gospon profesor

subota, 31.10.2009.

Misao za kraj tjedna

Blaise Pascal zapisao je:

Dvije pogreške koje se ne smiju činiti: nikada ne isključiti razum i nikada se ne pouzdati samo u razum.

Image and video hosting by TinyPic

31.10.2009. u 10:38 • 19 KomentaraPrint#

petak, 30.10.2009.

Sjećanje na lanjski Halloween

Prošle sam godine, kao bloger početnik, nekako u ovo doba opisao kako mi je, zbog Noći vještica, propao (još jedan) sat književnosti. Ne znam kako ćemo se provesti ove godine, ali evo kako je to bilo lani.

Samhain – Noć vještica (ili kako mi je propao još jedan sat književnosti)

Negdje u osnovnoj školi, na prijelazu 70-ih u 80-te, gledao sam u našem provincijskom kinu, tzv. Domu kulture, sjajan Carpenterov film Noć vještica. Nisam odmah bio skopčao da se radi o nekom američkom prazniku; pažnju mi je posve zaokupio notorni Michael Myers. Nakon što sam se danas vratio s posla, namjeravao sam malo istražiti povijest tog fenomena, Noći vještica, i napisati post, ali sam maločas vidio da je već nekoliko blogera o tome opširno pisalo pa sam odustao. Uglavnom, ironija je u tome što je Halloween zapravo u Ameriku pristigao iz Europe, točnije iz katoličke Irske i protestantske Škotske, i da sve do 19. stoljeća nije bio na popisu državnih praznika (o komercijalnoj (zlo)upotrebi da se ne govori). Tek s pristizanjem milijuna Iraca (katolika!) sredinom stoljeća Halloween se počeo (i) službeno obilježavati. Komercijalizacija je započela početkom 20. stoljeća, a danas je to, iza Božića, najpopularniji praznik u Sjedinjenim Državama. Svake godine Amerikanci potroše preko pet milijardi dolara na kupovinu kostima, maski i ostalih parafernalija. Do kraja stoljeća proširio se na dio Zapadnih zemalja, ali i na, primjerice, Japan.

Kako smo skloni od tzv. razvijenog svijeta preuzimati kojekakve – manje ili više destruktivne – bedastoće (a manje smo skloni preuzimanju, štojaznam, dobrog organiziranja ili radne discipline), tako se, primjećujem to u našim školama, svake godine sve više učenika pridružuje i „proslavi“ Halloweena.

Svake godine sve ih više u školu dođe nakaradno našminkanih i „kreativno“ odjevenih. Zamislite kombinaciju imidžâ onih sotonista iz Kissa, Marca Bolana iz T-Rexa i noćne more svih prosvjetnih radnika svijeta, Marilyna Mansona, sve upotpunjeno s nekim pubertetskim predodžbama o tome kako izgledaju cure sa štajge. Dodajte želju da se profesore što je moguće više šokira pa ćete dobiti neku (vjerujte mi, blijedu) ideju kako je danas bilo u školi. Svi smo, primjerice, zamijetili visokog učenika koji je na sebi imao, uz martensice, crne najlonke i mini suknju, neku crnu majicu i svjetlucavu ljubičastu periku. U nekim razredima ih je tako udešenih bilo preko polovice. Na pitanje što se događa, veselo bi mi objasnili: »Pa Noć vještica je!« Jedno mi je milo dijete, s hitlerovskim brkom, umarširalo u razred mjereći visinu kukuruza, što je izazvalo opću provalu oduševljenja. Tema koju sam trebao „obraditi“ na tom satu bila je Prosvjetiteljstvo (sic!) u hrvatskoj književnosti. Početni književni tekst je pjesma Matije Petra Katančića Vinobera u zelenoj Molbice dolini, dražesna pjesmica koja započinje stihovima (imajte na umu kako izgledaju i u kakvom su stanju duha slušatelji):


O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna
tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna;
ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila:
ti si dobrim vinom i sadom rodna.

U tebi je baščica, grančica, kitna, zelena,
a po sridi travica, ljubica šumskog plemena;
oko tebe loza vita i gorica kano kita
(tu razred umre od smijeha!)
po tebi se diva šetka ljubljena... Itd.

U sebi si mislim kako ipak imam sreće jer je u ranijoj čitanci „reprezentativni“ Katančićev uradak bila pjesma pod naslovom Ševa. A propos, svojedobno mi se jedna mlađa kolegica, koja je radila u strukovnoj školi (ugostitelji, kuhari…), povjerila kako tu pjesmu ne „obrađuje“ jer da „ne može smiriti učenike“… No dobro, gdje sam ono stao...? Noć vještica, da.

Dakle, malo pomalo, pod utjecajem globalizacije/mondijalizacije, uz svesrdnu podršku Teen magazina, 24 sata i ostalih sličnih izvora „informacija“ za mlade ljude danas (u stilu, Zar još niste napravili ludi kostim za Noć vještica?!?), drevni keltski pretkršćanski feast Samhain uspio je nekako, preko američke pop kulture, doći i u moju školu.

I sad, što? Polovici njih roditelji su razvedeni, ludi su od hormona, odgojno su i intelektualno zapušteni, do prije nekoliko minuta su slušali Dead metal (ili Black metal - Classic metal - Death metal - Doom metal - Folk metal - Glam metal - Gothic metal - Groove metal - Power metal - Progressive metal - Speed metal - Thrash metal...), stihove poput: Imam krila na leđima, imam rogove na glavi/Moji očnjaci su oštri, moje oči su krvave/Nisam anđeo, a ni onaj koji je pao/Pridruži nam se ili idi ravno u pakao... potpuno su opčinjeni vlastitim „kreacijama“, i sad bih ja kao trebao motivirati ih da „obradimo“ Vinoberu u zelenoj Molbice dolini? Pa, kako? KAKO? Ma to ne bi uspio ni sam Otac hrvatske metodike dr. Dragutin Rosandić, čak ni da mu u pomoć dođe kolega sustručnjak dr. Vlado Pandžić!

Image and video hosting by TinyPic

30.10.2009. u 14:05 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 27.10.2009.

Enketa

"Sutrašnjica će nam biti onakva kakve su nam škole danas", rekao je nobelovac A. Szent-Gyorgyi.

A kakve su nam škole bile jučer možemo naslutiti iz članka objavljenog 15. listopada 1909. u Školi br. 10:

Ovog će mjeseca naša tri zemaljska školska nadzornika krenuti širom domovine, da pregledaju stanje škola i rezomiraju tegobe i potrebe učiteljstva, koje će onda iznijeti u enketi za uredjenje naših beriva.

Vrli će se nadzornici na rodjene oči osvjedočiti, da je skrajnja potreba pomoći bijednome učiteljstvu, koje uz svoje mizerne materijalne prilike ipak požrtvovno upravo radi za narodnu prosvjetu. Ima puno nade, da će ovaj pohod škola donijeti koristi i školstvu i učiteljstvu. Treba samo da se iznesu sve tegobe, koje nas tište, neka znadu za nje i naši poglavari.


Image and video hosting by TinyPic

I tako, ako je citat s početka točan, čemu se onda danas čudimo?

27.10.2009. u 20:41 • 12 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.10.2009.

Manipuliraj globalno, obezvrjeđuj lokalno

During times of universal deceit, telling the truth becomes a revolutionary act. George Orwell

Na moj tekst Bi li vas se ticalo? o slučaju „gruzijskog“ gradonačelnika koji je obznanio da ostavlja suprugu zarad trudne ljubavnice, a koji sam završio riječima: „Dakle, bi li vas se ticalo? A u čemu je razlika?“, htijući reći kako se ne bismo obazirali na takvo što da je riječ o Gruziji, i retorički se pitajući u čemu je razlika u odnosu na slučaj Ž.K-a, dobio sam i komentar od kolege cvitamina, evo ga ovdje:

„A što se tiče prosvjetnih djelatnika Laosa, da, ja i dalje mislim da bi ih učenici, roditelji i šira javnost utoliko više respektirali ukoliko bi imali veću plaću. A siguran sam da bi se to pozitivno odrazilo i na kvalitetu njihovog rada. Ali koga to briga“.

Ne znam za vas, ali ja sam taj komentar – koji inače smatram duhovito sročenim – doživio kao bockanje na račun mojih nedavnih apela za podizanjem ugleda (i putem plaća) prosvjetnih radnika u Hrvatskoj. Možda sam s tim u vezi u krivu, ali ono što zapravo želim reći jest da se ne bih složio da me za plaće „prosvjetnih djelatnika u Laosu“ ne bi trebalo biti briga, pogotovo ne na isti način na koji mislim da nas ne bi trebalo biti briga za spolni život političara – sredovječnih muškaraca (osim što se možemo pitati zašto su ih birači birali). Naime, izgleda da se globalno formiraju dvije struje: s jedne strane berluskonizacija ili kerumizacija svjetske politike, tj. estradizacija i vulgarizacija političkog života koji se pretvara u spektakl gdje razlika između estradnih zvijezda i političara sve više nestaje; a s druge strane globalno manje ili više otvoreno obezvređivanje važnosti obrazovanja i krucijalne uloge koju u njemu igraju nastavnici i profesori diljem svijeta. Proteklih tjedana imali smo prilike vidjeti žestoku medijsku harangu na hrvatske prosvjetare: nekome je u interesu da ih se u očima javnosti do kraja omalovaži, prikaže kao ljude koji godišnje okrenu stotine milijuna kuna na instrukcijama, koji beskrajno malo rade i koji su općenito problematični jer maltretiraju djecu itd. Više puta sam i sâm pisao o problematičnim ljudima koji ne bi smjeli raditi u školi (naročito kao ravnatelji), ali ovdje je riječ o nečem puno gorem: nastoji se u (pod)svijest ljudi (i) u ovoj zemlji usaditi ideja da se ljude koji rade na formiranju i poučavanju njihove djece može – pljunuti. A sve pod krinkom navodne velike brige za promicanje važnosti obrazovanja. Kao da obrazovani ljudi čitaju žutu štampu.

Da stvar nikako nije lokalnog karatera, nego da je udar na obrazovanje i učitelje upravo globalni, svjedoči i članak Angele Attard objavljen u Worlds od Education, a u kojem između ostalog piše i ovo: „Radni uvjeti učitelja širom svijeta u posljednjih su se nekoliko godina značajno pogoršali, uglavnom zbog smanjenog financiranja obrazovanja i povećanja opterećenja učitelja. Zbog ekonomske krize radni će se uvjeti vjerojatno pogoršavati i dalje. To je nesretni zaključak Education Internationala donesen nakon opsežnog procesa prikupljanja informacija… Često na tim poslovima rade nekvalificirani nastavnici koji imaju i nižu plaću i lošije uvjete rada, a zapošljava ih se ne samo zbog manjka učitelja, već i kako bi se snizili troškovi obrazovanja… Plaće učitelja često su nedovoljne za pristojan životni standard. U nekim zemljama u razvoju plaće učitelja su blizu ili čak ispod linije siromaštva, dok su učitelji u razvijenim zemljama plaćeni manje od zaposlenih u sličnim strukama… U nekim dijelovima Europe i u Latinskoj Americi do ograničenja akademskih sloboda dovodi povećanje neoliberalnih trendova i uvođenje poduzetničkog stila upravljanja u visokom obrazovanju… Osim toga, nastavnici su više podložni pojavama nasilja i radu u nesigurnom školskom okruženju…. Nasilje nad nastavnicima prijavljeno je i u nekim dijelovima Europe i Azije…“

Dakle, gmazovima u svjetskim centrima moći nije u interesu da se u obrazovanje sve veće mase Orwellovih prola (u što žele – nemojte se zavaravati – pretvoriti i stanovništvo ove zemlje) ulažu sredstva, jer, tko će njima onda moći uspješno manipulirati i prodavati im bozu i muda pod bubrege? Tko će ih – ako budu znali razmišljati svojom glavom – moći uvjeriti da je, recimo, jučer ptičja, danas svinjska, (a sutra ovčja?) gripa od koje je umrla koja tisuća ljudi opasnija od sezonske od koje umre nekoliko stotina tisuća svake godine? Ne, učitelje treba marginalizirati i razvlastiti, obrazovni sustav potkopati, djeci dati „prava“ koja će ih zapravo poticati da ne uče… i dobit ćemo novog čovjeka, koji će pred kamerama pričati o svojim iskustvima u sado-mazo odnosima i još se pritom smijati nadajući se da će zaraditi. Dobit ćemo potrošačkog trola, Orwellovog prola lišenog dostojanstva. Bez dobrog obrazovanja, oko nas će biti sve sve više takvih.

U mjesečniku LeMonde diplomatique (koji izlazi i na hrvatskom) od rujna ove godine, čitam pak zastrašujuće izvješće o stanju u Latviji, zemlji koja je nota bene članica EU, a u kojoj je, nakon što su zatražili zajam od MMF-a, zatvoreno deset posto škola. Autori članka pišu o tome: „Drugi izvor zabrinutosti su proračunski udari na školski sustav. Lilija Zukovska… provodi novi program… namijenjen borbi protiv korupcije i pljačkanja novca namijenjenog javnom obrazovanju. Program sadrži i stavku ’optimalizacija’ (stari Orwell nazvao bi to novogovorom, gp.): ukratko, riječ je o zatvaranju određenog broja škola… Stotinjak od ukupno tisuću školskih ustanova koliko ih ima na tom području. ’To je jako bolno’, žali se gospođa Zukovska. ’Lokalne vlasti suprotstavile su se ministarstvu u Rigi, želeći zaštititi svoje škole, ali bez većeg uspjeha. Za sela koja su zahvaćena tim mjerama to je početak kraja, jer kad dođe do zatvaranja škola, to znači odlazak obitelji, zatvaranje dućana i nadasve, prestanak školovanja najsiromašnije djece koja neće moći plaćati autobus da stignu do najbliže škole (zvuči poznato? gp), a još manje plaćati smještaj ako su primorani ostati u mjestu školovanja.’ Proračun je ranije dopuštao da škole imaju psihologe, liječnike, fizioterapeute, bolničarke i asistente. ’Ove godine sve ćemo to spremiti u spomenar’, žali se Lilija. ’Možemo zadržati samo neophodno nastavničko osoblje… Ovakvo urušavanje javnih službi moglo bi na dulji rok sniziti kvalitetu obrazovanja djece (sic! gp)...

Liga Kalnina je nastavnica u maloj školi u Rikavi… Jedna od njezinih kćeri pohađa školu u susjednom selu Viliani… školi nedostaju sredstva: školska godina 2009. započet će sa samo šest profesora od ukupno devetnaest koliko ih ima, a primit će samo trećinu redovito upisanih učenika. ’U osamnaest godina neovisnosti’, kaže gospođa Kalinina, ’ovo je prvi put da se nad nama nadvila takva prijetnja i ne znamo kako da to riješimo.’

U Rikavi je škola ostala bez ravnatelja – to je mjesto ukinuto. Školom će ubuduće upravljati susjedno mjesto Gaigalava. Bit će primljeni svi učenici, ali samo će polovica nastavnika raditi – u razredima s dvostrukim brojem učenika.

Siromaštvo, obitelji razorene emigracijom, alkoholizam, nedostatak perspektive – sve su to problemi s kojima se djeca u selu moraju suočavati. Ako učenici na kraju osnovnog obrazovanja žele nastaviti s općim obrazovanjem ili s nekom stručnom školom, njihovi roditelji ne mogu im plaćati ni troškove školarine, ni smještaj, ni autobus… Dakle, sa 16 godina većina mladih napušta školski sustav. Kriza ih gura u još veću nesigurnost. ’Dakle, ako se ne zatvaraju škole, onda mladi više nemaju sredstva za školovanje’, objašnjava gospođa Kalnina“.

Želimo li to u Hrvatskoj? I što ćemo učiniti da do toga ne dođe?

25.10.2009. u 19:38 • 14 KomentaraPrint#

petak, 23.10.2009.

Kakav otac...

...takvi sinovi.

Image and video hosting by TinyPic

23.10.2009. u 21:28 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.10.2009.

Bi li vas se ticalo?

Gradonačelnik Batumija na Crnom moru šokirao gruzijsku javnost:

KVARKVARE GIORGADZE: NAPUŠTAM SUPRUGU I ODLAZIM TRUDNOJ LJUBAVNICI!

»Nekoliko godina sam u intimnoj vezi s mladom Gulsyndom Kvaratskhelia s kojom očekujem i prinovu. O ovoj temi više neću javno govoriti«, otvoreno je priznao Giorgadze.

Giorgadze je braku preko dvadeset godina. S Gulsyndom Kvaratskhelia Giorgadze je u vezi već šest godina, prenosi subotnja Obshekavkazskaia Gazeta.

Gostujući u emisiji TV-a Batumi, čiji je i vlasnik, batumijski gradonačelnik Kvarkvare Giorgadze tijekom emisije progovorio je o intimnim stvarima.

Rekao je da je iskoristio TV za privatnu stvar, ali da ne može drukčije kad mu drugi gruzijski mediji nisu naklonjeni.

Gulsynda ima 25 godina i studentica je iz Tbilisija, kolegica Giorgadzeove kćeri.

Obshekavkazskaia Gazeta obećava da će dalje pratiti razvoj situacije

Premda Gruzija inače grca u ozbiljnim problemima, cijela nacija usredotočila se na slučaj preljuba gradonačelnika primorskog grada Batumija, koji je inače predani pripadnik gruzijske pravoslavne crkve i jedan od najvećih izvoznika poznatog gruzijskog zelenog čaja.

Kvarkvare Giorgadze, gradonačelnik Batumija

Image and video hosting by TinyPic

Gulsynda Kvaratskhelia, na obali Crnog mora

Image and video hosting by TinyPic

Dakle, bi li vas se ticalo? A u čemu je razlika?

22.10.2009. u 22:02 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 21.10.2009.

Mislilac

Image and video hosting by TinyPic

21.10.2009. u 08:52 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 20.10.2009.

Intervju – neobjavljeni dio

Kako to kod nas već biva, jedno se obeća, drugo se napravi. Naime, dogovorene su, kako čujem, bile dvije stranice, na kraju je odobrena jedna pa drugi dio intervjua s Pavom Pušićem možete pročitati isključivo ovdje.

Glede polemike koja se jučer razvila na blogu, s ovom ili onom izjavom predsjedničkog kandidata ne moram se složiti, ne mora mi se sviđati ovakav ili onakav smisao za humor, ali ne dopuštam da mi zbog toga promakne bit. A bit je (i) u tome da netko može biti savršeno politički korektan, savršeno uljuđen i kultiviran, i pritom posve nemoralno uzimati plaću na dva mjesta, recimo. Ili, primjerice, biti šarmantan k'o sam vrag, a u dvadesetak godina enterostruko se – kako? – obogatiti. Ili, iz nekog razloga, do te mjere polarizirati narod da se čovjek mora zapitati: zašto? I tako dalje. Mislim, kao da vrline nisu javne, a poroci tajni. S druge strane, pojavio se kandidat uvelike nepoželjan (nije ničiji igrač, mrsi planove, a ne može ga se smatrati baš potpunim bezveznjakom...), koji zapravo i nije dobio pravu priliku predstaviti se: odakle mu novac, kakav je kao obiteljski čovjek, koje su mu reference, zna li strane jezike i je li već bio, primjerice, u Bijeloj kući, da spomenem tek ponešto. Mislim, je li Berlusconi politički korektan? Bush? Je li Clinton bio politički korektan u Oralnom uredu? Ovaj posljednji je unatoč svemu bio i uspješan političar. To sve ne znači da zagovaram neprimjerene izjave, ali kad uzmem u obzir kontekst, kad uzmem u obzir da nitko nije savršen, onda ću radije podržati nekoga za koga mislim da "zna znanje" i da se kandidira, njegovim riječima: "Zato što vjerujem da znam što bi trebalo napraviti i znam da želim učiniti ono što bi konačno zaustavilo propadanje zemlje koju smatram domovinom i kojoj se osjećam dužan ponuditi ono što mogu".

Evo i ostatka intervjua:

Kakvo je vaše poimanje demokracije?

Istovjetno onom W. Churchilla, sustav krcat problemima, ali daleko najbolji i najkorisniji u usporedbi sa svim drugima koje je čovjek dosad uspio zamisliti. Gdje, naravno, bolje razumijevanje sustava dovodi do boljih rezultata gdje je uloga medija od veoma, veoma kritične važnosti jer je kvaliteta demokracije razmjerna količini i kvaliteti znanja.

Što biste rekli o razumjevanju sustava?

U jednom primjeru, ovaj sustav se razvija neka tri tisućljeća i u njemu je uvijek postojala jedna konstanta koja se definira onim da je najvažniji posao državnika ono: "ujedinitelj, ne razjedinitelj". Taj princip je veoma davno uspostavljen iz vrlo očiglednog praktičnog razloga temeljenog na činjenici da su svi članovi društva potencijalno korisni pa je najveći mogući stupanj ujedinjenja ujedno i najveći mogući stupanj efikasnosti. Nažalost, naša politička oligarhija smatra vrlo poželjnim pitijski pomaknuti zarez pa od "ujedinitelj, ne razjedinitelj" napraviti "ujedinitelj ne, razjedinitelj".

Imate li i tu neki konkretni primjer?

Iz hrpe onih "k'o u priči" izdvojio bih jedan poprilično aktualni koji se odnosi na ime zagrebačkog trga koji se zove Trg Maršala Tita. Na jednoj strani, oni koji sebe često samozaljubljeno krste nazivima "napredni" ili "humanisti" uporno se bore da taj trg nosi ime u kojem je naglašeno ono "maršal" bez obzira na činjenicu da se to "maršal" odnosi na JNA koja je na najbrutalniji i najnehumaniji način napala postojeću državu i pokušala spriječiti njezino stvaranje. Te "napredne humaniste", koje, usput rečeno, plaća narod kojeg je JNA masakrirala, apsolutno ne zanima kako se može osjećati onaj kome je JNA ubila dijete, onaj tko po tom trgu hoda u štakama jer mu je noga ostala negdje na bojišnici ili onaj koga vlastita djeca sa strahom gledaju kako dnevno guta šake tableta zbog PTSP-a. Ne, oni se drže svog "humanističkog principa" čak zanemarujući činjenicu da je i taj maršal imao dodovoljno digniteta da na svom grobu upiše samo svoje ime. Ja bih rekao da je princip: zar je išta važnije od moje primitivne strasti na koju imam bogomdano pravo jer sam na vlasti. Potrebno je napomenuti da se ni druga strana nikad nije potrudila pronaći neko "ujedinjavajuće" rješenje jer se i ona hrani na primitivnoj strasti, a državu smatra nakom vrstom korita koje služi samo za osobno prežderavanje.

Što bi ste vi u ovom slučaju smatrali "ujediniteljskim"?

Ono što se u Splitu odigralo u slučaju maršala Marmonta. Kada za Marmonta čujete u Francuskoj, onda je to uvijek maršal Marmont jer je on bio francuski maršal, ali se njegova ulica u Splitu ne zove Ulica maršala Marmonta nego jednostavno Marmontova. Zašto je to tako? Jednostavno zato što ga Splićani nisu nagradili imenovanjem ulice za ono što je napravio kao francuski maršal nego za ono što je napravio kao generalni guverner Ilirskih pokrajina. Oni koji su tada odlučivali očigledno su znali da se ujedinjenje ne postiže time što se nekoga podsjeća na nesreću koju je preživio iz nekakvog primitivnog kaprica pa su vodili računa ne vrijeđati one koji su pretrpjeli nesreće sukobljavajući se vojsci maršala Marmonta, nego našli rješenje kako se zahvaliti Marmontu za ono dobro, a izbjeći ono provokativno. I razjedinjujuće.

Zbog čega ste se vi odlučili kandidirati?

Zato što vjerujem da znam što bi trebalo napraviti i znam da želim učiniti ono što bi konačno zaustavilo propadanje zemlje koju smatram domovinom i kojoj se osjećam dužan ponuditi ono što mogu. Veoma je tužno shvatiti da vlastiti narod živi na način da više ne može mirno otići ni na nogometnu utakmicu, ili gledati kako ti domovini "ime briše, žbir u uzama". Poput, recimo, onog koji je to već jednom pokušao glasajući za međunarodni embargo kojim je trebala biti dotučena e da bi danas bio nagrađen radnim mjestom u uredu presjednika Republike. Napomenuo bih da ja iskreno vjerujem u ono što se naziva "Božja providnost" i smatram da je ljudski zadatak pokušati dati najbolje što je moguće, a ostatak prepustiti onome tko je "svemoćan". Ma tko on bio i ma kakve njegove namjere bile. Usput, onima koje zanima moja analiza situacije i moguća rješenja predlažem da na YouTube-u potraže i pogledaju moj video.

Što ćete napraviti ako izgubite?


Ništa posebno. Nastaviti živjeti kao i dosad, ali sa raščišćenom dilemom koliko uistinu vrijedi narod kojem po rođenju pripadam. U konačnici, svaki narod dobije vlast kakvu zaslužuje, a i svaki čovjek na vlasti dobije narod kakav zaslužuje, dok nikome sa malo pameti, samopoštovanja i materijalne osiguranosti ne može biti do predsjedanja nečim čemu nedostaje i duhovno, i materijalno. Ako je današnje stanje posljedica onog u što ja vjerujem, tj. nekih nesretnih okolnosti koje znaju ponekad zadesiti svaki narod, onda je napredak realna mogućnost, ali ako je ono razina "kronične zarazne bolesti", tada bi samo luđak ili istinski svetac želio ući u takvu karantenu. Sebe ne smatram ni luđakom, ni svecem.

20.10.2009. u 09:12 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.10.2009.

Intervju s predsjedničkim kandidatom

Kao što sam i najavio, i dalje pratim istupe predsjedničkog kandidata P. Pušića. U Dubrovačkom vjesniku od 18. listopada, pod naslovom Izlaz iz ’močvare’, objavljen je intervju s čovjekom kojega bih volio vidjeti na mjestu predsjednika Republike (o razlozima sam pisao ranije).

Evo, dakle, tog intervjua:

S obzirom da ste potpuno novi na hrvatskoj političkoj sceni, recite nam nešto o sebi?

Ja sam vam klasična priča iz doba industrijalizacije i elektrifikacije kad su ljudi vjerovali da su plastika i željezo važniji od hrane te se odricali poljoprivrednog zemljišta zbog dječjeg doplatka, kad su seoska djeca bila predodređena da "uzmu zavežljaj" i otisnu se u "bijeli svijet". Po onoj "kud svi Turci, tu i mali Mujo", otisnuo sam se i ja, a vjerujući u važnost obrazovanja, završio fakultet i onda otišao i do inozemstva gdje sam 1987. na švicarskom ULI-ju završio MBA studij smjera International Management.

A potom ste se otisnuli u SAD?

Stara poslovica kaže "da je nepozvanom mjesto pred vratima", a ja se ovdje nisam osjećao naročito pozvanim što se neizbježno završilo u stilu "Nikola Tesla, sjeo za vesla".

Znači, u SAD-u ste više od dva desetljeća?

Manje-više da, s time da sam povremeno živio u Parizu, a podosta vremena provodio i u Hrvatskoj.

Što ste radili kroz to vrijeme?

Manje-više lupkao po raznoraznim tipkovnicama. Radio sam konzalting poslove u sektoru međunarodnog financiranja i u izbornim kampanjama, a patentirao sam i nekolicinu izuma od kojih su dva postala industrijskim proizvodima, a neki dijelovi mojih patenata nalaze se u nekim drugim primjenama. Može se vidjeti i kod prodaje voća i povrća u većini butiga gdje se na licu mjesta cijena ispisuje u formi laserski čitanog bar koda kako je to patentirano u jednom od mojih izuma.

Što nam možete reći o iskustvima iz izbornih kampanja?

Radio sam i u "krunskom dragulju" izbornih kampanja, tj. američkim predsjedničkim kampanjama gdje sam učio o tom poslu, i dvije "krunske strategije" gdje se jedna naziva "neizbježnost", a druga "iskra".

Možete li pojasniti razliku?

Strategiju "neizbježnosti" primjenjuju kandidati koji iza sebe imaju značajnu stranačku podršku i ono što se naziva "veliki rolodex", a označava bliska poznanstva s utjecajnim osobama. Strategiju "iskre" primjenjuju kandidati koji glasačima nude promjenu postojećeg smjera nadajući se da će svojim nastupom biti "iskra" koja će zapaliti neki "novi plamen". Naravno, ukoliko glasači mogu trezveno procijeniti. Školski primjeri bile su kampanje H. Clinton i Obame gdje se je još jednom potvrdilo da u teškim vremenima postoji velika mogućnost za neki "novi plamen". U mom slučaju postoji samo mogućnost "iskre", a žurna potreba za promjenom jasna je i nepismenima. Mora se računati i s neizbježnom činjenicom da se u močvari ne može zapaliti nikakav plamen.

Image and video hosting by TinyPic

Na što ciljate?

Ako je neko društvo po svojim po svojim socijalnim, obrazovnim, pravnim i gospodarskim obilježjima spalo na toliko nisku razinu da se pretvorilo u močvaru, onda tu ni istinski prorok ne može zapaliti neki "novi plamen". Jedan od intimnih razloga prilikom moje odluke da se kandidiram je bilo moje, još uvijek postojeće, uvjerenje da prostor ove države još nije postao "ustajalom močvarom". I kako joj je ovo posljednja prilika da to ne postane.

Recite nam neki konkretan primjer?

Pa mogu. I to na vašem polju, u medijima. U ovoj kampanji ja sam potpuno nezavisno napravio DVD- snimku u kojoj sam iznio svoje osnovne stavove, definicije i rješenja kritičnih problema. Neosporno je da taj uradak djeluje dosadno jer je pravljen u uvjetima gdje ne može biti puno bolji, ali je isto tako neosporno da se na veoma kvalitetan način bavi kritično važnim problemima ovog društva. Ono što u imalo pametnim sredinama dijeli intelektualno od glupog je neprihvaćanje pristupa "apperance before substance" (u prijevodu, izgled je važniji od pameti) i za očekivati je da bi svaki osrednji intelektualac i u ovom slučaju morao imati taj pristup i bar se malo žrtvovati i obratiti pozornost na smisao poruke. YouTube poveznice poslao sam četvorici hrvatskih komentatora čije članke čitam već godinama i čije tekstove sam smatrao nečim vrijedim. Radi se o gosp. Jajčinoviću, gospođi Popović i gosp. Ivkošiću iz Večernjaka te gosp. Klauškom s Indexa od kojih se ni jedan nije potrudio ni kurtoazno odgovoriti na moj e-mail jer, očigledno, gospoda "opinion makeri" sebi umišljaju društvenu poziciju koja ne dopušta traćenje vremena na pogled u nešto od nekog "novog ridikula".

I kako se to uklapa u temu o "močvari"?

Ako na samom vrhu medija imate ljude koji su po svojim osnovnim karakteristikama nešto s prefiksom "lumpen", koliko je realno očekivati da se močvara može smanjiti ili isušiti? Kako od nekog tko godinama vrlo širokom krugu ljudi nešto blebeće pretvarajući se da mu je stalo do općeg dobra, a u trenucima pravog testa ne smatra shodnim potruditi se u ni najmanjem opsegu, očekivati da pridonese napretku? Važi i za političare.

Na čemu temeljite svoju tvrdnju za ono "lumpen"?

Na temelju definicije onog "lumpen" i ravnajući se po osnovnom principu intelektualizma da se širina znanja stječe otvorenošću prema nepoznatom.

Kad smo kod nepoznatog, što za vas sada spada u tu kategoriju?

Ono što će ostati nepoznato do trenutka kad se vidi tko otpada, a tko pobjeđuje, to je jesmo li močvara u kojoj moje želje/ciljevi da se zemlji povrati dignitet, upristoji pravni sustav i značajno promjeni smjer kretanja gospodarstva mogu potaknuti dovoljno glasača da pomognu "zapaliti novi plamen".

Image and video hosting by TinyPic

Kako gledate na ostale kandidate i njihove kandidature?

Josipović – kandidatura čiji bi pravi naziv bio "osveta štrebera". Zanimljivo da obećava "novu pravednost" time potvrđujući kako vjeruje u različite pravednosti koje se vjerojatno razlikuju prema stupnju doprinosa njegovom karijerizmu i oportunizmu. Koliko je meni poznato, do sada je pravednost bila jedinstvena i sveopća, a nikada u imalo pristojnom obliku nije uključivala mogućnost da netko koga narod plaća kao zastupnika u Saboru usput bude zaposlen i na drugim radnim mjestima. Time neizbježno varajući bar jednog od poslodavaca. Pokušajte naći nekog zastupnika u američkom, njemačkom, francuskom ili bilo kojem parlamentu u bilo kojoj pristojnoj državi koji ima dodatni posao. Nema teorije, ili kako moja supruga reče: "To je nemoguće, nešto si krivo čuo". Hebrang – kandidatura koja neodoljivo podsjeća na audiciju za ulogu "brata Đura" u filmu Balkanski špijun. Vidošević – Lep ko greh (što bi rekla Ceca) i bogat ko krez. Mržnju prema vlastitom glasu nadoknađivao je ljubavlju prema novcu. Ma gdje bio i ma odakle dolazio. „Šuškav novac volem uz rebarca suva“, rekli bi Rokeri s Moravu, a njegovo moguće presjedanje državom bi za građane moglo biti poput onoga kad su Rokeri održavali zabavu „Ulaz besplatan, izlaz deset iljadarki“. Preporuka "ljepšem spolu", pogledati u rječnik engleskog što znači izraz "male bimbo". Naravno, isključivo u cilju obrazovanja. Za "nouveau riche" ne treba gledati u rječnik jer nam dekadencija vulgarnog potrošačkog materijalizma dnevno servira dovoljno primjera na ulici. I u Gloriji. Vesna Pusić – definitivni ulazak u povijest kao jedina osoba koja je ikada željela predsjedati državom koju mrzi i zapovijedati vojskom koju ne može ni smisliti. Upozorenje hrčcima diljem države, čuvajte se jer vam ime vrste počinje na "hr", a nemate iskustva s frustriranim ženkama. Primorac – kod nekih vjera u izreku "što je laž veća, to će više ljudi povjerovati" nikada ne umire. Mjesto testiranja, laboratorij koji se proteže od Prevlake do Kopačkog rita. Bandić – maratonac trči posljednji krug. Gledajući ga kako trči Ilicom, posumnjao sam u Božju milost, jer da je Bog istinski milostiv, valjda bi ga konačno razriješio muka. Mikšić – zašto mene pitate, nisam ja psihijatar.

Razgovarala: Anđelka Kelava

Ovdje je link na Dubrovački vjesnik, a pored intervjua su i linkovi na razgovor objavljen na YouTubeu.

19.10.2009. u 12:18 • 21 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.10.2009.

Barbari dolaze

Navod iz subotnjeg Večernjeg lista (17. listopada 2009.):

»Mučenja osumnjičenih za terorizam spriječila su mnoge nove terorističke napade nakon 11. rujna 2001.«

Jonathan Evans, šef tajne službe MI5

Image and video hosting by TinyPic

Navod iz knjige Tzvetana Todorova Strah od barbara (TIM press, Zagreb, 2009.), str. 123.

"U europskim je zemljama mučenje zabranjeno u XVIII. stoljeću, a u svijetu 1948., Deklaracijom o pravima čovjeka. Ta je zabrana točnije određena i ozakonjena Ženevskom konvencijom iz 1949. godine te svečano potvrđena jednom drugom Konvencijom Ujedinjenih naroda iz 1984., a koja se odnosi na ’mučenja i druge okrutne, neljudske ili ponižavajuće postupke’. (...) Potpis na kraju konvencije nije spriječio vlade pojedinih zemalja da se posluže mučenjem kada procijene da je potrebno. Ipak, dale su sve od sebe da prikriju takve postupke i javno zaniječu njihovo postojanje. Zabrana se dakle ne poštuje i barbarski postupci nisu čudom nestali. Ali je postavljen civilizacijski ideal..."

Barbari dolaze...

18.10.2009. u 10:45 • 14 KomentaraPrint#

petak, 16.10.2009.

Visina plaće UTJEČE na percepciju okoline

Na ovom blogu više puta vodila se rasprava oko toga bi li povišica plaće prosvjetnim djelatnicima utjecala na njihovu samopercepciju i na to kako ih doživljava okolina. Neki smatraju da to nije bitno, neki smatraju da bi profesore više respektirali da imaju veće plaće.

Nije izravno povezano, ali ima veze s ovim što slijedi.

Naišao sam na vrlo zanimljivo istraživanje (nažalost, ne znam detaljnije podatke, ali navodno je objavljeno na nekom međunarodnom simpoziju u Dubrovniku) prema kojem će reakcija vaših nadređenih na neku vašu krupnu pogrešku u radu ovisiti o visini vaše plaće.

Evo tablice koja prikazuje kako, prema relevantnim istraživanjima, visina plaće utječe na sankcioniranje vaših pogrešaka:

1. 2000 kn: glupi nesposobnjaković dobiva trenutni otkaz
2. 3000 kn: dobit ćete strogu opomenu, slučaj ulazi u osobni dosje
3. 4000 kn: dobit ćete strogu opomenu
4. 5000 kn: dobit ćete opomenu
5. 7500 kn: zatražit će od vas da to drugi put obavite bolje
6. 10000 kn: zamolit će vas da predstavite nove načine rada
7. 15000 kn: bez reakcije. Za vašu pogrešku odgovarat će suradnici navedeni pod točkama 1-4
8. 20 000 kn: dobit ćete priznanje za nekonvencionalne metode rada i otkrivanje novih perspektiva
9. 35000 kn: vaš će način rada proglasiti novom smjernicom za obavljanje poslova u poduzeću. Pozvat će vas u upravni odbor i povećati plaću za najmanje 30%.
10. više od 35 000 kn: vašu će pogrešku proglasiti strateškom odlukom

Ne znam, dakle, na koji način se došlo do ovih podataka, ali nekako mi se čini da ovo nije daleko od (naše) stvarnosti. A što se tiče prosvjetnih djelatnika, da, ja i dalje mislim da bi ih učenici, roditelji i šira javnost utoliko više respektirali ukoliko bi imali veću plaću. A siguran sam da bi se to pozitivno odrazilo i na kvalitetu njihovog rada. O tome sam već pisao pa da se ne ponavljam.

16.10.2009. u 13:33 • 34 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.10.2009.

Triptih o smrti

Prizor prvi: pjesma Ivana Slamniga

Kakav je to jesenti miris
koji me stalno prati?
da mi se mačak Đuro
nije popišo po kravati?

ili opet po majici
ili je zapišo džemper?
kakav me to uporni miris
prati ubique, semper?

Neki dan baš kad sam gledao
crkvu u Granešini
osjetih da nosim u nosu
blagi miris po lešini.


Prizor drugi: performans Marine Abramović



Prizor treći: Hans Baldung Grien, Mlada žena i smrt

Image and video hosting by TinyPic

A sad brzo u šoping!

15.10.2009. u 09:41 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 13.10.2009.

Dva Indijca

Katolički svećenik James Manjackal nekoliko puta je boravio u Hrvatskoj, dok mu navodno domaći biskupi nisu otkazali gostoprimstvo, ako smijem tako reći.

Image and video hosting by TinyPic

Pretpostavljam da bi rado zapriječili dolazak još jednom Indijcu, Mahamandalešvaru Paramhansu Svamiju Mahešvaranandi, ali za to nemaju mandat.

Image and video hosting by TinyPic

S čim to ima veze? Pa, ni s čim... Dva Indijca vole doći u Hrvatsku, obojica je spominju kao "vrlo važnu" u stanovitim duhovnim kombinacijama, a što vi mislite o njima, i općenito o seminarima tog tipa?

13.10.2009. u 21:09 • 20 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.10.2009.

Uvod u analizu stanja u hrvatskom školstvu

Tekst što ga nisu željeli objaviti u Jutarnjem, Večernjem, Novom i Vjesniku, a oglušio se i urednik Školskih novina.

Da sa školstvom u Hrvata nešto nije kako treba već je odavno postalo općim mjestom.

Svatko tko se čak i površno zainteresira za tu problematiku, uočiti će kontinuirano nezadovoljstvo prosvjetnih djelatnika takoreći od početka stvaranja neovisne hrvatske države. Štrajkovi u prosvjeti endemijskog su karaktera i izraz su trajne frustracije hrvatskih učitelja i profesora. Praktički nijedan štrajk nije polučio uspjeh: svaki je bio prije ili kasnije slomljen, ili zbog loše organizacije, ili – ako je i bio dobro organiziran – zbog naivnosti i kompromiserstva sindikalnih pregovarača. Tražilo se malo, dobivalo se nije ništa, a ne jednom se i gubilo. Neuralgična točka su ponajprije plaće koje godinama zaostaju za onima u privredi, i desetljećima su ispod razine državnog prosjeka.

Evo nekih konkretnijih podataka: proljetos je indikator o cijeni rada u javnim službama u odnosu na privredu iznosio je 92 (privreda je 100). Prije osam godina iznosio je 109, a u većini zapadnih zemalja iznosi od 110 do 120. Zbog smanjenja plaća u javnim službama u svibnju je iznosio nikada nižih 87, a zbog rasta plaća u cijeloj zemlji (kao što je ovaj u siječnju) do kraja godine bi mogao iznositi katastrofalnih 80. U odnosu na stanje prije osam godina to je pogoršanje relativnog položaja za 30%. Dakle, zbog krize plaće su se smanjivale samo javnim i državnim službenicima, svima drugima su rasle. Sindikati su tražili, u vremenu kada izađemo iz krize, vraćanje barem sadašnjih pariteta između javnih službi i privrede. Ministar financija na to nije pristajao s obrazloženjem da će plaće u privredi padati pa da onda i ovako neće imati što podešavati. Ako je tako, zašto nije pristao na zahtjev sindikata jer ako druge plaće ne rastu, ne bi imali trošak. Znao je da će biti obrnuto, kao što statistički podaci dokazuju.

Unatoč deklarativnom zalaganju brojnih ministara prosvjete, nijedan nije uspio upravo u onome što ljude najviše može motivirati: povećanje plaće. U verbalnom egzibicionizmu i samopromociji prednjačio je napose bivši ministar Primorac koji je naposljetku – samo naizgled neočekivano – odstupio prije kraja drugog mandata. S obzirom na samouvjerene istupe u medijima, građani su mogli steći dojam krupnih pozitivnih promjena u hrvatskom obrazovnom sustavu, no iz perspektive školskih djelatnika ništa se bitno nije promijenilo. Dapače, mnogi koji na raspolaganju imaju tek kredu i ploču mogli su samo odmahnuti rukom. Premda su se izgradile nove školske zgrade, škole su donekle informatizirane i opremljene, uzaludno je očekivati entuzijazam kad je već odavno hrvatskim nastavnicima jasno da iskrene volje za podizanjem njihovog standarda nema.

Primjer manipulacije obrazovnim sustavom je i propali projekt besplatnih udžbenika koji je isprva djelovao kao dobra ideja: udžbenici su se trebali prenositi s generacije na generaciju, što bi donijelo ozbiljne uštede roditeljima i državi. No, ministar je nedugo prije povlačenja s dužnosti, nešto prije izbora, donio nevjerojatnu odluku da će se svake godine tiskati novi udžbenici, prikazujući i to kao veliki uspjeh. Prema toj ideji, svake godine bi se iz državnog proračuna izdvajalo nekoliko stotina milijuna kuna za nove školske knjige. Nemoguće je oteti se dojmu da je to bilo tjeranje vode na mlin nekolicini najvećih izdavača koji bi na taj način zarađivali goleme svote. Nakon novog rebalansa proračuna od cijelog se projekta besplatnih udžbenika odustalo: izbori su prošli, ministar je dao ostavku, roditelji su morali kupiti knjige. Jedna pak od prvih izjava novog ministra bila je – što je za rubriku Vjerovali ili ne – da đaci u školu do 1. listopada ne moraju nositi udžbenike, jer da se nastava može odvijati i bez njih. Dakako da ih dio djece još uvijek nema.

Ljudi koji rade u školama djeluju zbog takvog odnosa Vlade i Ministarstva rezignirano, pomireno sa stanjem stvari, ili su samoironični i cinični, gotovo do mazohizma. Jedan dio ljudi svoju energiju koristi da bi nešto zaradio izvan škole jer im samo tako uspijeva doseći koliko-toliko zadovoljavajući standard. Jasno je da u takvoj situaciji ne mogu kvalitetno raditi svoj primarni posao, a ceh plaćaju učenici. Nastavnicima se svako toliko (ne)izravno daje do znanja da su sami krivi za izbor profesije i da su znali da ne mogu očekivati pristojne plaće, što je vrhunski cinizam. Licemjerno se veliča vrijednost učiteljskog poziva i očekuje se da će ljudi raditi, što mnogi entuzijasti doista i čine, iz ljubavi prema mladima i poslu koji obavljaju. Vođa sindikata svojedobno je dao sljedeću izjavu: „Ja volim upotrijebiti jednu prispodobu. Roditelji u Hrvatskoj nikada ne bi posudili svoj novi automobil susjedu lošeg statusa, nepažljivom i bez iskustva. A svi ti roditelji šalju svoju djecu odgajateljima koji su počesto na rubu živaca, iskompleksirani, društveno marginalizirani i ne vide ni svoju ni perspektivu svojih najbližih. I zato svaki put, na svakom javnom skupu, mene je stid kako mi je sramno mala plaća, iako plaća nije jedini smisao našeg postojanja. Plaća je sekundarna“. Upravo ova posljednja rečenica tako je karakteristična za hrvatske posvjetne djelatnike. Premda je jasno da su, s obzirom na stručnu spremu i društveno prevažnu ulogu, potplaćeni i da rade u sve težim uvjetima, oni će se uvijek, nakon što se izjadaju, posuti pepelom ne bi li izbjegli osudu da su puki materijalisti kojima je stalo do veće plaće.

Premda se vlast deklarativno zalaže za Hrvatsku kao „zemlju znanja“, premda se uvode promjene poput Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS) i Nacionalnog obrazovnog kurikuluma (NOK), među nastavnicima na terenu snažan je dojam da se radi o manje-više kozmetičkim promjenama zbog kojih imaju daleko više birokratskih poslova i papirologije, a sve uz istu, ili realno sve nižu nadnicu. Sintagma o „zemlji znanja“ koju se bezbroj puta moglo čuti iz usta političara pokazala se naposljetku kao šuplja fraza iza koje se krije mentalni sklop koji obrazovanje smatra potrošnjom, jedva podnošljiv materijalni položaj, nepravedno zaostajanje za plaćama u drugim sektorima, osjećaj podcijenjenosti i spoznaja o nebrizi za jedan od stupova društva.

Jedna od neuralgičnih točaka obrazovnog sustava su i ravnatelji. Pretpostavka je – želim u to vjerovati – da ih većina odgovorno i kvalitetno radi svoj posao i da im je iskreno stalo do dobrobiti hrvatske mladeži i kolega profesora. Međutim, govori se da ima i onih kojima je vrhunac brige o instituciji lupanje šakom po stolu, koji su ravnatelji postali iz želje za moći i koji su u stanju gledati čovjeka u oči i bezočno mu lagati. Ima i ravnatelja koji upravljaju po načelu divide et impera i kojima bi, u nekoj zemlji u kojoj postoji kvalitetnija selekcija ili su ljudi spremniji progovoriti, bilo zabranjeno da se djeci približe na stotinu metara. Potrebno je jasnije definirati pravila po kojima netko može preuzeti dužnost ravnatelja, jer pogrešna osoba na tom mjestu može neobično negativno djelovati na ozračje u kolektivu i u cijeloj školi, nanoseći golemu štetu i pojedincima i društvu. Zbog nedovoljno sofisticiranih mehanizama selekcije pojedinci se dokopaju pozicija moći/vlasti u instituciji koja bi po definiciji trebala okupljati intelektualnu kremu društva, ljude koji uvelike utječu na mlade u formativnim godinama. Dajte takvoj osobi vlast u kolektivu i najbolji ljudi će pobjeći, labilniji će emocionalno trpjeti i psihički stradati, a neki će pak osjetiti da su dobili zeleno svjetlo za iskazivanje vlastite mračne strane. Pozicioniranja takvih ljudi na ravnateljska mjesta rađa nevjerojatno destruktivnim plodovima i o tome bi trebalo povesti više računa.

Zbog svega navedenoga, ljudski i profesionalni ugled učitelja i profesora ozbiljno je poljuljan, jer u situaciji u kojoj učenici nerijetko u školu dolaze automobilima, a nastavnici se voze javnim prijevozom, u situaciji u kojoj roditelji godinama promatraju kako učitelji njihove djece po ulicama nose transparente i moljakaju za to da im plaće dostignu barem prosjek u državi, u okolnostima u kojima se događaju i fizički nasrtaji na nastavnike i do jučer nezamislivo dobacivanje vulgarnosti na satovima, otvoreno odbijanje zadataka i tome slično, jasno je da je iluzorno očekivati od profesora da učenicima bude uzor i autoritet.

Zanima li to ikoga?

Dobri rezultati unatoč svemu navedenome predstavljaju zapravo svojevrsno čudo, no, čuda su iznimke, a ne pravilo…

12.10.2009. u 15:28 • 35 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.10.2009.

Ljepša strana zanimanja

Svojedobno sam od jednog učenika, na moje iznenađenje, dobio pjesmu. Mislim, pjesmu koju je posvetio meni. Radilo se o maturantu, simpatičnom mangupu koji nije previše mario za gradivo, ali je bio inteligentan i volio je popričati o raznim stvarima, a ponešto od toga se reflektira i u njegovim prostodušnim stihovima. Pjesma nije neki literarni podvig, ali baš me razveselila pa ću je podijeliti s vama.

Dragi profesore

NN, Vi ste profesor pravi
Vi ste kuler kad Vas i Z. gnjavi
Zlatnu kosu Vi imate
Lijepe ocjene darivate

New York za Vas zna
Nije ravnodušna ni Brena
Ni Anthony Kiedis Vam nije stran
Uz Vas je svaki dan radostan

Vaša iskrenost oduševljava
Makar pola razreda zabušava
Vi ste kul i otkačeni
I od moje strane shvaćeni

11.10.2009. u 11:59 • 9 KomentaraPrint#

petak, 09.10.2009.

Moj kandidat za predsjednika RH

Današnji tekst podijeljen je u dva dijela. U prvom ću napisati za koga (još) neću glasati.

Zašto neću dati svoj glas Nadanu Vidoševiću i Vesni Škare Ožbolt, opširno sam objasnio ranije. Što se pak tiče ostalih kandidata, stvari stoje nekako ovako.

Zašto, recimo, neću glasati za Andriju Hebranga? Možda to nije ni potrebno objašnjavati, zar ne? Ipak, u nizu hebrangizama, u sjećanju mi je ostala izjava u kojoj taj radiolog-onkolog kaže kako nikad ne laže, samo što povremeno ne govori istinu. Možda je to zenbudistički koan, a možda i simptom dubljeg nekog konflikta u duši ovog predsjedničkog kandidata.

Zašto, za Boga miloga, neću glasati za Vesnu Pusić, možda se pitaju neki od vas? Hm, premda ta šarmantna gospođa profesorica na mene ostavlja pozitivan dojam – elokventna je, opuštena i samouvjerena na jedan za ove prostore netipičan način – količina animoziteta što ga izaziva u dijelu biračkog tijela je tolika da me zaprepašćuje i poziva na oprez. (Trebalo mi je manje od jedne minute da naiđem na ovako nešto: „Vesna Pusić nije sigurna da li intimno više mrzi hrvatske branitelje ili hrvatsku državu…“.) Predsjednik ne bi trebala biti osoba koju dio naroda smatra – opravdano ili ne – gujom u njedrima.

Ne znam je li uistinu to napisao u svojim knjigama (neka me netko ispravi ako griješim), ali po internetu se mogu naći citati Josipa Jurčevića, koji također želi biti predsjednik i za kojega – pogađate – također neću glasati. Primjerice: „Potpuno je neprihvatljivo da se Ustav poziva na antifašističku borbu i ZAVNOH kao temelje hrvatske državnosti“.; „Ustaški pokret nije bio fašistički. Bio je u sukobu s fašistima.“; „Logor u Jasenovcu nije bio namijenjen sustavnom ubijanju ljudi. Jasenovac je bio vrlo produktivan radni logor. Tomu svjedoče i podaci o prodaji proizvedene robe posredstvom trgovačkih putnika diljem Njemačke.“ No comment.

O Miri Tuđmanu čujem lijepe stvari. Pristojni gospon profesor kao i ja, tako nekako. Ipak, kad netko u najčitanijim dnevnim novinama govori o sebi pod naslovom Odrastao sam u kući u kojoj se nisu pričali vicevi, onda ja to zovem upravo kolosalnim PR autogolom. Jer, to zapravo zvuči prestrašno. Razumio bih da je to za njega rekao neki protivnik u cilju da ga predstavi kao osobu koja je ozbiljno zakinuta u životu, ali ne!, čovjek je to rekao sam za sebe, kao nešto na što je ponosan. Osim toga, viđam ga po tribinama s gorespomenutim J.J. i teoretičarom zavjera admiralom Lošom koji tvrdi da će treći svjetski rat početi u Rijeci, 2025. Možda i hoće, ali meni je to malo too much.

Ako je istina da se kandidirao i Dragan Primorac, jasno je da na moj glas ne može računati. Ne znam ima li smisla obrazlagati zašto. Čak i ne želim obrazlagati. Nema šanse da glasam za njega. Točka.

Milan Bandić nije se kandidirao. Pa i ako se kandidira… No chance.

Dečko s Trešnjevke: općenito ne glasam za ljude koji se slikaju sa stetsonom i pričaju o svom životu u stanovitim magazinima.

Damir Kajin. Drag mi je Damir, ali draži su mi tartufi (malvaziju da ne spominjem)…

I, zadnji, ali ne i najmanje važan: Ivo Josipović. Kad Ivo Josipović kaže, odgovarajući na pitanje novinarke o postupanju u nekim problematičnim situacijama, da će „biti strog“, to zvuči – priznat ćete i sami – neobično neuvjerljivo, skoro kao neki njegov vrlo profinjeni humor. Mogu ga zamisliti kao predsjednika, štojaznam, Danske ili Lihtenštajna, možda i Hrvatske, jednoga dana. Kad ne bih imao svog kandidata, možda bi ipak Ivo Josipović imao šanse. Ovako…

A tko je moj kandidat?

Moj kandidat za predsjednika RH je Pavo Pušić, gospar iz Dubrovnika.

Imao sam tu sreću i zadovoljstvo da provedem više desetaka sati u razgovoru s tim izvanserijskim čovjekom koji je odlučio kandidirati se za predsjednika i – pobijediti. Družeći se s njim, bio sam zapanjen njegovim neobično bogatim životnim iskustvom, koje seže od MBA studija u Parizu, Londonu, Tokiju i New Yorku, preko uspjehâ na poslovnom planu koji su mu omogućili financijsku neovisnost, do angažmana u američkim predsjedničkim izborima (Clinton i Gore), da spomenem tek ponešto. Posebno me se dojmilo što se početkom rata bez oklijevanja vratio u domovinu, stavivši po strani osobne interese. Izvanredno upućen u ekonomsku teoriju, ujedno ima i jasan pregled trenutačnog – neprestance promjenjivog – stanja na globalnom planu, što, kako stalno ističe, nedostaje našim ekonomistima (a ja bih rekao i političarima). Stekao sam dojam da nije riječ o osobi kojoj je stalo do produciranja – čak štoviše, možda je i malo previše samozatajan (posebice usporedim li ga s nekim suparnicima koji se slikaju i s ponijima i s vrganjima, koji su sad u Zlataru, sad u Gorskom kotaru); mislim da bi sasvim lijepo mogao živjeti i jedriti oko Elafita ili Havaja do kraja života – pa ipak, odlučio je posvetiti vrijeme, energiju, osobna sredstva za to da dođe na mjesto predsjednika Republike i učini nešto da krenemo u smjeru koji ne vodi u daljnju (i konačnu) rasprodaju onoga što nam je preostalo.

Problemi s kojima se suočava ova zemlja su, jasno je svima, kompleksni. Mnogi od nas imaju dojam da idemo u krivom smjeru. Analiza stanja i nacrti rješenja ne mogu se stoga iznijeti u dvije-tri rečenice. „Za rješenje problema, moramo prestati razmišljati na onaj način kao kada je problem nastao“, govorio je stari Einstein. Kad slušate gospara Pušića, ono što prvo upada u uši jest da izbjegava fraze i da nastoji sagledati širi kontekst i dublje uzroke određenih problema, a za to mu treba – vremena. Dakle, možda će se nekome učiniti da previše „filozofira“ ili da je preopširan, ali ne bih se s time složio. Jednostavno, radi se o tome da, ukoliko želite nešto zaista objasniti, morate za to odvojiti vrijeme. S druge strane, neki problemi su toliko složeni da se u jednom intervjuu mogu tek spomenuti. Kad slušam ostale predsjedničke kandidate, čujem mnoštvo općih mjesta, rješenja u stilu „još više istoga“, fraze i jeftino demagoško pozivanje na „narod“. Naglasak je, čini mi se, više na vizualnom dojmu, nego na smislenosti poruka. Ono što želim reći jest da sam siguran da bi u svakoj ozbiljnoj raspravi – a nadam se da ćemo ih imati prilike vidjeti – Pavo Pušić dominirao jer naprosto raspolaže s uvidom u spomenuti širi kontekst (znam to pouzdano – poznaje svjetsku ekonomsku i političku situaciju bolje od ijednog drugog kandidata). Spominjem to i zato da vas potaknem da, u današnje doba kad smo preplavljeni informacijama i kad se za našu pažnju bore s bezbroj strana, u doba kad smo postali apatični i cinični, odvojite vrijeme i poslušate što ima za reći čovjek koji nije član nijedne stranke, koji nije pripadnik „familije“, nijednog klana, nijednog lobija i kluba. Unatoč susretima sa svjetski poznatim ljudima, od Richarda Gerea, Woodyja Allena ili sir Anthonyja Hopkinsa itd., večeru i razgovor s Billom da i ne spominjem, ostao je izvanredno pristupačan, duhovit i jednostavan, znate ono, čovjek kojega možete zamisliti kao fizičkog radnika (što je i bio), ali i kao konzultanta (što je isto bio) u nekoj prestižnoj međunarodnoj tvrtki.

Prvi problem s kojim se suočava jest njegova anonimnost, ali, za razliku od tipičnog domaćeg pretendenta kojemu je vrhunac pojaviti se u istom danu u Jutarnjem, Večernjem, Dnevniku i Gloriji, odlučio se za drugačiji izlazak na scenu: „grassroots“ na hrvatski način. Zašto ne, mislim si ja. Po mnogočemu je atipičan pa se i izlazak na medijsku scenu putem intervjua koji je stavio na YouTube uklapa u njegov stil. Drugi problem je, kao što sam već spomenuo, činjenica da se ne služi jeftinom demagogijom i verbalnim trikovima nego nastoji elaborirati ono što je kompleksno. A stanje u državi i svijetu jest kompleksno. Očito je također da mu u prvom planu nije pridobivati glasače (a naročito glasačice) lažnim osmjesima i na nekom NLP seminaru na brzinu izučenim tehnikama šarmiranja. Njemu to uistinu ne treba, ali nadan se da mu zbog toga dio (ženskih) glasova neće pokupiti neki od naočitih alfa-mužjaka na medijskoj sceni. Nisam žensko pa mi je teško procijeniti, ali djeluje mi po tom pitanju – mislim na pojavu – i više nego solidno. Lice čovjeka koji je prošao izvjesne stvari, tako nekako. Ništa lažno, bez fige u džepu: to sam ja, znam što, znam kako. Predsjednik koji zna. (Strane jezike, primjerice, ili biti istinski neovisan u donošenju odluka u odnosu na partikularne interese koji iznutra izjedaju ovo društvo.)

Čak i kad ne bih imao i više nego dobre razloge (neke sam spomenuo) da dam svoj glas ovom – da, svakako, nesavršenom – čovjeku, po svoj prilici bih – a mislim da nisam jedini – radije birao nekog novog, neko novo lice, nego nekoga od onih koje gledam i slušam već dvadeset godina i za koje opravdano sumnjam da su u stanju promijeniti smjer u kojem se krećemo… Birao bih mogućnost (ma koliko malu) promjene. O ostalome kasnije.

Dakle, ovdje možete vidjeti i čuti prvi dio intervjua (u trajanju od deset minuta) što ga je Pavo Pušić dao u Dubrovniku. Ostala četiri dijela možete pronaći na Google-u, a i ja ću ih ovih dana staviti na blog.



Dakako, kao i obično, nadam se vašim konstruktivnim, kulturnim, duhovitim i inspirativnim komentarima. Svi komentari koji izlaze iz okvira civilizirane komunikacije bit će izbrisani. Hvala.

09.10.2009. u 09:54 • 40 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.10.2009.

Laboratorij rigidne discipline

Neki će možda za mene reći da sam neugodno iskren, ili pretjerano kritičan spram obrazovnog sustava, ali u usporedbi s opisom koji slijedi, a dio je teksta V. Perišića objavljenog u e-novinama, moje "kritike" su prava kamilica... Pretpostavljam da kolega Perišić nije zaposlen u školi.

"Škola je laboratorij u kojem se proučava koliko rigi­dne discipline je u stanju podnijeti slobodoumna mladost, u kojoj se slavi zlo autoriteta, suzbija kreativnost i nagrađuju nesposobni i ponizni. Njeni rituali i sustav zabrana ni­kada nisu bili ništa nego rudiment okrutnih obreda inicijacije koji se prakticiraju u primitivnim zajednicama. U tim se uvjetima nešto tako lijepo i dobro kao što su znatiželja i potreba za obra­zovanjem degenerira na razinu prepisane zadaće ili glupog zgoditka u obliku odlične ocjene čiji laureati su spremni na podaništvo i kompromis jed­nako kao 'odrasli' laureati državnih odličja, jer je škola uvijek bila umanjeni, di­daktički model države i poretka i uz vojsku i poreznu upravu čini sveto trojstvo kojim se čovjeka i građanina drži u pokornosti.

Image and video hosting by TinyPic

U nastavi povijesti se umjesto o stradanju pojedinca govori o mitološkom stradanju apstraktnih kolektiviteta, a domoljublje – to smradno Utočište Nitkova – uzdiže u dužnost i vrijednost. U književnosti se umjesto o Markizu de Sadu, Henryju Milleru, Charlesu Bukowskom i Béli Hamvasu, naizust uče budalaste budnice provincijalnih ženomrzaca koji su navodno nekoga i nešto nekada preporodili, ili opširni epovi čija maligna dosada gnječi moždanu supstancu. Ili – ne daj Bože – uče se suvremeni nepismeni politikanti koje su inverzni moral i ukus tranzicije učinili akademicima. Crvenom olovkom pravopisa precrtava se sloboda stila, dakle sloboda izražavanja, dakle sloboda misli, jer ne znam postoji li profesor književnosti koji je svojim učenicima rekao da je od velikog slova i točke neusporedivo važnije da iza svojih riječi stanu s iskrenom emocijom i s vlastitim moralnim i intelektualnim uvjerenjem i da je ta vrst drskosti svetinja spram koje je tvorba futura ništa drugo nego usputna igra. Umjesto građanskom dostojanstvu i ljudskim pravima mladost se podučava – već prema prilikama – povijesnoj nužnosti diktature proletarijata, ili suludoj dosjetki da je Orgazam grijeh. Umjesto da – suočena s mutnom i na­bujalom maticom vremena i običaja – vježba hrabrost i snagu za plivanje protiv struje, mladost se priprema za licemjerno trajanje uz televizor i lažni moral obitelji i umjesto da joj se svečano objavi da je život simfonija veselja – strogo joj se tumači da je život samozatajna dužnost."

Image and video hosting by TinyPic

Kaže V.P.: "...jer ne znam postoji li profesor književnosti koji je svojim učenicima rekao da je od velikog slova i točke neusporedivo važnije da iza svojih riječi stanu s iskrenom emocijom i s vlastitim moralnim i intelektualnim uvjerenjem..."

E pa, postoji jedan koji im to govori, možda ne baš tim riječima, ali poruka je ista...

Inače, kakve dojmove ostavlja na vas citirani tekst? Je li V.P. u pravu ili pretjeruje?

08.10.2009. u 09:59 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 07.10.2009.

Vijesti iz povijesti

Problemi s naplatom nisu obilježje samo našeg vrlog doba. Vidimo to i po člančiću objavljenom u Narodnim novinama br. 133 od 11. lipnja 1859.

I ove godine izašla su u prevodu dva Schmidtova spisa, Badnjak i Pisanica, u jednom svezku sa dvie slike od sbora duhovne mladeži zagrebačke. Stoji dvadeset i dva novčića i može se dobiti u sjemeništu i knjigarnah Županovoj i Hartmanovoj. Ovom prigodom prinukani smo radi troškovah, što nam ih valja skoro namiriti, umoliti liepo svu gospodu dužnike da nam što berže izvole poslati novcah. Sbor duhovne mladeži zagrebačke.

Duh je duh, a pare su pare, rekao bi netko. U drugom pako članku, objavljenom u Hrvatskom učiteljskom domu br. 10 od 20. svibnja 1909., svjedočimo o neugodnim ispadima gospodina Koščevića, urednika Preporoda, što i opet donekle podsjeća na neke ovodobne odnose…

Poznato je, s kojom strasti udara urednik Preporoda na g. Stjepana Basaričeka, i kako mu je već koješta podmetao. Njegova mržnja dovela je međutim tako daleko, da je u svom četvrtom broju od ove godine ustvrdio da je ime g. Basaričeka također češko ime. Kad već ništa drugo ne pomaže, onda treba i g. Basaričeka proglasiti „tuđincem“ koji domaćim sinovima otima kruh. Koliko poznamo g. Basaričeka, on se ne bi stidio, kad bi bio Čeh. Ali trebalo bi da se stidi urednik hrvatske pedagoške smotre, jer ne pozna svoga materinskog jezika ni toliko da bi mogao prosuditi je li neko ime hrvatsko. Što o imenu Basariček valja znati, može urednik Preporoda saznati iz Rječnika koji izdaje naša Akademija. Tamo je pokojni Daničić protumačio to ime.

Ja, recimo, kad nešto ne znam, pogledam u Rječnik. A ako hoću vidjeti zaista fascinantne fotografije kukca kojega se rijetko viđa, odem na blog Ekstrasolarni planet... ;)

07.10.2009. u 15:57 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.10.2009.

And now for something completely different!

Da je danas Svjetski dan učitelja možda će netko i znati, ali jeste li znali da je prije točno četrdeset godina, 5. listopada 1969., emitirana prva epizoda serijala Monty Python’s Flying Circus?

I, premda nitko nije očekivao španjolsku inkviziciju, EVO JE! (Odvojite deset minuta za tri pajtonovska skeča i sjetite se: Always look on the bright side of life... Always look on the light side of life... :)

05.10.2009. u 12:49 • 16 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.10.2009.

Gospon Mačak – foto session

Gospon Mačak je ruski plavi i preci mu dolaze iz Moskve, a još dalji preci iz Arhangelska. Nesklon je izložbama, kaže da je to za njega previše stresno. Prati moj blog iz velike blizine, i sviđa mu se. Po mnogočemu smo slični, on i ja. Mačak i njegov čovjek. (Inače, slavimo prvu obljetnicu bloga i stotinu i devedesetdeveti post.)

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

04.10.2009. u 14:27 • 43 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.10.2009.

Priča tjedna

Danas jedna od mojih omiljenih zen priča. Kolega Hakuin mi je veliki uzor.

Image and video hosting by TinyPic

U jednom selu zatrudnjela prelijepa djevojka. Njezini roditelji bili su bijesni i zahtijevali su da im kaže tko je otac. Ispočetka nije htjela priznati. Napokon, osramoćena djevojka pokaže na Hakuina, zen učitelja, kojem su se prethodno svi divili zbog ispravnog i čistog života. Kada su ljutiti roditelji otišli suočiti se s Hakuinom i reći mu da ga je njihova kći optužila, on jednostavno odgovori:

"Stvarno?"

Kada se dijete rodilo, roditelji su ga odnijeli Hakuinu kojega su seljani sada izbjegavali i odbacili. Zahtijevali su da se on brine za dijete budući je bilo njegova odgovornost. Primajući dijete, Hakuin mirno reče:

"Stvarno?"

Pažljivo se brinuo za dijete mnogo mjeseci sve dok djevojka nije više mogla trpjeti laž koju je izrekla. Priznala je da je pravi otac mladić iz sela kojega je pokušala zaštititi. Roditelji su odmah otišli kod zen učitelja pitati hoće li im vratiti djetešce. Iskreno se ispričavajući, objasnili su što se dogodilo. A Hakuin im, pružajući dijete, odgovori:

"Stvarno?"


Image and video hosting by TinyPic

01.10.2009. u 21:33 • 19 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">













Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr