Grad i Svjetla
07.01.2010., četvrtak
Taj osjećaj...
|
Kakva eksplozija oprečnih osjećaja. Sjetno i sretno u isti trenutak. Iskre dolaze iz tvojih očiju a u mom trbuhu je sve toplo i mirno, u isti trenutak rasplesano i dvilje. Želim pjevati želim povratiti, sve po tebi, sve u tebi. Dođi da ti taknem krila, da te uštipnem, uštipni ti mene, da provjerim u kojoj mjeri sanjam, u kojem stupnju izmaglice uma se nalazim, i mogu li se ikako – o, hvala lijepa, to je bilo ugodno – izvući iz toga, prije no što mi se smrači pred očima i uronim u tebe u vrtlogu strasti, užitka i boli. Isijavaš toplinu, privlačiš i odbijaš u isto vrijeme, i da budem iskren, strah me pružiti ruku prema tebi, da se ne zalijepim za tvoju znojnu kožu i ne pronađu nas tako slupčane, slijepe i gluhe ovdje na komadiću zemlje koje smo sami prozvali svojim dvorcem otvorenog neba. Osjećam vrtlog zraka koji izlazi iz tebe svakim uzdisajem, izdisajem, pokretom, otkucajem srca, tornado koji neizbježno ide prema meni i prijeti raznijeti me poput komadiće papira, što sam ti dalje, to je sve jači, bliže tebi se smiruje i konačno, na tvojim prsima, bonaca, smirenost i spokoj. Kroz tunel čujem samo kucanje tvog srca osjećam ga u grlu i pod prstima dok ritmično vibrira i konačno sa mojim stvara ludi ples, jedinstven i neponovljiv do vrhunca, kada sve utihne i nestane u otkucajima, jedan za drugim, šum u ušima i crno pred očima. Do ponovnog viđenja. |
05.01.2010., utorak
Immortal Souls
|
|
03.01.2010., nedjelja
Tko leži ne bježi
|
U kojem momentu skužiš da nisi za to? Nisi, pa nisi... Pokušavam se, evo već petnaestu godinu, praviti da je sve u redu, da sam zadovoljna žena, svojim poslom, mužem, djecom, sudbinom. Samo čekam koja će me dijagnoza zadesiti zbog svih, kroz zube iscijeđenih osmijeha zbog promaknuća (na posao gdje zagorčavam drugima život da bi firma bolje poslovala da bi ja dobila veću plaću da bi drugi živjeli u strahu da bi me zvali kučkom iza leđa da bi mi se smješkali u prolazu da bi se mrzila na kraju svakog radnog dana jer nisam dala otkaz) zbog školskih uspjeha (djeteta čije sam talente ugušila i zakopala - sistem i ja - uči klavir i francuski, pjeva u zboru, to je profinjeno, kakav molimteljiepo suvremeni ples ili slobodno penjanje za koje je izrazila interes ovo puno ljepše izgleda u životopisu dušo draga kad budeš namampojma kandidatkinja za predsjednicu Svemira, uostalom, tata će ti već lijepo objasniti kako stvari stoje), zbog romantičnih večera (na kojima smo oboje više proučavali konobare i ljude oko sebe nego što smo uopće primijetili da je onaj drugi tu, gdje si se izgubio kroz ove godine, ne znam ni gdje sam ja, a kamo li gdje bi tebe mogla uopće potražitit, stranče, više niti u krevetu jer otkako nam se dijete ne uvlači među plahte više ni ne spavamo zajedno, hrkanje, govorim sebi u stilu suvremene osvještene žene kojoj nedostaje nježni zagrljaj – što to ono bijaše – i šapat na uho, ležanje na travi i sunce u očima). Živim sada u pjevu ptica kada pješice idem dužim putem na posao (sa cipelama u torbi jer se na poslovnoj ženi ne smoju vidjeti tragovi prirode), to mi daje snagu da idem dalje, lijeva, desna, samo naprijed, nešto će se već dogoditi. Živim u zagradama, u svojoj glavi, razbijam lance, moje i male ženice koja se stvara predamnom, odlazim u svojoj glavi, daleko od sebe, ovakve plašljive i upoznajem novu ja koja želi sve - i zdravlje i ljubav a ostalo će već doći... Novac ne otkupljuje zagrade u mojoj glavi, ne kupuje ništa više od šarenih konfeta koji izgledaju potpuno promašeno kada ih posadiš na govno. |