Pročitano
Adams, Jessica: Tom, Dick i Debbie Harry

Amis, Martin: „Strijela vremena“

Ampuero, Roberto: Grčke strasti

Aridjis, Chloe: Knjiga oblaka

Banks, Maya: Kad svane dan

Baretić, Renato: Osmi povjerenik

Berlinski, Mischa: „Terenski rad“

Boell, Heinrich: Biljar u 9.30

Böll, Heinrich: Gdje si bio, Adame?

Böll, Heinrich: Gledišta jednog klauna

Brink, Andre: Pravo na žudnju

Brown, Dan: Velika obmana

Bukowski, Charles: Najljepša žena u gradu

Bulgakov, Mihail: Majstor i margarita

Carroll, Lewis: Alica u zemlji čuda

Cheek, Mavis: Seksualni život moje ujne

Cheek, Mavis: Napredak Patricka Parkera

Chevalier, Tracy: Djevičanski plavo

Chevalier, Tracy: Gospa i jednorog

Chiziane, Paulina: Niketche: priča o poligamiji

Coelho, Paulo: Aleph

Coelho, Paulo: Alkemičar

Coelho, Paulo: Đavo i gospođica Prim

Coelho, Paulo: Jedanaest minuta

Coelho, Paulo: Preljub

Daswani, Kavita: U ime udaje

Domingo, Carmen: Gala – Dali

Englander, Nathan : Ministarstvo posebnih slučajeva

Etxebarria, Lucia: Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje

Etxebarria, Lucia: O svemu vidljivom i nevidljivom

Eugenides, Jeffrey: Bračni zaplet

Ford, Jamie: Hotel na uglu gorkog i slatkog

Fortes, Susana: Čekajući Roberta Capu

Giffin, Emily: Bez djece, molim

Hamilton-Paterson, James: Kuhanje s Fernet Brancom

Helgason, Hallgrimur: Vodič za uredan život: mali savjeti profesionalnog ubojice

Heller, Joseph: Kvaka 22

Hilton, L.S.: Domina

Hofmann, Corinne: Bijela masajka

Hofman, Corrine: Povratak u Barsaloi

Hornby, Nick: Kako biti dobar

Houellebecq, Michel: Elementarne čestice

Houellebecq, Michel: Lanzarote i drugi tekstovi

Houellebecq, Michel: Karta i teritorij

Houellebecq, Michel: Mogućnost otoka

Houellebecq, Michel: Platforma

Houellebecq, Michel: Pokoravanje

Houellebecq, Michel: Širenje područje borbe

Hui, Wei: Vjenčanje s budhom

Hui, Wei: Šangaj baby

Jian, Ma: Crvena prašina

Jong, Erica: Strah od pedesete

Klima, Ivan: Posljednji stupanj prisnosti

Kundera, Milan: Identitet

Kundera, Milan: Knjiga smijeha i zaborava

Kundera, Milan: Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kundera, Milan: Oproštajni valcer

Kundera, Milan: Smiješne ljubavi

Kundera, Milan: Šala

Kušan, Ivan: 100 najvećih rupa

Llewycka, Marina: Kratka povijest traktora na ukrajinskom

Lodge, David: Misli ...

Magnus, Ariel: Kinez na biciklu

Mailer, Norman: Američki san

Malamud, Bernard: Pomoćnik

Marai, Sandor: Kad svijeće dogore

Marias, Javier: U boju sutra na me misli

Markovits, Anouk: Zabranjena sam

Mian, Mian: bombon

Miller, Henry: Rakova obratnica

Min, Anchee: Crvena azaleja

Mirabeau: Laurine ljubavne vježbe

Moore, Susanna: Rezovi

Murakami, Haruki: 1Q84

Murakami, Haruki: Kafka na žalu

Murakami, Haruki: Lov na divlju ovcu

Murakami, Haruki: Moj slatki Sputnik

Murakami, Haruki: Norveška šuma

Murakami, Haruki: Južno od granice, zapadno od sunca

Murakami, Haruki: Kad padne mrak

Murakami, Haruki: Pleši pleši pleši

Murakami, Haruki: Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća

Murakami, Haruki: Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta

Musso, Guillaume: Što bih ja bez tebe?

Nadas, Peter: Divna povijest fotografije

Nicholls, David: Jedan dan

Nin, Anais: Djeca Albatrosa

Nothomb, Amelie: Biografija gladi

Nothomb, Amelie: Strah i trepet

Obermannova, Irena: Priručnik za neposlušne žene

Palmer, Lilly: Sve zbog dugog nosa

Pamuk, Orhan: Crvenokosa

Pamuk, Orhan: Muzej nevinosti

Pamuk, Orhan: Zovem se crvena

Paasilinna, Arto: Dražesno kolektivno samoubojstvo

Paasilinna, Arto: Godina zeca

Peixoto, Jose Luis: Knjiga

Perišić, Robert: Naš čovjek na terenu

Pilić, Zoran: Krimskrams

Popov, Alek: Misija London

Reed, J.C.: Predaj se ljubavi (knjiga prva)

Rudan, Vedrana: Uho, grlo, nož

Shalev, Zeruya: Ljubavni život

Sa, Shan: Igra go

Sa, Shan: Carica

See, Lisa: Snježnica i tajna lepeza

See, Lisa: Zaljubljena Peonija

Segal, Erich: Muškarac, žena i dijete

Shute, Nevis: Grad kao Alice

Tajder, Ana: Od barbie do vibratora

Tajes, Claudia: Seksualni život ružne žene

Trueba, David: Četiri prijatelja

Trueba, David: Otvoreno cijelu noć

Updake, John: Udaj se za mene

Vallvey, Angela: Lov na posljednjeg divljeg muškarca

Vargas Llosa, Mario: Jarčevo slavlje

Vargas Llosa, Mario: Pripovjedač priča

Vargas Llosa, Mario: Raj iza drugog ugla

Vargas Llosa, Mario: Teta Julia i piskaralo

Vargas Llosa, Mario: Vragolije zločeste curice

Vuković Runjić, Milana: Ulica nevjernih žena

Waltari, Mika: Stranac na imanju

Ying, Hong: K: umijeće ljubavi

čitam, mislim, pišem ...

13.11.2019., srijeda

Haruki Murakami: 1Q84

Može li ljubav spasiti svijet? pita se nakladnik na koricama ove knjige. Aomame i Tengo su odlučili da ih zaboli ona stvar za svijet i odlučili su spasiti sebe. Vjerovali su u ljubav, da, i ljubav ih je spasila, da. Njih. Dvoje.
Dugo sam gledao u ovu trostruku knjigu Murkamija i pitao se, kad ću ja pronaći vremena i volje da pročitam ovoliku količinu teksta. Ali kad sam krenuo, stranice su samo letjele. Nisam ljubitelj SF-a, ali Murakami to na neki drugačiji način napiše. Apsurdno, ali ovo je SF reality. Mašta u koju se lako uvući, mašta koju je lako živjeti, mašta u kojoj je lako prepoznati stvarni život. Sebe, nju, ………
Anyway, tri debele knjige čistog uživanja.



Citati:
Opis jednog potpuno sporednog lika:
„S Toshie Ota razgovarao je u učionici poslije nastave. Djelovala je kao da joj je oko pedeset pet godina. Izgledom je bila potpuna opreka njegovanoj i elegantnoj viceravnateljici osnovne škole u Ichikawi. Gospođica Ota bila je niska i zdepasta, a gledana odostraga, gegala se poput raka. Nosila je naočalice s metalnim okvirima, a jasno se vidjelo kako joj je spljošten, širok razmak između obrva obrastao rijetkim dlačicama, Na sebi je imala vuneni kostim neodređene starosti, sasvim sigurno demodiran čim je sašiven, s laganim vonjem naftalina. Kostim je bio ružičast, ali čudne nijanse, kao da se u nju slučajno umiješala pogrešna boja. Vjerojatno se tražio rafiniran, prigušen ton koji odiše stilom, ali kako boja nije pogođena, ružičasti kostim je umjesto toga odisao smjernošću, skanjivanjem, rezignacijom pa je nova novcata bijela bluza koja je virila iznad revera djelovala kao nepozvan radoznalac zalutao na karmine. Suhu kosu prošaranu sjedinama gospođica Ota pričvrstila je plastičnom kopčom, vjerojatno prvim što joj se našlo pri ruci. Ruke i noge bile su joj mesnate, a na kratkim prstima nije imala prstena. Na vratu su joj se urezale tri tanke bore, oštro ocrtane poput godova na stablu života. Ili su možda obilježavale ispunjenje triju želja - premda je Ushikawa sumnjao u to.“

„Kad je uvela Tenga duboko u sebe, Fukaeri se potpuno umirila, kao i Tengo, prožet tim osjećajem da je sasvim u njoj. I dalje se nije uopće mogao micati, a i ona se, zatvorenih očiju, sjedeći na njemu uspravna poput stupa, posve umirila. Vidio je da su joj usta poluotvorena i da joj se usnice lagano šire i stežu kao da pokušavaju uhvatiti riječi u prostoru. Osim toga, bila je potpuno nepomična. Kao da namjerno ostaje u tom položaju dok čeka da se nešto dogodi.
Tenga je obuzela potpuna, bespomoćna malaksalost. Premda će se nešto očito dogoditi, pojma nije imao što niti je to na koji način mogao kontrolirati svojom voljom. Nije osjećao ništa, tijelo mu je obamrlo. Bio je nepokretan. Ali njegov je penis osjećao – ili bi možda bolje bilo reći da je nešto naumio. U svakom slučaju, penis mu je govorio da je ušao u Fukaeri i da ima veličanstvenu erekciju.“

„Ako ne razumiješ bez objašnjenja, nećeš razumjeti ni kad ti se objasni“


Karakter Aomame jasno se vidi u ovom citatu. Koliko me samo podsjeća na D.
„Kako bilo, svakojake se stvari odvijaju oko mene, premda ja ne razumijem što ih povezuje, ne shvaćam kako funkcioniraju niti u kojem smjeru se kreću. Ali sad je dosta, odlučno u sebi reče Aomame.
Usta su joj se zgrčila, a čelo još dublje nabralo.
Odsad pa nadalje sve će biti drukčije. Ničija volja neće više mene kontrolirati. Odsad pa nadalje, za mene vrijedi samo jedno načelo: radim po svome što mislim da je ispravno. Moram zaštititi moje maleno po svaku cijenu. To je moj život i moje dijete. Netko drugi možda ga je mislio iskoristiti za svoje ciljeve, ali to je Tengovo i moje dijete. Nikad ga nikome neću dati. Nikad. Odsad pa nadalje, ja sam glavna. Ja određujem što je dobro, a što loše i u kojem smjeru idemo. I neka svi to upamte!“

„Da povjeruje u ono u što je morala vjerovati, opustila se i priljubila uz Tengovo krupno tijelo. Pritisnula mu je uho uz prsa i predala se njegovu zagrljaju. Kao zrno graška u mahuni.“


Fukaeri:
„One njezine sitne ružičaste uši, kao napudrane mekanom četkicom, izgledale su kao da su izrađene netom prije, i to iz posve estetskih razloga, ne s praktičnom svrhom da slušaju. Ili su barem tako izgledale Tengu. Vitak, lijepo oblikovan vrat blistao je poput ploda sazrela na izobilju sunca, još nedirnuta i kao stvorena za biserje rose i božje ovčice. Prvi put ju je sad vidio s podignutom kosom i bio je to nekako naročito prisan i lijep prizor.“


Završetak:
„Stavi tigra u spremnik, rekao je Essov tigar, okrenut prema njima lijevim profilom. Ali više nije važno na koju stranu gleda. Smiješak koji je uputio Aomame bio je prirodan i topao. Vjerovat ću u taj smiješak, rekla je sama sebi. To je važno. Pokušala se i sama nasmiješiti kao tigar. Vrlo prirodno, vrlo blago.
Tiho ispruži ruku i Tengo je prihvati. Njih dvoje stajali su jedno uz drugo i bez riječi promatrali mjesec nad gradom. Sve dok ga nije obasjalo izlazeće sunce i otelo mu noćni sjaj. Sve dok se nije pretvorio u sivi mjesec od papira, obješen na nebu.“



- 21:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.10.2019., petak

Haruki Murakami: Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća

Petoro srednjoškolaca se skupi u jedno društvance i njihovo druženje postane blisko, vrlo blisko prijateljstvo. Dvije cure i tri dečka.
Nesretni neparni brojevi.
Jednoga dana, jedan od njih, Tsukuru Tazaki, upiše fakultet u drugom gradu i ode. Njegovim odlaskom, sve se promijenilo. Toliko da, prilikom jednog posjeta svom gradu, njegovih četvero prijatelja mu okrenu hladno i odlučno leđa, bez ijedne riječi pojašnjenja. Duboko potišten i deprimiran, Tsukuru nastavi svoj život, a odbacivanje nikada i nikako nije mogao zaboraviti, niti se s time pomiriti. U knjizi ga upoznajemo u njegovim 40-im godinama, kada upoznaje i zaljubljuje se u Saru. Na njezin nagovor, krene u potragu za bivšim prijateljima kako bi raspetljao enigmu iz djetinjstva.
Odlična knjiga, koja nas drži u napetosti da samog kraja. Pa i nakon njega. Odnosno, kraj je Murakami prepustio nama da ga osmislimo.
Naravno, ja sam osmislio happy end.
:)


Početak knjige:
„Od srpnja druge godine fakulteta pa sve do siječnja, Tsukuru Tazaki nije mislio ni o čemu nego o umiranju. U tome je razdoblju i navršio dvadeset godina, ali ta posebna razdjelnica - dan kad je postao punoljetan - nije mu značila ništa. Samoubojstvo mu se nametalo kao najprirodniji izbor, a čak ni sad ne bi umio objasniti zašto nije napravio taj posljednji korak. Prijeći prag između života i smrti tad bi mu bilo sasvim lako, lakše nego progutati sklisko sirovo jaje.
Možda se tad nije ubio zato što nije smislio način samoubojstva koji bi bio dostojan čistih i snažnih čuvstava s kakvima je gledao na smrt. Ali nije bio bitan način. Da su u blizini postojala vrata što vode u smrt, zakoračio bi kroz njih bez oklijevanja, bez krzmanja, kao da je to dio svakodnevnice. Na sreću ili na nesreću, međutim, takvih vrata nije bilo blizu.“

Završetak:
„Smirio se, sklopio oči i zaspao. Stražnja svjetla svijesti, kao svjetla na zadnjem noćnom vlaku, stala su se gubiti u daljini, smanjivati sve dok ih napokon, ondje gdje su iščeznula, nije progutala noćna tama. I ostao je samo šum vjetra kroz granje bijelih breza.“



Citati:
(ljubomora)
„Promeškoljio se u stolici i otpio malo ledene vode. Sad mu je preostalo samo da nijemo tuguje. Iznenadna oštra bol proparala mu je lijevu stranu prsa, kao da ga je nož zasjekao. Učinilo mu se čak da mu iz rane lipti topla krv. Možda je dosta krv. Dugo ga ništa nije tako zaboljelo, još od onog ljeta na drugoj godini fakulteta kada ga je njegovih četvero prijatelja odbacilo. Sklopio je oči i, kao da pluta na vodi, prepustio se svijetu boli. Ipak, dobro je što osjećam bol, pomislio je. Prave muke počinju onda kad te više ne boli.“


(jedan sporedni lik:)
„Olga je bila plavokosa i nosila je tijesne traperice i bijelu majicu dugih rukava. Bilo joj je dvadeset osam ili devet godina. Bila je visoka oko 170 centimetara i imala je zaobljeno lice i ružičastu put. Izgledala je kao djevojka iz neke dobrostojeće seljačke obitelji, odrasla s jatima brbljavih gusaka. Kosa joj je bila začešljana od lica, a preko ramena je prebacila crnu lakiranu torbicu. Držala se uspravno, kao dostavljač koji mora donijeti važan paket, i u hotelsko je predvorje ušla dugim koracima.“


(ljubav):
Čeznuo je za njom više nego što bi to umio izreći. Čudesan je osjećaj nekoga tako istinski željeti – osjećaj životan, moćan. Već se godinama nije tako osjećao. Možda i nikad. Ne da je sve u tome bilo lijepo: u prsima ga je boljelo, teško je disao, hvatao ga je strah od kojeg mu se raspoloženje naglo i mračno mijenjalo. Ali čak i ta bol uklapala se kao važan dio u ljubavi koju je osjećao. Nije nikako htio dopustiti da mu taj osjećaj izmakne. Jednom kad ga izgubi, možda više nikada ne nađe tu toplinu. Ako je mora izgubiti, bolje da ni njega nema.“







- 14:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2019., četvrtak

Michel Houellebecq: Pokoravanje

Kažu da MH predskazuje buduće događaje. U ovoj knjizi, na temelju sadašnjih migracija muslimanskog stanovništva u kršćansku Europu, opisuje buduće društvo i to baš u momentu kad počinje „lom“, tj. kad u prvoj državi u Europi (Francuskoj), političku vlast preuzimaju muslimani. I to sasvim demokratskim putem, pobjedom većine na izborima.
Vrlo radikalizirana priča, karikirana čak. Da li će se jednog dana i ostvariti nije ni važno. Potiče na razmišljanje i potvrđuje da „samo mijena stalna jest“. Što se naročito odnosi na Čovjeka, pojedinca, koji se , prema MH vrlo lako promijeni za 180 stupnjeva u svojoj duši i u svojim vjerovanjima. Ako mu ponudiš dobru mrkvu. Nekim muškarcima, prilika da legalno imaju (posjeduju) tri žene, je sasvim dovoljna za takav preokret.


Zanimljivi citati:
„To je pokoravanje«, tiho je rekao Rediger. »Zaprepašćujuća i jednostavna ideja, nikad prije tako snažno iskazana, ideja da vrhunac ljudske sreće počiva u potpunom pokoravanju. Oklijevao bih izložiti tu ideju pred pripadnicima svoje vjere, možda bi prosudili da je svetogrdna, no za mene postoji veza između ženine potpune pokornosti mužu, kakvu opisuje Histoire d'O., i čovjekove pokornosti Bogu, kakvu predviđa islam.“

„Četvrt sata šetao sam arkadama ispod metalne konstrukcije, malo iznenađen svojom nostalgijom, ali svejedno svjestan da je ovaj okoliš stvarno ružan, ove nakazne zgrade bile su sagrađene za vrijeme najgoreg razdoblja modernizma, no nostalgija nema veze s osjećajem za estetiku, nije povezana čak ni sa sjećanjem na neku sreću, Čovjek je nostalgičan prema nekom mjestu jednostavno zato što je živio ondje, dobro ili loše nije važno, prošlost je uvijek lijepa, pa i budućnost, boli jedino sadašnjost, nosiš je sa sobom kao apsces patnje koja te prati od jednog do drugog beskraja mirne sreće.“

„Od silnog prenemaganja, umiljavanja i sramotnog maženja progresista, katolička Crkva postala je nesposobna da se usprotivi dekadenciji društvenih običaja. Nesposobna da jasno, čvrsto, odbije homoseksualni brak, pravo na pobačaj i rad žena. Treba se suočiti s onim što je očito: zapadna Europa stigla je do jednog odvratnog stupnja raspadanja i više nije u stanju samu sebe spasiti - kao što u V. stoljeću naše ere nije bio u stanju ni antički Rim. Masovni dolazak imigracijskog stanovništva prožetog tradicionalnom kulturom koju još uvijek obilježavaju prirodne hijerarhije, pokoravanje žene i dužno poštovanje prema starima, predstavlja povijesnu šansu za moralnu i obiteljsku obnovu Europe, otvara perspektivu jednog novog zlatnog doba za stari kontinent. To stanovništvo katkada jest kršćansko, ali najčešće je muslimansko, to treba priznati.



Početak:
„Svih onih godina moje žalosne mladosti Huysmans mi je ostao suputnik, vjeran prijatelj. Nisam nikad imao sumnji, nisam nikad bio u iskušenju da odustanem, niti da se okrenem kakvoj drugoj temi. Čekao sam dugo, okolišao dokle god se dalo pa i malo više od toga, a onda sam jednog lipanjskog poslijepodneva 2007. pred komisijom sveučilišta Paris IV-Sorbonne obranio doktorski rad: Joris-Karl Huysmans, ili izlazak iz tunela. Već sutradan ujutro (ili možda još iste večeri, ne mogu tvrditi, samotna je bila ta večer doktorata, i jako alkoholizirana), shvatio sam da je jedan dio mog života upravo završen, i to vjerojatno onaj najbolji.“

Završetak:
„Pomalo kao što se prije nekoliko godina dogodilo s mojim ocem, i meni bi se ukazala nova prilika, i to bi bila prilika za drugi život, bez puno veze s onim prijašnjim.
Ne bih imao za čime žaliti.“

- 14:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.08.2019., nedjelja

Maya Banks: Kad svane dan

Knjiga od 300 stranica. Nakon 3, već znaš tko će koga ševiti. A onda to čekaš sljedećih sto. I to na tako djetinji način. On se čudi da što ona vidi na njemu, a ona se čudi da što on vidi na njoj. Plus, tisuću puta čitamo kako je on snažan ko bik, veliki ratnik koji je prošao neljudske torure po logorima, sav prepun ožiljaka kojih se srami. Ali dobar ko kruh i nježan ko putar. Ali nikako da skuži što ona vidi na njemu.
A ona, naravno, manekenka, najljepša žena svijeta. A nije laka, dapače, djevica je, ajme djevica! I nije umišljena i uobražena kao sve lijepe žene, ne, ona je sasvim normalna. Ali nikako da skuži što on vidi na njoj.
I tako, 100 stanica nikako da se skuže. I samo svaki sam sa sobom razgovara "a što ako....", " a nije valjda...", "a ovo" i "a ono"..... Ajme dosta više! Da svi ljudi toliko raz,išljaju ko njih dvoje, još bi čovječanstvo bilo bez kotača i vatre.

Tamo na 150. stranici se konačno poševe. Jel' treba reći da se tako nikada nitko nije poševio u povijesti čovječanstva? Nitko. NIkada.

"Na plahti je bilo i malo krvi", tiho je rekao. "I očistio sam malo sa sebe i tebe. Mrzim pomisao da sam te ozlijedio. Učionio bi sve samo da te poštedim tog bola."

Eto, toliko je taj ratnik nježan i pažljiv.
Suze liju moje plave oči.
A koliko je on u nju zaljubljen, u njezinu dušu, osobnost i karakter, evo:

"Tek kad je zaposlenik napustio sobu, pustila je ogrtač da sklizne s nje, a Swanny se umalo ugušio vlastitim jezikom. Ako mu je njezina sinoćnja odjevna kombinacija priuštila erekciju nad erekcijama, zbog ove se osjećao kao da među nogama ima ciglu. Hvala Bogu pa je na sebi imao traperice, iako su ga bolno stezale, jer da je navukao samo bokserice, kurac bi mu sada iskočio iz prokletih gaća."
Eto, što ti je ljubav.

Na 164. stranici, ja odustajem.

Zbogom, Majo.

- 22:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.08.2019., ponedjeljak

Hallgrimur Helgason: Vodič za uredan život: mali savjeti profesionalnog ubojice

Simpatičan krimić s podosta humora. Najsmješnije je što je islandski književnik za glavnog lika odabrao našeg sunarodnjaka, Tomislava Bokšića. Tom, zvani Toksični, je profesionalni ubojica koji radi za hrvatsku mafiju. Ordinira uglavnom po SAD-u, a iskustvu u ubijanju je stekao u Domovinskom ratu.
Smiješno? Pa je, ali da nisam Hrvat bilo bi mi puno više. Ovako nisam siguran čime smo to zaslužili. No, priznajem, čitanje me zabavilo.
Iznenađuje kako je dobro H.H. proučio našu prošlost i sadašnjost, u nekoliko sam navrata provjeravao da nije neki pseudonim. Ali nije.

Početak:
„Mati mi je dala ime Tomislav, a otac mi se prezivao Bokšić. Poslije prvih tjedan dana u SAD-u postao sam Tom Boksic. A odatle i Toxic, Toksični.“

Završetak:
„Što se dalje zbiva, ne bih točno znao.“


Jedan zgodni citat, jer nema ih baš puno:
„Zbilja se moram probijati kroz jebeni Stari zavjet. Jest da ima sasvim zgodnih priča, ali velika se većina svodi na proizraelska sranja o plemenskim zavadama i pograničnim sukobima. Kako je taj i taj gospodin Laktaš izgurao tog i tog Palestinca ili Filistejca sa svojeg teritorija. Slične stvari danas gledamo na vijestima. Ekipa se do dan-danas nije maknula od Starog zavjeta. Trebali bi bar malo zaviri u Novi. Zato je Isus okej, iako mi je teško progutati ideju da Mu trebamo predati svoje grijehe pa neka se On dalje bakće. To mi je pomalo prljavo. A i tip sigurno ima posla preko glave. Kao da sve svoje smeće odneseš u crkvu i samo ga istovariš kraj oltara. Ili je to možda i poanta. Crkva kao reciklažni kontejner.„


- 12:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.08.2019., četvrtak

Anchee Min: Crvena azaleja

Ovo je povijesna knjiga, koja opisuje kako izgleda pravi totalitarni režim, režim crvene, Maove Kine. U kojem veliki vođa, kao i njegovi oponenti i ulizice, žrtvuju cijeli narod radi svojih fiks-ideja. Strašno. Uzgajati rižu praktički na obali mora, jer je neka budala rekla da se to može. Pardon, mora. I što je ideja luđa, time se ljudi jače moraju upirati da bi dokazali da je provediva, dapače, dobra. A upiranje, znači rad u nemogućim uvjetima, znači žrtve, znači pranje mozgova. Iako ne proizvedu riže niti za prehranu radnika na tom polju, u ideju (čitaj: naredbu) se ne smije posumnjati. Kazne su svakojake, nerijetko i smrtne. I što teže radiš, što gore živiš, time se više dokazuješ Partiji i Vođi. O, Bože! O, blesavi ljudski rode kojeg si navodno stvorio!

Ovo je autobiografska knjiga, u kojoj Anchee Min sve ovo gore opisuje onako uzgred, usput, kao kad se vozite autocestom pa pored vas promiče krajolik, gradovi, planine, a vi u stvari živite u tom autu sa svojim suputnicima. Ovo je zapravo, knjiga o Ljubavi. Njezina vlastita ljubavna priča, priča o ljubavima njezinih prijateljica, o ljubavi koja se bori protiv svoje okoline koja ju zabranjuje. Koja se nastoji izdići iznad Partijske stege i umobolnosti. Zbog koje se riskira stečeni položaj, zbog koje se dovodi u opasnost vlastita obitelj, a nerijetko i sam život.
Da li ljubav pobjeđuje? Na žalost ne, pobjeđuju ideje i ideologije i oni ljudi koji se sa njima slažu. Pobjeđuje poltronstvo, a ljubav gubi.


početak:
„Odgajana sam na Maovu učenju i operama gospode Mao, drugarice Jiang Qing. U osnovnoj školi bila sam zapovjednica Male crvene garde. Bilo je to u vrijeme Velike proleterske kulturne revolucije kada je crvena bila moja boja. Roditelji su ini živjeli poput - riječima susjeda - štapića za jelo: uvijek u suglasju. Otac mije bio profesor industrijskog tehničkog crtanja na Šangajskom tekstilnom institutu, premda mu je prava ljubav bila astronomija. Majka mi je bila nastavnica u Šangajskoj srednjoj školi. Podučavala je što god je Partija od nje zahtijevala, jedno polugodište na kineskom, iduće na ruskom. Oboje su vjerovali u Maoa i Komunističku partiju, kao i svi naši susjedi. Imali su četvero djece, svako godinu dana starije od sljedećeg. Ja sam rođena 1957. Stanovali smo u gradu, u Južnoj raskošnoj ulici, u maloj gradskoj jednokatnici koju su dijelile dvije obitelji.
Od pete godine života smatrali su me odraslom. To nije bilo nimalo neobično. Sva djeca s kojom sam se igrala nosila su mlađu djecu iz svoje obitelji na leđima, privezanu komadom tkanine. Maleni su se igrali šmrkljama, dok smo se mi igrali skrivača. Mene su zadužili da skrbim za obitelj jer su mi majka i otac cijeli dan provodili u radnim jedinicama, baš kao i svi drugi roditelji. Sestre i brata nazivala sam svojom djecom, jer sam po svakog od njih morala ići u jaslice i vrtić još dok sam i sama bila predškolske dobi.“

Završetak:
„Stajali smo zagrljeni. Osjećala sam Yan – hodale smo zajedno iz mraka.“



Kako Vlast vidi svoj Narod:
„Pitao me: Što misliš tko su ti ljudi? Oni su pokretna trupla, vjeruj mi. Što ljudi znaju? Razumiju samo strah. Zato im treba vlast. Netko im treba reći što da rade. Treba im mudar car. Tako je već pet tisuća godina. Vjeruju ono što im vladari kažu.“


I kako Vlast ipak ima (zabranjene) osjećaje:
„U sjeni grmlja Nadzornik mi je pripovijedao o operama nastalima iz neispunjenih čežnji drugarice Jiang Qing. Rekao je da su to iste čežnje zahvaljujući kojima su drevne tragedije dirale duše i othranjivale civilizacije. I ista ta čežnja užgala je iskru iz koje se razbuktao plamen Velike kulturne revolucije. Utihnuo je i ogledao se, a onda rekao da je malo razočaran što večeras nema puno tajnih ljubavnika i onanista. Rekao je da treba u potpunosti uživati u pjevu javorova lišća. Pitao me mogu li zamisliti zelena brda i ružičaste božure u njegovu pekinškom vrtu. Pitao je mogu li zamisliti njega i sebe kako sjedimo u udolini među dojkama Majke prirode. Tražio je da zatvorim oči i osjetim miris cvijeća. Rekao je : neka te prati cijelog života. Otvori skrivenu stazu u svome umu, iskusi ga, budi sjedinjena s njime. Tražio je da mu opišem kako vjetar raspuhuje oblake. Lebdjela sam na njegovoj toplini. Rekla sam mu da su njegove ruke vjetar, a da na moje tijelu postaju oblaci. Rekao je da je strastven i da je njegova strast snažna kao smrt.“







- 15:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.07.2019., ponedjeljak

Orhan Pamuk: Crvenokosa

Zanimljiva priča, ali nisam baš bio oduševljen knjigom. Nekako me Pamuk navikao na nešto više.
Priča je to, u stvari, biografija, o Džemu, koji svoj „radni“ dio života započinje kao pomoćnik Mahmutu, majstoru za kopanje bunara. Veliki je to njemu životni događaj, u kojem se zbližuje s majstorom, u kojem je prvi puta na dulje vrijeme odvojen od majke i u kojem se prvi puta i zaljubljuje. Pratimo ga u knjizi do kraja njegovog života, a Crvenokosa je onaj ideal žene u kojeg se zaljubimo u mladim danima i koji stalno putuje u nama. Džem ima tu sreću, ili nesreću, da je svoju Crvenokosu pronašao.


Početak:
„Zapravo sam htio biti pisac. Međutim, nakon događaja o kojima ću vam govoriti postao sam inženjer geologije i građevinski poduzetnik. Ali neka moji čitatelji ne pomisle da su događaji svršeni i iza nas. Što ih se više prisjećam, to više ulazim u njihovu srž. Zbog toga imam osjećaj da ćete za mnom i vi biti uvučeni u tajne očinstva i sinovstva.„

Završetak
„Naravno da ti najbolje znaš kako da započneš, ali knjiga bi ti trebala biti poput mojih monologa iz završnih prizora – iskrena, a u isto vrijeme bajkovita. Stvarna poput dogodovštine i poznata poput legende. Onda će terazumjeti ne samo sudac, nego svi. Ne zaboravi, i otac ti je zapravo htio biti pisac.“


- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2019., petak

Carmen Domingo: Gala – Dali

Biografija Gale. Vrlo zanimljiva knjiga, vrlo upečatljiva žena. Jao onom tko je s njom morao živjeti.


Početak:
„Djeca su ponekad smetnja.“

Svršetak:
„No duboko u sebi Salvador predosjeća da će se smrt, koja je odnijela njegovo drugo ja, uskoro vratiti i po njega.“


Citati:

„Dokolica je majka svih poroka, no porok je otac svih umjetnosti.“ (Gala)

„Kad ga je Gala upoznala. Dali je bio zgodan, privlačan mladić s karanfilom iza uha koji je žene gledao sa strahopoštovanjem, ne znajući kako im se obratiti. Jeo je sardine i stavljao ih u kosu, zbog čega je poslije strašno smrdio. Gala je odmah shvatila da je riječ o provokaciji pa je učinila ono što mnogi nisu uspijevali: zanemarila je to. Bila je previše intuitivna da bi prešla preko onoga što joj je bilo očito. Previše usamljena da bi odustala od potrage za ljubavlju. Previše inteligentna da bi se s nekim zbližila prije no što je dobro razmotrila posljedice tog zbližavanja.
Coco nije razumjela Galin i Dalijev odnos. Za njega se govorilo da je nevin, što on nije poricao, dok se Gala ponosila svojim ljubavnim avanturama s brojnim muškarcima, kojih se nije odrekla u braku, ne videći u tome nikakav problem.“


„-A ljubav .... Što je s ljubavlju koju osjećaš ili si osjećala prema svim tim muškarcima? – upitala je Misia, ostajući vjerna svojim načelima.
Gala i Coco prasnule su u smijeh.“


„Što bi ti rekla, s kim si najviše uživala voditi ljubav? – upitala je Coco.
...
-Da budem iskrena, svaki je muškarac s kojim sam bila nečim zavrijedio da poželim barem još jednom ponoviti to iskustvo. U stvari ... svaki koji mi je ostao u sjećanju. Oni koje sam zaboravila nisu vrijedni spomena.“

„Svatko od nas ima drugačije viđenje normalnog“ (Coco Chanel)

„Uspijeva isključivo zahvaljujući svojoj inteligenciji i nepokolebljivom uvjerenju da se cijeli svijet vrti oko Salvadora. Ona je uvjerena kako je svatko od nas dužan pomoći tom neupitnom geniju da ostvari svoj puni potencijal. Gospođa Dali uzima naše usluge zdravo za gotovo jer smatra da postojimo isključivo kako bismo služili Salvadoru Daliju.“ (Gala)

„- Smetaju li vam optužbe vaših kolega da vas zanima jedino novac?
- Novac je važan. Zašto me ne bi zanimao? Svi se želimo domoći novca Svi maštamo o pronalaženju blaga koje će nam omogućit lagodan život. Novac i zdravlje! Ništa nam drugo nije potrebno.“ (Dali)

„Živjeti kao da ti je dvadeset godina u dobi u kojoj mnogi ljudi već razmišljaju o smrti. Otjerati iz svog života one koje ne želiš u njemu. Uživati ne tražeći ničije dopuštenje. Udaljavati se i približavati svima ili nikome, kad i kako poželiš, ne vodeći računa ni o čemu, osim o dječaku koji odbija odrasti i kojem je i dalje potrebno da ga vodiš za ruku.“ (Gala)



- 19:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2019., četvrtak

Ivan Klima: Posljednji stupanj prisnosti

Daniel je evangelički svećenik, živi već u drugom braku i puno vremena provodi u razmišljanju o svom poslanju. U čijem se središtu nalazi Ljubav. Nakon što upozna Baru, nečiju tuđu suprugu, zaljubljuju se obostrano i događa im se baš Ljubav. I onda kreću razmišljanja: Da li su sve ljubavi iste? Da li su sve ljubavi božanske? Da li su sve ljubavi opravdane i dopuštene? I zašto nisu?
Oboje plešu taj zabranjeni ples rastrgani između sebičnosti i društvene odnosno vjerske odgovornosti.
Sjajno napisano, uživao sam čitajući.


Početak knjige:
„U bogomolji se smračilo, vani, koliko se može vidjeti kroz uski prozor, padaju velike pahulje ožujskog snijega. Budući da je do Uskrsa još samo dva tjedna, bogomolja je gotovo puna; ljudi, ako Daniel ne računa četrdesetak najvjernijih, u crkvu dolaze samo u vrijeme tradicionalnih blagdana.“


Citati:
„Kod nas u kući otac je podnosio majčinu vjeru, budući da je bio tolerantan, ali davao je do znanja da je Bog za njega puka ljudska izmišljotina: čovjek je stvorio Boga, nikako obrnuto.“


„Tamo gdje nema prisnosti, sposobnosti da se povjere najtajniji strahovi, misli kojih se čovjek boji i ne želi ih priznati, radije ih ni pred sobom ne izgovara, ljubav umire.“


“U ljubavi ne može biti ništa loše.”


„Nekoliko puta sam joj želio reći da s tim što se dogodilo ne možemo nastaviti, ali u trenutku kad je vidim, ne mogu izreći ništa što bi me od nje nepovratno odvojilo. Dok vodimo ljubav, govori: Ljubav ne može biti grijeh, ti to znaš.
Ja se u duhu suprotstavljam: ovisi o tome kakva ljubav, u kakvim okolnostima, ali gledam u njezine tamne, židovske oči, u kojima ima strasti i tjeskobe i boli, i umjesto svega što me tišti, kažem da je volim.
Najstrašnijim mi se čini to što je to istina.
Ona bi rekla: najstrašnije i najljepše, budući da spaja nespojivo, ali možda se to upravo tako u životu događa.“


Bara piše pismo Danielu:
„Ne želim da moj život bude samo slijed dužnosti. Ne želim spašavati svijet dužnostima nego radošću. Želim otići, nestati, ostaviti sve, osloboditi se, rasplinuti se, ne biti. Govorim o sebi kao da ne mislim na druge. U svome svakodnevnom životu stalno moram misliti na druge, nemam vremena ni sjetiti se sebe. Sad sam se sjetila sebe, kad mislim na Tebe. Kad sam s Tobom, osjećam da smijem misliti i na sebe. Ti si čovjek koji me ne zastrašuje, ne ucjenjuje, ne prijeti mi, ne ismijava moju ludost. Ti si čovjek koji me stvarno voli. ne zato što sam vrijedna ljubavi, nego zato što si Ti pun ljubavi. Osjećam veliku zahvalnost prema Tebi, nikad nisam upoznala nikoga poput Tebe.
A sad mi se plače, jer si negdje daleko, predaleko. Nisi blizu mene, kao moj spas, kao moj najdraži čovjek, moj pravi čovjek kojemu vjerujem, za kojega znam da me neće pustiti da umrem, kojemu mogu pokazati da sam slaba, nemoguća i jadna, i svejedno me neće odbaciti.
Tako kukam kako sam našla ljubaznog muškarca za kakvim sam čeznula, a on nije za mene, neće biti, znam to. Našla sam takvog muškarca i mogu zahvaliti Bogu što mi je dao da Te uopće upoznam.
Čudiš se što pišem o Bogu i misliš da to radim jer Ti se umiljavam. Ali ja ne želim živjeti suprotno od Deset zapovijedi, razumijem ih i cijenim, uz iznimku one da ne poželim muža bližnje svoje. Razumijem da je u životu potreban red, moralnost je dobra ukoliko nije licemjerna.
Lijepo sam si uništila svoj život, ali u ovom trenutku sam sretna i to toliko da mirne duše mogu umrijeti. Ali ne želim, htjela bih biti s Tobom dugo, dugo, barem cijelu jednu noć.
Volim Te toliko silno da je to nemoguće preživjeti. Za tri dana se vraćamo, hoću li Te vidjeti?
Tvoja Bara (s ljubavlju)“


Daniela stalno grize savjest i odluči svojoj supruzi, Hani, reći sve:
„Na putu kući odlučio sam da ću sve reći Hani. U trenutku kad sam to odlučio, osjetio sam olakšanje. Još sam premišljao o pojedinim rečenicama koje ću izgovoriti i o mogućim posljedicama.
Kad je navečer Hana došla iz bolnice, na trenutak je sjela i, kao obično, skuhala si kavu. Došao sam do nje, ali umjesto da upitam što je novo kod nje na poslu, rekao sam da bih htio o nečemu razgovarati s njom.
Podignula je pogled prema meni. Nešto se dogodilo? upitala je.
Njezino lice, koje sam tako dobro poznavao, zračilo je umorom, ali u njezinu sam pogledu vidio toliko povjerenja, ništa nije ni slutila, te sam se odjednom osjećao kao zločinac koji je odabrao žrtvu i iz zasjede će je napasti, silovati i tako joj oduzeti vjeru u ljubav, u ljude, u Boga, u život uopće. Bože, shvatio sam, upravo to je već jednom doživjela!
Čekala je što ću joj reći, ali nisam se usudio izgovoriti nijednu riječ od onih koje sam pripremio. Rekao sam zato da razmišljam o Soukopovima, da počinjem misliti nije li tamo gdje nedostaje ljubav razvod ipak bolji od zajedničkog života.
O ljudima ovisi znaju li očuvati ljubav, rekla je.
Kimnuo sam i brzo otišao, jer sam se stidio. Stidio sam se zbog svoga kukavičluka, izdaje i gubitka vjere. Ako ne nađem hrabrosti sve reći Hani, preostaje mi samo rastati se s onom drugom. Prekinuti s njom. Ili sam sa sobom?“



„ Zna li župnik da su se primjerice Kinezi, najbrojniji narod na svijetu, snašli i bez toga da vjeruju u nekakvog Boga, i ljudi pritom nisu živjeli nemoralnije nego tamo gdje su Boga ili bogove štovali? Župnik je to znao. Na Istoku, rekao je, ima manje individualizma i ljudi više poštuju red koji je ustaljen tijekom stoljeća.
Znači li to da su predodžbe Boga ili bogova i besmrtnosti duše tek plod našega individualizma, toga što ne možemo prihvatiti da bi naše ja moglo nestati?“





- 14:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.05.2019., ponedjeljak

L.S.Hilton: Domina

Nit' krimić, nit' pornić. OK, puno više krimić, al' neuvjerljiv, spetljan, dosadan, kompliciran.
Jed(i)na dobra strana ove knjige je Caravaggio, čija je slika u fokusu zapleta. Iz radoznalosti sam proguglao ovog slikara i, eto, dopalo mi se što sam vidio.


Početak:
„željela sam što prije završiti s time, ali nagnala sam se da usporim.Navukavši žaluzine na svim trima prozorima, otvorila sam bocu vina Gavi, natočila dvije čaše, upalila svijeće.“
Svršetak.
„Stoga je podigao pištolj i naciljao u moje srce“

Zanimljivi citati:
daj molim te......

- 15:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.05.2019., ponedjeljak

David Trueba: Otvoreno cijelu noć

Knjiga o totalno čudnoj obitelji, nešto poput Adams Family na španjolski način. Tri generacije pod jednom krovom, svaki osobenjak na svoj način...... vrlo zanimljiva, šaljiva i otkačena knjiga.

Početak:
"Ne može se reći da poznaješ jednu obitelj samo zato što poznaješ njezine članove. Njihov zajednički život ono je što svakome od njih daje smisao. Bilo koji pojedinac na svijetu samo je jedan među mnogima; unutar obitelji on je sin, otac, brat, unuk. Ja sam upoznao obitelj Belitre zahvaljujući Nachu. Nacho je bio treći sin po redu. Upoznali smo se prije dosta godina, kada smo zajedno pohađali pripremni tečaj za studij na institutu koji više nije bio isključivo za djevojke. Odmah smo se zbližili. Bili smo jedini dečki u razredu s trideset i tri cure. Obojica smo išli u srednju školu u kojoj su profesori bili svećenici i kada bismo ušli u razred, prepustili bismo se dotad nepoznatoj mješavini mirisa žena. Te je godine Nacho mnogima od njih slomio srce. Ja sam im bio rame za plakanje. Ali ovo nije priča o meni. Ni o Nachu. Ovo je priča o njegovoj obitelji. O svima njima."

Završetak:
„Obitelj Belitre kako se smije, to je najljepša uspomena koju na nju čuvam.“

Citatići:
„Nacho ga je tiho promatrao. Prvi put u životu gledao je svog oca kao muškarca, a ne samo kao oca. Siv, žalostan, nikada nije uspostavio autoritet u obitelji. A možda nikada nije ni pokušao, pomislio je. U jednoj obitelji roditelji su samo dva kućanska aparata vrhunske tehnologije koja tumaraju po kući i nisu puno značajnija od ostalog namještaja.“

„Muškarci su jednostavni poput mehanizma dudice. Bila je jedna pjesma u moje vrijeme, napisao ju je onaj genij Irving Berlin, koja ih veoma dobro opisuje: „Kada dobiješ ono što želiš, onda to više ne želiš.“

„Ima pedeset godina. Prerano da umre i prekasno da započne novi život.“

„dom je jedino mjesto otvoreno cijelu noć“

- 13:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.04.2019., srijeda

Paulina Chiziane: Niketche: priča o poligamiji

Mjesto radnje ove knjige je jedan grad u Africi, u Mozambiku pretpostavljam, a odvija se u današnja vremena XXI stoljeća. Tema je sukob modernog i tradicionalnog načina življenja obitelji. Tradicionalno, muževima je dopuštena poligamija, ali na način da je samo prva žena legalna, dok su sve ostale nelegalne, polu-sakrivene i bez ikakvih prava (npr na nasljedstvo). S druge strane, žene su sve osvještenije, ne pristaju na takav način života odnosno pristaju, ali da se odvija po njihovim uvjetima. Naravno, za to je potrebna neovisnost, ekonomska prije svega.
Rami, prva supruga, pokreće jednu takvu promjenu u svom životu i životu svojih suparnica. Kojih ima 4 i koje sve zajedno imaju preko 15 djece.
Vrlo zanimljiva priča, izuzetno lijepo napisana.


Citati:

„Upravo sam naučila životnu lekciju. Priča o samo jednoj ljubavi, besmrtnoj? Izmišljotina! Poezija. Ljubav se oslobađa iz grudi i izgubljeno juri poput kamena koji se kotrlja niz klanac. Voljeti jedanput u životu? Gluposti. Samo žene, vječne budale, mogu na to nasjesti. Muškarci vole svaki dan. Svakog dana odlaze u potragu za novim strastima, novim osjećajima, dok mi vječno čekamo već dotrajalu ljubav. Svi su muškarci poligamni. Muškarac je ljudska vrsta s više srca, po jednim za svaku ženu.“


„Svi govore o čuvanju. Uvijek čuvaj. Čuvaj i brani. Brani se. Čuvaj loptu u igri i slijedi put. Čuvaj život. Čuvaj mrvice ljubavi. Čuvaj ružu i ružino trnje dok ruke ne prokrvare od bola. Kako bi bilo dobro čuvati ljubav u šaci. Ali ljubav je šaka puna vode, koja bježi niz ruku. Jedan će me dan tražiti da čuvam kormilo svijeta. Da čuvam mah vjetra. Ženama je vječni savjet: Čuvaj, zatvori, pokrij, sakrij. Muškarcima je: Pusti, leti, otvori, pokaži - može li tko razumjeti proturječnosti ovoga svijeta?“


„U našim očima on više nije muškarac. On je supermen, legendarni junak, branitelj usamljenih duša koji daje svoj kisik kako biljke ne bi uginule. Ne znamo čujemo li istinu ili laž. Verzija priče o Evi može biti istinita. Može biti lažna. Muškarci su specijalizirani za prikrivanje bračnih ludorija. Upale smo u ovaj krug upravo zato što smo vjerovale u njegove laži. Ali sve žene vole dobru laž. Najljepša si, najbolja, kažu nam. I vjerujemo. Dat ću ti nebo. I sunce. Zatvaramo oči te širimo ruke i grudi kako bismo primile sunce i nebo koje će nam darovati. Jedina si. Otvaramo usta, gutamo udicu i ponašamo se kao jedinstvena bića, težeći plesu zajedništva dok ne prestane iluzija.“


„"Nisi znala da je oženjen?"
"Znala sam. Ali ja se njemu sviđam. On se meni sviđa. Posjećuje me kad god može. Imamo dvoje djece."
"Kakav se dom nadaš izgraditi s oženjenim muškarcem?"
"Nemam iluzija. Bila supruga ili ljubavnica, žena je košulja koju muškarac obuče pa skine. Papirnati rupčić koji se potrga i ne popravlja. Cipela koja se odlijepi i završi u smeću."


„Moj ima one priležnice koje poznaješ, s djecom i svim tim", kaže druga. "Misliš da me briga?“
Gledam ih. Sve te umorne, istrošene žene. Lijepe žene, ružne žene. Mlade žene, stare žene. Žene poražene u ljubavnoj bitki. Žive izvana, a mrtve iznutra, vječne stanovnice tame. Ali zašto su nam muževi otišli, zašto su nas napustili nakon mnogo godina suživota? Zašto nas ostavljaju kao glupače, kao teret kako bi tragali za novim proljećima i novim ljubavima? Tko je rekao starim muškarcima da zrelim ženama ne treba nježnosti? O, moj Tony! Tako bi voljela da si ovdje. Vrati mi proljeće.“


„Ljubav. Ta je riječ tako malena. Lijepa je i dragocjena. Stvara snažan i nedokučiv osjećaj. Iz samo pet slova potječu svi osjećaji svijeta. Žene govore o ljubavi. Muškarci govore o ljubavi. Ljubav koja dolazi, ljubav koja odlazi, bježi, skriva se, traži se pronalazi se, koja se cijeni, prezire, uzrokuje mržnju i potpaljuje beskrajne ratove. U ljubavi su žene poražena vojska, trebaju plakati. Odložiti oružje i prihvatiti samoću. Pisati pjesme i pjevati vjetru, tjerajući tugu. Ljubav je nepostojana kao kap vode na dlanu.“


„Ti si ljubavnica, a ja supruga. Ti si tajna, a ja priznata. Imam sigurnost, pravo na nasljedstvo, a ti nemaš pravo ni na što. Imam vjenčani list i burmu na prstu."
"Ali ja imam zadovoljstvo, primam ljubav i cijelu plaću vašega muža. Poznajem radost življenja. Mislite da je to malo?"


U jednom razmišljanju, ona kaže kako bi bilo dobro da Bog ima ženu, božicu.
„Da ona postoji, imale bismo komu uputiti svoje molitve, govoreći: majko naša, koja jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Budi kraljevstvo tvoje – žensko, jasno – budi volja tvoja, ne želimo više nasilja. Čuj naše vapaje, kako na nebu tako i na zemlji. Mir naš svagdanji daj nam danas i otpusti nam duge naše – tračeve, zle jezike, ogovaranja, taštinu, zavist – kako i mi otpuštamo tiraniju, prevaru, nemoralnost, pijanstva, uvrede svojih muževa, ljubavnika, mladića, partnera i drugih koje ne znam ni imenovati... Ne uvedi nas u napast da oponašamo njihove ludosti – piti, zlostavljati, krasti, izbacivati, vjenčati se i rastati, silovati, potlačiti, kupiti, iskoristiti, zlorabiti, i ne ostavi nas da umremo u rukama tih tirana – nego izbavi nas od zla, amen. Nebeska bi nam majka dobro došla, nedvojbeno.“


„Neznanac me pozdravlja Sviđa mi se taj pozdrav. Sviđa mi se ta mlada glava s nekoliko sijedih vlasi. Još mi se više sviđa toplina novog zagrljaja. Zatvaram oči. Zadržavam u plućima zrno zraka, prekrasna tajna daha. Putujem prostranstvima. Iz cijelog neba padaju kapi kiše na moje tijelo i gase sve vatre koje me proždiru. osjećaji samoće, tjeskobe, odbijanja plutaju kao otpaci nošeni strujom nježnosti. Ponovno sam rieka. U tišini osluškujem blag šum valova svoje krvi. Putujem u visine, zvijezda sam, svjetlost sam, blistam. Duga sam, imam sve boje putenosti, u prostranstvima sam, u oblacima. Moj glas stvara zvuke slatke i lagane poput daha nježnosti. S visina gledam svijet. Zemlja je planet boli, a ukradeni je poljubac najdragocjenija uspomena. Nema ružnih i lijepih žena kad se vodi ljubav u tami ni hladnih žena kad postoji strast.“


„Poligamija je procesija žena, svaka sa svojom poslasticom za gospodara. Dok kuša svako jelo, govori: ovo je preslano, ovo ne valja, ovo je kiselo, jer ima jedna koja zna skuhati što on voli. To je kad te zovu ružnom i kad si lijepa, jer uvijek ima neka ljepša od tebe. To je kada dobivaš batine svaki dan zbog zla koje si učinila, zbog onoga što nisi učinila, zbog onoga šio si mislila učiniti ili zbog onoga šio ćeš jednog dana pomislili učiniti.
Poligamija je vojska djece, mnogo polubraće koja rastu sretna, nevina, mnoštvo budućih širitelja ideje poligamije. Iako je ne prihvaćam, to je moja zbilja. Već živim u poligamiji.
Poligamija je biti žena i patiti dok ponovno ne stvoriš ciklus nasilja. Ostarjeli i biti svekrva, maltretirati nevjeste, skrivati u majčinoj kući ljubavnice i kopilad poligamnih sinova kako bi se osvetila za sva maltretiranja koja si proživjela s vlastitom svekrvom.
Živjeti u poligamiji znači da su te urekle gramzive žene koje žele muža samo za sebe. U poligamnom je domu mnogo rivalstva, čarolija, spletkarenja, pa i trovanja. Živjeti u poligamiji znači služiti se prevarama, tehnikama zavođenja, vradžbinama, intrigama, cijeli se život natjecati s ljepšima, cijeli se život trošiti radi komadića ljubavi.
Dulje od pamtivijeka poligamija je sudbina mnogih žena u ovome svijetu. Poznajem narod bez poligamije, onaj makuanski. Taj je narod napustio korijene i postao poligaman zbog utjecaja religije. Islamizirao se. Muškarci iz tog naroda iskoristili su priliku i odmah prešli na drugu vjeru. Jer je poligamija moć, jer je dobro biti patrijarh i vladati. Poznajem tradicionalno poligaman narod, onaj svoj, s juga svoje zemlje. Potaknut papom, svećenicima i svecima rekao je "Ne" poligamiji. Pokrstio se. Prisegnuo je da će prestati s barbarskim običajima vjenčavanja s mnogo žena kako bi postao monogaman ili neoženjen. Imao je moć i odrekao je se. Praksa je pokazala da sa samo jednom ženom ne možeš biti velik patrijarh. Zbog toga se muškarci iz ovog naroda danas žale zbog izgubljenog statusa i žele se vratiti korijenima. Prakticiraju poligamiju ilegalno, neformalno, ne ispunjavaju obveze. Jedan dan kažu "Ne" običajima, "Da" kršćanstvu i zakonu. U idućem trenutku kažu "Ne" za što su rekli "Da" ili "Da" za što su rekli "Ne". Proturječni su, ali lako je razumjeti. Poligamija daje privilegije. Dobro je biti upraviteljem: jedna žena za kuhanje, druga za pranje nogu, jedna za šetnju, druga za provesti noć. Imati žensku radnu snagu za ispašu i stoku, za polja žitarica, za sve, bez najmanjeg truda samo zato što si se rodio kao muškarac.“


„Što vrijedi putovati na mjesec nekomu tko još nije otputovao u sebe samog?“


„Voljeti znači pustiti srce da kuca u istom ritmu“, kažem. „Držati korak. Gledati obzor iz istog ugla. Ljubav su dvije zdjele iste vage, jedna podiže drugu do savršene ravnoteže.“



- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.04.2019., petak

Jose Luis Peixoto: Knjiga

Knjiga zanimljivog i naizgled neoriginalnog naslova. Podijeljena je na dva dijela. U prvom, puno duljem (i zanimljivijem) pratimo stanovnike jednog gradića u Portugalu, u doba velikih migracija prema Španjolskoj i, najviše, Francuskoj. U središte priče polako dolaze Ilidio i Adelaide, tinejdžeri koji se zaljubljuju i čije živote pratimo. Njih život spaja, razdvaja, spaja, a svemu tome svjedočimo čitajući ovaj zanimljiv i nestandardan stil pisanja, koji mi se jako svidio. Traži pažnju, ali uzvraća slikama i doživljajima, osjećajima. Drugi dio je nešto drugačiji, kao dodatak koji je potreban da završi priču, da pruži odgovore iz prvog dijela. Ne volim puno opisivati i otkrivati sadržaj, jer otkrivanje je jedan od privlačnijih elemenata čitanja. Otkrijte sami.
U svakom slučaju, knjiga je užitak čitanja.


Početak:
„Majka je stavila knjigu u sinove ruke. Kakav misterij. Dječak nije mogao ni zamisliti čemu služi taj predmet koji drži u rukama. Htio ga je pomirisati, ali dvorišna vrata bila su otvorena, svjetlost je prodirala, vani je sve vrvjelo od života. Dječak je imao šest godina, pažnja mu je odlutala, popustila, ali nije izgubio zanimanje za knjigu, samo ju je prestao proučavati kao predmet i počeo ju je gledati na mnogo apstraktniji način, kao namjeru, kao sjenu jednog čina.“

Završetak:
„Svitanje se od tame razlikuje samo po onome što mu je prethodilo i po onome što zamišljamo da će uslijediti, po onome prije i onome poslije. Zahvaljujem ti što si pristao da se ova knjiga pretvori u tebe i zahvaljujem ti na velikodušnosti što si se pretvorio u nju, zahvaljujem ti na svjetlosti koja ulazi kroz ovaj prozor i na svemu što me sačinjava, zahvaljujem ti što si mi dopustio da postojim, zahvaljujem ti što si me doveo do posljednje stranice i što si sa mnom došao do posljednje riječi. Da, ti i ja znamo, ovo: beznačajnost, komadić ništavila, unutrašnjost slova o. Ali to će se zbiti tek za neko vrijeme. Zasad iskoristimo to što smo još ovdje.“



Citati
„Ilidio je znao da je taj čovjek otac njegove majke i bojao ga se. Ostali su se dječaci smijali, prepričavali zgode, čak se i Ilidio mogao smijati, mogao ih je slušati i pretvarali se, ali bilo ga je strah. Bio je mračan i morbidan taj strah, prenijela mu ga je majka. On nije znao da mu je majka prenijela strah, a ni majka to nije znala, nije čak znala ni da se strah može prenositi očima. Mislila je da su slike kojih se sjećala zatočene u njoj, činilo joj se da je ona sama poput zatvorene kuće u kojoj se te slike stalno vrte.“

„Počeo se odijevati. Ilidio je bio siguran da je Adelaide osjećala išlo što i on, baš isto kao i on. Oni su bili dvoje ljudi na svijetu s istom sudbinom i istim osjećajima. Uvjerio se u to gledajući je u oči. Ponekad, kad su mogli, bacali su se jedno na drugo, gušeći se od gladi. Provodili vrijeme zajedno, ushićeno se stišćući, što je llidio naučio zadržavati u sjećanju. Bili su to kratki trenuci, ali, pribrajajući se i nakupljajući tijekom godina, bili su to sati. llidio i Adelaide ispreplitali su se. Osim toga, razumjeli su se, u isto bi se vrijeme nasmiješili.“

„Pošli bi zatim hodnikom u kojem je uvijek bila zima i stizali u sobu s pisaćim stolovima. Tada bi udata žena rukama i nogama obujmila Galopima. Htjela mu je progutati usta. Usredotočena na dlanove, vrat, ramena, grudi, naslanjala bi se na pisaći stol, sjela bi na njega. U jednom brzom trenutku udata žena spustila bi desnu ruku do Galopimovih hlača, znajući da će pronaći tvrdu izbočinu, ublaženu tkaninom. Raskopčala bi mu hlače i prije nego što će ga dodirnuti znala je da će osjetili kako pulsira, kao da raste. Ne bi ga dugo držala, jer je bila nestrpljiva, žurilo joj se.
Suknje podignute iznad pojasa, u najpožudnijim danima skinula bi gaćice i stavila ga u sebe. Tako ispunjena, disala bi drukčije. Za nekih drugih dana, također požudnih, spuštala bi gaćice i ostajala raširenih nogu, raskrečena, čekajući trenutak. Taj je trenutak bio satkan od nemogućeg. Zatim bi, tako ispunjena, kao da umire, osjećala golemu Galopimovu veličinu, divovsku. On bi ju držao za noge koje su bile bijele, nisu vidjele sunca. Rukama bi joj obuhvatio noge, široka bedra, bijelu površinu kože. I imao je dovoljno snage da je odvede do ruba smrti. Udata žena osjećala je da bi je mogao ubiti ako nastavi. A on je nastavljao, još snažnije, dublje, i ona je osjećala da bi je mogao ubiti ako nastavi. A on je nastavljao.“

„Riječi me pogađaju u neku vrstu srca. Majka svom snagom uhvati Ilidijevu ruku, ispreplete prste među njegove prste. Njihove ruke oblikuju uplašenu hobotnicu što se hrani od grabežljivca koji se može pojaviti iz bilo kojeg smjera. llidio plaho pokušava zadržati uspravan pogled. Majka kaže da je žena koja kiše i kašlje kao i drugi. Cosme proviri kroz vrata sobe preko Ilidijeva ramena, želi vidjeti moju reakciju, želi zadržati sliku toga trenutka. Osjećam kako mi se lice rastapa. Čelo mi curi oko očiju, nos i usta cure mi preko brade. Majka mi kaže da su umorni od skrivanja, da nitko od njih više nema godine za to. I stanu čekati. Ne znam koliko dugo traje ta tišina. Cvrčci.“




- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.04.2019., utorak

Andre Brink: Pravo na žudnju

Ruben je muškarac koji je prešao 60-u, živi sam u kući zajedno s kućnom pomoćnicom i duhom kojeg nikada nije vidio. U kuću useljava podstanarka, Tessa, djevojka dvostruko mlađa od njega. Nema tu zapleta, napetosti i nepoznanica. Sve je jasno k'o dan. Ruben se zaljubljuje u Tessu, a Tessa u njega ne. Ali u njemu vidi ono što njoj treba: postojanost, sigurnost, mir. Ljubav. Ona je svjesna njegove zaljubljenosti, ali ne trudi se niti ga zaštiti od svojih ljubavi i avantura, kao niti od sebe same. Opušteno mu se pokazuje, pomalo koketira, paše joj njegova pažnja, briga ..... Oboje su svjesni njegove boli i patnje i muke dok prati njezin život i sve što se događa, sve u čemu ona uživa, a njemu to dopušteno nije.
On ne želi prekinuti, jer, ipak, voli, svjestan da nijednu drugu ženu neće moći tako blizu imati.
Ni ona ne želi prekinuti jer joj on daje sigurnost i mir, ali daje joj i ljubav, ljubav koju u svojim vezama i avanturama ne želi pronaći.
Skoro pa savršena emocionalna sado-mazo priča.
Knjiga je skoro pa predivna, da nije tako gorka tema. Tko je to doživio, to emocionalno parazitiranje, iskorištavanje, jako će se dobro prepoznati. Predivan je stil, pisanje koje te goni na čitanje. A od prvih stranica, znamo završetak, iako se nadamo... uvijek se nadamo.


Početak i uvod:
„U ovoj kući ima duhova. Zato je i bila tako jeftina kad smo je kupili, davno, prije skoro četrdeset godina ili točnije prije trideset godina i četiri mjeseca. Duhovi još nisu bili u modi. S kućom smo u inventar dobili duh Antje iz Bengala i Magrietu Daniels, ženu u ranim tridesetim, koja je vodila kućanstvo. Ona se brinula o meni nakon smrti Riane, nakon svih tih godina, nakon rođenja naših sinova i gubitka moje kćeri, u dugom sutonu koji dolazi iza sreće i nesreće, krivnje i nevinosti, kad više nema nade, niti iznenađenja, niti novog mjeseca, tek pejzaž duha jednoličan kao beskrajne ravni Kalaharija moga djetinjstva; ničega osim kaotičnih uspomena koje noću podmuklo bude iz sna. Ona se naravno brinula i za Antje iz Bengala, nesretnu žrtvu nasilnog ljubavnika i gospodara iz ranih dana holandske kolonizacije Capea.“

The End:
„ ... vratio sam se s verande u rtadnu sobu i zauzeo mjesto za pisaćim stolom. A na njemu, na gomili knjiga koje sam spasio od vatre, koju je nehotice zapalila Tessa, našao sam na vidnom mjestu izložen mali prsten s pupka, koji je bio izgubljen, s pravim rubinom blistavim kao kapljica krvi. Moja žudnja ostala je neutažena.


Citati:
„Kad je ušla u moju radnu sobu prošle noći, bilo je već kasno. Već tjedan dana nije izlazila navečer. Imala je tamne podočnjake.
»Moraš mi reći što te muči«, rekao sam.
Kao uplašena djevojčica, došla je tražiti utjehu u mom naručju. Na kraju smo se našli na kauču. »Molim te, voli me«, rekla je, »Nikad me nemoj prestati voljeti.«
»Odakle odjednom toliko osjećaja?« zapitao sam.
»Trebam te Rubene«, šapnula mi je na uho.
Krivo sam to shvatio. Vjerovao sam da misli na seks. Počeo sam joj skidati bluzu, a onda sam se sagnuo da ju poljubim u slatki pupak, s kojeg su već nestali tragovi prstena.
Nije se pokušavala braniti, samo je upitala glasom koji se pretvorio skoro u šapat. »Stvarno to želiš?«
»Molim te, nemoj reći ne.« Ovog puta, osjetio sam, ovog puta će se konačno dogoditi.
Nastavio sam skidati što je ostalo na njoj. Činilo mi se kao da se nalazim pred krajolikom koga sam jednom primijetio u snu. Nisam jedino bio siguran jesam li taj san usnuo ranije ili ga se sada sjećam ili ga snivam sada, a sjećat ću ga se kasnije. Promatrao sam ju i kroz misli su mi prolazile riječi: izložiti, ogoliti, razotkriti, otkriti. Sjetio sam se krilatica Montaignea za koga su riječi otkriti i izmisliti bile sinonimi. Naš kontinent je samo izmislio drugi kontinent. Ovo je bio moj novi svijet, moj izum.
Potpuno se ukočila pod mojim rukama. Sklopila je oči. Nisam bio sasvim siguran, ali mi se pod slabašnim svjetlom pričinilo kao da suze svjetlucaju pod njenim trepavicama. Kao da me je netko udario u trbuh.
»Što nije u redu?«



„Prilično rano došao je po nju automobil pun mladih žena. Odvezle su se u sumrak, kao stablo puno ptica koje cvrkuću.“


„To nije baš pravedno s moje strane. Tessa ne krije što radi. Ništa nije pokušala sakriti od mene. Ničega se ne srami. Naprotiv, kad god imamo vremena, s dirljivom iskrenošću priča o svom životu, kao da je naša bliskost, do koje je došlo u bolnici i nakon toga, uklonila posljednju prepreku između nas. Što sam ja njoj? Otac ispovjednik, osoba kojoj se povjerava, suučesnik? Ne postoji riječ za to. Ona zna kako ne pokušavam zanijekati potrebe svoga tijela, kao ni ona sama. Međutim, prihvatila je činjenicu, kao da se samo po sebi podrazumijeva, da neću preći granice, koje smo s mukom uspostavili. Kad Magrieta nije kod kuće, po kući se šeta samo u majici i gaćicama. Ništa ne ukazuje da me želi provocirati ili zadirkivati. Čini mi se, nadam se, kako je to prije svega dokaz povjerenja. Znala me je poljubiti, priviti se uz mene,. Nazvati dragi ili ljubavi moja. Više puta je zaspala na starom kauču u radnoj sobi, s glavom u mom krilu. Jednom prilikom, s osmjehom je primijetila moju erekciju, koju nisam mogao izbjeći i laganim dodirom ruke mi to dala na znanje, jer je pretpostavljala, jer je znala kako ništa ne mogu očekivati, niti zahtijevati.“


„Ustvari, ni ne želim znati. Međutim, kad po njezinom običaju počne pričati o tim stvarima, ja ju nemam snage zaustaviti. Boli me kad saznam, pa ipak više volim znali što se događa nego živjeti u neznanju. S druge strane, njezino povjerenje mi godi i njena spontanost me ponekad dira.“


„Ništa od svega toga nije ostalo. Sva patnja, užitak, strah, je li to samo iluzija? Ostale su samo bešćutne kosti. Gle, kako si lijepa ljubavi moja. Gle, kako si lijepa među uvojcima kose, oči kao u košute, usne kao grimizna vrpca, govor tako ljubak, tvoje sljepoočnice kao šipak koji viri kroz uvojke. Tvoje grudi kao blizanci koji pasu nasred polja ljiljana. Moja sestro, moja ženo, ti si ograđeni vrt, zatvoreni izvor, zapečaćeno vrelo. Neosvojiva si, van moga dosega. Taštino svih taština, prozbori propovjednik - sve je taština. Ili je možda krivo rekao. Možda se čudo ne može pokoriti. Zato što je izloženo raspadanju, zato što je smrtno, zato što ništa nije trajno osim kostiju. Zauvijek je sve nestalo, ovdje i sada. Ništa se ne može usporediti sa sjećanjem ljubavnika.
Ovako dalje ne ide. Postajem sam sebi čudan, dosadni starkelja. Pokušavam se koristiti riječima da bih kao crv prodro do čiste realnosti koju predstavljaju kosti. Koliko te samo volim, ljubljena moja. Ali, opasna je ta ljubav koju ti nudim. Ne slušaj me. Kloni me se. Požuri, ljubljena, budi kao gazela gore u planini mirisnoj od začina. Evo ga! Opet sam počeo. Požuri, ljubljena!“






- 12:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.03.2019., petak

Michel Houellebecq: Lanzarote i drugi tekstovi

Lanzarote sam pročitao, klasična muškaračka H-ova priča. Kratka, čitljiva, bez iznenađenja. Ove druge tekstove sam nešto pročitao, nešto preletio, a nešto preskočio. Jedino me tekst o Preveru zainteresirao, rekao bi i da mi je otvorio oči jer sam Prevera idealizirao dugo vremena.


Jedan nezanimljiv, a tipični citat:
„Kako bismo izbrisali taj trenutak neugode, razgovarali smo o Španjolkama. Složili smo se oko zaključka da je vrijedilo voditi ljubav s njima. Ne samo što vole seks, nego često imaju i velike sise, ali su općenito dobre cure, bez komplikacija i priča, za razliku od Talijanki koje su toliko uvjerene u vlastitu ljepotu da od nje postaju nejebive, usprkos izvrsnim početnim preduvjetima. Taj nas je bezazleni razgovor doveo do deserta - rožate s cimetom nakon čega smo popili anisovac.“


Što se eseja o Prevertu tiče, evo jedan njegov dio:
„Uostalom, kad pjesnik toliko uroni u život, u stvaran život svog doba, ne bi bilo pravedno da ga prosuđujemo prema posve stilističkim mjerilima. Ako Prevert piše, znači da želi nešto reći; to mu služi na čast. Nažalost, to što on želi reći bezgranično je glupo; katkad izaziva mučninu. Postoje lijepe gole djevojke, buržuji koji krvare kao svinje kad im se prereže vrat. Djeca su simpatično nemoralna, probisvijeti su zavodnici i muškarčine, lijepe gole djevojke daju svoja tijela muškarčinama; buržuji su stari, debeli, nemoćni, okićeni Legijom časti a žene su im frigidne; župnici su gadljive stare gusjenice koje su izmislile grijeh da nam ne daju živjeti. Sve je to poznato; čovjek može preferirati Baudelairea. Čak i Karla Marxa koji, barem, pogađa metu pišući da je »svete trnce vjerske ekstaze, viteškog entuzijazma i petparačke sentimentalnosti trijumf buržoazije utopio u ledenim vodama egoistične računice«. Inteligencija ni po čemu ne pomaže pisanju dobrih pjesama; međutim njome se može izbjeći pisanje loših. Jacques Prevert je loš pjesnik prije svega zato što je njegova vizija svijeta plitka, površna i pogrešna.“


- 13:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2019., petak

J.C.Reed: Predaj se ljubavi (knjiga prva)


A što reći, klasični laganini erotski roman. Ništa više od toga. Frapira količina mokrih gaćica i lakoća ovlaživanja istih.


Početak:
„Sjedila sam u baru i pijuckala drugu margaritu. Moja uska suknja do koljena ovlaš je dodirivala susjedni prazan barski stolac, a prsti lupkali po bedru u ritmu glazbe koja se čula iz nevidljivih zvučnika.“
Svršetak:
„Možda me ona još ne voli, ali jednog će me dana možda zavoljeti — jednom kad shvati da mi nikad nije bila namjera povrijediti ili iskoristiti je.“


Citatići:
„Pogledala sam njegovo lice. Na jarkom jutarnjem svjetlu koje je dopiralo kroz prozor izgledao je mlađi no sinoć, ali jednako arogantan. Božanstvene usne izvile su mu se u najčarobniji osmijeh koji sam ikad vidjela. Osmijeh od kojega gaćice same padaju, tako bi ga Sylvie opisala. Problijedila sam shvativši. Jesam li spustila gaćice za njega?
Promatrao me je s blagom zabavljenošću u svojim očima-žeravama nalik tamnoj paprati prekrivenoj tankim slojem opalne maglice. Promatrao me je tako da sam imala osjećaj da vidi kroz moje tijelo ravno u moju dušu. Nikad se ranije ni sa kime nisam tako osjećala. S druge strane, nikad dotad nisam upoznala nekog taka uzbudljivo zgodnog, ali za sve postoji prvi put.“

„Tajanstveni tip nije pošao za mnom iz kuhinje. Osjetila sam tračak kajanja grabeći prvu košulju i suknju koje sam pronašla u ormaru i zatvarajući se u majušnu tuš kabinu kako bih se prije odlaska na posao na brzinu istuširala. Promotrila sam se u zrcalu. Moje oči boje lješnjaka bile su okružene tamnim podočnjacima. Smeđa kosa bila je raskuštrana, jednako kao i njegova, samo što meni nije pristajala tako dobro kao njemu. Koža mi je izgledala bljedunjavo, ali je zračila onom rosnom svježinom koja je posljedica samo dugog spavanja ili post-koitalnih hormona. Nisam se morala pitati odakle mi ta svježina jer dobro se naspavala nisam, to nikako, pa me je to samo dodatno razbjesnilo.“

„Mayfield Realties se nalazio na šezdesetom katu Trumpova tornja. Dizalo je zazvonilo i ispljunulo me u srdačan i svijetao prostor u koji sam se odmah zaljubila. Debeli sagovi boje burgundca progutali su buku mojih potpetica dok sam hodala prema visokoj brineti koja je tipkala po svom računalu za staklom ograđenom recepcijom. Bila je besprijekorno odjevena u uski kombinezon čokoladno smeđe boje i cipele s potpeticama od petnaest centimetara u kojima su njezine već ionako duge noge izgledale duge do neba. Sjajilom naglašena usta skretala su pozornost s njezina strogog konjskog repa i davala joj dojam eteričnosti. Podigla je pogled, nasmiješila se i pokazala desno od sebe na bijele kožne stolice stopljene sa zidom u pozadini.“

„Nekoliko minuta kasnije stigao je Sean. Promatrala sam ga nekoliko sekundi prije no što me je opazio i laganim korakom prišao stolu. Bio je malo niži od tajanstvenog tipa, s tamnoplavim uvojcima koji su me se kovrčali iza ušiju i očima boje lješnjaka za koje bi čovjek umro.“
„Recepcionarka se nasmiješila. Imala je tridesetak godina, blistavu maslinastu kožu i kosu sjajnu za umrijeti.“

„Njegov je glas zvučao kao satenska svila koja mi miluje kožu, baršunasto meka i raskošna.“

„Jettove usne izvile su se u osmjeh od kojega gaćice same padaju. ... Pogled mi se spustio na njegove usne, tako blizu mojih, i osjetila sam kako mi topla bujica namače tanku tkaninu gaćica.“

„Već se uzbudio i njegova je erekcija bila posve vidljiva ispod tanke tkanine. Spustila sam bokserice niz njegove bokove i gledala kako se njegov impresivan, tvrdi ud trza. Na dnevnom je svjetlu izgledao još veći, nabrekla glatkog glavića, spreman odvesti me u raj užitaka. Morala sam samo zatražiti. Prešla sam prstima niz njegovo nabreklo spolovilo i zadrhtala kad je potmulo zastenjao.
— Brooke. — Ovlažio je raskošne usne i očima pratio svaki moj pokret, promatrajući me tako intenzivno da mi se spolovilo zažarilo.
Željela sam polizati svaku kapljicu s njegove glatke kože. Polako sam ga držala s obje ruke i spustila usta na debeli glavić, duboko ga usisala. Zadrhtao je u mojim ustima i iz grla mu se oteo seksi potmuli štropot.
— Želim znati kakav imaš okus — šapnula sam, ponavljajući riječi koje mi je uputio kad mi je zaronio glavu među noge uz jezero.
Pustila sam ga iz usta, licnula procijep na vrhu njegova uda i ponovno ga usisala, sporo palucajući jezikom po širokom glaviću. Prodahtao je moje ime, ponovio ga. Zvuk njegova glasa toliko me je napalio da sam ga željela gurnuti na leđa i zajahati, nabiti se na njegovo tvrdo spolovilo i zahtijevati vrhunac kojemu smo se oboje približavali.
Ne još.
Nisam ni približno gotova s njim. I nadalje ga promatrajući, ignorirala sam vlastite potrebe kupajući se u njegovoj požudi. Očajnički je prostenjao i odmaknuo se nekoliko centimetara od mene. Nabreklo spolovilo se trzalo u mojim rukama. Zatvorio je oči i trbuh mu je potresao duboki drhtaj.“


„Istinu govoreći, nisu mi trebali njegovi komplimenti. Bila sam spremna spustiti gaćice za njega već kad bi mi se nasmiješio, što je značilo da osmijeh od kojeg gaćice same padaju nije mit.„


Oznake: erotika


- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.01.2019., srijeda

Susanna Moore: Rezovi

Jako dobar krimić s malkice erotike. Dobre erotike. I s tako teškim i nevjerojatnim završetkom da sam buljio u zadnje stranice ne vjerujući ……….
Glavna junakinja je profesorica književnosti, koja, jedne večeri, u noćnom lokalu, posvjedoči intimnom činu dvoje neznanaca. Od kojih jedno ubrzo biva okrutno ubijeno …… i tu kreće sjajan zaplet i sjajna priča.


Prva rečenica:
„Obično sa svojim studentima ne odlazim na piće.“

Posljednja rečenica:
„Ona zna cijelu pjesmu.“


Zanimljivi ulomci:
„Primijetila sam: kad se žena odvaži reći muškarcu što želi da joj radi, šansa da će joj posvetiti pažnju proporcionalno se smanjuje što je muškarac 'sredovječniji' i uvjereniji da je 'dobar'. Zato je lijepo spavati s mladićem. Možeš mu reći: daj ovo, daj ono, dragi. A on neće izgubiti strpljenje, neće se uvrijediti, ni prestrašiti. Bit će zahvalan. I poslušan. Muškarci koje su u mladosti zavele starije žene, najbolji su u krevetu, slažemo se Pauline i ja.“


„Tirkizno plave slip gaće, pomalo izblijedjele, u ukrugu Rockland prečesto peru veš, nježno dignuta jaja i pospremljena laganim trzajem ruke, crne čarape, bijela košulja. Sad mu kravata sa žutim prugama ne treba. Podigao je kravatu da bi poravnao rubove, uredno je složio i zatim je, nezadovoljan, protresao, presložio i pažljivo spremio u džep sakoa. Stavio je jednu nogu na stolac da bi zavezao vezice. Uzeo je pištolj s police nad kaminom i spremio ga u kožnu futrolu, na kojoj nije bilo karte lrske i zakopčao je oko gležnja. Sve je to obavio brzo, glatko, bez prenemaganja….“


„Znaš", reče zaneseno, “svakog muškarca s kojim sam se ševila pamtim po tome koliko je uživao. Ne po tome koliko sam ja uživala.“


- 21:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.12.2018., srijeda

Ma Jian: Crvena prašina

Veći dio knjige je putopis autora kroz Kinu, što je izuzetno veliki poduhvat. NIje to neko napeto štivo i nema tu nekih zanimkjivih događanja, ali slike koje čitamo dosta vjerno prikazuju Kinu i njezine stanovnike. Glavni i najupečatljiviji dojam Kine je: siromaštvo. A nakon toga: komunizam i nedemokracija. Putovanje se zbivalo 1986. godine.
Zanimljivo je bilo čitati knjigu i na GoogleMaps-u pratiti putovanje.


Početak:
„Lani, u proljeće 1981. godine, moja radna jedinica me je, iz bloka spavaonica za osoblje, preselila u jednu kućicu u Ulici Nanxiao. Kućni broj: 53“

Završetak:
„U Peking? Ideš studirati? Pa to je divno! Peking je ogroman grad, Vidjet ćeš puno novih stvari. Život će ti se promjeniti, I ja tamo živim, u maloj kući u Ulici Nanxiao, na kućnom broju 35.“



Neki citati:
„Daoisti vjeruju da su budizam, daoizam i konfucijanizam tri staze do istoga cilja. Nije važno koju ćeš stazu izabrati, kojom od njih ćeš krenuti kroz oblake, sve one vode u modro nebo. Meni je daoizam ipak najzanimljiviji. Nema bogova koje valja štovati, nl pravila kojih se valja pridržavati. On uči da je čovjek dio prirode i da je osuđen na život stalnih mijena, jer su yin i yang neodvojivi i prate jedan drugoga kao što noć prati dan. Uči nas da ne gubimo vrijeme, da se ne borimo i grčevito držimo, već da se prepustimo sudbini i živimo pomireni sa svijetom.“
Da, ljudi gube vrijeme na međusobnu borbu, a pravi je neprijatelj zapravo vrijeme.“


„Promatram jednu ženu kako, komadom kruha koji drži u ustima, hrani bebu. Pitam je koliko djece ima.
-Nijedno – kaže, gledajući stazu iza mojih leđa.
- Ovo onda nije tvoje? – kažem, pokazujući bebu u njezinu naručju.
- Ne računa se, djevojčica je. – Bebina usta umrljana su raskvašenim tijestom.“


„Sit sam suhih ravnica. Zemlja je ovdje toliko ravna da se ne možeš uhvatiti ni za što, čak ni za vjetar.“


„Tržni je dan. Staza je blatnjava od rastopljenog snijega. Svinje, ovce, psi i bicikli otimaju se za prostor. Čovjek koji prodaje otrov za štakore izložio je gomilu mrtvih glodavaca da dokaže da je tekućina koju prodaje djelotvorna. Čovjek koji vadi zube izložio je i hrpu zuba da pokaže svoju zubarsku vještinu. Nervozno se ogledava. Sumnjam da u hrpi zuba koju je izložio ima i psećih i svinjskih. Jedna djevojka prolazi noseći u rukama rolicu koja se puši. Previše mi je neugodno pitati gdje ju je kupila pa hodam za njom.“


„Dobro, pa baš ti i mogu, reći, ja ti - kako bih to rekao - ja vadim spirale. Siromašnima dajem popust.“
- Kakve spirale?“
- One koje stavljaju ženama nakon prvog poroda. Ja im pomažem da ih izvade.“
- Imaš li kakvu medicinsku naobrazbu?“
- Ne, ali nitko još nije umro. Neke žene malo krvare, ali nakon nekoliko dana im bude dobro. Prvo sam izvadio spiralu svojoj ženi, onda je ona to rekla prijateljicama i ubrzo su sve u selu htjele povaditi svoje. Puno sam zaradio, ali onda me je netko prijavio službeniku za planiranje obitelji i morao sam pobjeći.“


„Wang Ping i ja svaki dan provodimo zajedno, šećemo plažom i razgovaramo, i moji osjećaji prema njoj bujaju poput graha što ga je njezina majka ostavila da proklija u loncu pored kuhinjske peći. Volim vidjeti kako joj se lice mijenja kad se smije. lice joj je bezizražajno, kao i inače, no ima sladak nosić koji odvlači pozornost od praznoga pogleda, pa djeluje zabavno i inteligentno. Samo jednom, dok priča o svojim planovima da studira u inozemstvu, pogled joj nakratko živne, zaleprša. poput ptice koje pokušava sletjeti. Veoma je okretna i sposobna. Kada jedne noći dva policajca dođu u kuću provjeriti moje osobne dokumente, otjera ih sa nekoliko uljudnih riječi i oni me više ne gnjave.“


„Kada ih zamolim da izađemo da ih slikam, svi zastanu kao paralizirani. Direktor me povlači u stranu i šapće. ,,Nikada ne fotografiraju jedni druge. Zar niste primijetili da u logoru nema zrcala?“
„Drug novinar nam je iskazao poštovanje. Trebali bismo mu dozvoliti da nas fotografira.“ Staru Wu mahne rukom i svi se vraćaju u svoje sobe i presvlače u najbolju odjeću. Staru Wu nema stopala, no gura batrljke u stare cipele i, oslanjajući se na stol, ustaje.
Vani i dalje rominja kiša. Jedna pokisla kokoš istrči iz kokošinjca.
Svi pomažu iznijeti jednu staricu. iz njezine sobe i češljaju je. Trideset izobličenih lica zuri u objektiv, iz očiju im vrišti poziv u pomoć. Žene začešljavaju kosu unatrag. Direktor mi pridržava kišobran iznad glave, meni se ruke tresu. Ne znam što mogu učiniti za te ljude.“



„Trećega dana napokon sam stigao u Bulangshan, planinsko uporište plemena Bulang. Žene u plavim tunikama i crnim turbanima vraćale su se s rižinih polja predući pamuk i tjerajući nogama bizone pred sobom. Oko struka su im se njihale košarice pune kukaca koje su prikupile za večernji obrok. Noćio sam kod seoskog starješine, sekretara Lua. Njegovoj baki je više od osamdeset godina. Kad sam je zamolio da je fotografiram, nasmiješila se i pokazala mi crno obojene zube. Sekretarove dvije kćeri imale su prekrasne oči. Još nisu dostigle dob u kojoj se zubi boje u crno, ali već se znaju držati smjerno pred strancima. Dao sam im dvije grafitne olovke. U kutu sobe opazio sam par tenisica i upitao sekretara čije su. Rekao mi je da ih nosi kad odlazi na sastanke u gradski komitet.“


„Lako je biti dobar kad si siromašan.“






- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.12.2018., nedjelja

Mika Waltari: Stranac na imanju

Life sucks. To je poanta ove knjige u dvije riječi. Nije loša za čitanje, al da ježivot zajeban, znam i bez nje.


Prva rečenica:
„Proljeće je svojim nježnim zelenilom već zaogrnulo škrt sjevernjački krajolik, kad je stranac u predvečerje prispio na imanje.“

Završetak:
„Pogleda krajolik, što joj se nadsvođen jesenjim nebom širio ispod nogu. Zemlja ne poznaje ni radosti ni jada…. Po tome joj je ona bila slična, dok je tamo skedila, držeći u krilu ljubavnikovu glavu, obasjana prohladnim svjetlom jesenjeg sunca.“

- 20:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.12.2018., nedjelja

Peter Nadas: Divna povijest fotografije

NIje mi baš jasno što sam ovo pročitao. Niti mi se dopalo. Srećom da je kratka pa sam ju iz inata otčitao da kraja. Da nisam, ništa ne bi propustio. A evo kako je knjigu na koricama opisao izdavač:
Sudnji dan? Možda najizopačenija pornografija? Ili, ujedno, i jedno i drugo? To sve i još mnogo toga nalazi se u romanu Divna povijest fotografije jednoga od, najzanimljivijih suvremenih mađarskih pisaca Pétera Nádasa. Dinamičan, zabavan i tužan, ovaj je roman neka vrsta suvremene komedije u kojoj svaki lik igra svoju ulogu iz koje stalno pokušava izaći i promijeniti svoju poziciju ali u tome nikako ne uspijeva. …….. Divna povijest fotografije apologija je svim fotografima, svim ljubavnicima, svima onima koji žele ovjekovječiti druge i sebe u kratkim trenucima prolaznosti.

E, vidite, ova knjiga sve to NIJE. I uči nas kako koricama ne treba vjerovati.


Par citata:
Onda se ni nadi ne mogu nadati.“

Jedan tipičan opis krajobraza, napisan u obliku fotografija koji obilježava stil cijele knjige:
Suncem obasjan park promatran s vrata terase, ma nebu okruglasti oblačići.
Nakupljaju se teški olujni oblaci.
Kroz zatvoreni prozor može se vidjeti tek ono što osvijetli munja.
Buktinja je zahvatila golemi hrast.
Na pločicama terase zaustavlja se voda, gusti udarci uvijeih kišnih kapi. Veći dio debla nagorjalog drveta još se vlažnon dimi.
Razvedrava se, lijep zalazak sunca.


Prva rečenica:
Nespretna ptica, helikopter, leti nad krovovima grada koji tone u sumrak.

Posljednja:
Finita la commedia.“


- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.11.2018., ponedjeljak

Hong Ying: K: umijeće ljubavi

Knjiga se temelji na istinitim likovima: mladom slobodnom Englezu Julianu i udatoj kineskinji Lin, starijoj od njega nekoliko godina. Radnja se odvija u kineskom gradu u koji je Julian došao raditi i u kojem živi Lin sa svojim mužem (Julianovim poslodavcem). Slatki mali trokut brzo postaje ljubavni.
U predgovoru knjige, autorica se pita:
„... jesu li istočnjačke žene stvarno toliko zavodljive? Jesu li Zapadnjaci uistinu toliko sebični i bahati? Takva pitanja u sebi nose određenu razinu stereotipa, upravo one vrste koja je prouzročila Julianovu propast — vjerovao je da su lstočnjakinje samo med i mlijeko, dok su Zapadnjaci hrabri i snažni.“
Prema onom što sam pročitao, knjiga je pokazala da je ovaj stereotip istinit u slučaju njih dvoje.
A nešto kasnije autorica sama sebi odgovara: „Ako ova knjiga ima ikakvu poruku, onda ona glasi da stereotipi ne samo što su besmisleni nego su u stanju one koji ih šire odvesti u propast.“

Knjiga je napisana iz perspektive Juliana, a bilo bi jako zanimljivo, pa i korisno, pročitati i vidjeti kako je to Lin proživljavala. Naročito kraj priče.
Knjiga nije erotska, iako su neke najave tako najavljivale. Odnosno, ne toliko da bi se roman tako mogao okarakterizirati.

Prva rečenica:
„Dana 6 . srpnja 1937. Republikanska armija napala je Brunete pokušavajući slomiti opsadu Madrida.“
Završetak:
„Lin nije čula njezine riječi. Samo je znala da Svetkovina mrtvih još nije završila.“

Citati:

Iz ovog se vidi Julianova mladenačka bahatost i sebičnost:
„Činjenica da je Lin bila udana žena nije se nimalo doticala njega. Njezin problem, pa neka ga rješava sama. On može samo prihvatiti svaku njezinu odluku. Aferu s udanom ženom nije smatrao moralno upitnim činom. „


„»Da bi mogao usrečiti ženu, muškarac mora uvijek biti snažan. To piše u drevnim kineskim knjigama«, živo je objašnjavala Lin.
»Dakle, svrha seksa je ženin užitak.« Julian se nije mogao načuditi. Prvi put u životu naišao je na seksologiju toliko čvrsto usredoročenu na ženu. Muški šovinizam u kineskom društvu, činilo mu se, zamirao je na pragu ložnice. Unutra se jang morao dovesti u sklad s jinom. Natočivši si još vina, upitao je izravno: »U tom slučaju, koliko si orgazama doživjela danas?«
»Koliko? Žena vješta Umijeću ljubavi ne broji koliko.« Govoreći o vlastitome iskustvu i dalje je zvučala pomalo stidijivo. »Cijeli današnji dan za mene je bio jedan orgazam.« Uzdahnula je kao da se prisjeća nečeg toliko dobrog da to ne može biti stvarno. »Plutala sam poput oblaka što ga vjetar tjera sve više i više prvi put u životu — poput besmrtnice na nebesima. No, dosta priče o tome. Uživajmo jedno u drugome.«


„Ne postoji plementi način da se ubije čovjek.“


i malo erotike:
"Njegov ud bio je ustima, mijesila ga je jezikom, premetala u slini, podjarivala treperave iskre koje su ubrzo izletjele iz glavića. Zamalo je zavrištao, osjećajući kao da mu je, u njezinim ustima, planulo cijelo tijelo. Ta ga je silina doslovno razdirala. Svoje ruke, kao u očaju, zabacila je uvis, a cijela zdjelica joj se divijački trzala. Zazvao je njezino ime. Kao udareno munjom, njegovo tijelo, njihova tijela zajedno, trzala su se i raspadala. "






- 10:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.11.2018., nedjelja

Guillaume Musso: Što bih ja bez tebe

Romantični triler s elementima fantastike. Priča o pariškom policajcu Martinu, koji se, slijedeći kradljivca umjetnina, ponovo nađe u Americi, gdje nakon više od deset godina iznova susreće svoju prvu ljubav, Gabrielle. Gabrielle ima dva važna muškarca u životu. Jedan je njezin otac, a drugi njezina prva ljubav. Jedan je slavni policajac, drugi je slavni kradljivac umjetnina.
eh... Gabi .........

Početak knjige
„San Francisco, Kalifomija Ljeto 1995. Gabrielle ima 20 godina. Amerikanka, studentica treće godine na sveučlištu Berkeley.“
Završetak:
„Martin pogleda dragulj posljednji put i svom snagom zamahe prema Pacifiku. Ovo ti šalje tvoj mali, pomislio je upućujuči nijemu misao Archibaldu.“

Citati:
„Archibald tada primijeti da mu se otkucaji srca usporavaju. Čudno, ova sumračna prognoza oslobodila ga je straha: strah od najgorega mnogo je gori od sigurnosti da će se najgore dogoditi. Strah je neprijatelj. Uvijek.“

„I opet ga prožima bolan osjećaj praznine koji ga vraća u onih nekoliko dana koje je proživio toga ljeta, koji ga vraća u Gabriellin zaštitnički zagrljaj, u jedine trenutke kada mu se činilo da je s nekim činio jedno.
Zašto je ljubav tako opojna droga? Zašto ljubeći nanosimo toliku bol?
Pjesmica iz uličnih orgulja vratila ga je na trenutak u stvarnost. Prepoznao je glazbu iz lijepoga Truffautova filma. Sjetio se i naslova pjesme: Vrtlog života. To je istina, život je takav... Čas vrtlog koji nas očara, poput vrtuljka u djetinjstvu. Čas vrtlog ljubavi i pijanstva, dok sanjamo zagrljeni na preuskom krevetu pa doručkujemo u podne jer smo dugo vodili ljubav. Čas razoran vrtlog, siloviti tajfun koji na vuče na dno kad zahvačeni olujom u orahovoj ljusci shvatimo da ćemo se razbiti o val. I da nas je strah.„

„Gledao ju je s tugom. Imao ti petnaest, dvadeset, četrdeset, sedamdeset pet, uvijek je isto: jebena ljubav uništava sve pred sobom jer su trenuci sreće tako kratkotrajni da za njih moraš platiti enormnu cijenu...“

U knjizi autor citira pjesmu Charlesa Aznavoura »De t'avoir aimee«:
„Što mi je ostalo od toga da sam te volio?
Osim riječi bez odgovora
Osim prazna dodira
Osim kože koja žudi za tvojim prstima
osim straha da ću te voljeti i sutra
sve do smrti.“



- 20:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.11.2018., nedjelja

Arto Paasilinna: Godina zeca

Dugo sam tražio ovu knjigu, da „nastavim niz“ nakon „kolektivnog samoubojstva“. Možda sam očekivao više, uvijek to bude tako, pa sam pomalo ravnodušan nakon čitanja. No, dobra je to priča, daleko od toga da nije.
Vatanen je novinar kojem u jednom trenutku „pukne film“, odustane od dotadašnjeg života, posla, žene …. i krene sasvim drugim putem. Sa zecom u džepu. Ono što mi maštamo, on je ostvario.


Početak:
„Dva su potištena čovjeka sjedila u automobliu. Kroz zaprašeno vjetrobransko stakio tuklo im je u oči zalazeće sunce. Bilo je oko Ivanjdana, početkom ljeta. A osim sunčanih zraka, pokraj njihovih umornih očiju promicao je finski ljetni krajolik s pošljunčenom cestom. No ta dvojica nisu obraćala pozornost na ljepotu večeri... „

Završetak:
„I ovaj nam posljednji čin pokazuje, kako i sami znamo, da se s Vatanenom nitko ne smije poigravati.“


- 12:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.10.2018., četvrtak

David Trueba: Četiri prijatelja


Četiri mladića, četiri dobra prijatelja, kreću na godišnji odmor, na zezanje i razbibrigu. Ludiranja prestaju, odnosno dosežu vrhunac kada, protivno planu, završe na svadbi bivše cure jednog od njih.
E to je za njega bolno jer ju još nije prežalio.
Bedak, to je moj komentar. Što dalje od bivših je jedino ispravno pravilo, isto kao i ono, što dalje od punice.


prva rečenica:
"Uvijek sam sumnjao da je prijateljstvo precienjeno"

posljednje rečenice:
" Slušao sam zvuk vlaka usred snažne ljetne oluje, galop kotača na tračnicama, taj zvuk koji uvijek govori nešto veoma osobno onome tko ga sluša. Pogledao sam Claudija i Blasa pored sebe i shvatio, donekle, što je značilo prijateljstvo. Bila je to prisutnost zbog koje nisi mogao izbjeći da se osjećaš sam, ali koja je činila putovanje podnošljivijim."


zanimljivi citati:

"Nije izgledala kao da se ljuti na mene. Ponekad su žene neshvatljive. Nikad nećemo uspjeti razjasniti njihovu sposobnost za ljubav, ali ni za mržnju. Zato na kraju mi muškarci postanemo shizofreničari. Pretpostavio sam da ona neće ništa učiniti kako bi spriječila da odem, ali gajila je u sebi toliku žudnju da se svidi da nije mogla podnijeti da odem bez dobre uspomene na nju."

"Tvoje jasnocrvene usne otisnute na salveti. Tvoj obris na plahtama. Otisak tvojih stopala u pijesku. Valovi koje tvoje tijelo stvori kad uđeš u vodu. Oblik što ga zadrži haljina koju skineš. Jeka tvoga glasa. Tvoj miris na cvijetu koji si upravo pomirisala. Slika koja se tek sekundu zadrži nakon što se udaljiš od ogledala.
Moj golemi muzej s uspomenama na tebe koji često posjećujem u mašti."

"- Jesi li pijan, Solo?
- To je veoma osobno pitanje. Recimo da sam veseo, a da bih bi oveseo na tvom vjenćanju, ne preostaje mi drugo nego da pokušam zavarati stvarnost uz pomoć bilo koje halucinogene metode.
- Nisi sretan zbog mene?
- Nisam sretan zbog sebe."

- 14:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Roberto Ampuero: Grčke strasti


"Neću se vratiti. Nemoj me zvati ni tražiti". Poruka koju jednog dana dobije Bruno od svoje supruge Fabiane, nakon 30-ak godina braka.
I što sad?
A - Zvati i tražiti?
B - Poslušati i čekati?
C - Ne čekati, nego smatrati se slobodnim.
Bruno odabire A i kreće u zanimljivu potragu .......... Simpatična knjiga.


prva rečenica:
"Usred noći na sjevernoameričkom Srednjem zapadu Bruno Garza je zadrhtao."
posljednja rečenica:
"Tada je telefon ponovno zazvonio."


zanimljivi citati:
"Jesam li dobar otac? – upitao je kćer prije puno godina, kad je ona išla u školu i bila daleko od relativne nezavisnosti u kojoj je sada uživala. S vremenom se uvjerio da je bilo pogrešno suočiti je s tim pitanjem jer joj nije nudilo drugu mogućnost osim potvrde da je bio veliki daddy i da je bila sretna s njim. Što je drugo mogla odgovoriti?"

"Cijeli njegova potraga odvijala se na području teorije i pretpostavki isto kao i predavanja o paklu i o utopijama, o svjetovima koji su postojali u ljudskoj mašti, a nikada nisu bili dodirljivi. Samo se ljubavni susret s Francoise stvarno dogodio. Zapravo, potraga za Fabianom nije imala smisla. Kad je pronađe, možda više neće željeti živjeti s njom. Zar ga nije privukla mladost i osobnost Francoise, kao i činjenica da mu je ona bila na raspolaganju, a ne kao Fabiana koja ga je stalno izbjegavala? Je li možda bilo moguće da je tražeći svoju, pao u naručje druge žene? Je li bio dovoljan jedan bljesak da osjeti da ga je neka osoba privukla? A ako je bilo tako, ne bi li svi bračni i ljubavni parovi trebali osjetiti neku tjeskobnu nesigurnost ako su već bili zajedno samo zato što nisu znali za postojanje drugih bića s kojima bi također mogli doživjeti isto zadovoljstvo? Nečiji partner, čak i onaj kojega se doživljava kao srodnu dušu, možda je isto lako zamjenljiv, pomislio je zapanjeno, uvjeren da se sreća u konačnici temelji na tome da ne znaš za druge mogućnosti. Napustio je hotel pretpostavljajući da ljubavlju upravlja slučajnost i misleći da je sreća samo slučajni rezultat nepoznavanja drugih mogućnosti, da je bio sretan s Fabianom samo zato što je u tom trenutku nesvjesno prestao tražiti druge žene."

"Neki su njegovi kolege bili sa svojim suprugama cijeli život ne zato što su ih voljeli, nego iz straha da će morati živjeti bez njih: a drugi su nastavljali živjeti s osobama koje nisu voljeli jer im se činilo previše napornim početi prikupljati uspomene s nekim novim. Ljubav se održava s pomoću sadašnjosti i budućnosti a brakovi s pomoću prošlosti. Ući ponovno u brak znači početi od nule sa zajedničkim sjećanjem, morati početi pričati ab ovo cijelu epopeju svojeg života, izgraditi od temelja neku novu priču."

Nema seksa (pretjerano) u knjizi, ovo je jedno netipično poglavlje:
"l hodali su kroz mirisni gustiš ispod zelenog neba na čijim su međuprostorima provirivali plavi dijelovi kad je Francoise posrnula. On ju je privukao k sebi, privio u naručje i strastveno je poljubio. Odgovorila mu je istim žarom. Brunine su ruke kliznule ispod njezine bluze i prošle njezinim ravnim i toplim leđima, a zatim trbuhom. Potom su se uzdigle do bradavica. Francoise mu je i dalje nudila svoja sočna usta, usisavala mu jezik i svojim slijedila niz njegovih zubi. Bruno je naslonio ženu na kameni nadgrobni spomenik napola skriven među grmljem, raskopčao joj hlače i nježno je okrenuo. Kad joj je spustio hlače, pred očima mu se ukazala malena i čvrsta stražnjica u obliku mjeseca. Pohotno je ušao u nju. Prisjetio se sličnog prizora koji se dogodio prije puno godina na balkonu nasuprot Libijskome moru. Jutro se zamrznulo u tihome spokoju koji su proparala dva istodobna orgazma što su se rasula u odjecima prašume. Brzo su popravili odjeću i užurbano nastavili hodati u smjeru piramida kao da se ništa neuobičajeno nije dogodilo."

- 14:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.08.2018., četvrtak

Erica Jong: Strah od pedesete


Nekako mi se čini da je ovo knjiga više namijenjena ženama nego muškarcima, dosta toga mi nije bilo zanimljivo. A i napisana je u 90-im, što je sad već dosta davno. Odnosno, ono što je tada bilo "otkrivenje" o žena i muškarcima, danas već sve znamo.
Ne bi puno komentirao, knjiga je ok i to je to.


prva rečenica:
"Kad glumiš filmsku verziju svojega života, onda si na rampi«, upozoravao me je otac kad mi je bilo devet godina. Nisam imala pojma o čemu on to govori."
posljednja rečenica:
"Ja nisam moja majka, i preda mnom stoji druga polovica života."

meni zanimljivi citati:
"A ja sam prekršila pravila koja su njemu nevidljiva, jer je muškarac: pisala sam otvoreno o seksu, za žene prisvojila muške pikareskne pustolovine, bockala smijehom svete krave našega društva. Živjela sam kako sam htjela, udala se, razvela, ponovno se udala, razvela, pa se ponovno udala i ponovno razvela - i pritom se, što je još gore, usudila pisati o svojim bivšim muževima! I to je najgnusniji od mojih grijeha - ne to što sam radila sve to što sam radila, već što sam to javno priznala. I baš me zbog toga smatraju crnom ovcom. I to ne mogu popraviti nikakvi »odnosi s javnošću«! Jer tu je riječ o ništa ni manje ni više nego pobunjenom ženom. Nekoć su nas kamenovali po trgovima. A na izvjestan način to čine i danas."

" ... krenula sam za Italiju, zemlju svojih snova, gdje sam se osvetnički pojebala s oženjenim Talijanom (prvim u dugom nizu takvih).
»Pojedi ga kao gelato, lutko!« divlje je u krevetu kriknuo Paolo ili Gino ili Franco ili Sandro. A ja sam se nasmijala tako žestoko, da sam pomislila da sam mu progutala pisello."

"Samovanje je za mene uvijek bilo škakljivo, zato što sam bila cura koja nije znala reći ne. Muškarce sam voljela baš jako mnogo, i voljela sam baš jako mnogo njih. Kad ne bih bila uz tipa kojeg sam voljela, voljela bih tipa uz kojeg sam bila - da parafraziram Yipa Harburga. Brak je stoga bio azil, sredstvo da se mogu koncentrirati na posao."

" Netko tko ti savršeno odgovara, čak i ako ga uspiješ naći, ne mora nužno biti i savršen partner. Strast, da bi ostala strašću, ne smije se plesti sa svakodnevnim životom. Jer svakodnevni život teži preuzimanju vlasti i izgonu strasti. Svakodnevni je život najžilaviji od svih korova."

"Muškarce sam željela seksualno, ali nisam željela da nada mnom imaju moć. A to je nešto što muškarci ne mogu prihvatiti. Većina muškaraca moć voli više i od samog seksa, i ako im daš jedno bez drugoga, na kraju se pobune.
I to je razlog zbog kojeg su najveći ljubavnici skloni nestajanju. Jer ti ne žele dolaziti na zvižduk, jer ne žele biti predvidljivi. Čim pronađeš svog lunarnog druga, pripremi se za njegov gubitak. Jer on ne voli Sunčevu jaru."

"Zaljubljena žena skoro silazi s uma. Ona ne može svoju seksualnost spremiti u pretinac. Ona bi nakon nekog vremena naprosto razbucala čitav taj sustav. Tek tako, da dokaže eksplozivnost ljubavi.
Žene u grupama sklone su puritanizmu. Bahanticu nećeš naći ni u svom ladanjskom klubu, ni u svom vrtnom klubu, ni pod zajedničkim tušem, ni među gorankama! Kad su zajedno, čak i kurve postaju puritanke. A što je obuzdanije i što obuzdava više od harema?
Otkud u ženama taj poriv puritanizmu? Seks nam toliko znači. U njemu se gubimo. To je generacijama bilo doslovno istina; umirale smo pri rađanju, umirale u prisilnim trudnoćama, i svim drugim mukama koje su ženska sudbina. I još posjedujemo rasno pamćenje tog gubljenja. Seks nas još uvijek isuviše uznemiruje da bismo ga mogle pustiti s lanca.
Baš je zbog toga tako teško preuzeti muške fantazije i primijeniti ih na žene. One im naprosto ne pristaju. Različita je anatomija, ali i kontekst seksa. Muškarac svoj kurac stavlja u pretinac. Ženina je pička metafora njezina bića. Ona želi da je netko uzme. Ona želi da je netko otme."

"Ja znam da seks u braku dolazi i odlazi. Gdjekad sa sobom povedemo i svoje fantazije, no gdjekad ne. Gdjekad se ponašamo dječji čangrizavo, udaljujemo od sebe čovjeka o kojem najviše ovisimo, pa potom usnemo i sanjamo o drugima. Što je sve sasvim ljudski. Mi smo bebe velikoga mozga s previše sive tvari da bi bile konzistentne. Bili bismo sretniji da naši čeoni režnjevi imaju manje posla - ali bismo onda bili i manje ljudi. Ljudi su istodobno i čovjekoliki majmuni i anđeli. Zbog toga naša seksualnost i jest tako složena. Mi sanjamo o stvarima koje nadilaze naš vidokrug. Mi sanjamo snove koji uznemiruju."


- 14:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.08.2018., petak

Amelie Nothomb: Strah i trepet

Amelie je živjela jedno vrijeme u Japanu i ova knjiga opisuje japansku radnu kulturu i potencira razlike između te i zapadnjačke (europske) civilizacije. Manje više, sve smo to već znali.

prva rečenica:
"Gospodin Haneda bijaše nadređen gospodinu Omochiju, koji bijaše nadređen gospodinu Saitu, koji bijaše nadređen gospođici Mori, koja pak bijaše nadređena meni. A ja, ja nisam bila nadređena nikome."

zanimljivi citati:
"Japanka je vrijedna divljenja – i moramo joj se diviti – zato što ne pribjegava samoubojstvu. Njezini su joj ideali oduzeti još u ranom djetinjstvu. Utuvljuju joj u glavu. "Ako se ne udaš do dvadeset pete godine, s pravom ćeš se stidjeti", "Ljudi te neće uvažavati ako se smiješ", "Ako ti se na licu čitaju osjećaji, vulgarna si", "Ako ti se na tijelu pomoli dlaka, odurna si", "Ako te mladić u javnosti poljubi u obraz, onda si kurva", "Uživaš li u jelu, onda si krmača", "Uživaš li spavati, onda si krava", itd. Sva bi ta pravila bila anegdotskog karaktera da ne napadaju dušu.
Na kraju krajeva, ono što začudne dogme nameću japanskim ženama jest činjenica da se u životu ne treba nadati ničemu lijepom."

"Dužna si vjenčati se i to, ako je moguće, prije dvadeset pete, budući da je to rok kad ti ističe vrijednost. Tvoj te suprug neće voljeti, osim ako je luđak, a nije veselo kad te voli luđak. Uostalom, volio te on ili ne, nećeš ga viđati. U dva sata ujutro, umoran i često pijan čovjek srušit će se pokraj tebe u bračni krevet iz kojeg će bez riječi ustati u šest sati ujutro."

"Bila sam nedvojbeno naivna kad sam se pitala u čemu je bio grijeh moje šefice. Najvjerojatnije joj se ništa nije ni moglo zamjeriti. Gospodin Omochi je bio šef; njegovo je pravo bilo, ako bi to poželio, naći bilo kakav beznačajan razlog da na djevojci manekenskog izgleda iskali vlastite sadističke apetite. Nije se on trebao nikome pravdati."

- 10:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.07.2018., utorak

Michel Houellebecq: Širenje područje borbe

Karikirani informatičari, likovi koji izvan posla nemaju života? Mislim da je taj kliše izumro. Knjiga nije nešto posebno, ne u odnosu na ostale njegove koje su me oduševile. U nekim kritikama piše da je komična. Nije.

početna rečenica:
" U petak uvečer bio sam pozvan kod kolege s posla."
posljednja rečenica:
" Dva su sata poslijepodne."

zanimljivi citati:
" Živio sam tako malo da sam sklon zamišljati kako uopće neću umrijeti; doima se nevjerojatnim da se ljudski život svede na tako malo; unatoč svemu, čovjek zamišlja da će se nešto prije ili kasnije dogoditi. Ozbiljna greška. Život itekako može biti prazan koliko i kratak. Dani jadno protječu, ne ostavljajući traga ni uspomena; a onda se najednom zaustave.
Katkad, pak, imam dojam da ću se uspjeti trajno smiriti u životu bez ikakva sadržaja. Da će mi dosada, relativno bezbolna, dopustiti da nastavim obavljati uobičajene životne radnje. Još jedna greška. Duže razdoblje dosade je neodrživa situacija: prije ili kasnije pretvori se u mnogo bolniju percepciju opipljive boli; eto to mi se upravo događa."

" Snažna je čovjekova žudnja za ljubavlju, svojim korijenjem seže do zapanjujućih dubina, a brojne joj žilice prodiru čak u samo tkivo srca."

"Spolnost je sustav koji odražava društvenu hijerarhiju."

- 08:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.07.2018., ponedjeljak

Charles Bukowski: Najljepša žena u gradu

Ne kužim ja taj fenomen bukowski. Lik prepun cinizma, bezvoljnosti, alkoholičar kojem je seks jedina radost u životu i to radost koju spušta na najniže animalne razine, umoči i otiđi.

Piti i jebati, to je C.B.
I sad on taj i takav postaje svjetski bestseller, postaje autor pozamašne gomile mudrih citata koji mile internetom, citata isto tako besmislenih, ciničnih i šupljih kao što je i njegov život.
Ne kužim.
Ili to govori o nama i našoj "civilizaciji". Civilizaciji Supermena i Betmena, plavuša u 90-60-90 kostimima. Možda je on avangarda, a mi podsvjesno to počinjemo osjećati, pa volimo taj cinizam, nalazimo u njemu utjehu.
Ne kužim ni žene koje mu dolaze na vrata, liježu i podaju se. Velikom nježnom Charlsu, ako je dovoljno trijezan da može.

Ova se konkretno knjiga sastoji od niza kratkih priča. Nisam ni do pola došao kad mi je dojadilo. Sorry, Chak.

jedini citat vrijedan pažnje:
"Ima neko neku cugu?"

- 22:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.07.2018., ponedjeljak

Milan Kundera: Identitet

Priča o Chantal, ženi koja nakon razvoda braka ponovo stupa u vezu. Ali opterećena prošlošću, teško prihvaća realnost. Knjiga i jest ljuljačka između sna (mašte) i jave. Knjiga lijepo opisuje kako jedan bezazlen i dobronamjeran potez Jean-Marca, njezinog novog partnera, lako uzdrma vezu u kojoj izgleda da nema komunikacije i povjerenja.

prva rečenica:
"Hotel u gradiću na normandijskoj obali slučajno su pronašli u nekom vodiču."
posljednja rečenica:
"Ostavit ću svjetiljku upaljenu cijelu noć. Svake noći."



zanimljivi citati:
"Kada joj je bilo šesnaest, sedamnaest godina voljela je metaforu: je li ju sama izmislila ili ju je čula, pročitala? nije važno; željela je biti miris ruže, snažan omamljujući miris, željela je prožeti sve muškarce i kroz njih zagrliti čitavu zemlju. Omamljujući miris ruže - smjela metafora. Ta se metafora rascvala na pragu njezina zrelog života kao romantično obećanje slatkog promiskuiteta, kao poziv na putovanje kroz muškarce. Ali po prirodi nije bila žena rođena da mijenja ljubavnike i taj magloviti lirski san ubrzo se uspavao u njezinu braku koji je nagovještao da će biti miran i sretan."

" Prijateljstvo nije ženski problem.
— Što želiš reći?
-To što sam rekla. Prijateljstvo je problem muškaraca. To je njihov romantizam. Ne nas.
Jean-Marc proguta gutljaj konjaka i vrati se svojim razmišljanjima: "Kako se rodilo prijateljstvo? Vjerojatno kao savezništvo protiv nevolja, savezništvo bez kojega bi čovjek bio bespomoćan pred svojim neprijateljima. Možda više nema vitalne potrebe za takvim savezništvom."
— Neprijatelja će uvijek biti.
- Da, ali oni su nevidljivi i anonimni. Administracija, zakoni. Što može za tebe učiniti neki prijatelj kad odluče sagraditi aerodrom pred tvojim prozorima ili te otpustiti? Ako ti netko i pomogne, to je opet netko anoniman i nevidljiv — socijalna služba, društvo za zaštitu potrošača, odvjetnički ured. Prijateljstvo se više ne može provjeriti ni na kakvoj kušnji. Nemaš više prilike potražiti ranjena prijatelja na bojnom polju, niti isukati sablju da bi ga obranio od razbojnika. Prolazimo našim životima bez velikih opasnosti, ali i bez prijateljstva."

" Ah ne, ni jedna ljubav ne može preživjeti u šutnji."

" Što je rečenica koju je izgovarao bila apsurdnija, to se više njome ponosio, jer je samo velika inteligencija sposobna dati logičan smisao besmislenim idejama."

" "Zbog čega živimo? Da bismo Bogu pribavili ljudsko meso. Jer Biblija od nas ne traži, draga moja gospođo, da tražimo smisao života. Ona od nas traži da se množimo. Volite se i množite. Shvatite dobro: smisao tog 'volite se' određen je onim 'množite se'. Taj 'volite se' ne znači, dakle, nikako milosrdnu, suosjećajnu, duhovnu ili strastvenu ljubav, već želi jednostavno reći: 'vodite ljubav!' 'parite se!'... (ublaži glas i nagne se prema njoj) 'jebite se!' (Poput odana učenika dama ga poslušno gleda u oči). "U tome i samo u tome sadržan je smisao ljudskog života. Sve su ostalo budalaštine."


- 13:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ...
NA POČETAK
poštanski sandučić:
ggirry@gmail.com
_________________________________

google-site-verification: google8930073dab7299a1.html
koliko nas ima

tko chita?
__________________
a i drugi chitaju:
FORUM
knjiški moljac
suzette
xiola
mačka u martama
projekt prodaj maglu
Urbana riječ
lupiga

--------------------------------

bookmark
booksa
lupiga
metro

--------------------------------

BLOG.HR
ponekad osjećam i ja
__________________________
_____________

kvaka-22
moj fotoblog
______________