Upoznajte golle&bosse. Gollyh&bossyh je dvoje: jedni golly&bossy žive u Starom Kraju gdje kustose i oru na njivama kulture, a drugi golly&bossy su bauštelci u Dalekoj Australiji. Golly&bossy dijele sklonost prema muzejima, klasičnoj latinštini, klingonskom i odjevnim kombinacijama berača maslina. Golly&bossy komuniciraju zamršenim lingvističkim kodovima i majestičnim pluralom koji mnoge nervira. I nisu otvorili hostel u Splitu koji se kiti istim imenom.
Dragi Naši,
U pauzama uzbudljivih putovanja i obilazaka muzeja blaženo dokoličarimo uz dobru knjigu, film i seriju. Evo što nam je zadnje zapelo za oko.
Voda, paučina – Nada Gašić
Čuli smo za ovu knjigu, ali nekako nam je prošla ispod radara. A onda smo je jedan dan slučajno i bez plana posudili u knjižnici. Ajme nama. Koje otkrivenje, koja napetost, koji stil. Disfunkcionalna obitelj, svadba, građevinska mafija, krupni kapital, bajke, Trešnjevka, a sve povezano velikom poplavom 1964.
“Ranih šezdesetih vijesti su uglavnom smirivale ljude onda kad ih je trebalo pozivati na oprez, a uzbunjivale kad im je moralo biti svejedno, pa se tako znalo sve o Lubumbi i sudbini kongoanske djece (…) ali sve do večernjih sati 25. listopada 1964. godine na radiju se nije mogla čuti ni riječ o tome da je velika voda doista nadomak Zagreba…” piše u prologu romana.
Onda smo pročitali i autoričin prvi roman Mirna ulica, drvored. Voda, paučina nam je bolja, a bila je i najbolja te godine onima koji su 2010. dodjeljivali nagradu Vladimir Nazor.
Oba romana se događaju u Zagrebu. Paučina u jesen na Trešnjevci, Mirna ulica u lito u mirnim ulicama u kvadratu Heinzleova – Maksimirska – Svetice – Branimirova. Volimo ti dil grada i po njemu prolazi i naša trkačka tura, ali otkad smo pročitali Mirnu ulicu, nekako nam je uvik grop u grlu kad tamo prolazimo. Jer trčemo po noći, kad po mirnim ulicama s drvoredom nema nikoga osim šetača pasa i potencijalnih ubojica. Što možda i nije loše jer onda trčemo brže.
U nekom smo intervjuu pročitali da Nadu Gašić nazivaju hrvatskom Agathom Christie, ali ta joj usporedba nimalo ne laska. Jer, iako njeni romani počinju ubojstvom i opisuju istragu, opet nisu ni detektivski romani ni klasični krimići.
Veselimo se što autorica planira još dva romana o Zagrebu koji će se događati zimi i u proljeće. Jedva čekamo. I baš nas zanima koje će kvartove odabrat. Mi glasamo za Trnsko i Gračane.
Jane the Virgin
Najneobičnija serija od, neznamo, Twin Peaksa. O čemu se radi: Jane Villanueva, ima 22-23 godine, živi na Floridi s bakom Albom i mamom Xiomarom. Mama ju je rodila sa 16 godina i baka joj je utuvila u glavu da se njoj to ne smi dogodit. Zato je Jane djevica i čuva se za brak. Zaplet počinje kad Jane ide na redovni pregled i ginekologica, koja je uznemirana od prekida, pomiša u kojoj joj je ordinaciju umjetna oplodnja, u kojoj papa-test i slučajno oplodi Jane. Koja je i dalje djevica. Budući da je sve sapunica, Jane je oplođena spermom Rafaela, zgodnog vlasnika hotela u kojem radi i kojem je to zadnji uzorak jer je ranije imao rak testisa. Preko svega ide glas pripovjedača sa španjolskim naglaskom koji svako malo usklikne “Dios mio.” i neobične zaplete i rasplete objašnjava sa “Naravno da su njih dvoje zaglavili u liftu, ovo je sapunica.” Ali, istovremeno serija upozorava i na goruće društvene probleme: baka je ilegalno u zemlji, što se ne bi doznalo da nije završila u bolnici jer ju je niz skale gurnula mama od bivše žene vlasnice hotela (sapunica!), i sad joj prijeti deportacija. #imigrationreform
Za ostatak pogledajte foršpan, a mi seriju možemo preporučiti svima koji su se ikad zakačili za bilo koju meksičku sapunicu (a tko nije). Jane the Virgin je i napravljena po venecuelanskoj sapunici, a nama je najdraža baba koja govori samo španjolski (ovo samo u foršpanu govori engleski), a koju sve razumimo jer smo španjolski naučili iz sapunica :)
Drugi najdraži lik nam je Janein izgubljeni otac koji je zvijezda sapunice. A i mater nam je super, mater koja želi postat pjevačka zvijezda i kojoj je uzor Paulina Rubio. Ma svi su nam dragi.
Bilo nam je grubo jer smo mi bili jedini koji smo pogledali Jane i nismo mogli ni s kim pričat o genijalnosti serije. Laknulo nam je kad je obožavateljica Petra pogledala na našu preporuku i kad smo onda s njom komentirali kako je serija genijalna.
Boyhood
Je li se sjećate kako smo gledali trilogiju Prije svitanja – Prije sumraka – Prije ponoći (klik). E sad je isti režiser snimi film kojega je zapravo snima 12 godina. I opet, video govori više od milijun riječi zato pogledajte foršpan. Boyhood je film svih filmova, da više nikad ništa ne pogledamo bilo bi nam dosta ovo. I da se ništa više na svitu ne snimi ovo bi svitu bilo dosta. Ono kad vas pitaju koji biste film uzeli na pusti otok, evo, film je pronađen.
U filmu se ništa puno ne događa, a opet događa se tako puno: seljenja, rastave, nove škole, nove cure - a opet se ništa puno ne događa. A opet, kad smo pogledali film, htili smo ga odma ponovo pogledat. Nismo jer je bilo kasno, ali to je takvi film. Jedva ga čekamo pogledat ponovo.
Voda, paučina priča o obitelji i ima puno lipih, životnih dijelova, ali je dosta teška i mučna i tužna. Ali zato su Boyhood i Jane tako lipe tople ljudske priče. A nama nema dražega od toplih ljudskih priča.
Stojte dobro,
Vaši
P.S. Zaboravili smo dodat još nešto što u zadnje vrime uvik rado pogledamo. Komičare u autima koji idu na kafu Jerryja Seinfleda, O čemu se radi? Ništa posebno kao ni u seriji Sainfeld: Jerry Seinfeld svaki put u drugom autu (sve od Jaguara do spačeka) ide pokupit nekog komičara da idu na kafu. S njim se voze Jon Stewart, Chris Rock, Jay Leno, Tina Fey, Sarah Jessica Parker (nije baš duhovita), C. K. Lewis, Alec Baldwin itd., itd. i onda pričaju o ničemu posebno.
Duži filmići su sa svakim gostom posebno, a fora su nam i kraći di je više razgovora monitrano skupa oko jedne teme. Odmor za dušu, nije presmišno, ali ni u jednom trenu nije glupo ni dosadno. Onako, ako imate 10-15 minuti viška, tu ih je pametno uložit.
Ne živi čovjek samo o kruhu i tako smo mi gladni znanja i kulture došli na blagajnu Klovićevih dvora di su trenutno četiri izložbe. “Što želite vidit?” pita je ljubazni gospodin na blagajni. “Sve”, odgovorili smo, “sve”.
Prvo smo pogledali Volim matematiku. Mislili smo da će ta predstavljena matematika bit jednostavnija, ali ne, malo je kompliciranije. Bar nama, ali ne i naprednim matematičarima nižih razreda osnovne škole kojih je bila puna izložba.
Ali, neke stvari su samorazumljive. Na primjer, Pitagorin teorem objašnjen ćikolaticama.
Ili beskonačnost šahovske ploče u stošcu:
Ili ljepota zratnog reza u prirodi:
Te mudre izreke poput «Odlučujući je kriterij ljepota; ružna matematika nema stalno mjesto na ovom svijetu.»
Malo nam se mantalo od sve geometrije, sfera, sfernih trokuta i onda smo išli vidit svemirsko odijelo na izložbi Prvi svemirski arhitekt Herman Potočnik Noordung. Uh, tek tamo nismo ništa razumili. Ali smo vidili pravo svemirsko odijelo s kojim kozmonauti nisu goli i bosi. U svemiru odijelo doista čini čovjeka.
Izložba broj 3: Normandija/Rađanje impresionizma. Odnosno, Normandija očima slikara romantizma, realizma, impresionizma i postimpresionizma. Monet, Dufy, Renoir, Géricault, Courbet, Corot… … poslastica za povjesničare umjetnosti i sve ljude dobre volje.
Na kraju je i suvremeni španjolski dizajn predstavljen izložbom Reset design. Tamo možete vidit namještaj od starih jedara, bikove napravljene od plastičnih boca i super fora keramičke kućice za ptice.
Svim posjetiteljima napominjemo da se dobro obuču jer se galerije slabo griju i smrzli smo se dok smo sve obašli. S druge strane, u Muzeju grada Zagreba ljubazni gospodin na blagajni napominje da se muzej slabo grije i da bolje da ne ostavimo stvari na garderobi. Da, nije nam bilo dosta izložaba i išli smo pogledat i Odjeke s bojišnice – Zagreb u Prvom svjetskom ratu. Izložba je odlična, s puno informacija tako da bi je se zapravo trebalo posjetit i dva puta jer se ne može sve pročitat i pogledat s punom koncentracijom.
Što smo tamo vidili?
Fotografiju nadvojvode Franje Ferdinanda prije nego se ukrca u auto i uputi na kobnu vožnju.
Rukavicu vojvotkinje Sofije koju je nosila u kobnoj vožnji, koja čak ima mrlje krvi te potvrdu o autentičnosti. Ljudi stvarno svašta skupljaju.
Plakat u čast rata: “Živio rat! Sav kliče svijet...“. Ljudi se stvarno svačemu vesele.
Onda su nas ljubazno zamolili da ne slikavamo tako da vam ne možemo predstavit što je sve pokazano na izložbi. Evo samo vojne mobilne kuhinje iz atrija muzeja. Takozvani gulaš-top.
Dragi čitatelji, pozivamo vas da pogledate sve ove izložbe i želimo vama i samima sebi puno dobrih izložbi u novoj godini.