Strah
A.B.Šimić

U parku je glazba. Pjano je veselje
Razastrlo svoja namamita krila.
Sve izgara, mrije od strasti i želje;
Djevojčice vitke šeću poput vila.
Sjaji se odijelo od snijega bjelje.
Smješkaju se usne. Šušti meka svila.
Dok miriše cvijeće i opaja grudi,
Od strasnoga vonja duša da poludi.

– Dođi, dođi!… sjena javi mi se neka,
Pa se opet sakri među mnoštvo tamo.
Ne, ja ne smijem doći. Crna Žena čeka
na vratima parka, pa se smješka samo,
kada tkogod uđe. Njena halja meka
Mene straši jako. I kad glednu amo
Njene svijetle oči, moje srce trne.
Ne, ja ne smijem doći! Strah me Žene crne…