četvrtak, 27.07.2006.
Pismo
Kopam po ladicama i bezosjećajno bacam stare stvari, nebitne uspomene i sitne djeliće mene. Stvarno je vrijeme da ih se riješim.
U tom najobičnijem procesu čišćenja nailazim na tebe...koliko je vremena prošlo...?
Okružen hrpama svoje povijesti sjedim i gledam u tvoja pisma, nekoliko papira nepažljivo uguranih u malu kuvertu. Ne znam zašto ti ovo sada pišem, vjerojatno zbog tvoje zadnje rečenice u jednom od pisama, ali jednostavno se javila potreba.
Ne znam gdje sad živiš, niti što radiš sa svojim životom ili život sa tobom, ali znam da su nam se životi susreli u dva navrata i oba puta skrenuli sa zajedničke putanje zbog ružnih razloga. Jedan od njih sam bio ja.
Volio bih te vidjeti, volio bi ćuti što se dešava sa tobom.
Volio bih ti se ispričati.
Nadam se da si pronašla ljubav. Da “živiš i raduješ se”.
Da li bi još uvijek tako lako preskočili vremenske rupe?
Vjerovatno bi...
Sada kada sam nakon toliko vremena ponovo pročitao tvoja pisma shvaćam koliko si bila zrelija od mene, odnosno koliko sam ja bio u grču i pod pritiskom nevažnih stvari. Sada znam. Kreten.
Još uvijek imam svoje strahove, možda su se malo promijenili, ali bazično su isti.
Poslao bi ti ovo pismo ali sam bacio tvoju adresu, misleći kako ju je bespotrebno još uvijek čuvati.
Stvarno ne znam što pokušavam sa ovim...
Pretpostavljamo da ćemo se jednom opet sresti, nekako mislim da je neizbježno.
Tko zna, možda pročitaš jednom ovo, ne bih se čudio i da ti povremeno lutaš ovim elektronskim hodnicima.
