~ Welcome to Glupača's world :)
Kronike Vokićgrada, poglavlje III.
|
Da odmah razjasnimo: prva 2 sata me nisu vidjela. Eto tako, nek' se zna. 3. sat – Njemački. Žena se ne gasi, podijelila je neke papire, ne znam što bi točno trebala radit s tim, pogledala sam što piše, onako informativno, i odmah mi se zavrtjelo od ogromnog broja rečenica.  Dođoh, vidjeh, odustah.  Ekipa čak i rješava nešto s tih papira ( ), a ja i Luna meljemo. Tj. pokušavamo, ali uzalud. Stoga joj odlučim napisat pjesmu. Mislim valjda zna čitati… Ili…?!  Toliko ti toga želim reći, al' jednostavno ne uspijevam… Toliko toga želim podijelit s tobom, al' moje riječi ne dopiru do tebe… Riječi gube smisao, a tišina među nama nastaje… I zato skini taj jebeni MP3 player i slušaj me dok ti pričam!!! U kurac!!! *posvećeno Luni koja je napola gluha  4. sat – Fizika. O fizici je sve napisano u postu „Kronike Vokićgrada, poglavlje II.“. Ali ipak me uhvatila inspiracija pa nam napisala pjesmu: Lijepo u indexu Posljednji osmjeh sja na licu mom… Lijepo u indexu. Sreći mojoj kraja nema… Lijepo u indexu. Zadnjim snagama otvaram bilježnicu… Lijepo u indexu. Pišem formule i grafove radim… Lijepo u indexu. Fizika ispunjava moj um… Lijepo u indexu. Duši mojoj daje mir… Lijepo u indexu. I prije no što umrem ja, napisat ću još jednu formulu… Lijepo u indexu. *posvećeno profesoru koji svake 2 minute i uz svaku formulu napominje: „Napišite to, je li, lijepo u indexu…“ A šta da radim A šta da radim kad završi ovaj sat? Kada ode najdraži nam Pinjuh kojeg volim? Ljudi samo govore: bit će sve u redu… Ljudi samo pričaju: fizika je opet prekosutra… Ljudske usne šapuću: izdrži do četvrtka… Izbjegavaj oštre predmete, skinut ćeš si glavu… I ništa mi više nije važno, samo fizika bajna… Želim samo izvodit formule, i crtat grafove, i ti je sve… I to je sve… *riječi su suvišne 5. sat – Geografija. Talk to the hand, 'cause the head is not responding.  6. sat – Hrvatski. Bi-bi…tu-tu…ću-ću…bi-bi… Vozim se u vlakiću sreće. Odvodi me daleko, daleko… Daleko od HRVATSKOG.   U zemlju najljepšu na svijetu, gdje je sve šareno, a posvuda su čudesna bića iz bajke, ali ne i VILE (objašnjenje: pročitaj post „Kronike Vokićgrada, poglavlje I.“). Ništa ne vidim i ništa ne čujem. Samo mašem s rozog prozorčića. Pa-pa... 20. veljače 2007., utorak |
