Povjerenje iz Ženeve

Teško je riječima opisati iskustvo zajedništva, jedinstva, iskustvo mira, molitve, blizine Božje, koje sam doživio ovih dana na Taizé susretu u Ženevi Na susretu je bilo oko 40 tisuća mladih iz svih krajeva Europe, ali i svijeta, a od toga 2 tisuće nas iz Hrvatske.

Na početku ovog 30. europskog susreta prior ekumenske zajednice iz Taizéa brat Alois rekao je: "Iz Ženeve je brat Roger krenuo tražiti mjesto na kojem bi osnovao našu zajednicu i za nas braću dolazak ovdje znači oživljavanje onoga što je u središtu našeg poslanja: pomirenje među kršćanima kako bismo bili kvasac mira u čovječanstvu." Pomirenje među kršćanima. Kvasac mira u čovječanstvu. Organizaciji ovog susreta pridružilo se 150 različitih kršćanskih zajednica. Zamislite samo tu brojku, 150 Većina njih je odvojena od katoličke Crkve, Crkve koju je Isus sagradio na Stijeni-Petru. Ali ipak su se ovih dana u Ženevi srušili ti zidovi koji su odvajali jedne od drugih, svi su postali jedna Crkva, jedna zajednica pred Bogom, u zajedničkoj molitvi, susretima, razmjeni iskustva… Bilo katolici, pravoslavci, bilo protestanti, kalvinisti, evangelici, baptisti, luterani i drugi, svi smo imali iste misli, iste molitve, svi smo bili usmjereni na Boga, zajedno smo ga nazivali svojim Ocem… Ovih dana zajednica iz Taizéa ostvarila je svoje poslanje za koje je i Isus molio: „da svi budu jedno“. Brat Alois odaslao je snažnu poruku: „U prošlosti su kršćani, u ime evanđeoske istine, krenuli odvojenim putovima. Danas, u ime evanđeoske istine, želimo biti pomireni. Kako možemo vjerodostojno govoriti o Bogu ljubavi ako ostanemo razjedinjeni? Nemojmo više gubiti energiju na prepreke među kršćanima, ponekad čak i unutar naših vjeroispovijesti“. Pozvao je mlade da u svojim zemljama organiziraju „bdijenja pomirenja“, i to posebice u župama. Potaknut tim pozivom, nadam se da će i iz naše župe uskoro krenuti iskrena molitva za pomirenjem…

Pošto sam bio jedini predstavnik iz naše župe, priključio sam se zaprešićkom dekanatu jer sam tamo poznavao nekoliko ljudi. Nas dvadesetak smjestili su u jedan evangelički pastoralni centar u mjestašcu Saint-Prex (40-tak kilometara od Ženeve uz sjevernu obalu jezera), a o nama je brinuo pastor sa svojom obitelji. Kako je prošle godine bilo kod nas u župi i u Zagrebu, tako i u Ženevi: jutarnja molitva u župama, sastanci u malim grupama, dnevna zajednička molitva na velesajmu, radionice, večernja zajednička molitva i odlazak u obitelji, nedjeljno bogoslužje u župi, na staru godinu molitveno bdijenje za mir, festival naroda…

Poseban je doživljaj u ogromnom paviljonu vidjeti more ljudi svih boja i jezika kako zajedno mole i pjevaju Bogu Poseban je doživljaj tijekom ovih pet dana vidjeti radost i razigranost tolikih mladih na svakom koraku i u svakom trenutku Poseban je doživljaj osjetiti gostoprimstvo, povjerenje, blagonaklonost i srdačnu otvorenost stanovnika Ženeve i okolice, iako te vide prvi puta u životu Poseban je doživljaj primijetiti u svom suputniku neizmjernu Božju ljubav, dobrotu i toplinu Ovaj susret je bio je za mene doživljaj srca, doživljaj ljubavi

U malim grupama svakodnevno smo razmatrali o „Pismu iz Cochabambe“ brata Aloisa. Snažne riječi i poticaj – za one koji žele čuti i odazvati se. Preporučio bih da pročitate cijelo pismo, i ako vam vrijeme dozvoli, malo detaljnije razmatrate poruku… Htio bih ovdje posebno istaknuti neke riječi, rečenice:


Ovo je poruka koju je svaki sudionik ovog susreta trebao u svom srcu ponijeti dalje u život. Možda tada nisam bio svjestan, ali to je ono po što sam išao u Ženevu. Oživjeti svoj vlastiti odnos s Bogom, Bogom koji je živi i istinski prisutan, iz tog odnosa crpiti snagu za borbu kroz život. Molitva i opet molitva, predanje, rad, ustrajnost. Odvojiti vrijeme, povući se u osamu, osluškivati svoje srce, spoznati stvarnu prisutnost živoga Boga, prepustiti se Njemu, dozvoliti mu da mi govori, preko sv. Pisma, preko brata čovjeka, preko prirode koja me okružuje. Marljivost, radosno predanje u izvršavanju svakodnevnih obaveza i dužnosti, ruka pomoćnica i riječ ohrabrenja starcu, nemoćnome, umornome, usamljenome, odbačenome. Biti angažirani i neumorni Božji suradnik, prijatelj – imajući Njega za uzor kao najvećeg prijatelja. Ma jednom riječju – LJUBAV. To je razlog našeg postojanja, to je put kojim moramo ići, to je cilj i vrhunac našeg života.
Neka Bog blagoslovi svakog sudionika ovog susreta, i zajednice u koje se vraćamo, da živimo Kristu i Krist u nama!

Kad sam pisao ovaj izvještaj, želja mi je bila da to ne ispadne putopis kao svaki drugi: „bio sam tu, vidio sam ovu zgradu, onaj trg, tad i tad smo išli na ručak, dobili smo za jesti to i to, itd.“, nego da i do vas dođe poruka koju sam doživio i donio doma sa sobom. Nadam se da sam barem djelomično uspio u tome…

Domaćin 31. europskog susreta mladih od 29. prosinca do 2. siječnja 2009. bit će Belgija i grad Bruxelles. Hoćemo li se odazvati, na svakome je od nas. Iako je put duži i skuplji, neka nam to ne predstavlja prepreku – ako je želja prisutna i srce spremno, treba se na vrijeme početi pripremati i sve je moguće, pa i Belgija krajem godine
A do tada, pozvani smo svakodnevno živjeti Evanđelje u svoj punini E to je pravi izazov!