grčkorimski
22.06.2006., četvrtak
TUKU NAŠI,AL TUKU I PARTIZANI
|
Čekam tekmu i gledam Dnevnik.Ide prilog o proslavi državnog blagdana Dana antifašističke borbe,odmah iza toga prilog o komemoraciji na jami Jazovka gdje se odaje počast ubijenim ustašama i domobranima(da li tamo ima nevinih,nije rečeno). Pitam se zašto na spomen antifašističke borbe koji je samo danas državni blagdan,mora doći i politički korektna reportaža i o "drugoj" strani. Da li smo mi kao društvo toliko bolesni,ambivalentni ili jednostavno neobrazovani da ne možemo odati počast i priznanje onima koji su se u najtežim trenucima u povijesti prvi suprotstavili najbolesnijoj ideji čovječanstva do sada?! U čemu je problem? U tome što su hrvatski antifašisti bili pod okriljem komunizma koji Hrvatima nije donio puno dobra i s čijim izdancima smo morali ratovati da bi dobili samostalnu državu.Nacionalna obilježja su bila zabranjivana i omalovažavana,Crkva je bila marginalizirana,a oni koji su javno prakticirali vjeru nisu bili u mogućnosti postići nikakve veće uspjehe.Komunizam i socijalizam kao takvi nigdje u svijetu nisu doživjeli uspjeh,dapače,sve svoje stanovnike su otjerali u glad i siromaštvo,a u mnogim zemljama se prema političkim neistomišljenicima primjenjivala tortura,zatvori pa čak i ubojstva. Sagledavši sve to,uopće me ne čudi što Hrvati i službena politika,posebno u prvim godinama nakon prvih izbora,nisu htjeli imati nikakvih ili što je manje moguće dodirnih točaka s bilo čim što je vezano uz komunizam i socijalizam,počevši od 1941- pa sve do 1990. godine. Što je odgovor na problem? Treba shvatiti činjenicu da antifašizam nije nužno vezan za komunizam.Uzmimo na primjer Francusku.Jedan od najjačih pokreta otpora,a nema nikakve veze s komunistima,dapače,De Gaulle je bio popriličan konzervativac i moglo bi se današnjim rječnikom reći,desnije orjentiran,ali on je bio taj koji je organizirao one koji su htjeli pružiti otpor! Naš problem je taj što mi nismo imali svog De Gaulle-a,a mogli smo u liku Vlatka Mačeka.Da je on organizirao otpor,vjerovatno bi se danas njime itekako ponosili,slavili ga i isticali neovisno o tome da li bi 1945. prihvatili komunizam ili ne.Zašto bi ga veličali?Jednostavno,nije bio komunist i bio je vjernik. Spletom okolnosti je kod nas ispalo da su komunisti na čelu s Titom bili najkompaktnija i najjača opcija koja je odlučila pružiti otpor,i svi oni koji nisu htjeli sjediti prekriženih ruku,a htjeli su se boriti protiv nacizma i fašizma,nisu imali drugog izbora nego se priključiti partizanima.Među njima je zasigurno bilo dosta ljudi koji nisu bili po uvjerenju komunisti,a i podosta onih koji nisu imali ni previše pojma što je to komunizam i socijalizam,već su jednostavno išli u borbu za slobodu.To se može vidjeti i po mnogim knjigama,filmovima i dokumentima. Možda je to dobro,a možda i loše.Loše zato što je Tito uveo komunizam nakon rata i sve ono što je on donio,a dobro zato što su ljudi imali opciju koja je bila antifašistička.Možda je sreća u svemu tome što jugoslavenski kralj i Draža Mihajlović nisu bili antifašisti,jer zamislite da jesu pa da su oni nakon rata kreirali neku novu kraljevinu Jugoslaviju.Iz te perspektive se Tito čini kao prihvatljivija opcija,zar ne? Za kraj,moje mišljenje je da svakako treba dostojno odati počast ljudima koji su krenuli u borbu protiv najvećeg zla u povijeti neznajući ishod,neovisno pod čijom su komandom bili.Ti ljudi nam trebaju biti na ponos i čast jer nisu ni znali kako će se situacija razvijati nakon rata.Sve što se dešavalo nakon 1945.,diktatura,progoni neistomišljenika,zabrane i ograničenja svih vrsta nemaju nikakve veze s onima koji su se digli 1941. u okolnostima koje sam opisao,i za svaku su osudu. Slavimo svoje antifašiste kao što to rade Francuzi jer razlike među tim ljudima nema! |
