Sunce je dražesno sjalo s neba, posipajući svijet najfinijom zlatnom prašinom.
Priroda je odjenula posebno ruho.
Lagani povjetarac pozvao je drveća da zaplešu u svojim najljepšim zelenim haljinama.
More ih je pratilo, lagano pjevušeći nečujni valcer.
Dječica su trčkarala uokolo nasmijanih lica, radosnih povika.
Odrasli su se činili tako bezbrižnima, opuštenima.
U zraku se osjećala ugoda, sreća i jednostavnost, a istovremeno i divota proljetnog popodneva.
Sve je bilo tako šareno, tako lijepo, savršeno...
Baš kao u bajci…



Ležala sam u polumračnoj sobi.
Sama.
Na željeznom krevetu unutar bolničke sobe, okružena hladnim zidovima.
Visoki, tamni zastori prijeteći su mi zaklanjali i najmanji djelić te čarolije.
Razmišljala sam o glasovima djece koji dopiru izvana, kako li su samo sretni u ovom okrutnom svijetu.
Osluškivala sam zvukove mora, zamišljala kako li je predivno tamo vani.
Da sam barem mogla osjetiti tu toplinu, spokoj proljetnog popodneva ma samo i na jednu sekundu…
Sve bi bilo drugačije…



Puno se misli nakupljalo u mojoj glavi, razne ideje su se razvijale, toliko sam toga po zadnji put željela podijeliti s vama, ali vremena je bilo malo, jako malo.
Stoga mi oprostite što ću biti kratka.
A i bolničarka je već par puta nervozno ušla u sobu, želeći konačno osloboditi krevet.
Nisam željela smetati.
I dok sam ležala tako razmišljajući, na mome licu nije bilo traga tuzi.
Štoviše, stajao je tu osmjeh.
Duša mi bijaše mirna, u srcu čak radost dok sam iščekivala taj trenutak.
Svečani trenutak.



Draga majko, eto, ispuniti će ti se želja.
Nećeš me više morati gledati.
Neće ti više biti mučno svaki put kada me vidiš.
Beskorisna sam, znam.
Glupa sam, znam.
Ne moraš više ništa reći, sve znam.
Dragi oče, eto, neću ti smetati više.
Nećeš se više morati brinuti za nešto što nisi nikad niti želio.
Žao mi je što sam smetala, ali obećavam neću više.
Žao mi je što sam disala isti zrak kao i vi, nadam se da ga nisam zaprljala.
Oprostite mi još jednom da mogu sretno otići, jer taj dugo iščekivani trenutak je konačno stigao.
Umrla sam jednog lijepog, sunčanog dana, a svijet je postao ljepše mjesto za život…



*posvećeno prijateljici koja je provela život u očaju, sanjajući o svojoj smrti


Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj strasti i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: „Miruj! U smrti se sniva.“

autor: A. G. Matoš