a proradili su im hemoroidi – i izađe iz vira.
Napolju je bilo živo, grad je gacao u aprilskoj zimi, a Džidži se zaputi zelenoj travi doma svog, negde daleko, daleko, iza Džidžikovca.
subota, 09.04.2011.
Kada diplomiraš
Kada diplomiraš
U zemlji
U kojoj diplomiraju
Svi
U zdanjima koja vrište
Ništa
Svaki početak je – shit
I nije književnost velika
Ona je – obimna
Mrtvim hodnicima vuku se
Ljudi
Onstran pitanja
I smisla
Mile po spratovima
I međuzonama
Bez sunca
Potuljeni i zajedljivi
Gde je život –
Više ne pitaju
I ja milim s njima
Samo još danas i nikad više
I boli me stomak
I idem da serem
Od mene i previše
Kada diplomiraš
Tamo gde gola fama
Romori praznim hodnicima
Kroz muk memljivih
Ljudi
Svaki uspeh je – fuck
Sedim u učionici
Oni je zovu salon
Iako je tapacirung na stolicama mastan
Od dupeta
Vrsnih intelektualaca
Svoga mraka
I izgrizao ga je
Miš
Ili pacov
Ili oni sami
Sedim spram njih
Koji sebe zovu
Komisijom
Ah, kako to moćno zvuči
A iz usta im smrdi
Na buđ
Na mem
Na zlo
Kada diplomiraš
Međ opancima
Iz kojih zveče
Imena
Onih koji su
Srali
I klali
Proteklih leta
Na pravdu boga
I sveta
I sve to nema veze
Svaki kraj je –
Samo beg
