Probudih se nešto iza 6 ujutro osluškujući olujne nalete bure u daljini. Vani nešto snijega i puno leda. Na cesti samo oni koji moraju biti. I naravno nas 4 trekera-luđaka-optimista koji bijahu dovoljno hrabri uputiti se u smjeru Istre i Sutivanca. Treba napomenuti da nitko taj put nije odobravao jer je vani mrzlo, ali mi si nismo mogli pomoći. Nešto iza 7 ujutro krećemo put Istre. Stižemo na mjesto starta oko 9 sati i prijavljujemo ekipu. Kad sam sjeo uplatiti startninu i prijaviti ekipu Sibirskih za start žena me pita ime ekipe, a ja joj odgovorih Sibirski Tigrovi. Ona će na to ahaaa, znači vi ste ti! Mislim si ja jesmo da, koji nas je vrag tjerao po ovoj hladnoći kada sam na toplom mogao ispijati jutarnju kavicu. Ali to jednostavno ne bi bilo u duhu Sibirskih Tigrova koji su se malo preli iz zimskog sna u zadnje vrijeme, mora se priznati... Uslijedio je kratki koordinacijski sastanak sa proučavanjem karte i zabundavanje kapama,šalovima,rukavicama i majicama. Prije starta nazdravili smo jednom medicom da se malo ugrijemo. U 10 sati krećemo u treking dug nekih 20-ak kilometara i odmah griješimo, i to masovno... Naime većina trekera fulala je pravi put odmah na početku pa do prve kontrolne točke hodamo/trčimo više od pola sata. Na samom početku trekinga na nizbrdici odjednom sam izgubio ravnotežu, i to mi se prvi put u životu dogodilo...da li od hladnoće ili od medice ne znam, ali znam da sam se zabio u drvo i pao na leđa. Bolno, ali bez posljedica i na moje veliko čudo jedini pad na trekingu (računao sam da će ih biti barem 3-4). Od brdašca na kojemu se nalazila KT (kontrolna točka) 1 spuštamo se do rijeke Raše i obavljamo KT 2 i brzo nastavljamo za KT 3 koja se nalazila preko rijeke kod stare i napuštene željezničke postaje. Tu je bilo veselo jer je trebalo pronaći dobar dio za preskakanje rijeke koji je ovisno o mjestima varirao po mojoj procjeni od 2-3 metra. Sibirski nađoše dobro mjesto za preskok tako da se nismo smočili, ali u daljini sam zapazio da je dosta trekera i trekerica ugazilo u hladnu vodu. Nadam se da nitko nije bolestan danas... Dolazimo do KT 3 i brzinski rješavamo staru željezničku postaju i dalje nastavljamo prema KT 4 uz rijeku. I tu na otvorenom je tako puhalo i nosilo snijeg da to nije za vjerovati. U borbi sa olujnim vjetrom pomogao nam je Učitelj i Drevni Dmitar koji tiho lebdi hrvatskim šumama. Uslijedio je još jedan preskok preko rijeke, ovaj put još lakši nego onaj prvi i krećemo prema KT 4 do koje je vodila stazica na blagom usponu. Tu po drugi put prestižemo sportske kolege koji nakon obavljene KT 4 nastavljaju laganim trkom dok mi hodamo i pitaju nas da zašto ne trčimo dok im Luka sa smješkom odgovara bez brige stići ćemo mi vas opet. Do KT 5 uslijedila je duga, ali ne suviše strma uzbrdica, a s vrha se pružao predivan pogled na rijeku Rašu. S malim orjentacijskim problemima u savjetovanju s drugim trekerima relativno brzo pronalazimo KT 5 koja je bila smještena na ulazu u Juransku pećinu. I tu zastaje dah... pri samom pogledu na taj predivni ogromni ulaz u špilju usred šume. Genijalan prizor... Kontrolna točka 5A nalazila se u samoj špilji pa se trebalo spustiti u samu pećinu da se zabilježi i ta, vrlo maštovito osmišljena kontrolna točka. Trkom nastavljamo dalje kroz šumu prema KT 6 i tu radimo prednost pred ostalim trekerima. Sjajnom orjentacijom i brzim tempom trčanja rješavamo KT 6 koja se nalazila na raskrižju u šumi i nastavljamo prema kontrolnoj točki 7 koja se nalazila na ulazu u Matulinsku pećinu. Sam ulaz u špilju je relativno mali i jako dobro skriven, no mi ga srećom brzo lociramo i zavlačimo se u samo špilju čučeći i na koljenima jer se kontrolna točka 7A nalazila u pećini i trebalo je dosta zavlačenja i dobra lampa da bi se došlo do nje. Put nas vodi prema zadnjoj kontrolnoj točki, a na putu prema tamo susrećemo mnogo trekera koji traže pećinu i KT 7, a koji su pred kojih sat vremena imali prednost u odnosu na nas od nekih 5-10 minuta. Shvativši da smo napravili dobar posao jurimo prema zadnoj KT 8 koju pronalazimo uz manje probleme. Posljednji juriš Sibirskih Tigrova bio je prema cilju gdje stižemo blatni,poderani,izgrebani i umorni. Sjajan treking po vrlo hladnom vremenu, zasigurno se isplatilo doći. Velebna Pokora bješe za taj dan ispunjena. Na kraju osvajamo sjajno 3. mjesto s rezultatom 3h i 10 min. u poretku ekipa i time polako vraćamo respekt i ugled nekoć poznatog imena Sibirski Tigrovi. I tu dolazimo do najvećeg paradoksa našeg 3. mjesta... dok se ostali trekeri istežu ispred doma mi sjedimo u toplom autu, slušamo radio i uživamo u oblacima dima. Poslije utrke fenomenalan gulaš i birica uz ugodno druženje u domu. Sve pohvale organizatorima utrke. Utrka je bila sjajno organizirana, kontrolne točke su bile vrlo maštovite i raznolike, imam samo riječi hvale. Sibirski su možda kročili putem velikoga povratka na trkačke staze, a možda je to samo bila faza sjećanja na stare dane slave... Neka nas Učitelj vodi stazom povratka In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti.


napuštena željeznička postaja


Pogled s kontrolne točke 4 na Rašu


ulaz u Juransku pećinu


Sibirski kod KT 5


trebalo se spustiti do KT 5A


u potrazi za Matulinskom pećinom


Kontrolna točka u Matulinskoj pećini bila je zakon

U zadnje vrijeme razmišljah o Sibirskim Tigrovima... Razmišljah o svojim novim sportskim počecima pa stankama, novim počecima pa opet.. stankama i tako unazad 2-3 godine. Razmišljao sam o svojoj dosadašnjoj karijeri, onome što bih volio napraviti u bliskoj budućnosti, ali i o nekoj daljoj budućnosti bude li je uopće. Prebirući tako po prošlim sportskim uspjesima i padovima najednom sam došao do ideje i unutarnje spoznaje da je možda ovo zadnji trenutak da se konačno pokrenem. Ali onako, zapravo. Možda je što se tiče sportske karijere zbilja došlo 5 do 12 da se do kraja trgnem. Možda je uistinu riječ o prekretnici na kojoj bi se trebalo ostaviti uživanja u žestokim pićima i gustom dimu, ili barem smanjiti uživanje u navedenom. Razmišljao sam i o Učitelju i o Dmitru. Pitam se gdje su se izgubili ti sjajni sportski atlete Sibirski... Možda ipak dolazi vrijeme u kojemu se mijenja svijest, možda je 2012. godina zaokreta u sportskoj karijeri... Vjerujem da nitko ne razumije ono o čemu ja ovdje pišem, ali nema veze. U subotu 4.2.2012. u Istri Sibirski se iz mrtvih vraćaju u život. Sa startom u 10:00 krećem u još jednu Kvarnersko-Istarsku treking avanturu od 20-ak kilometara. Nadam se da sam se probudio... 5 do 12 je!!!