metal groznica

nedjelja, 14.01.2007.

SLAYER

SLAYER
Već 25 godina Slayer pegla po brzini i agresiji. Znaju ih svi koji su ikada imali ikakve veze s metal glazbom, a dosta njih je svjesno da nije svaki trenutak njihove karijere bio blještav i savršen. Neki su im godine na sceni razdijelili po desetljećima, neki po albumima, a neki po bubnjaru. Barem što se ovog zadnjeg tiče, stvari su se vratile na staro i više nitko ne smije to spominjati kao kamen spoticanja za Slayer.
Paul Bostaph bio je odličan bubnjar, ali nekako je svima jasno da je Slayer pravi tek kad im ritam daje divljak Dave Lombardo. Originalna postava opet je skupa nakon 16 godina.

Naravno da njihov novi album "Christ Illusion" ne mislim proučiti sa stajališta jednog ili drugog bubnjara, to je jednostavno jedna od stvari s kojima i pravi i novi fanovi moraju biti zadovoljni. Slayeri već dugo nikome ne moraju ništa dokazivati i mislim da bi punili dvorane još godinama i bez ijedne nove pjesme, ali njihovi noviji albumi uvijek nailaze na kritike i mnogi govore da već dugo snimaju jedan te isti album iznova.
Ne ulazivši u to, ovaj album je definitivno dokazao da Slayer još uvijek ima ono nešto, što god to bilo. Znaju što rade i to rade brutalno, brzo, agresivno i iskreno (više-manje).
Glazbeno, ovo je ona poznata brzina ritma koju daje Lombardo, Araya ne pjeva baš onako kako su svi voljeli na vrhuncu karijere (ipak mu je 45 godina), a jedan od najcjenjenijih gitarističkih dueta, King i Hanneman pletu po brzim soloima (ima ih po nekoliko na svakoj pjesmi), no i dalje su im najveća snaga oni zli rifovi.
"Flesh Storm" i "Catalyst" odmah počinju brzo i agresivno, i pokazuju neku kombinaciju "God Hates Us All" i "Seasons In The Abyss" albuma.
Nekoliko sporijih, ali i jako zlih (bez brige) dijelova su na odličnoj "Skeleton Christ" i jednoj od rijetkih koje je napisao Hanneman "Eyes Of The Insane". To me dovodi do činjenice da je 70% albuma napisao King, a upravo onaj ostatak je pokazao da je Hanneman zanimljiviji lik koji je napisao poslasticu albuma "Jihad" koja će izazvati najviše kontroverze jer o tom famoznom 11.9. pjeva na pomalo drugačiji način - iz perspektive gnjevnog terorista.
Spori stoner head-bang rif pojavio se na "Catatonic", a onaj poželjni klimaks albuma, očekivano se dogodio na najizravnijoj himni zla - "Cult" koju su već svi čuli prije nego je album došao u dućane.
S perspektive riječi u pjesmama Slayeri su uvijek svima bili ili zanimljivi ili odbojni. Uvijek su se držali ratova, religije i politike, ali uvijek je bilo jasno da su to samo teme koje plijene pozornost i koje svojim upečatljivim nazivima privlače razularene metalce.
Da neke stvari budu jasne, Tom Araya (čovjek koji sve to pjeva) već godinama trubi da je i sam katolik, da njihove riječi ne prikazuju mišljenja svakog člana benda i da tako samo pokazuju da se neke stvari u svijetu može gledati i na potpuno drugačiji način.
S druge strane, Kerry King je taj ćelavi ateist koji će vjerojatno do kraja života pisati riječi kojima nerijetko i sam sebi skače u usta, a kakvima ovaj album obiluje - "You'll never taste God's breath/because you'll never see the second coming/I've seen the ways of God/I'll take the devil any day/Hail Satan" ili "There never was a sacrifice/no man upon the crucifix…/I've made my choice: six six six".
Slayeri ovaj put nisu došli kao proroci, jer se njihov stav zna već godinama, jednostavno su prikazali svoje viđenje svega. "Christ Illusion" nije preporodio bend, jer to nije ni potrebno.
Ovo je odličan album, ako ga gledamo sa strane metal glazbe, a ako ga gledamo kao Slayer album, onda ovo nije bolje od "Reign In Blood" ili "Seasons In The Abyss", ali je obilato nadišlo sve što su radili u svom, kako ga svi zovu, tamnom razdoblju kada su albumima "Diabolus In Musica" i "God Hates Us All" samo pokušali podsjetiti što je Slayer nekoć bio.
Na kraju, čak i da su snimili novi "South Of Heaven" ili "Reign In Blood", neki bi rekli "Zašto pokušavaju snimiti još jedan isti album?", a nekima opet to ne bi bilo dovoljno dobro pa bi rekli "Nije to onaj stari Slayer!". I opet ne bi bilo dobro. To moramo priznati.

ljudi fala vam za komentare več sam odustao od pisanja al sam se vratio zbog vasnaughty

14.01.2007. u 22:17 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 02.01.2007.

pantera

PANTERA

Negdje u bespućima '80-ih godina ideja dva brata - Darrell i Vinnie Paul Abbott, s američkog juga prerasla je u nešto što se, dvadesetak godina kasnije naziva jednim od najboljih i najutjecajnijim metal sastava ikada – Pantera. Ipak, dio karijere u kojem su zajedno s prijateljima Rex Brownom (aka Rex Rocker) i Terrence Leejem (aka Terry Glaze) snimili nekoliko nepoznatih 'ljigavih' albuma s naglaskom na natapirane frizure, pao je u zaborav kada je na mjesto pjevača umjesto Leeja stao Phil Anslemo.
Zajedno sa spomenutom trojkom, Phil je činio stalnu i udarnu postavu benda koja se nije mijenjala sve do razilaženja početkom ovog tisućljeća. Prvi album s novim pjevačem "Power Metal" iz 1988. poslužio je samo kao nadimak njihovom glazbenom izričaju i kao odskočna daska za potpisivanje ugovora i objavljivanje njihovog službenog prvijenca "Cowboys From Hell" iz 1990. Novi zvuk, eksplozivni koncerti (u to doba jedini su put posjetili i Zagreb kao predgrupa Judas Priest), te dvije udarne himne "Cemetery Gates" i naslovna "Cowboys From Hell" pomogli su im da dobiju status velike nadolazeće atrakcije.

Odmah nakon obilaženja svijeta i snimanja kućnog videa na kojem pokazuju svoju ljubav prema sexu, drogi, alkoholu i metalu ulaze u studio i snimaju veliki, sirovi i brutalni "Vulgar Display Of Power". Više ni na televiziji nisu mogli proći nezapaženo i veliki datumi (jedan od njih je i odsvirani koncertu u Rusiji pred milijun ljudi) ispisani su u njihovim karijerama i samo je bilo pitanje vremena kada će se početi vrtjeti po poznatijim top listama svjetske glazbe.
Nije se čekalo dugo. Ravno s ceste ušli su u studio i za samo 6 tjedana snimili zvukom jedinstven i moćan album. Album se zvao "Far Beyond Driven" i hitovi kao što su "5 Minutes Alone", "I'm Broken", "Becoming", te prva obrada u njihovoj karijeri - "Planet Caravan" (Black Sabbath) uveli su ih na prvo mjesto Billboardove ljestvice. Ne treba ni napominjati da su bili prvi sastav koji je tako ekstremnom glazbom uspio u tome. U njihovim životima, ipak, nije se mijenjalo puno. Duge i zabavne turneje, rasprodane dvorane diljem Amerike i Europe opet su ih 1996. dovele do vrata studija.

Ovoga puta, kao i svaki uspješan bend, dopustili su si malo eksperimentiranja, usporili su tempo i pomaknuli se od beskompromisne žestine prethodnog albuma, te dobili "The Great Southern Trendkill". No, i uz takve promjene stvorili su jedan od najžešćih i najboljih albuma godine koji je svojom mračnošću, demonskim vokalima i ogorčenom tematikom podijelio kritičare, te smanjio prodaju. Pokraj hitova "Drag The Waters" i "War Nerve" pjesme kao što su "Suicide Note" i "Living Through Me" pokazale su da droga uzima veliki zamah u životu Pantere te je došlo i do prvih problema.
Pričalo se o Anselmovu distanciranju od benda i njegovih članova, te o raznim heroinskim overdose slučajevima. Tenzije među članovima Pantere i međusobna neslaganja stanku su razvukla na dugih i sušnih četiri godine, što je samo na kratko prekinuto izdavanjem live albuma "Official Live: 101 Proof" (1997.). Tri godine kasnije snimili su pomalo nostalgičan, ali isto tako odličan "Reinventing The Steel", koji djelomično zbog eksplozije novovalnog metala, a djelomično i zbog letvice koju je "Far Beyond Driven" postavio jako visoko, nije postigao očekivani uspjeh.

Nova turneja i gostovanje na brojnim festivalima bilo je zadnje što smo od Pantere vidjeli. Anselmo se i dalje posvetio svojim brojnim projektima među kojima su medijsku pozornost ostvarili samo Down (pridružio mu se i Rex Brown) i Superjoint Ritual, dok su se braća Abbott klela na vjernost svojoj Panteri, te novostvorenom grupom Damageplan nastavila gdje su stali.
Iako se uvijek pričalo da će ih nevjerojatna kemija koja je vladala među 'četvero braće' vratiti zajedno na pozornicu i u studio, svaka nada umrla je 8.12.04 Naime, točno 24 godine nakon ubojstva Johna Lennona, zaluđeni obožavatelj Pantere popeo se na pozornicu za vrijeme prve pjesme na jednom od koncerata Damageplan i priredio krvoproliće u kojem je brojnim hicima usmrtio Dimebag Darrell Abbotta i nekolicinu prisutnih. Smrt gitarističkog gurua još je jednom, zadnji put, bacila svjetlo na Panteru. Tuga u metal svijetu bila je velika, skoro kao i ostavština koju su nam ti dečki priuštili. Ostalo je samo da ih se sjećamo kao jedne od najvećih.

Diskografija:
1983. "Metal Magic"
1984. "Projects In The Jungle"
1985. "I Am The Night"
1988. "Power Metal"
1990. "Cowboys From Hell"
1992. "Vulgar Display Of Power"
1994. "Far Beyond Driven"
1996. "The Great Soutthern Trendkill"
1997. "Official Live: 101 Proof"
2000. "Reinventing The Steel"

kralji metala i divljaka a tek koncerti . spotovi (krvavi) eek

02.01.2007. u 22:15 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< siječanj, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

zakon za sve metalce