gospon profesor

četvrtak, 09.06.2011.

O banalnosti neznanja

Skupina zrelih, krepkih muškaraca okuplja se u vili pored jezera. Kako koji ulazi, posluga odmah priskače i odnosi kapute; vani je ispod nule, novopridošli trljaju ruke. Pozdravljaju se s domaćinom, elegantnim gospodinom u srednjim tridesetim. Glasan smijeh i prijateljsko lupanje po ramenima. Posluženi su kanapei, aperitivi, ozračje je opušteno, kolegijalno; svi se odnekud poznaju. Posljednji, petnaesti, pridružuje im se energični plavokosi džentlmen lukavih vučjih očiju. Estet i bonvivan, oduševljen je ljepotom vile sagrađene 1914.

Svi su oni ugledni članovi, dapače, stupovi društva: pravnici, doktori, diplomati, časnici, obnašatelji odgovornih funkcija, uzorni muževi i očevi, poznavatelji klasične glazbe i književnosti, ljubitelji probranih vina i savršeno skrojenih odijela, inteligentni, lucidni, šarmantni, galantni, manikirani i pedikirani, po uobičajenim kriterijima normalni ljudi, s razvijenim smislom za humor, što uostalom pokazuju. Svoje su živote posvetili brizi za domovinu i narod, i predstoji im sastanak na kojem će morati riješiti stanovite tehničke probleme. Premda sintagma “tehnički problemi“ zvuči banalno, radi se zapravo o kolosalnom projektu, čija će im provedba priskrbiti mjesto u povijesti. Bili su u pravu: povijest ih zaista i pamti.

Sastanku predsjeda čovjek koji je stigao zadnji. Elokventan je, prodoran, tip alfa-mužjaka, oko sebe širi čudnovatu energiju; pomalo je nalik vrhunskom biznismenu, poduzetniku s vizijom koju jedva čeka podijeliti s okupljenima ne bi li ih pridobio da ulože u novi poslovni poduhvat. Međutim, očito je da prisutni, premda navikli na sastanke poput ovoga, ne znaju o čemu se točno radi, i sa zanimanjem prate uvodno izlaganje. Obaviješteni su da se susret odvija u tajnosti i da njegove zaključke ne iznose u javnost. Njihova stvar se razvija krajnje povoljno, s entuzijazmom u glasu informira ih glatko izbrijani govornik. Ipak, s napredovanjem ranije započetih projekata, gomilaju se i poteškoće. Ovdje su da ih napokon riješe.

Premda su se oni već ranije, svaki u svom resoru, suočavali s poteškoćama o kojima je riječ, i premda nisu bili neskloni radikalnim rješenjima, ono koje je predložio predsjedavajući isprva je neke među njima donekle zateklo i možda ne baš uznemirilo, ali svakako uzrujalo. Ukazivali su na moguće formalno-pravne komplikacije i ekonomske posljedice predloženog rješenja, uz očiglednu u povijesti nezabilježenu logističko-organizacijsku zahtjevnost zadatka. Ipak, Reinhard Tristan Eugen Heydrich, predsjedatelj, suočio ih je s nepobitnim činjenicama: sve te milijune Untermenschen se više ne može jednostavno iseliti – previše ih je i nitko ih ne želi primiti. Stoga su premudri vođe naroda, Führer, Reichsmarschall i Reichsführer, zaključile da treba uložiti svaki, svaki!, mogući napor – i to usred ratnog doba – da se taj problem konačno riješi.

Desno od predsjedavajućeg, SS-Obergruppenführera Heydricha, sjedio je domaćin, SS-Obersturmbannführer Adolf Eichmann, čovjek neobično pedantan, na glasu kao netko dobro upućen u problematiku. Službouljudno asistirajući, dopunio bi preciznim statističkim podacima izlaganje kamerada Reinharda: koliko je još u pojedinim zemljama preostalo muškaraca, žena i djece koji samo naizgled liče na ljudska bića. Estonija? Judenfrei. “Prva dobra stvar koju čujem o Estoniji“, čuje se komentar. Smijeh. Kroatien? 40 000. Godina je 1942., 20. siječnja, predgrađe Berlina, Am Großen Wannsee 56-58. Prostorija je ispunjena dimom cigareta i cigara. Sniježi.

Kratak prekid, valja se okrijepiti. Posluga je besprijekorna, domaćin je savršeni organizator. Francuska vina, njemačka jela, Schlesisches Himmelreich, Gänsebraten, Westfälischer Schinken, Saure Zipfel, Bratkartoffeln, Jagdwurst, Brühwurst, Knoblauchbrühwurst… Vode se neformalni razgovori, treba ipak spustiti tenzije koje su se pojavile za stolom. Ne, ne radi se o tome da se netko ne bi slagao s predloženim rješenjem pa ipak… radi se o milijunima. Herr Heydrich je primijetio nervozu kod nekih nazočnih, osjetio je krzmanje, naslutio je zadršku, izdajničke ostatke ljudskosti, odvratni osjećaj suosjećanja koje slabi čovjekovu volju. Znao je da ih mora nekako pridobiti da prionu zadatku bez i najmanje zadrške. Trebalo je postići da cjelokupni državni aparat, predvođen SS-om, djeluje sinkronizirano.

U nastavku konferencije Heydrich i Eichmann podsjetili su kolege što se sve do tada poduzimalo da se Njemačka očisti od podljudi. Uobičajeni način egzekucije, strijeljanjem, u perspektivi se pokazuje kao preskup i nedovoljno efikasan: jednostavan račun govori da se na to više ne može računati. Tada Eichmann, inače birokratski suzdržan, da ne kažemo uštogljen, okupljenima s prikrivenom ponosom razrednog štrebera govori o eksperimentima s plinom. Iznosi brojke. Neki od nazočnih brzo računaju: i dalje se čini da će konačno rješenje predugo trajati. No, nakon što ih upozna s najnovijim tehnološkim dostignućima i kapacitetima logora poput Auschwitza, prisutne obuzima neskrivena euforija: ipak je moguće! Ključni moment konferencije. Heydrich smjesta od svakoga ponaosob želi čuti da preuzima svoj dio posla, i zaista, svih četrnaest prisutnih ljudi slobodnom voljom odlučuje sudjelovati u… zaista, kako to nazvati? Evo nekoliko opservacija Josifa Brodskog na temu Zla: … najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo je njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predodžba o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. … Zlo je mamac za pouzdanost, sigurnost. Ono uvijek slijedi velike brojeve, čvrsti granit, ideološku čistoću, uvježbane armije i stabilne račune. Sklonost Zla prema ovakvim stvarima prvenstveno je u vezi s njegovom prirođenom nesigurnošću, no i ovo opažanje od male je koristi jednom kad Zlo pobijedi … znamo da Zlo počinje kad jedan čovjek počne misliti da je bolji od drugih…

Sastanak je trajao oko devedeset minuta. Po svršetku, Heydrich, inače solidni violinist iz umjetničke obitelji, bio je zadovoljan. Pozvao je drugove da pojedu štogod prije odlaska. Polako su se počeli razilaziti, odlučni da obave svoj dio posla. Da izvrše naređenja. Profesionalno, uredno, po pravilima službe, u bezuvjetnoj poslušnosti nadređenima. Čudno je to. Vjerojatno nitko od njih (polovica ih je imala doktorate) nije osobno ubio čovjeka. Ipak, susret tih sofisticiranih, kultiviranih stručnjaka pokrenuo je mehanizme koji su omogućili da se neki do jučer bezazleni vozači tramvaja, pekari, postolari, učitelji ili trgovci, neke švelje, pralje i tkalje, pretvore u sadističke nadglednike i ubojice u koncentracijskim logorima. Nije to jedini slučaj u povijesti, prije bi se reklo da je to pravilo: intelektualna elita ispija whisky po salonima i donosi odluke, a izvršitelji su do nedavno obični, mirni susjedi koji nisu svjesni vlastitih mračnih poriva (ovo je važno uočiti: svatko od nas ima mračne porive; upravo otrpljeno samoponižavajuće osvještavanje vlastitog potencijalnog divljaštva, onog demonskog u nama, najbolje će nas od njega zaštititi) pa ih nije teško izmanipulirati kombinacijom prigodnih parola, nametnutog osjećaja ugroženosti, poziva na požrtvovnost u ime viših ciljeva i obećanja o sjajnoj budućnosti. Prije čijeg dolaska samo treba obaviti neke prljave posliće.

Što mi bi da pišem o ovom jezivom sastanku održanom 20. siječnja 1942.? Reklo bi se, stjecaj okolnosti. Neki dan sam pogledao film (može ga se pogledati na YouTubeu) Franka Piersona, Conspiracy (2001.), koji je zapravo rekonstrukcija događaja o kojem sam pisao. Film je rađen prema sačuvanom protokolu i gotovo u minutu prati tijek konferencije. Sjajnu glumačku ekipu predvode briljantni Kenneth Branagh kao Heydrich (dobio je Emmyja) i Stanley Tucci kao Eichmann (Zlatni globus). Ipak, ni to nije bio glavni poticaj. Naime, nedavno je na televiziji prikazan film snimljen 1996., Čovjek koji je uhvatio Eichmanna, u režiji Williama A. Grahama, s Robertom Duvallom u glavnoj ulozi. Dakle, te subote dogodila se stvar koja me potaknula na razmišljanje o Eichmannu, konferenciji u vili Wannsee i Zlu koje se može definirati i kao “militantno neznanje“. Film koji opisuje kako Mossadovi agenti u Argentini kidnapiraju Eichmanna bio je prikazan poslijepodne, odgledao sam ga i krenuo u grad. U ZET-ovom autobusu sjeo sam nasuprot dvojice mladića, maturanata. Slušalice u ušima, kape šilterice, kapuljače, ka’e buraz, ku’iš ono, ne… ništa ekstremno, naši mladi. Vani je padala kiša, stakla autobusa bila su zamagljena. U jednom trenutku, mladić do prozora, nekom polusvjesnom kretnjom, usred nevezanog razgovora s prijateljem, prstom je na staklu nacrtao križ. Zatim je, koju sekundu kasnije, dodao nekoliko crtica pa je križ postao – svastika.

“A, ti se furaš na to?“ upitao sam ga.
“Da.“

Bio je mrvicu zatečen mojim obraćanjem, ali smjesta je odgovorio. Ton: prizvuk mladenačke izazivačke arogancije pomiješan s čuđenjem – kakvo pitanje!? Pa naravno da se fura.

“A ti znaš tko je bio Adolf Eichmann?“
“Eichmann? Nikad čuo.“
“Pa, upiši to ime u Google, saznat ćeš. E-i-c-h-m-a-n-n.“

Bilo mi ga je žao. Crta kukaste križeve, a ne zna tko je Eichmann. Nisam, međutim, bio iznenađen. Nakon što čovjek provede stanoviti broj godina u obrazovnom sustavu, spreman je na svakakve kombinacije, Držić je pisac iz 20. stoljeća, renesansa je bila u 19., a Krleža je autor Baščanske ploče. No dobro. Znao sam da bi bilo krajnje kontraproduktivno podići kažiprst i krenuti s moralističko-pedagoškom bukvicom, u stilu, pa jesi ti normalan, pa je l’ ti znaš, pa to je kažnjivo po zakonu… Zacementirao bih ga u njegovim stavovima. Odavno mi je jasno da, kad je o tinejdžerima riječ, pretjerano upozoravanje, predavanje i prodikanje nije učinkovito; naprotiv, sva je prilika da će raditi upravo suprotno od onoga što vi želite. Iz iskustva znam da su veće šanse (i ništa više od toga) da će vas poslušati pristupite li im s implicitnim, nehinjenim poštovanjem, i jednostavno predložite da sami pročekiraju o čemu se radi.

Mladić i njegov prijatelj promatrali su me procjenjivački: je l’ on to nas… ili kaj?

“Uguglaj. Pročekiraj.“
“E, OK, budem.“

Prekinuo sam razgovor, i njih dvojica nastavili su čavrljati. Prije izlaska iz autobusa još sam mu se jednom obratio, podsjetivši ga da stvarno potraži podatke na internetu.

“E, a to je neko živ, kaj sad djeluje…?“ upitao me sad već prijateljskim tonom.

“Ne, nije živ, ali, gle, ne možeš se furati na ovo (kimnem na svastiku na staklu), a da ne znaš tko je Eichmann.“ Ku’iš? Rekao je, dok smo silazili s autobusa, da će svakako potražiti. Ako je, možda, možda će shvatiti…

Adolf Otto Eichmann je pogubljen 31. svibnja 1962. Nije shvatio, samo je izvršavao naredbe.

Image and video hosting by TinyPic

09.06.2011. u 19:20 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">













Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr