Ta mala curica izgledala je izvana sasvim obična. Mršava, štrkljava, na kratko ošišana s velikim očima, čudnog, zamišljenog pogleda, visokih obrva izvijenih u luk, jedne malo podignute, malog sitnog nosa i blijedih punih usana.
Šetala je ulicama toga grada potpuno izgubljena. Ponekad se osjećala kao da je iščupana iz mjesta na kojem je rođena. Čeznula je za ulicama i mirisom rodnog grada, čeznula za sigurnošću bakinog krila...Nije voljela sate beskrajne samoće koje je provodila šćućurena u krevetu čitajući sve knjige od reda koje je mogla naći u školskoj knjižnici, s druge strane bio je to najljepši dio djetinjstva. Putovanje nevjerojatnim predjelima napisanim u knjigama. Postoje dani kojih se uopće ne sijeća. Dani godine, mjeseci, svi oni bez mamine blizine. Kada je ona bila u bolnici, a Djevojčica sama čeka da se mama vrati.
Opis Djevojčice nije odgovarao nimalo onom kako se ona vidjela negdje iznutra. Nitko nije mogao promjeniti tu sliku. Knjige su je odvela u skroz druga vremena. Kada bi ostala sasvim sama odjednom bi se pretvarala u malenu djevojčicu kakvu je mogla viđati samo u knjigama. Plava kosa uredno podjeljena u dvije kike vezane plavim mašnicama. Uštirkana bijela košuljica...plava suknjica, plavo bijela pregača, sa malim sitnim cvjetićima, bijele čarapice i crne lakirane cipele izuzetnog sjaja. Takva je šetala putem do škole i natrag, takva je odlazila na satove baleta...tako je satima preskakivala laštik...takva je pokušavala naći prijatelja.
Nije išlo lako...prijatelji nisu mogli do nje...ona nije mogla vani...ostajala bi takva, unutra, zatvorena, tužna, s čežnjom za pravim prijateljskim osjećajima.
Na sreću jednog dana ta joj je opravica postala mala. Na nesreću u glavi nije postojala nikakva nova koja bi tu mogla zamjeniti. U svijetu snova nije bilo priče o odrastanjima...susret sa životom odraslih bio je strašan...
Nije postojala veza između ono iznutra i onog izvana. Djevojčica je iznenada postala odrasla, a u srcu još uvijek djevojčica. Na prve spojeve odlazila je tek kad bi Barbie lutka bila uredno spremljena na spavanje. Tijelo je govorilo nešto sasvim drugo. Prerano propupala...meta za promašene budale koji su bez ikakvog morala otimali Djevojčici mogućnost spporog odrastanja. Ona se nje snalazila, brkala je prijateljstvo i ljubav, ljubav i požudu...požudu i glad...i bila sve gladnija, prave ljubavi, pravog odnosa...bježala je u snove o princezama i postala i ostala zauvijek princezasta...
Koliko je krivih poteza trebala napraviti, koliko pogrešaka, koliko lažnih nadanja da bi napokon shvatila da se mora suočiti s osobom koja je gleda iz ogledala. Ni tone šminke, ni sva lažna predstavljanja, ni preglasan način...ni zvjezdani putevi, ništa ne može pomoći onom nepoznavanju u pogledu koji susrećeš iz ogledala kafića, diskoteka, noćnih klubova čiji je dio postala. Nikad nisu prilazili one koje je željela, obični, iskreni, pametni, snažni. Bila je mamac za luzere svih vrsta...spajali su se na nju poput parazita i crpili njenu ljepotu i mladost. Koje nije bila svjesna. Duša je ostala uspavana u prostranstvima nedosanjanog djetinjstva. Osmjeh ostao zarobljen u savršenim rečenicama iz knjiga. Najljepše večeri su bile kada bi se našla u kutu plesnog podija zatvorenih očiju, bezvremena, beztjelesna, ponesena glazbom i ritmom. U pokretu...isijavala je oko sebe čudesnu energiju. Nikad je nitko nije prekinuo dok je tako plešući plutala, nikad je nitko nije mogao zaustaviti dok je tako, zatvorenih očiju, plovila onim svojim svjetovima. Nikad nije otvorila oči da provjeri da li je tko gleda. U to vrijeme nije otvarala oči.
Iako joj se činilo da čini sve mimo plana ipak je podlegla presingu koji stvara otkucavanje sata po ritmu malograđanske okoline. Sve je napravila baš kako su tražili od nje i užasno pogriješila. Toliko užasno da je napokon trebala susresti one oči iz ogledala.
Nije joj se svidjelo ono što je vidjela. Ni traga topline, ni traga radosti samo tragovi lošeg iskustva. I to je trebala zavoljeti. Tu praznu sebe da bi napokon osjetila pravu ljubav od nekog drugoga. A ona to nije znala nikako drugačije, samo riječima. Sjedila je dugo i ovaj put dozvolila riječima da umjesto da ulaze u nju sa starih papira nađu iz nje put na bijele stranice na kojima će jednom pisati tko je ona i sve što bi jednom željela i ne bi željela.
Činilo se beskrajno dugo i uzaludno. Ti sati traženja. I što je pronašla duboko u sebi? Prijatelja. Najboljeg prijatelja. Sati pisanja pomogli su da se upozna. Da iz mašte nestane Djevojčica s kikicama, da njeno mjesto zauzme Ona podignute obrve i širokog osmjeha.
Bezbrojne tuge postale su tada dio prošlosti...Sve je to sada bilo vrijeme kroz koje je ona samo prošetala. Spletovi okolnosti koji su činili njen život vratila je životima onih kojima su pripadali, ona je uzela samo djeliće svog života.
Tada je prvi put osjetila ljubav. Prema sebi. I iznenada osjetila svu ljubav kojom je godinama bila okružena. Beskrajnu ljubav roditelja, nekih divnih prijatelja koji se do tada nisu činili važni, a sada je zablistala njiihova vrijednost. Od tada život ima manje grešaka. Sve godine činile su se bezvrijedne jer nije znala cijeniti trenutak. Bježeći u izmišljene svijetove, preskačući bitne lekcije, zatvarajući oči od straha i mogućeg bola, zamalo je propustila cijeli život. Na sreću suočila se s likom iz ogledala u vrijeme kada je mogla početi propuštati bitna događanja.
Odrastanje i mladost može biti bolna, nije smjela dozvoliti da ostane zarobljena u čekanju.
U čekanju života koji je ionako prolazio kraj nje, a ona se svako jutro uvlačila u njega kao u film u kojem je dežurni statista, a glavne uloge dodjeljene su lošim glumcima.


Amaterima.

Da barem u životu mogu ovako.

Kad mi je dosta svega promijeniti ulicu, adresu.
Povesti samo one koje želim sa sobom, one kojih mi je dosta ostaviti daleko iza sebe,
A dosta mi je puno toga.
Najviše:
FARIZEJA I LICEMJERA...
"Neka ne zna ljevica, što ti radi desnica" zvuči li poznato?

Krećem ja ispočetka po starom...daleko od očiju onih koji me već lagano "pilaju"!!!!!

Zato dragi moji ... dobro došli!