četvrtak, 28.04.2011.
Tko je zaboravio posisane bombone? - Ulomak o suživotu protkanom finom suradnjom, Fahrudinu koji je kasnije postao neopjevana kretenčina i Franki koju je spopalo manično prebrojavanje krvnih zrnaca
(...)
Ne, nije Lamija otišla k njima, oni su došli k njoj. Tri se tjedna spremala za taj susret. I nije bila nimalo sretna.
Stol u kuhinji je bio zatrpan knjigama, bilježnicama i hrpom raznih papira i papirića. Bilo je tu i celofana od bombona, i omotnica od bajadera, a ispod jedne knjige, koja je bila otvorena na str. 232-233, i koja je govorila o umjetnosti vrtlarstva, stajao je veliki suhi kreker. Mravi ga još nisu bili zamijetili.
Pokušavala je iz kaosa načiniti smisao. Sretno bi se budila svakoga jutra, hrlila nasmijana u svijet, kroz prozor gledala grad, a starom žlicom miješala nesicu. Ah, bila je tako smirena i tako sretna.
Na korak do učinka, do uspjeha, mislila je.
Posljednjih godina, svaki njen uradak bio je histerično započet, smireno razrađen, no niti jedan nije bio završen.
Acta fabula est. Lamija je vjerovala u to.
Budeš mi donio novine? – pitala bi Hudevskog svakoga jutra, uvijek u isto vrijeme. Budeš – ponavljala bi još jednom, više za sebe. Onda bi otišla napraviti si kavu.
Hudevski je bio toliko lijen da se gotovo nije mogao ni pridići iz kreveta. Budem – procijedio bi bunovno. I nikada to ne bi učinio. Tako su Lamija i Hudevski živjeli bez ijedne novine, kako dnevne, tako i tjedne. Mjesečnika se nitko nije ni sjetio. Štampa je u njihovome svijetu postojala samo kao molba, uvijek izrečena, nikad uslišena.
Hudevski je bio prespor da bi živio, Lamija prekaotična. Svoj su mali stan uredili tako da ne moraju nikamo ići. Ponekad, ako bi imali dovoljno hrane, danima nisu ni privirivali van.
Najčešći prizor bio je: ona sjedi za kuhinjskim stolom, prebira po knjigama i papirima, s lijeve strane joj je velika uska šalica puna kave, nesice s mlijekom, s desne nekoliko bajadera ili barem nekih rijetkih livenih bombona. Sjedi kraj prozora, radio je gotovo utišan, no iz njega se ipak čuju vijesti o stanju na putevima i burzovno izvješće; on je u drugoj sobi, sjedi za radnim stolom, tipka po staroj tipkovnici, a u ušima su mu slušalice. Lamija slušalice nije mogla podnijeti. Ah, tko bi to izdržao, to normalno uho ne može preživjeti. Glazbu je rijetko slušala, samo ono što bi išlo nakon burzovnoga izvješća.
Njihov je suživot trajao već dovoljno dugo da bi se prestali baviti obljetnicama ili značajnim datumima. No nisu se svađali. Suživot protkan finom suradnjom omogućavao im je da jedno prema drugome ne osjete niti jednu negativnu emociju. Netko sa strane bi pomislio da ih veže, ah, ta krasna ljubav. No, i to je pogrešna prosudba.
U četvrtak će doći Maša, dovest će i psa – nezainteresirano je Hudevski priopćio tu obavijest.
Kaj, ne, ne mogu vjerovat... može li doći samo Fak? – poludramatično je odgovorila Lamija. Ostat će samo dva dana – pomirljivo će Hudevski. I kaj, sad bih trebala bit sretna... Isuse bože... Kakva kuja... – pomirljivo je procijedila i Lamija.
Maša i njen pas Fak bili su hodajuća groteska. Fak je dobio ime po Fahrudinu, čovjeku koji je u Mašinom djetinjstvu bio najzanimljivija pojava koju je ikad vidjela, visok i mršav, sa prenaglašenim sarajevskim akcentom, uvijek u nekim smiješnim hlačama i šarenim majicama. Kasnije je postao neopjevana kretenčina, no to Maši nije zasmetalo da avlijaneru nadjene njegovo ime. Prvo je pokušala sa cijelim imenom, kasnije ga je skratila na Faki, da bi na kraju ostao Fak. Kad bi ga zvala kroz park, svi bi se okretali na njeno: Fak, Fak, Fak...! Vrati se, Fak, jebo te bog! Jednom joj je neki fini zagrebački gospodin prišao i rekao da nije lijepo što psuje boga, a ona mu je na to odgovorila: Bogati, a što se vi uzbuđujete? A je li bog vaše privatno vlasništvo pa da ga ne smijem psovat? I gospodin se samo okrenuo i otišao.
Fak je bio avlijaner, iz daljine je podsjećao na hrta, imao je tanke nožice, usku glavu sa krupnim očima i asimetrične uši: lijevo mu je uvijek bilo spušteno, dok bi desno stajalo uspravno kao prijemnik. Krivio je glavu kako to obično čine psi, a kad bi se uplašio, zalajao bi tako histerično i tako piskavo, da netko ko ne vidi da se radi o psu – nikada ne bi pogodio o kojoj je životinji riječ.
Fak je imao devet godina, a Maša trideset dvije. Bila je tri godine mlađa od Hudevskog i gotovo sedam od Lamije. Bila je niska i debela, farbala se u narančasto, a šminkala u sve moguće boje. Ličila je na Fahrudinove majice.
Njihovo je prijateljstvo počelo prije nego se Fak i rodio. Hudevski je u gradskoj galeriji izlagao ostatke bombona iz svog djetinjstva, neki su bili neotvoreni, neki do pola posisani, a bilo je i onih ostataka koji podsjećaju na sve samo ne na dio dječije radosti. Želio je prikazati nutrinu nostalgije, žal za bijedom, i na koncu – besmisao svega toga. Izložba je ocijenjena kao potpuni promašaj i on nikada nakon toga nije izložio niti jedan svoj uradak. Kasnije bi, u trenucima koketiranja sa boemštinom, govorio kako je umjetnost postala kao suho govno, podsjeća na ono što svi znaju, ali je izgubila svoju osnovnu osobinu i smisao – smrad.
Lamija je prije bila spisateljica, u svojim dvadesetima je objavila dva romana i tri knjige pjesama, ali je nakon toga odlučila promijeniti svoj identitet i posvetiti se suvremenoj filozofiji. Nakon te odluke, gotovo dvanaest godina nije napravila ništa. Svih tih godina ona je u traganju za klikom, kako naziva smisao svoga postojanja. Da joj roditelji nisu stara mostarsko-opatijska aristokracija, vjerojatno bi dosad umrla od gladi. No ona kaže da je prirodno da uživa nasljedstvo svoje obitelji i da oko toga ne treba filozofirati.
Hudevskog je upoznala prije točno petnaest godina. Tada je već bila uspješna mlada spisateljica, nekoliko najčitanijih novina ju je predstavljalo kao umjetnicu novoga vala posjugoslavenske književnosti, sofisticiranu i beskompromisnu. Pisali su da je pred njom krasna i osebujna spisateljska i umjetnička karijera. Nju je sve to toliko živciralo da je iz inata počela pisati hermetične tekstove, histerične skupine riječi i rečenica koje nisu značile ništa i koje ni sama nije razumjela. Nakon toga je potpuno prestala pisati. I novine su prestale pisati o njoj.
Lamijina je obitelj bila van sebe od šoka i bijesa kad je ona počela živjeti sa Hudevskim. Za tu je finu katoličku obitelj, koja bi uživala u svojemu imetku do kraja života, da se u međuvremenu nije desio rat koji je probudio neke nove ljude koji su im odmah prebrojali krvna zrnca i ocijenili da jedan dio tog imetka ne može više biti njihov i jednostavno im to oduzeli – Hudevski bio kao božja kazna. Njegovo ime nisu mogli niti izgovoriti, a o njegovu podrijetlu nisu željeli ni razmišljati. Pa njegovi su... – počinjala bi Franka, Lamijina mama, ali ju je ova odmah prekidala – Pa što? Franka je Hudevskom uspješno prebrojala sva krvna zrnca i ocijenila da on nikako ne može biti dijelom njihove obitelji. Ali on nije niti katolik, a kamoli... – tako bi bolno završavala svoje izlaganje, dok bi Lamija već bila daleko od visokih stropova i češkoga porculana.
(...)
