gospon profesor

petak, 30.04.2010.

Majice


Prošli tjedan, prvi razred. Učenica, simpatična djevojčica, inače posve nezainteresirana za gradivo, u crnoj majici s ovakvim natpisom:

Image and video hosting by TinyPic

Neki dan, drugi razred. Učenica, također simpatična, također apsolutno nezainteresirana za gradivo (vjerojatno sam ja kriv jer je nisam motivirao, priznajem), u bijeloj majici s ovakvim natpisom:

Image and video hosting by TinyPic

Jučer, treći razred...

Image and video hosting by TinyPic

Što li će biti sljedeći tjedan u četvrtom razredu?

30.04.2010. u 23:37 • 26 KomentaraPrint#

srijeda, 28.04.2010.

Mandarinski jezik službenika Ministarstva

Stisnite zube i izdržite: uvodni citat je ipak kratak.

»Kurikulumski pristup koji zamjenjuje prenošenje znanja razvojem kompetencija standardiziran je i omogućuje mjerenje odgojno-obrazovnih postignuća na nacionalnoj razini te vrjednovanje stvarno postignutih rezultata, a odgojno-obrazovnu politiku usmjerava na stalno unaprjeđivanje i poboljšanje sustava. Usmjerenost na učenička postignuća omogućuje učinkovitije vrjednovanje i kontrolu stvarne ostvarenosti postavljenih ciljeva na nacionalnoj razini, vanjsko vrjednovanje, i školskoj razini, unutranje vrjednovanje i samovrjednovanje.«

Dio je ovo govora jednog od srednjerangiranih činovnika Ministarstva obrazovanja. Treba li se nadati da će ovakav pristup reformi školstva u Hrvatskoj uroditi plodom? Treba li od ljudi koji sastavljaju ovakve govore očekivati razumijevanje stvarnih svakodnevnih problema s kojima se nastavnici susreću? Treba li očekivati da ovo itko ozbiljno shvati?

U prošlom postu – pročitajte ga ako već niste – spominjani kolega Gatto, u dijelu u kojem govori odakle bi trebale krenuti promjene, kaže sljedeće:

»Zato nije vjerojatno da će se dogoditi pozitivne promjene usmjerene s vrha: to bi zahtijevalo političku hrabrost muškaraca i žena koji imaju veliku korist od postojanja masovnog školovanja i radna mjesta… To je dilema…koja praktički zahtijeva da reforma dođe odozdo, ne odozgo; od milijuna postupaka produktivne sabotaže roditelja i učenika i, da – nastavnika poput mene. Moramo se ponašati kao plemeniti termiti kopajući postojeću strukturu dok se ne rastoči pod vlastitom nepokretnom težinom: moramo ohrabriti ljude u školi da sabotiraju sustav praveći se da to ne čine«.

28.04.2010. u 19:45 • 17 KomentaraPrint#

petak, 23.04.2010.

Neka upravljaju sami sobom

„Pozivam vas da se pridružite pravoj zavjeri, nazovite je javnom zavjerom, sa stvarnim posljedicama za milijune stvarnih života.“

John Taylor Gatto

Neka upravljaju sami sobom

Katkad mi se u rukama nađe knjiga od čijeg mi se sadržaja uzburkaju emocije, izbiju mi suze na oči, tresu mi se ruke, i svako toliko bih se lupao po čelu. Dogodilo mi se to ubrzo nakon što sam počeo čitati knjigu američkog (umirovljenog) nastavnika Johna Taylora Gattoa, Oružja za masovno poučavanje – Putovanje nastavnika kroz mračni svijet obaveznog školovanja (Algoritam, 2010., prevela Asenka Kramer). Znate onaj osjećaj kad vam netko lijepo, crno na bijelom, podastre upravo vaša razmišljanja, uobičajeno raspršena i nefokusirana, vaše sporadične uvide i mračne slutnje, ali sada precizno uobličene i temeljito potkrijepljene mnoštvom važnih činjenica koje odjednom rastjeraju maglu iz vašeg uma, otkrivajući istinu koju ste nazirali, koju ste priželjkivali i istodobno je se plašili. Jer, da, sve ono čega sam bio nejasno svjestan, sve one priče o tome kako školovanje kakvo poznajemo djecu zapravo zatupljuje, čineći od njih potrošnu robu za funkcioniranje sustava, reprodukcijski materijal za novu generaciju poslušnika, ropsku masu mediokriteta koji se neće znati pobuniti, sve one slutnje da institucionalizirano obrazovanje ne pridonosi istinskom obrazovanju ljudskog bića, osobe, nego da isto ustvari priječi, sve se to, u svjetlu činjenica koje nam nudi J. T. Gatto, pokazuje istinom.

Valja napomenuti da se Gatto bavi prvenstveno američkim školskim sustavom, ali, mutatis mutandis, ono o čemu piše primjenjivo je i na našu situaciju, posebice u svjetlu sve očitijeg prihvaćanja američkih obrazovnih „postignuća“. Knjigu započinje zapažanjem da je, nakon trideset godina predavanja u „nekima od najgorih škola na Manhattanu, i u nekima od najboljih“, postao stručnjak za – dosadu. Dosadno je bilo djeci („…rekli su da je rad glup, da nema smisla i da su sve to znali otprije“), a dosadno je bilo i njemu i njegovim kolegama. Ne znam je li mi bilo lakše ili teže kad sam pročitao da je „dosada… uobičajeno stanje školskih nastavnika“, i da „svatko tko provodi vrijeme u zbornici može posvjedočiti o niskoj razini energije, cmizdrenju, malodušnosti“. Koga nastavnici krive za to što se tako osjećaju? Dakako – djecu, koja za dosadu okrivljuju njih – nastavnike. U svakom slučaju, prepoznavanje je bilo skoro pa stopostotno. Kako je nastao taj circulus vitiosus? Pa, postupno. I, pokazat će se, s predumišljajem. Autor se počeo pitati o uzrocima, o razlozima zašto se dosada i nezrelost u razredima/zbornicama (kažem, i u zbornicama, jer i nastavnike je iznjedrio jedan te isti sustav školovanja) podrazumijevaju. Počeo se pitati odakle ludilo u tom sistemu. Počeo se pitati zašto su obrazovne institucije zapravo „tvornice nezrelosti“, kad to ne bi trebale niti smjele biti. No, što je više razmišljao o „problemu“ školovanja, to se više udaljavao od biti. I onda mu je sinulo: „Što ako ’problem’ nije u našim školama? Što ako su one takve kakve jesu… ne zato što čine nešto pogrešno, već zato što čine nešto ispravno?“ Drugim riječima, počeo se pitati nisu li škole kakve poznajemo i zamišljene kako bi osigurale da nijedno dijete zapravo nikad uistinu ne odraste, tj. da nauči što manje (bitnoga).

Da bi odgovorio na ta pitanja, autor se vraća u povijest školstva u Sjednjenim Državama. Sustav masovnog, obvezatnog školovanja osmišljavan je tijekom 19. stoljeća, a u praksi se proširio između 1905. i 1915. godine. Razlozi koji su se navodili za taj „prevrat“ svode se na sljedeće: cilj je stvoriti dobre ljude, dobre građane i učiniti da svaki pojedinac dosegne osobni maksimum. Plemenito, nema što. Tko se s ovim ne bi složio? Ti se ciljevi spominju i danas, i svaki nastavnik-početnik zapravo nadobudno vjeruje u njih. No, „potpuno smo u krivu“, kaže Gatto. Jer, unatoč općeprihvaćenoj predodžbi o općem obvezatnom školovanju kao civilizacijskom dosegu, iz činjenica koje nam pruža na uvid razvidno je da stvarni ciljevi nisu ovi gorespomenuti, nego nešto sasvim drugo. Za početak, navodi riječi H. L. Menckena, novinara, esejista i satiričara, koji je 1924. napisao „da cilj javnog obrazovanja nije ’…ispuniti mlade… znanjem i probuditi njihovu inteligenciju… Ništa nije dalje od istine. Cilj je… jednostavno ograničiti što je moguće više pojedinaca na istu sigurnu razinu, da se množe i osposobljavaju standardno građanstvo, da suzbijaju odstupanja i originalnost. To je cilj u SAD-u… i to je cilj svugdje drugdje’“.

Na ovom mjestu, s obzirom na ono što slijedi, i mi se možemo prepoznati jer su korijeni i američkog i našeg sustava obvezatnog školovanja isti: nasljeđe su pruskog modela školstva. Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, poznata je činjenica da je njihov službeni jezik zamalo postao njemački, toliko je, naime, snažan bio utjecaj njemačkih imigranata tijekom 18. stoljeća; Prusi su bili saveznici tijekom rata za nezavisnost; pruski model školstva smatrao se idealnim i tijekom 19. stoljeća zazivala se njegova implementacija, što se naposljetku i dogodilo. A što smo time dobili, možemo se zapitati zajedno s autorom. „Obrazovni sustav namjerno projektiran da bi proizvodio prosječne umove, onesposobio unutarnji život, uskratio učenicima znatnije sposobnosti vođenja i jamčio poslušne i necjelovite građane – sve da bi se narod učinilo ’upravljivim’“.

No, to je tek početak. Stvarnu svrhu američkog školovanja (a možda i institucionalnog školovanja uopće) Gatto je saznao čitajući dvije knjige nama možda manje poznatih ljudi. Prvi je James Bryant Conant, između ostalog bivši dekan Harvardovog sveučilišta, koji je u svom eseju iz 1959., Dijete, roditelj i država, uzgred spomenuo „da su moderne škole koje pohađamo rezultat ’revolucije’ smišljene između 1905. i 1930.“. Autor se zapitao o kakvoj ’revoluciji’ je riječ pa je potražio knjigu Principi srednjoškolskog obrazovanja (1918.) koju Conant preporuča za one koji žele znati više, a čiji je pisac u toj ’revoluciji’ i sam sudjelovao: Alexander Inglis. Evo što je saznao: „Inglis… savršeno jasno izjavljuje da je namjera da obavezno školovanje na ovom kontinentu bude upravo ono što je bilo u Pruskoj 1820-ih: peta kolona rastućeg demokratskog pokreta koji je prijetio dati seljacima i proletarijatu glas za pregovaračkim stolom. Moderno, industrijalizirano obavezno školovanje trebalo je biti neka vrsta kirurške intervencije u perspektivu jedinstva ovih podređenih klasa. Podijelite djecu po predmetima, po dobnim razredima, stalnim rangiranjem prema rezultatima testova i pomoću drugih suptilnih metoda pa neće biti vjerojatno da će se masa neznalica podijeljena u djetinjstvu ikada reintegrirati u opasnu cjelinu“.

Inglis nadalje navodi šest temeljnih funkcija modernog školovanja koje treba provesti u praksi (sjetite se proklamiranih plemenitih ciljeva ponuđenih javnosti). Funkcija podešavanja ili prilagodbe odnosi se na podređivanje autoritetu i isključivanje kritičke prosudbe. Funkcija integracije koja ide za tim da djeca postanu što sličnija, a samim time i predvidljivija, što je idealno za kasnije lakše manipuliranje. Funkcija usmjeravanja pojašnjava ulogu škole u određivanju pripadajućeg mjesta za svakog budućeg člana društva. Kad su jednom usmjereni, učenike treba osposobljavati samo u onoj nužnoj mjeri za obavljanje njihove uloge u društvenom stroju – nipošto više od toga (tzv. razlikovna funkcija). Selektivna funkcija je posebice degutantna: škole bi, naime, trebale filtrirati nepoćudne (buntovnike, slobodoumne, „drugačije“, „problematične“…) pomoću represivnih mjera, marginalizirajući ih ne bi li se posve maknuli iz „reproduktivnog bazena“ (kako bi vladajućima ostao samo kvalitetan materijal za dalju reprodukciju, ono „standardno građanstvo“ koje će suzbijati „odstupanja i originalnost“). Posljednja, ali ne i najmanje važna funkcija je ona propedeutička: „Društveni sustav na koji ova pravila upozoravaju zahtijevat će elitnu skupinu čuvara. U tu će se svrhu mali dio djece potiho podučiti kako upravljati ovim neprekidnim projektom, kako paziti i kontrolirati populaciju koja je namjerno zatupljena i obesnažena da bi vlast mogla neometano ići dalje i da korporacijama nikad ne bi nedostajalo poslušne radne snage“. Zvuči poznato? Zvuči vraški poznato.

„To je, nažalost, svrha obveznog besplatnog školovanja“, zaključuje Gatto. Ovako razrađen, pruski sustav pokazao se idealnim ne samo u svrhu stvaranja zaglupljenog biračkog tijela, ne samo poslušne radne snage, nego i – osvrnimo se oko sebe – „krda bezumnih potrošača“. A kome je to u ono doba došlo kao kec na desetku? Dakako, vizionarima poput Andrewa Carnegiea i J. D. Rockefellera, koju su znali što treba podržati nesebičnim ulaganjima i izljevima oduševljenja, a sve u svrhu enterostrukog profita.

Da bi se upravljalo milijunskim masama – da posudim Orwellov izraz – „prola“, potrebno je, kroz ovako osmišljen sustav, ljude od malih nogu lišiti znatiželje, fleksibilnosti, pustolovnosti – pogledajte djecu kakva su prije no što krenu u školu – i istovremeno ih zatupljivati idiotskim programima ili ih zatrpavati beskonačnim količinama podataka; rezultat je isti: nesigurni, demoralizirani, izolirani pojedinci s malo vjere u osobnu inicijativu i kritičko promišljanje svijeta oko sebe općenito, i vladajućih struktura pojedinačno. U doba kad se proizvode goleme količine proizvoda, nužne su goleme mase potrošača. Sjeća li se itko da je glupo kupovati ono što mu ne treba? Je li itko toga danas svjestan? Ako je sustav podešen tako da mlade ljude ne potiče da misle, onda će, uza sve navedeno, postati i žrtvom marketinških i PR vračeva, a marketing se, u tom smislu, također počeo razvijati u SAD-u, početkom 1920-ih. U to doba je svoj ured u New Yorku otvorio Edward Bernays, nećak Sigmunda Freuda, koji je genijalno primjenjivao ujakove spoznaje u reklamnim kampanjama i osmišljavanju „američkog načina života“. Stvari su se, vidimo, razvijale paralelno: golem broj potencijalnih potrošača najprije je trebalo primjereno odškolovati, da bi proizvodili golem broj proizvoda, da bi zatim te proizvode kupovali, i sve to da bi ostali pasivni i donosili profit. Što se promijenilo od tada? Ništa, osim što smo se i mi našli u vrzinom kolu.

Što su škole danas? „Laboratoriji za pokuse na mladim umovima, centri za uvježbavanje navika i stavova koje korporativno društvo traži. Obvezno obrazovanje služi djeci tek usputno; njegova je stvarna svrha pretvoriti ih u sluge“, definira Gatto.

Što nam je činiti, ukoliko imamo vlastitu djecu ili smo kao nastavnici voljni djelovati subverzivno unutar sustava? Ako „škola uči djecu da budu zaposlenici i potrošači, vlastitu djecu poučite da budu vođe i avanturisti. Škola uči djecu da refleksno slušaju; vlastitu djecu podučite da razmišljaju kritički i neovisno… pomozite da razviju unutarnji život da im nikad ne bude dosadno“.

Na koncu uvodnog dijela knjige, Gatto piše: „Nakon… trideset godina na ratištima državnih škola, zaključio sam da genijalnosti ima na bacanje. Gušimo genijalnost jer još nismo osmislili kako upravljati populacijom obrazovanih muškaraca i žena. Ja mislim da je rješenje jednostavno i briljantno. Neka upravljaju sami sobom.“

Neka upravljaju sami sobom.

Svaki prosvjetni radnik koji još uvijek imalo drži do sebe, svaki roditelj, djed, baka, ujak i ujna, svi kojima je stalo do stvarne dobrobiti djece i mladih ljudi, neće propustiti pročitati ovu knjigu koja pruža daleko više no što je ovdje obuhvaćeno. Pridružimo se zavjeri.

23.04.2010. u 23:05 • 40 KomentaraPrint#

srijeda, 21.04.2010.

Uzroci potresa 2

Nakon potresa na Haitiju, poznati američki propovjednik doveo ga je u vezu s ugovorom što su ga Haićani svojedobno potpisali s Nečastivim. Njegov kolega iz Irana ima drugačiju teoriju.

"Mnoge se žene neprimjereno odijevaju... što za posljedicu ima povećan broj potresa."

Kazem Sedighi

Image and video hosting by TinyPic

21.04.2010. u 17:13 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.04.2010.

Život je život


...a Laibach je Laibach.

15.04.2010. u 23:17 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 13.04.2010.

Dobro pitanje


»Profesore, mogu vas nešto pitati?«

»Izvoli.«

»Jeste vi kad u životu radili neki PRAVI posao?«

13.04.2010. u 16:58 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.04.2010.

Hipatija, Milan i CERN

Ljudi, napisao je Blaise Pascal, nikada ne čine zlo s toliko entuzijazma i dosljednosti kao onda kad ga čine iz religioznih pobuda. Svjedoci smo ovome često posljednjih godina, a znamo da je toga bilo i ranije u povijesti. Iz objašnjenja onih koji u vjerski motiviranim zlodjelima sudjeluju saznajemo da snagu, motivaciju i opravdanje za njih nalaze u svetim tekstovima svoje religije, to jest u njihovim interpretacijama koje im podastiru vjerski službenici. Ti su tekstovi višesmisleni, često – barem na prvi, a katkad i na drugi pogled – proturječni; iz njih se tako dade iščitati poziv na najplemenitija djela, ali i poticaj na zatiranje inovjeraca i/ili bezvjeraca, a još ponajžešće onih iz vlastitih redova koji nisu striktno "na liniji". Za sve to mogli bismo nabrajati brojne primjere iz različitih vjerskih skupina, uključujući i onu kojoj eventualno i sami pripadamo. Tome – nabrajanju i promišljanju ekscesa u povijesti vlastite religije – najčešće nismo skloni, kao uostalom i propitivanju vlastite savjesti i motiva koji nas potiču na djelovanje. To je, svi znamo, neugodan posao, ali, rekao bih, posao koji se mora obaviti, ne zbog neurotičnog psihološko-duhovnog samokažnjavanja i kinjenja, nego upravo suprotno, zbog izlaganja sebe iscjeljujućem djelovanju istine i izbjegavanju upadanja u isti destruktivni obrazac. Pometanje činjenica pod tepih i narcisoidna žudnja da se sebe i/ili svoju vjersku zajednicu vidi u najmanju ruku gotovo savršenima rezultira, od slučaja do slučaja, najrazličitijim lošim posljedicama i samo je pitanje vremena kad će one nastupiti. Možda se nekome može učiniti zamornim iznova čitati ili slušati o križarskim ratovima, inkviziciji, pogromima, čistkama i holokaustu – da spomenem samo najizrazitije primjere ludila koje može zahvatiti našu vrstu – ali zar nije nužno svaku novu generaciju upoznati i s tim događajima i pokušati pojasniti mehanizme njihovog nastanka? To, dakako, nije jednostavan zadatak, i zato se ili izbjegava, ili ga se obavlja na polovičan način pa su i učinci polovični. Svaki put se neugodno iznenadim kad razgovaram s tinejdžerima (da ne spominjem starije osobe) i shvatim da nakon deset ili dvanaest godina školovanja još uvijek slabo ili nikako poznaju uzroke i posljedice totalitarnih pokreta 20. stoljeća i zlo što su ga prouzročili i našem narodu. Također imam dojam – moguće pogrešan – da se na satovima vjeronauka baš i ne potiče diskusija o progonu tzv. vještica i institucionalno provođenim torturama nad neistomišljanicima niti da se pokušava skrenuti pozornost mladih na spomenutu opasnost manipulacije svetim tekstovima. I onda nije čudno da u razgovorima s odraslim, navodno "formiranim" vjernicima, redom visokoobrazovanim ljudima, čujem izjave da "inkvizicija i nije bila loša ideja", da te "prvo spale, a poslije te proglase svetim", ili da "vješticâ danas nema upravo zato jer su iskorijenjene". Inkvizicija, koja, nota bene, postoji i danas, samo pod drugim imenom, možda je i imala/ima plemenitu nakanu zaštite vjerskih istina, ali sa svojedobnim načinom ostvarenja te nakane nitko se normalan neće složiti, osim spomenutih pojedinaca koji stvari promatraju sub specie aeternitatis, na tragu legendarnog pokliča križara Arnaud-Amalrica prije razaranja herezom zaraženog grada Beziersa 1209. godine, "Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje". Ako će već netko mene prozvati zbog "relativiziranja", što je onda ovo?

Jutros sam se, potaknut medijskim istupima o kojima će biti riječi, ponovno sjetio aleksandrijske filozofese i matematičarke Hipatije (370.-415.), po svemu sudeći izuzetne žene, pripadnice intelektualne elite, sjajne govornice, najpoznatije po radu o konikama. Bavila se i astronomijom, držala predavanja o Aristotelu i Platonu, oduševljavala slušatelje koji su hrlili na njezina predavanja i bila neka vrsta onodobne znanstvene zvijezde, nešto kao jako pametna Angelina Jolie. No, na nesreću, nije se bila oduševila za novu vjeru čiji su neki pripadnici poziv svoga bezuvjetnom ljubavlju nadahnutog Učitelja da sve narode učine Njegovim učenicima shvatili na način da se to smije učiniti i silom, tj. vlastitim snagama, ako već ne ide milom, tj. u snazi Duha. U svjetlu onoga što sam napisao u uvodu, možemo zamisliti aleksandrijskog nadbiskupa Ćirila kako sa zabrinutošću za duše ljudi koji su hrlili na neoplatonička – ergo poganska – predavanja krasne djevice Hipatije razmišlja što mu je, kao odgovornom pastiru mjesne crkve i vatrenom širitelju ideje da se bližnjega ljubi kao samoga sebe, činiti. Moja ironija je u ovom slučaju više nego mračna, jer s obzirom na ono što se dogodilo s Hipatijom, duboko sumnjam da je Ćiril – koji je, budući da je proglašen svetim, zasigurno inače činio Bogu ugodna djela – ovaj put bio nadahnut Božjim Duhom. Hipatiji, osim što je bila žensko koje drži predavanja muškarcima, na ruku nije išla ni činjenica da je gradski prefekt Orest, nositelj vlasti, također bio njezin štovatelj. Ćiril je svakako primijetio i to da Hipatiju poštuju i brojni kršćani, a budući da se, kako saznajemo iz jednog kasnijeg (7. stoljeće) zapisa, "cijelo vrijeme bavila magijom, astrolabima i glazbenim instrumentima, varajući mnoge sotonskim smicalicama", bilo mu je jasno da tome već jednom mora stati na kraj, ovako ili onako. Siguran sam da je na razne načine nastojao doprijeti do ohole znanstvenice koja, dakako, nije imala vremena za njega jer je radila na mapiranju kretanja nebeskih tijela i izumu hidrometra, a jasno je da, možda je mislio Ćiril, "profane suvremene znanosti, svedene na eksperiment, kvantitetu i fizičku mjerljivost, nemaju svoje sveto utemeljenje, pa tako nemaju ni ljudsku ni božansku svrhu". Kad su svi pokušaji propali, dogodilo se sljedeće: nekoliko stotina monaha – koji su zaboravili da je Duh Sveti taj koji obraća ljudska srca – pričekalo ju je dok se vraćala s posla, skinuli su s nje odjeću, odvukli je u obližnju crkvu (taj podatak navode kršćanski izvori!) i izmasakrirali ljušturama školjaka, na kraju spalivši ostatke. Ekipu je navodno vodio stanoviti Petar, "Čitač", Ćirilov suradnik, kojega se, da nije bilo ove sramote, nitko više ne bi spominjao. Nakon što su Aleksandriju oslobodili zlokobnog Hipatijinog utjecaja, vjernici su se u miru razišli. Teško mi je zamisliti stanje uma u kakvom su bili i nikad nećemo saznati je li itko od njih požalio.

Image and video hosting by TinyPic

Možda je neki od labilnijih vjernika sutradan pitao Ćirila je li siguran da su Hipatijina djela baš sotonska. A Ćiril mu je možda odgovorio nekako ovako: "Ali mogu imati sotonsku motivaciju, a Sotoni nije ni do čega drugoga doli do nijekanja Boga kao Stvoritelja svijeta. I ništa mu nije tako drago kao senzacija, estrada, učinak na prvi pogled, zanos trenutka koji je spreman uništiti svaku tradiciju i vječnost".

Posljednja dva citata koje sam naveo preuzeo sam iz članka kolumnista Večernjeg lista, Milana Ivkošića, naslovljenog Vražja Božja čestica, objavljenog 1. travnja 2010., točno 1595 godina nakon što je rulja fanatika, koje bismo danas nazvali i vjerskim fundamentalistima, ogulila meso s kostiju jednoj ženi. Uvaženi kolumnist u članku dovodi u vezu znanstvena istraživanja i znanstvenike sa Sotonom i sotonizmom, sugerirajući da je mogući moto znanstvenika u CERN-u: "Okrenite glavu od čovjeka i jurišajte na Boga, na njegovu česticu, otkrijte je i tako se izjednačite s njim". Uvjeren je, također, "da bi za sotonske eksperimente u CERN-u i njihova moguća otkrića i uspjehe najviše oduševljenja pokazivali Adolf Hitler i Josip Visarionovič Staljin, dva najveća bezbošca i zločinca u povijesti čovječanstva". Ovo neću komentirati, ali u primjerima poput navedenoga uvijek pomislim na zanimljiv paradoks: fundamentalisti svih vrsta vraćaju se doslovnom (zapravo subjektivnom i isključivom) tumačenju vlastitih svetih spisa, stvari postavljaju crno-bijelo, neistomišljenike svrstavaju na stranu Sotone, a istovremeno se bez i najmanje grižnje savjesti služe svim tehnološkim pomagalima koja je iznjedrio sotonski i sotonizirani mahom Zapadni svijet i omražena znanstvena paradigma. Prilično sam siguran da se i gospodin Ivkošić služi kompjuterom i www-om, promoviranim upravo u notornom sotonističkom leglu, CERN-u.

Image and video hosting by TinyPic

Bojim se da nitko ne zna pravi odgovor na pitanje nadahnjuje li znanstveni napredak kao takav Svevišnji, ili mu je izvor nadahnuća u dubinama pakla? Kako na eksperiment s LHC-om gleda Stvoritelj svemira? Smatra li to "jurišanjem na Sebe"? Jesu li za to što "milijarde ljudi gladuju, umiru u neimaštini, nehigijeni i epidemijama zlokobnih bolesti" krivi znanstvenici bez čijih bi otkrića umiralo još daleko više ljudi, ili odgovornost snose političari i oni koji njima upravljaju? I tako dalje, i tako dalje. Možda pravo pitanje glasi: jeste li spremni odreći se medicinskih aparata, elektronskih uređaja koje imate, prometala i svega onoga što koristite, a plod je znanstvenog rada? Smatrate li pak, poput M.I., da je to nastalo "sotonskom motivacijom", onda to ne biste trebali koristiti.

Ono što me zapravo u cijeloj ovoj priči zabrinjava je diskurs Večernjakovog kolumnista; rekao bih da se olako poigrava predodžbama koje uznemirujuće djeluju na najdublje slojeve ljudske psihe, zaziva najmoćnije sile dobra i zla da bi potkrijepio svoj svjetonazor, znanstvenike i njihov posao dovodi u vezu sa sotonizmom, Hitlerom i Staljinom; sve to djeluje mi kao lakozapaljivi koktel koji bi, da ga popiju kakvegod usijane glave, mogao doći glave neku suvremenu Hipatiju. Naravno, ne vjerujem da se takvo što može dogoditi u Švicarskoj, u današnje doba. No, izvjesne paralele mogle bi se povući. A i vremena se mijenjaju… Danas s nevjericom gledamo što čine islamski fundamentalisti, zaboravljajući događaje poput ovoga aleksandrijskoga. Nakana gospodina Ivkošića, svjesnog odgovornosti za napisano i utjecaja što ga mediji imaju na mase, zacijelo je bila plemenita: upozoriti na more bijede u kojem se dave milijuni ljudskih bića, ali adresa na koju je uputio svoj protest potpuno je pogrešna.

Image and video hosting by TinyPic

11.04.2010. u 18:42 • 18 KomentaraPrint#

petak, 09.04.2010.

Školska zadaća

Svojedobno su učenici pisali školsku zadaću na temu Zločina i kazne. Evo jednog zanimljivog rada.

Za vrijeme modernizma koncem 18. stoljeća F. M. Dostojevski je napisao roman Zločin i kazna, koji se još i danas smatra vrhuncem modernističkog stvaralaštva. Tema romana krije se u samom naslovu djela. Bilo je to jedne sparne ljetne većeri, početkom mjeseca srpnja, kada se Rodion Raskoljnikov uputio na ulicu sa svoje male sobice koju je unajmio kod stanara u S…koj ulici. Spretno ali ujedno i viješto izbjegne susret s vlasnicom stana, koja ga je obično čekala na stubištu zbog nekih nesuglasnica. Zbog bijede i neimaštine koja je nehotice vladala nije bio u mogućnosti pronalaska posla, a time i plaćanja stanarine. Rodion Raskoljnikov bio je povučen samac koji je prebrodio teško djetinjstvo. Zahvaljujući svojem burnom djetinjstvu bio je dječak s iznimno razvijenim mentalnim sposobnostima i maštom te je često dolazio na sulude ideje. Tako se nakon mnogih nenaspavanih noći i svih problema koji mu opteretiše um dosjetio groznog zločina, koji mu je izgledao kao jedino logićno rješenje. Pomislio je na ubojstvo vlasnice stana. Nakon teškog nagađanja sa samim sobom Rodion Raskoljnikov se odlući počiniti zločin. Drugog dana kad su ostali stanari pronašli truplo vlasnice pozvali su policiju. Svi problemi su se samo pogoršali. Policija pokreće istragu protiv Raskoljnikova. Tjekom višemjesećne istrage Rodion upoznaje Lunu. Luna je bila ljupka djevojka koja se bavila prostitucijom zbog siromaštva u kojem se nalazila i zbog toga što je morala prehraniti majku. Rodion se zaljubljuje u Lunu te joj priznaje zločin. Sva pitanja i problemi su se sveli na jedno, „Ljubav ili zatvor?“ Nakon što je Rodion iznio svoja razmišljanja Luni, Luna ga nagovara da prizna zločin. On se tome protivi jer ne želi izgubiti Lunu. Luna inzistira i reće mu da će svejedno ostat uz njega. Tog dana na suđenju raskoljnikov prihvaća sve optužbe i priznaje zločin. Za prikriveno ubojstvo dobiva doživotnu kaznu. Osjećaj krivice je nestao.

Osobni stavovi: Mislim da je teško prokomentirat ovo djelo jer ima više načina gledišta. Situacija je previše grozna i mislim da bi svatko teško reagirao u toj situaciji.

Zaključak: Treba se pridržavati racionalističkih načela razmišljanja.


Image and video hosting by TinyPic

09.04.2010. u 17:05 • 21 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.04.2010.

Mala zemlja za jeftini mesni doručak


Vozim se neki dan po jednoj od najprometnijih zagrebačkih avenija, kad mi pogled padne na jumbo-plakat s reklamom za NAJJEFTINIJI MESNI DORUČAK u nekom od shopping-centara. Samo 4,99 kuna konzerva.

Pa dobro, dokle smo to dogurali?

Image and video hosting by TinyPic

08.04.2010. u 13:36 • 16 KomentaraPrint#

utorak, 06.04.2010.

Kolateralna šteta

Nije video igrica. Gledate na vlastitu odgovornost.

06.04.2010. u 16:26 • 20 KomentaraPrint#

petak, 02.04.2010.

Iz arhive – tekst o Uskrsu

Budući da se čitateljska publika na ovom blogu ipak mijenja (neki odlaze, neki dolaze), a kako rijetko tko čita i stare tekstove (ovo je tri stotine i prvi post), odlučio sam ponovno objaviti tekst o Uskrsu i običajima vezanima uz njega.

Uskrsna priča

Prolog

Jinx: Na zapadu

sve, sve zaboravi sve/pljuni laž, progutaj poruke/jutro briše tragove/nitko ništa ne razumije/na zapadu/na zapadu…

Uskrs je.

Kako to već biva, „čak milijun kilograma šunke i 75 milijuna jaja" pojest će za ovaj blagdan naši sugrađani. Želim im dobar tek, a ja ću se ipak osvrnuti na neke druge njegove aspekte. Naime, budući da mi nikad zapravo nije sjelo farbanje „uskrsnih“ jaja, a nisu mi ni kao djetetu bili jasni „uskrsni“ zečevi (osim što sam volio čokoladu kao takvu), već sam odavno – davno prije interneta – bio potražio razloge njihovu pojavljivanju u uskrsnom kontekstu. Jer, u djetinjstvu mi se na to pitanje odgovaralo kako se već odgovara(lo) na dosadna dječja pitanja, uglavnom na takav način da sam ih imao sve manje volje postavljati, bilo kod kuće, bilo u školi ili na vjeronauku. „Uvijek ti nešto pametuješ!“ Upućivan, kako-tako, u kršćanski Misterij s jedne strane, a istodobno okružen ljudima koji farbaju jaja i poklanjaju čokoladne antropomorfizirane zečeve upakirane u šarenu foliju s druge, zarana sam s tim u vezi počeo ćutjeti stanovitu nelagodu. Kakve veze ima onaj razapeti pa uskrsli Čovjek i Bog s pisanicama, zečevima i šunkama? „To su naši običaji“, bilo je najviše što sam mogao saznati od odraslih.

Pa, odakle ti „naši običaji“? Nisam etnolog, folklorist niti antropolog pa ne trebate očekivati nekakvu stručnu analizu podrijetla uskrsnih običaja, ali pomislio sam da bi bilo zanimljivo iznijeti neke spoznaje s tim u vezi, premda se već dosta toga – uz recepte – može pročitati čak i u dnevnom tisku. Prvo nešto o podrijetlu imena blagdana. Najuočljivija veza s pretkršćanskim vremenima vidljiva je u engleskom nazivu za Uskrs – Easter. Naime, ta suvremena engleska riječ razvila se iz staroengleske riječi Eastre (Eostre ili Eoaster) koja datira iz razdoblja prije 899. godine. A staroengleska riječ potječe od imena anglosaksonske božice Eostre koju se slavilo tijekom mjeseca posvećenog njoj u čast, mjeseca koji odgovara našem travnju. Prema nekim lingvistima, germanski pretkršćanski narodi istu su božicu zvali Ostara, a ukoliko zalazimo još dalje u vrijeme i prostor – ne odgovaram (niti to itko može) za apsolutnu točnost podataka – možemo spomenuti i litavsku Aušru, ili bliskoistočnu Astartu ili Ištar, pa sve do božice Ushas koja se spominje u Vedama, i do teoretske proto-indoeuropske božice zore Hausos. Vuku li sve spomenute božice, kao i grčka Eos i rimska Aurora, uistinu podrijetlo od nje, ne znam. Možda zna gospon Ježić, indolog. Ono što mene ovdje zanima jest činjenica da se Uskrs na engleskom zove Easter, a na njemačkom Ostern. A također su zanimljive i teorije o povezanosti božice Eastre/Ostare sa zečevima (i jajima?). Jaja su inače bojali stari Perzijanci, vezano uz proslavu Nove Godine, koja je – vidi vraga – padala negdje oko proljetne ravnodnevnice. Jaje su svetim simbolom smatrali i Babilonci. Postoji mit o golemom jajetu koje je palo s neba, a iz njega je izašla božica Aštarta. Encyclopaedia Britannica kaže: „Jaje kao simbol plodnosti i obnovljenog života vraća nas k drevnim Egipćanima i Perzijancima koji su imali običaj da boje i jedu jaja tijekom svoje proljetne proslave“. Jaja susrećemo i u misterijima boga Bakhusa i božice Cerere, štovali su ih i druidi, a bojali su ih i u starom Japanu. Uglavnom, pretkršćanski germanski narodi slavili su blagdan Eastre/Ostare, kojoj su u pratnji bili zečevi. Zečevi su, čuli ste, neobično plodne životinjice: navodno zečica može začeti novo leglo dok još nije izlegla zečiće koje nosi. Stoga ne čudi što se baš zec nalazi uz božicu proljeća i novog života. E sad, kristijanizacije poganskih običaja već sam se bio dotakao u postu Putovanje maga, a očito je da se o tome radi i ovdje. Jer, kao što zarana naslutih, jaja i zečevi – kao i ukrašavanje jelke – s onim Nazarećaninom nemaju nikakve veze, ali nekako mi se čini kao da ovih godina nadiru sa svih strana i u golemim količinama. A što ćemo kad narod to veseli! Prema nekim istraživanjima, uskrsni zeko vuče podrijetlo iz jugozapadne Njemačke gdje se kao takav spominje u 17. stoljeću. U Ameriku je stigao upravo s njemačkim doseljenicima tijekom 18. stoljeća. Prvi jestivi zečevi počeli su se izrađivati od tijesta početkom 19. stoljeća. A kako to biva i s ostalim fenomenima koji su nastali u Europi (razne varijante Djeda Mraza, Noć vještica…) pa su prenijeti u Ameriku, iz Novog svijeta vratili su nam se u ekstremno komercijaliziranom obliku…

No, dobro.

Jasno je da su kršćanski misionari isprva često riskirali život evangelizirajući pripadnike sjevernoeuropskih plemena. Netko tko je došao u doba proljetnih svečanosti tijekom kojih se slavila božica plodnosti (a slavila se, po svoj prilici, vrlo konkretno), propovijedajući novu vjeru koja je veličala Boga utjelovljenog u muškom liku, Boga koji je ubijen i koji je uskrsnuo, nije baš mogao očekivati neko pretjerano oduševljenje. Štoviše, prije je mogao očekivati da ga objese na kakvom hrastu. Ipak, malo pomalo, misionari su naišli na nečije otvorene uši pa se čudna nova vjera počela širiti. No, po svoj prilici, uz izvjesne ustupke: ok, prihvaćamo pravoga Boga od pravoga Boga, ali ne dirajte nam naše zečeve i jaja! Ili je možda bilo obratno: misionari su zaključili da je (za njih u svakom slučaju) pametnije kršćansku poruku širiti tako što će ljudima ostaviti njihove praznike/običaje, ali uz uvjet da u njih unesu kršćanski sadržaj. I tako, ustupak ovdje, ustupak ondje, mic po mic, desetljeće po desetljeće, stoljeće po stoljeće, i evo srednjovjekovne kršćanske Europe. U anglosaksonskom području blagdan božice Eastre postao je Easter – Uskrs.

U slavenskim pak jezicima Uskrs se naziva Velikom noći (poljski: Wielkanoc, slovački: Vel’ká noc, češki: Velikonoce) ili Velikim danom (makedonski/ukrajinski/bugarski: Velikden). Što se tiče hrvatskog i srpskog (Vaskrs), naziv blagdana je teološki konotiran: uskrsnuće. Riječ ’uskrsnuti’ je pak navodno nastala od praslavenskog izraza koji je značio ’rasti’, ’razvijati se’. Postoji i naziv Vazam ili Vuzem (od staroslavenskog ’vzeti’, ’uzeti’). Postoji i teorija da su riječ ’uskrs’ Ćiril i Metod iskovali od riječi ’krsnuti’, ’oživjeti’. Tko će ga znati? Ako imate neke dodatne/preciznije informacije…

Inače, s obzirom na milijun kilograma šunke spomenutih na početku teksta, možda bi nam bolje odgovarao mađarski naziv blagdana, Husvet, koji navodno – ne znam mađarski – znači doslovce „uzimanje mesa“, pri čemu se mislilo na kraj korizme.

„To su naši običaji.“ Da, to su običaji, ali kakve uistinu veze – ponavljam pitanje – ti „naši“ običaji (koji, vidjeli smo, vuku podrijetlo od neobično, mentalno, prostorno i vremenski, udaljenih naroda), imaju s mukom, smrću i, kako kršćani vjeruju, uskrsnućem Isusa, Krista? Ne mislim sad na vezu tipa, „paaa, kao što pile izlazi iz jajeta, tako i Krist uskrsava iz groba“. Ne mislim na molitvu iz 17. stoljeća, „Blagoslovi, o Gospodine, molimo te, ova jaja koja si stvorio, da mogu postati zdrava hrana tvojim slugama, koji ih jedu u znak sjećanja na našeg Gospodina Isusa Krista“.

Ako dakle tu ima nešto važnije od uživanja u šunki i jajima (u ovo doba godine proda se 30% više jaja no ostalih mjeseci, o šunkama da ne govorimo) – protiv čega nitko osim samih nesilica, vegetarijanaca/vegana ili, možda, adventista nema ništa – o čemu se zapravo radi? To, „o čemu se radi“, moglo bi se opisati na različite načine, a budući da ovih dana čitam čudesnu knjigu Denisa de Rougemonta Ljubav i Zapad (Nakladni zavod MH, 1974.), nekako mi se učinilo prikladnim citirati ovdje kraći ulomak. Premda tema knjige nije u vezi s temom posta, de Rougemontova dijagnoza suvremenog Zapadnjaka je, čini mi se, precizna:

„Jer svi mi, koliko nas ima, ne znajući vodimo život civiliziranog čovjeka u doslovce besmislenoj zbrci religija nikada sasvim mrtvih, a rijetko kad sasvim shvaćenih i prakticiranih… nepoznatih, ali tim djelotvornijih kompleksa, nagona mnogo manje naslijeđenih od neke životinjske naravi nego od običaja potpuno zaboravljenih koji su postali mentalnim tragovima, ožiljcima, sasvim nesvjesnim, te stoga često brkanim s nagonom“.

Epilog

Jinx: Na zapadu

sve, sve zaboravi sve/pljuni laž, progutaj poruke/jutro briše tragove/nitko ništa ne razumije/na zapadu/na zapadu…

02.04.2010. u 15:22 • 11 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@