Iako sam nažalost propustio snježnu KITU u Svetoj Jeleni, ipak mi se pružila još jedna šansa za trekiranje po snijegu, još jedna šansa za nepredvidivu Velebnu Pokoru, ovaj puta u Livadama na Oprtaljskoj KITI...
Manje ljudi nego inače na trekingu od kojih se većina odlučila za kraću dionicu, pa tako i ja. Mislio sam ako skoro svi idu na kraću stazu, ići ću i ja, a još je i snijeg, pa ću vjerojatno biti mokar jer nisam imao blago rečeno adekvatnu opremu. Kako smo odmah nakon starta krenuli uzbrdo, tako sam se lagano i umorio jer se nisam zagrijavao, te u veseloj formiranoj grupici trekirao do kontrolne točke 4 gdje je bio zadnji izbor duga ili kratka KITA jer su se putevi razdvajali. Iako sam odlučio ići na kraću stazu, isto sam se tako predomislio i odlučno krenuo na dugu, nekim svojim putem, jer sam osjetio da moj put te subote nikako ne ide kraćom, već dužom stazom KITE. Tako sam lagano hodao i trčkarao sa sportskim kolegom dok se na jednom mjestu nismo malo razdvojili i od tada do cilja nisam vidio nikoga na stazi. Sama orijentacija je bila dosta dobra, a jedina greška mi je bila što sam se od Oprtrlja do KT 9 kod slapa i mlina spušta direktno bez ikakvog puta, pa su me popratili brojni padovi i proklizivanja, srećom bez težih posljedica. Do crkvice Sv. Antuna u Gradinjama sam već bio dosta mokar, ali ne i umoran, a jedna mi se cipela počela lagano raspadati, dok su me noge već odavno bolile i pretpostavio sam da su rane od teških cipela možda malo i prokrvarile, ali nikako nisam mogao predvidjeti ono što se desilo na putu do posljednje 2 točke...
Naime, kako sam se približavao predzadnjoj KT u zaseoku Bencani, osjetio sam da nešto nije u redu dok hodam i da stalno zapinjem. Skužio sam da se dio cipele totalno raspao i da se tako iskrivio da je i samo hodanje bilo gotovo nemoguće. Ali mislim si ja srećom imam nožić, pa ću odrezati tu gumu i bit će ok... Samo što taj dio potplate nije bio gumen, već metalan, pa tu nisam mogao ništa napraviti. Ostale su mi tako 2 opcije, jedna je bila zvati Morena ili nekoga da dođe po mene ili skinuti cipelu i nastaviti u čarapi do cilja (negdje oko 1.5km otprilike). Kako ja ne pišem na blogu bezveze kao Put Istina i Trčanje, prva opcija je odmah prekrižena, pa sam tako odlučio doći do cilja kako god znam i umijem. Sljedeće iznenađenje je bilo kada sam skinuo cipelu a čarapa oko pete je bila potpuno krvava. Osjetio sam nešto vlažno, ali sam mislio da se to snijeg zavukao, ali to je očito bila krv. Srećom noga nije nešto jako bolila, pa sam tako riješio i posljednje 2 kontrolne točke i pomalo po cesti krenuo na cilj. Iako je već bilo sasvim jasno da sam uvjerljivo zadnji nije me bilo uoće briga, bilo mi je zapravo sasvim svejedno i bio sam zadovoljan jer sam ispunio ono što sam zamislio. Da bi doživljaj bio potpun na putu prema Livadama počela je kišica, ali to mi nije ni najmanje smetalo, pa sam tako na cilj došao sretan i zadovoljan. Meni je KITA unatoč svim problemima bila odlična, a moram pohvaliti i organizatore i njihovu brigu, naime jedna me cura iz organizacijskog tima zvala 2 ili 3 puta da vidi gdje sam i da li sam uoće živ . No to je sve dio trekinga i zabave, i opet bih sve ponovio i ne bih išao na kraću nego na dužu varijantu. Netko voli popiti topli čaj i kuhano vino, te zatim napraviti snješka, meni su ipak draže malo drugačije zimske radosti, to je uz trčanje na kraju krajeva i traženje Istine, a uz sve pretrčane kilometre u drugom mjesecu i forma mi se digla, tako da nastavljam dalje još jače i još bolje. Ako ne prije do sljedeće KITE u Bribiru, vidimo se!

KITA se ove subote s Cresa preselila u Istru, točnije Sutivanac. Totalno nabrijani nakon što smo svi odlučili Spice up our lives uz slušanje Spice Girls na putu od Rijeke do Sutivanca stižemo među prvima na mjesto starta, gdje se grijemo vrhunskom medicom. Na startu mislim i preko 100 trekera i trekerica, što je puno veći broj nego prošle godine kada je uistinu bilo hladno vrijeme. Odličnu stazu s 9 kontrolnih točaka obilježila je terenska dezorijentiranost, koja je netipična za Supšer mladiće, ovaj put okupljenih pod okrilje na(mig) ekipe. Osim gubljenja po istarskom krajoliku i neuspjelih pokušaja kraćenja kroz područja zarasla gotovo kao u divljim džunglama svijeta trekiramo izgrebani i bolnih koljena, a na nekim područjima je bilo još više zabavno jer naši putevi koje valjda nitko drugi nije birao imali mjestimično i elemente alpinizma i penjanja na kojima sam ja imao malih problema, ali za divno čudo nisam pao. Sve u svemu KITA je bila super, jest da smo se ovaj put stvarno dosta gubili, ali i to je dio zabave koja je trajala u našem slučaju punih 6 sati. Sve pohvale za organizaciju KITE Sutivanac, Roce majstore! To je to zasad, a do Livada ću se morati par puta popeti do Velog Vrha jer su me usponi jučer dosta umorili, i oni su mi uz sporu/sigurnu tehniku nizbrdo najlošija strana na trekingu. Tu prostora za napredak nedvojbeno ima puno, ako ne prije, do sljedeće sezone sigurno. Ali nadam se da će već u Livadama biti bolje. Vidimo se!