Godišnjica bloga i puno više od toga...
ponedjeljak , 26.06.2017.Ovako je sve počelo...
Novi početak
Prošla je točno godina od kada sam otvorila ovaj blog.
Prije točno 365 dana, napokon sam slomila otpore i prestala tražiti izgovore.
Sjela sam i jednostavno krenula pisati... Ili, barem, dijeliti komadiće napisanog s drugima.
Prsti su kuckali, sami od sebe, a ja sam znala kako želim mnogo toga reći i dati...
Učinilo se totalno prirodnim.
Nisam imala pojma o čemu ću pisati ni da li će to itko ikada (pro)čitati.
Ipak, odlučila sam započeti. "Morala" sam započeti! :)
Shvatila sam da je to ono što mi treba kako bih napokon postala potpunom.
Spoznala sam, pisanje je nešto što želim i trebam raditi.
Bio je to moj poziv.
Poklon mene, meni.
Strast prema pisanju otkrila sam još kao djevojčica, kada sam se, dok su ostali klinci kukali, nevjerojatno veselila svakoj zadaćnici. Tada su moji radovi bili objavljivani u školskom časopisu... Kao tinejdžerica pisala sam blog koji mi je služio kao ispušni ventil i sredstvo druženja i dijeljenja misli s vršnjacima. U to doba, nastale su i moje prve pjesme. Na fakultetu sam obožavala pisati seminare, zadaće, pričice, pjesme, ma bilo kakve pisane zadatke, a pomoć sam nudila i drugima. Pa ipak, ironično, nikada se nisam percipirala dovoljno dobrom da bih napisano počela dijeliti s drugima. Ne do 26. lipnja prošle godine :).
Ovaj blog je za mene puno više od bloga... Pa i puno više od hobija.
On je prvi dokaz ljubavi, koju sam napokon uspjela probuditi prema samoj sebi.
Pisanje mi pomaže da otkrijem sebe i svijet oko sebe...
Ono mi omogućava mi da zaronim duboko i u tajnim kutcima svoje duše otkrijem mjesta za koja nisam znala da postoje...
Ipak, nisam ja ta koja piše. Ja sam samo kanal. Netko tko ima mogućnost čuti poruke mudrosti i iznijeti te ideje na način da budu razumljive drugima. I sama rado čitam svoje tekstove. Vratim se, ponekad, kad dotaknem dno, nekim "svojim" riječima i učim... Ispočetka.
Od 10. ožujka ove godine, blog broji 970 posjeta. Imala sam čast biti blogom dana i blogom tjedna. Zahvaljujući uredništvu, velik broj postova podijeljen je i na naslovnici, a s vremenom je sve više divnih duša nalazilo put do mojih riječi... Prije nekoliko mjeseci, otvorila sam i Facebook stranicu, a tamo moje riječi redovito prati 125 duša! Nekome malo, meni nevjerojatno mnogo. Ipak, nisu brojke ono što je važno!
Primarni razlozi zbog kojih sam započela pisati bili su razmjena, nadogradnja, spoznaja i propitkivanje spoznatog.
Upravo to sam i dobila, zahvaljujući vama, divnim ljudima, koji mi čitanjem, promišljanjem i komentiranjem mog rada, poklanjate ono najdragocjenije- svoje vrijeme. Hvala vam na tome! Primila sam i velik broj divnih usmenih i pismenih komentara, koji su mi potvrdili kako je ono što radim vrijedno i dobro. Ipak, kao najvažniju od svega, vidim činjenicu da sam se napokon ohrabrila. Opustila. Prepustila. Učinila cjelovitom.
Nemam pojma kako će se stvari razvijati, ali to nije ni važno. Već sada imam ono o čemu sam samo sanjala...
I ne mogu, da ne podijelim sličicu koju sam podjelila prije godinu dana, a koja mi se danas, više nego ikada, čini nevjerojatno istinitom...
Radite ono što volite.
Zaboravite propitkivanja, analize, isprike. I jednostavno KRENITE.
Zašto rasipavati svoje vrijeme ne hodeći putevima svoje duše?
Dozvolite si živjeti svoj san!
Ljubim vas i od srca hvala na svemu!
Ana
komentiraj (23) * ispiši * #
Što trenutku znači vrijeme?
utorak , 20.06.2017.Najljepši su oni skriveni trenutci, što prođu poput treptaja oka, a ostavljaju doživotan trag...
Gdje se skriva raj?
Veličanstveni zalazak sunca što donosi jarke nijanse koje se, kao u snu, smjenjuju pred našim očima...
Sramežljivi osmjeh djeteta, koje smo ugledali dok smo gužvovitim ulicama jurili na posao... Tako kratak, tako sladak, nismo o njemu promišljali, pa opet- dotaknuo nas je, negdje po putu.
Trenutak, u kojem na svojoj vrućoj koži osjetimo dodir osvježavajuće hladne vode, netom nakon skoka u vrludavu, čistu, rijeku...
Tajanstveni pogled slučajnog prolaznika, koji je urezao njegove oči negdje duboko u nas te nas, barem na sekundu, vratio misteriju života...
Vrući dah osobe koje volimo i to strujanje zraka, na našoj koži...
Kratki nalet vjetra, što nam za vrućeg, ljetnog dana, promrsi kosu i donese tako potrebno osvježenje...
Slučajan dodir, koji probudi uspavanu dušu, poremeti dah, donese neku toplinu, a za sobom ostavlja samo trnce...
Mali znak, kojeg nikada prije nismo uočili, a nakon kojeg je sve drugačije...
Čaroban pjev ptičice, skrivene u granama drveća...
Opojan miris cvijeta, zaraznog u toj svojoj ljepoti...
Mirna površina mora, koje se ljeska na ranom, jutarnjem suncu...
Nevjerojatno zelenilo trave, koje je oživjela jučerašnja kiša...
Miris lipe, dok šećemo kasnog poslijepodneva, a vraća nas daleko u djetinjstvo, u vrijeme kada nam je takav čaj kuhala majka...
Jedna kratka misao, što nam je postrujala glavom...
Jedna, pa bezazlena, riječ...
Naizgled tako kratki, mali, prolazni, beznačajni.
Dovoljni da izazovu buru ugodnih emocija i probude uspavani duh...
Za neke ne kažemo. Nikome i nikada. Ljubomorno ih čuvamo samo za sebe sebe i osmjehnemo se kada, mimoilazeći vlakove misli što prometuju našom glavom svakoga trenutka, iskrsnu iz nehaja zaborava, nađu put do naše svijesti i šapnu: "Hej, još uvijek sam tu. Sjećaš me se? Sjećaš se te ugode, strasti, radosti, divljenja, koji su te obuzeli? Možeš ih imati, opet, sada, uvijek. Nikada te neću/e napustiti! Ne, ako ti to ne želiš."
Takvi trenutci čine život vrijednim življenja.
A što trenutku znači vrijeme? Ništa!
On traje koliko traje naše sjećanje. Neće ni oživjeti ako ga ne primjetimo, ako ga izgubimo negdje po putu, rumirajući o prošlosti ili ako, ploveći brodom zvanim briga, jurcamo umom u uvijek nepoznatoj budućnosti, nesvjesni života što prolazi mimo nas.
Pogledaj. Primjeti. Zaljubi se.
Dozvoli trenutku da te opije i ovom gorko slatkom putovanju zvanom život da ti otkrije sve svoje draži...
Danas, ne jučer!
Danas, ne sutra!
Sada. Sada je ovdje. A beskrajno je sada...
Oznake: sada, prolaznost, ljepota života
komentiraj (7) * ispiši * #