VAŽNO
*molim Vas, ako već čitate pročitajte post do kraja, to bi mi puno značilo, na kraju ćete vidjet i zašto, tnx*
Jednom davno, davno, u maglovitoj i hladnoj noći, neplanirano i neželjeno, rođena je djevojčica, posebna djevojčica, slaba, velikih crnih očiju i crne kose. Od malena bijaše sramežljiva i usamljena, izgubljena. Većinu vremena provodila je gledajući u pod i skrivajući suze, dok su se sjene oko nje ismijavale i dobacivale uvrede koje joj razaraše srce. „Mora da su u pravu“- mislila je. I tako je vjerovala da je najjadnije biće na svijetu, potpuno beskorisno i neželjeno.

Rasla je unutar četiri zida male sobice, velikih crnih očiju prepunih bola promatrala je svijet vireći kroz zastore. U svojoj sobici imala je puno prijatelja. Prijatelja za koje je znala samo ona i koji su je voljeli. Bilo joj je lijepo provoditi vrijeme s njima, jer samo su je oni razumjeli, samo je njima bilo stalo. Došlo je vrijeme da krene u školu, a ona nije voljela izlaziti u vanjski svijet, nešto ju je stezalo unutra dok bi hodala gradom u svojem šarenom kaputiću. Uvijek je bježala u gomilu što bi joj dalo neki maleni osjećaj sigurnosti. U školi je sjedila sama, nepomično, šuteći cijelo vrijeme. Srce joj je paralo dok su joj sa strane stizale uvrede ostale djece. Bila je tako tužna, tako usamljena, a opet tako posebna… Nešto je bilo u njoj što je izazivalo ljubomoru kod ostalih, nešto što ju je izdvajalo od ostalih, nešto posebno. Njena glavica bijaše strahovito pametna, a um savršeno bistar. Snaga u njoj bijaše nevjerojatna iako ni sama toga nije bila svjesna. Nešto je bilo cijelo vrijeme uz nju, štitilo ju i čuvalo od zla, davalo joj snagu za dalje. Neka viša sila bila je njezin zaštitnik.

Godine su prolazile, a djevojčica je rasla. Slušala je priče drugih o njihovim izlascima u grad i međusobnom druženju. Jednog je dana promatrala zalazak sunca i u tom je trenu poželjela izaći. Po prvi je puta zaželjela prošetati i upoznati vanjski svijet. Sretna i uzbuđena zanijela se pa podigne telefon i odluči nazvati neku prijateljicu da izađe s njom. Ali onda se sjeti da nema nikog, nikog osim svojih prijatelja iz sobe, ali oni ne mogu s njom. Stajala je nepomično slušajući zvuk koji je dopirao iz telefona, nadajući se da će se netko javiti. Ali ništa od toga. Mirno je spustila slušalicu, blag osmjeh pojavio joj se na licu, a zatim se okrenula i otišla u svoju sobicu i za sobom zatvorila vrata…
Gdje je kraj
Predugo traje ova noć
ovaj mrak i tama.
Previše vremena već traje
ova prokleta drama.
Tako dugo sam bez ikoga.
Ostavljena. Sama.
A ova noć ne prestaje.
Tama ne nestaje.
Svitanje očekujem
već godinama.
Svjetlo što pokazuje
gdje prestaje ova jama
što me okružuje,
gdje prestaje tama
što me prati,
gdje prestaje ovaj život
pun patnje i tuge,
gdje je, nakon oluje, nastajanje duge...
autor: its_me
Živjela je tako ona u tišini, skrivena od ljudskih pogleda, zaboravljena od strane svijeta, izgubljena u vrtlogu vremena. Živjela je unutar svoja četiri zida koja joj svakim danom postajahu sve uži i uži. I jednog dana tjeskoba je uništi, tuga razori. U njenoj glavici nastanu ružne misli, um joj prekriju sjene, mržnja zavlada njome. Napusti svoj tužni život i puna bijesa, opsjednuta mržnjom izađe u vanjski svijet. Želja za osvetom guši je, vlada njezinim umom. I tako ona skrene s puta, a bijaše sasvim nedužna.

Zli ljudi uđoše u njezin život, zle navike postanu dio nje. Svakim jutrom mrzila je svijet oko sebe sve više, ali još više mrzila je sebe. Misao kako je ona kriva za sve nije joj dala mira, a zloća u njezinim očima postajala je sve strašnija. Ruke njezine nosile su krvave ispovijesti njezina života, svaki rez pričao je drugu priču, još strašniju od one prve. Lutala je noću pustim gradom tražeći žrtve. Nije imala milosti, šakama je iskaljivala svu svoju bol. Kružila je oko škole skrivajući se iza crnine i pažljivo promatrajući sve one koji su joj se izrugivali. Oni su bili krivi za sve. Od nedužne djevojčice napravili su životinju, životinju željnu krvi. Godinama kao da je plaćala greške svih ljudi na ovome svijetu. Vrijeme je da i oni malo pate. Malo po malo svi su dolazili na red, svima se osvećivala i nitko nije bio pošteđen.
Haustor, Šejn
Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku
Starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav
Tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata
Da sam Šejn
Život uz granicu je opasan i tvrd
Nek moje ime ovdje od sad znaci pravda
Vec čujem priču kako za mnom jaše smrt
Dok jašem crven pored vatri na rubu grada
To je Šejn ...
To je Šejn ...
Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku
Starim parobrodom koji vozi skitnice na zapad
I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav
Tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata
Da sam Šejn
Da sam Šejn
Dok živim život koji nisam birao sam
O suhom vjetru s juga moja duša sanja
Ja čujem buku stada, vidim u daljini grad
A tanka slika jave postaje sve tanja
Ja znam da život na granici je opasan i tvrd
Al' moje ime ovdje od sad znači pravda
Na mome sivom konju sada sa mnom jaše smrt
Vodi me tamo gdje me moja davna draga vec ceka
Izađi i bori se
U ovom gradu nema mjesta za jednog od nas
Izađi i bori se
Ulica je prazna, ali s prozora motre na nas
Izadi i bori se
Uzet ću ti život ako ostaneš - uzimam čast
To je Šejn ...
To je Šejn ...
Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku
Starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav
Tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata
Da sam Šejn
U svim svojim planovima uspijevala je, a zadovoljenje je u njoj raslo. Ipak, stalno je ponavljala istu grešku. Nije mogla prestati kažnjavati sebe. Svako jutro bilo joj je sve teže ustati i život joj se činio sve ne podnošljiviji. Mržnja ju je izjedala iznutra, gušila se u depresiji. Stvarnost je postajala tek iluzija uzrokovana nedostatkom alkohola i droge. Tonula je iz dana u dan sve dublje. Nestalo je one bistre, posebne djevojčice, njezinih snova i njezine dobrote. Ostala je tek izgubljena duša koja očajnički i nesvjesno moli za pomoć. Vremena je bilo sve manje, a ona se gubila sve više.

Jedno hladno maglovito jutro na njezinom mjestu stajala je neka nova nepoznata sudbina, neko novo lice sasvim sličnog pogleda, usamljeno i izgubljeno, koje će nesvjesno ići njezinim stopama kao i gomila ljudi prije i nakon nje, ne sluteći takav kraj. Nestala je tako djevojčica, nestala je jedne noći, maglovite i hladne, a već sutradan život je krenuo dalje i ona bijaše zaboravljena baš kao da je nikada nije ni bilo…
(18. lipnja 2004)
Iza okrutne maske koju tvrdiš da nosiš,
ja vidim djevojku punu strahova.
Iza hladnih očiju koje zure u mene,
vidim mnoštvo nakupljene boli i patnje.
I svaki put kad mi kažeš zbogom,
ja znam da to neće biti posljednji put…
autor: nepoznat
*posvećeno mojoj velikoj prijateljici prema kojoj je život bio previše okrutan |