gospon profesor

ponedjeljak, 28.02.2011.

Bez riječi

Image and video hosting by TinyPic

28.02.2011. u 15:42 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.02.2011.

Gospoda i – huligani

Netko, u finom odijelu i kravati Croata, ošteti državni proračun – pokrade naše novce – pa ga u Dnevniku ne nazovu kriminalcem i narodnim izdajnikom (što jest). Netko pak, u jeftinoj trenirki i komandosici, baci teglu s fikusom na policiju pa ga u Dnevniku odmah prozovu huliganom (što uopće ne mora biti).

27.02.2011. u 00:20 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 23.02.2011.

Cijene

Poskupljenje namirnica u posljednjih tjedan dana:

15 posto šećer

14 posto kukuruz u konzervi, glatko brašno

8 posto margarin, ošto brašno

7,5 posto banane

5 do 8 posto svježe mlijeko

3 do 6 posto jogurt

Cijena četvornog metra fasade od oniksa: 15 000 kuna.

Image and video hosting by TinyPic

23.02.2011. u 12:48 • 13 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.02.2011.

Ispuni praznine

Evo jednog citata:

"I __________ se nasmije, uspravi se, pogladi svoj veliki trbuh i reče bahato:

– Naivci misle da mi namještamo izbore. Nema ni govora! Sve te lijepe priče o tomu da mi ne poštujemo psihologiju ____________ naroda! Gospodin je __________ stvorio da budu pod zaštitom vlasti, i ni jedan se __________ ne može ne slagati sa svojom vlašću. Naravno, ima naroda koji se bune, ali __________ je u svako doba sagibao glavu da bi pojeo svoj komad kruha. Sve je to zapisano u povijesti. __________ narodom laše je upravljati nego bilo kojim drugim na svijetu. Čim zgrabiš vlast, oni ti se pokoravaju, klanjaju se pred tobom, i s njima možeš što god ti padne na pamet. Svaka stranka na vlasti, kad raspiše izbore, mora pobijediti, jer __________ moraju poduprijeti vlast; dobri Bog ih je takvima stvorio."

E sad, što biste upisali na prazne crte?

21.02.2011. u 19:30 • 58 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.02.2011.

Onaj tko piše nikad ne umire

Youssef Ziedan, Azazel; Naklada LJEVAK d.o.o, Zagreb, 2010., s arapskog preveo Daniel Bučan

Da se na pitanju je li Isus iz Nazareta uistinu Bog ili je ipak samo – izniman, doduše – čovjek mogu zaraditi lijepe pare, vidjeli smo na primjeru Da Vincijevog koda Dana Browna, a prije njega solidne novce su okrenuli Henry Lincoln, Michael Baigent i Richard Leigh, autori kontroverzne knjige Sveta krv, sveti gral. Premda je to pitanje za kršćane/katolike koji to nisu samo nominalno i danas od fundamentalnog značaja, ipak ostaje dojam da prosječni suvremeni, površni, materijalistički orijentirani vjernik-laik o teološkim konstruktima uopće ne razmišlja. Čemu i bi? Tema dana nije narav odnosâ unutar Svetoga Trojstva niti pitanje je li Marija Bogorodica ili ipak Kristorodica (Theotokos vs. Christotokos); neke dileme su odavno riješene, dogme proglašene, hereze zatrte; danas se ljute rasprave vode oko sekularnih tema. U polemikama se ljudi više ne pjene oko pitanja istobitnosti Oca i Sina; ne, danas na forumima i po krčmama ljudi jedni drugima dižu tlak političkim i politikantskim temama, nimalo transcendentnima. No, da ste se zatekli u Aleksandriji u 4. ili 5. stoljeću, našli biste se usred strastvenih debata u kojima nisu sudjelovali tek vrhunski teolozi, premda su ih oni začinjali i usmjeravali, nego i sasvim obični ljudi; osjećali su se pritom posve mjerodavnima. Crkveni velikodostojnici – povijesne su to činjenice – međusobno su se ekskomunicirali i anatemizirali, kidnapirali i premlaćivali, zatvarali i slali u izgnanstvo, optužujući se međusobno za primanje mita, iznuđivanje, svetogrđe, izdaje i ubojstva. Vjernici pak, svi ti lončari, kožari, šatorari i trgovci, sve te tkalje, primalje i pralje, staro i mlado, raspravljali su živo prevladava li u Kristu ljudska ili božanska narav, je li stvoren ex nihilo ili je rođen-a-ne-stvoren, je li Otac veći od Sina ili su homoousioi, i svrstavali se uz Arija ili Atanazija, Nestorija ili Ćirila. Ako već nisu – dakako, ne baš svi – kinjili sugrađane židovske vjere ili likovali nad osipanjem starih "poganskih" vjerovanjâ, aleksandrijski kršćani nerijetko bi se dohvatili i međusobno: (trenutna) većina protiv manjine koja nije bila "na liniji". Arije je, primjerice, naučavao da je Sin niži od Oca; Atanazije je to smatrao podlijim i opasnijim po vjeru – svaki upućeniji vjernik trebao bi znati zašto – od poganskih antikršćanskih paskvila. Nestorije je pak prenaglašavao razliku između božanske i ljudske Kristove naravi, zbog čega je taj carigradski biskup na efeškom saboru 431. osuđen zbog krivovjerja. Da, zbrka je bila velika, doba je bilo turbulentno, sjećanja na progone kojima je cilj bio iz društva ukloniti njih, Kristove učenike, bila su svježa. Doktrinarno jedinstvo bilo je sanak pusti; još ni kristologija nije bila na čvrstim nogama, a valjalo je steći i naklonost ćudljivih careva. U takvim tko-nije-s-nama-taj-je-protiv-nas okolnostima, uz poticaj kakvog uvjerljivijeg propovjednika, dio vjernika sklon prijekim rješenjima lako je zapadao u fanatizam, a ljudi, kako je zapisao Blaise Pascal, nikada ne čine zlo s toliko entuzijazma i dosljednosti kao onda kad ga čine iz religioznih pobuda.

U Aleksandriji je tada živjela i filozofkinja i matematičarka Hipatija (370.-415.), po svemu sudeći izuzetna žena, pripadnica intelektualne elite, sjajna govornica, najpoznatija po radu o konikama. Bavila se i astronomijom, držala predavanja o Aristotelu i Platonu, oduševljavala slušatelje koji su hrlili na njezina predavanja i bila neka vrsta onodobne znanstvene zvijezde. No, na nesreću, nije se bila oduševila za novu vjeru čiji su neki pripadnici poziv svoga bezuvjetnom ljubavlju nadahnutog Učitelja da sve narode učine Njegovim učenicima shvatili na način da se to smije učiniti i silom, tj. vlastitim snagama, ako već ne ide milom, tj. u snazi Duha. Možemo tako zamisliti aleksandrijskog nadbiskupa Ćirila kako sa zabrinutošću za duše ljudi koji su hrlili na neoplatonička – ergo poganska – predavanja krasne djevice Hipatije razmišlja što mu je, kao odgovornom pastiru mjesne crkve i vatrenom širitelju ideje da se bližnjega ljubi kao samoga sebe, činiti. Moja ironija je u ovom slučaju više nego mračna, jer s obzirom na ono što se dogodilo s Hipatijom, duboko sumnjam da je Ćiril – koji je, budući da je proglašen svetim, zasigurno inače činio Bogu ugodna djela – taj put bio nadahnut Božjim Duhom. Hipatiji, osim što je bila žensko koje drži predavanja muškarcima, na ruku nije išla ni činjenica da je gradski prefekt Orest, nositelj vlasti, također bio njezin štovatelj. Ćiril je svakako primijetio i to da Hipatiju cijene i brojni kršćani, a budući da se, kako saznajemo iz jednog kasnijeg (7. stoljeće) zapisa, "cijelo vrijeme bavila magijom, astrolabima i glazbenim instrumentima, varajući mnoge sotonskim smicalicama", bilo mu je jasno da tome već jednom mora stati na kraj, ovako ili onako. Siguran sam da je na razne načine nastojao doprijeti do ohole znanstvenice koja, dakako, nije imala vremena za njega jer je radila na mapiranju kretanja nebeskih tijela i izumu hidrometra. Kad su svi pokušaji propali, dogodilo se – ne tvrdim da je to Ćiril osobno naredio! – sljedeće: nekoliko stotina monaha – koji su zaboravili da je Duh Sveti taj koji obraća ljudska srca – pričekalo ju je dok se vraćala s posla, skinuli su s nje odjeću, odvukli je u obližnju crkvu (taj podatak navode kršćanski izvori!) i masakrirali ljušturama školjaka, na kraju spalivši ostatke. Ekipu je navodno vodio stanoviti Petar, "čitač", Ćirilov suradnik, kojega se, da nije bilo ove sramote, nitko više ne bi spominjao. Nakon što su Aleksandriju oslobodili zlokobnog Hipatijinog utjecaja, vjernici su se u miru razišli. Jedna briga manje. Teško mi je zamisliti stanje uma u kakvom su bili i nikad nećemo saznati je li itko od njih požalio.

Osim možda u literarnoj fikciji (vrstan prijevod D. Bučana) suvremenoga egipatskog pisca Youssefa Ziedana, dobitnika "Arapskog Bookera", međunarodne nagrade za najbolji roman na arapskom jeziku, koju je primio 2009. za roman Azazel, čija je radnja smještena upravo u Aleksandriju (i druge dijelove Egipta i Sirije te Jeruzalem) u prvoj polovici 5. stoljeća. U romanu ćemo sresti neke od spomenutih povijesnih osoba (Hipatija, Ćiril, Nestorije...) pa i notornog Petra čitača, a sve prateći uzbudljivi životni put monaha, liječnika i pjesnika Hype, Egipćanina, rođenog u selu blizu Asuana u južnom Egiptu, školovanog u Nagg Hamadiju i Ahmimu, čovjeka koji je sablažnjen svjedočio vjerskom nasilju još od djetinjstva, kad su mu neki suludi lokalni vjernici zaklali oca, dok je nosio ribu u hram boga Khnuma svećenicima "...koji su oplakivali umiranje svoje vjere zbog širenja vjere u Krista" (str. 37.). Postavši kasnije i sâm kršćanin, nastojeći spoznati svoje životno poslanje, put ga je kao mladića odveo u Aleksandriju gdje se, nakon neplanirane inicijacije u tajne tjelesne ljubavi (neće mu biti zadnji put!), našao usred sukobâ kršćana i pogana te kršćana i kršćana. Tada, u mladosti, Hypa bijaše častohlepan i gladan znanja i slave, neprestance se dvoumeći želi li karijeru liječnika i znanstvenika ili bi trebao stremiti duhovnoj veličini, postati svetac-iscjelitelj. Hipatija ga je oduševila, i neko je vrijeme snatrio o tome da postane njezin učenik, no ubrzo je, kao monah, shvatio da bi to značilo prekid s – ma koliko podijeljena bila – kršćanskom zajednicom. Premda se susretao s primjerima bestijalnosti svoje subraće (nazočio je tako i umorstvu Hipatije), susretao se i s beskrajno blagim, nježnim, produhovljenim Kristovim sljedbenicima, asketima i pustinjskim redovnicima koji su Isusov nauk živjeli ponizno služeći bližnjima, upravo onako kako ih je Učitelj uputio. Unatoč nesretnim slučajevima poput ovoga s Hipatijom, činjenica je da je sve veći broj ljudi u kasnoantičko doba prihvaćao novu religiju: što zbog dobro organizirane karitativne pomoći, što zbog svježih odgovora na egzistencijalna pitanja, što zbog dojma što su ga ostavljali brojni mučenici spremni podnijeti smrt radije no odreći se vjere u Krista.

Roman započinje uvodom neimenovanog Prevoditelja koji nam, stilom koji odaje filološkog stručnjaka, odmah daje do znanja da je ("…strahujući od njezina objavljivanja za mog života…", str. 8.) oporučno odredio da se knjiga što ćemo je pročitati, a koju je on preveo s drevnog aramejskog jezika, ima objaviti tek nakon njegove smrti. Saznajemo da je riječ o zbirci izvanredno dobro očuvanih pergamenâ pronađenih na arheološkom nalazištu u blizini sirijskog grada Alepa. Izvješće – životopis – monaha Hype, o kojemu Prevoditelj nije uspio pronaći nikakvih podataka, zapisano je na trideset listina, "s obiju strana, debelim sirijskim pismom, drevnim tradicionalnim sirijskim pismom što ga stručnjaci nazivaju estrangela stoga što se tim pismom zapisivalo stara Evanđelja" (str. 8.). Fingirajući znanstveni diskurs, Ziedan (inače i sâm filolog, arabist, direktor Centra za manuskripte Aleksandrijske biblioteke), uvjerljivo nas uvodi u "zapise" napisane "prije tisuću petsto pedeset i pet godina" (str. 7.). Slijedi trideset listina što ih piše Hypa, skrupulozni monah, koji se obraća Bogu, a svako toliko je u mučnom dijalogu s Azazelom, svojim osobnim demonom (ili alter egom) koji ga potiče da bilježi sve, baš sve što je vidio i čuo ("Piši, Hypa, onaj tko piše nikad ne umire.", str. 332.). A vidio je i čuo svašta, jer, kao što rekoh, vremena su bila burna. Ziedan uspijeva teološke prijepore iz prve polovice 5. stoljeća učiniti vrhunski uzbudljivim štivom, a za to mu čak ne treba niti kriminalistički zaplet poput onoga u Imenu ruže Umberta Eca. U samom Egiptu višemilijunska zajednica koptskih kršćana tražila je da se Azazel zabrani, (i) zbog prikazivanja svetog Ćirila kao notornog religijskog fanatika, proglašavajući roman "arapskom verzijom Da Vincijevog koda" – navodi se pritom niz primjera navodne autorove zloporabe povijesnih činjenica i izvrtanja crkvenih doktrina – te protukršćanskim djelom. Na prvu optužbu pisac je replicirao da oni koji njegov roman uspoređuju s Brownovim ili nisu čitali nijedan ili "nemaju pojma o suštinskoj razlici između avanturističkog romana baziranog na izvrtanju povijesnih činjenica i filozofskog romana napisanog krvlju, znojem i suzama", za koji, usput, Ziedan očekuje – s prilično prava – Nobelovu nagradu. Što se tiče optužbe da je roman protukršćanski, on se, ovisno o motrištu, može čitati i kao sofisticirana blasfemija i "muslimansko" podmetanje (slabije upućeni čitatelj može pobrkati faction i fiction; koptski crkveni autoriteti su – posebice u svjetlu nedavnog bombaškog napada na vjernike u Aleksandriji – opravdano zabrinuti), a možda i kao podrivanje vjere kao takve, jer demon Azazel, u skladu sa svojim "zadatkom", tjera Hypu da sumnja, da preispituje, da uočava proturječjâ i nasilje što se, u ime Istine – a najčešće zapravo poradi prizemnih ovosvjetovnih ciljeva – provodi nad ljudskim duhom, no sâm autor, potežući paralelu sa suvremenim vjerskim ekstremizmom, u intervjuu u Guardianu ističe da njegov roman "nije protiv kršćanstva, već protiv nasilja, posebice nasilja u ime svetog". Ima li danas bolje preporuke za čitanje?

17.02.2011. u 22:05 • 26 KomentaraPrint#

utorak, 15.02.2011.

Gospon Bednjanec (1934.-2011.)

Napustio nas je Ivica Bednjanec.

Image and video hosting by TinyPic

15.02.2011. u 21:17 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.02.2011.

Ljudsko stanje

Prema teologiji svetog Augustina, tzv. istočni grijeh ima tri posljedice:

(1) ne znamo gdje pronaći sreću (tapkamo u mraku neznanja);

(2) tražimo je na pogrešnim mjestima (zaslijepljeni požudama);

i (3) ako ikad otkrijemo gdje bi se mogla pronaći, volja nam je svejedno preslaba da je dosegnemo...

Image and video hosting by TinyPic

10.02.2011. u 20:28 • 51 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.02.2011.

Ekološka poezija na kajkavskom

Zvonko Kudelić Žuna objavio je već nekoliko zbirki pjesama na kajkavskom, a evo jedne iz zbirke Ovak-onak: tri v jedne internazzionale.

Pusti (čista ekologija)

i zima grde zgleda na guolomu briegu
gruom kad draplje nebe - lepši je čez granje
pak zake rušiti tuliku hižu?
zake vužigati tuđe stanje?
na svietu ima več preveč papiera
(kad se pišeju kojkakva sranja)
pa zake rušiti tuliku hižu?
zake vužigati tuđa stanja?
naj slačiti brege z sekiru
nek srna ima svuoj hlad
pusti zajce da jeju pri miru
nek si i sraka ima kam sesti!


Image and video hosting by TinyPic

07.02.2011. u 20:17 • 3 KomentaraPrint#

petak, 04.02.2011.

The time has come...

The time has come/To say fair's fair/To pay the rent/To pay our share...

04.02.2011. u 16:59 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 02.02.2011.

Jackass u Bošnjacima

Neku večer, nezainteresirano mijenjajući programe na TV-u, zadržao sam se nekoliko minuta na jednom na kojem su prikazivali skupinu odraslih muškaraca, reklo bi se oko tridesete godine, koji su izvodili cijeli niz bizarnih "performansa". Većina ih je bila (samo)povrjeđujućeg karaktera. U jednom trenutku, na ekranu se pojavio i čovjek, posve gol, koji je, sasvim nedvosmisleno, defecirao, a izlučevina njegovih crijeva bila je, sasvim nedvosmisleno, i prikazana na ekranu, u krupnom planu. U tom času sam bez ikakvog dvoumljenja ugasio TV i prihvatio se Antimodernizma Z. Kravara.

Radilo se o filmu Jackass2, serijalu navodno veoma popularnom među tinejdžerima (i mnogima koji se tako osjećaju, dakle, mnogima do, recimo, pedesete godine).

Čitajući vijest o najnovijem pomicanju granica na relaciji učenik - nastavnik, teško je oteti se dojmu da učenici inspiraciju za zabavu nalaze upravo u sličnim remek-djelima sedme umjetnosti. O čemu se radi? Pa, evo:

Učenik osmog razreda za okladu ugrizao učitelja!

Učenik osmog razreda u Osnovnoj školi fra Bernendina Tome Leakovića u Bošnjacima ugrizao je učitelja!

Incident se, doznajemo, navodno dogodio prije nekoliko dana u učionici na satu likovnog odgoja, kada je učenik, za okladu, ustao sa svog mjesta, prišao učitelju i ugrizao ga pred cijelim razredom!

Učitelj je bio u šoku i nije mogao vjerovati što je upravo doživio, jer se s takvim nečim i takvim odnosom učeničkog nepoštovanja ugleda učitelja u svojoj praksi još nije susreo, niti je za takav slučaj ikada čuo.

No nije samo učitelj bio zaprepašten, nego i vršnjaci učenika koji se usudio takvo što napraviti. Učenici su ne vjerujući promatrali što će se dogoditi, očekujući učiteljevu reakciju, no dio njih ipak se dobro zabavljao kao i glavni akter ove priče, koji im je pod svaku cijenu odlučio pokazati da ima toliko “petlje” da se ne ustručava čak ni ugristi učitelja.

Jučer smo kontaktirali i ravnatelja škole Ivana Lešića, koji je odbio komentirati događaj. No prilično je drsko poručio da, ako nas što zanima u vezi sa školom, izvolimo doći. Unatoč našem inzistiranju, rekao nam je da o tome ne želi govoriti i spustio slušalicu. Do ozlijeđenog učitelja jučer nismo uspjeli doći.

Vijest o incidentu u bošnjačkoj osnovnoj školi ubrzo se proširila selom. Roditelji s kojima smo razgovarali zgranuti su i pitaju se kamo to sve vodi i na kakve se to niske grane srozalo školstvo, kada su učenici za okladu počeli i gristi učitelje.

- Što sljedeće možemo očekivati? Moraju li učitelji strahovati i tijekom predavanja paziti hoće li nekome od učenika pasti na pamet izvaditi nož i početi njime mlatarati ili što slično? Kada nam je sin došao kući iz škole i ispričao što se dogodilo, nismo mogli vjerovati da je takvo što moguće - kazala nam je jedna mještanka.
(Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ, Glas Slavonije)

02.02.2011. u 12:37 • 18 KomentaraPrint#

utorak, 01.02.2011.

Treba li nam ipak spolni odgoj u školi?

Danas mi je na sat upala kolegica, razrednica dotičnog (prvog) razreda. Htjela je samo podsjetiti učenike da u školu dolazi uvaženi liječnik, ginekolog, koji će im održati predavanje o spolno odgovornom ponašanju i svime što je s tim u vezi te da mogu pripremiti pitanja na papirićima tako da mogu ostati anonimni. Oboje smo ih poticali da prisustvuju predavanju, a kolegica je čak rekla da bi i ona imala što pitati (a nekmoli neće oni!).

Po povratku kući, dočekao me e-mail: link na jedan forum na kojem se pojavilo sljedeće pitanje (objavljujem ga ovdje s pripadajućim pravopisnim pogreškama):

Ovo je pitanje samo za one koji su upućeni u ginekologiju jer mi treba važan odgovor. Šta se dogodilo? Bila je takva sitvacija da sam spavala s jednim slatkim Crncem kojega sam upoznala na moru u jednom našem Dalmatinskom gradu eto sad prije par tjedana. Nismo u vezi priznajem to je ljetna avantura, nije one nite stand, ali nešta slično, many nite stand, ali nije ono ljubavna veza, ali nema veze sad za pitanje. Pitanje je sljedeće: Hoće li to što sam bila u seksualnom kontaktu sa drugom rasom (Crnačka rasa) i sa (crnom) spermom imati utjecaja na moju trudnoću recimo za par godina, postoji li mogućnost da se rodi crno dijete? Jer bilo je takvih slučajeva da je žena bijela, muž bjel a dijete crno a neznaju otkuda. Postoji li mogućnost da crni spermij utječe na buduću trudnoću (za par godina ili tako?)?? Eto ako neko ima sličnih iskustava neka odgovori, zanima me da se ne bi iznenadila jer sad me to ipak malo muči. Jedno je seks a drugo obitelj i djeca.

Image and video hosting by TinyPic

Razvila se podulja debata koju možete pratiti, a možda se i uključiti, i tako pomoći zbunjenoj djevojci, kad joj već nisu pomogli roditelji, vjeroučitelji ili profesori.

01.02.2011. u 15:53 • 17 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@