Ponovni susret....
 Kad ste mali zaljubljujete se iznova svaki dan, u dečka iz parka, u dečka s ljuljačke, u onog super-ultra-nevjerojatnog-cool dečka s naslovnice Okeja... Bilo ih je puno, svaki dan ugledala bih nekog novog i to je to, ona prava VJEČNA ljubav, THE LJUBAV!! I danas nije nista drugačije, ali danas je puno bolnije... Bio je jedan poseban dečko, onako malo stariji, samim time zanimljiviji... Voljela sam ga baš kao što svaka devetogodišnjakinja voli svog princa na bijelom konju. Njegove oči za mene su posebno sjale, bile su najljepše, najsjajnije, bile su naj. No ipak, premlada sam ja za njega, puno premlada. Nema veze, mislila sam tada, čekat će on mene... Hmmm, prošle su godine, prošlo je puno toga, ja sam odrasla, on je nekako stavljen tamo u kut, nije potpuno iščeznuo, samo se pritajio... Tu je... Njegove oči i danas sjaje onim žarom kao nekad, i danas su naj. Nije me prepoznao, ipak promijenila sam se. Nije znao da već toliko godina imam. Moje noge su, ili još bolje nisu, funkcionirale kako treba, stalno sam imala osjećaj da ću past, a on, moj princ, princ na bijelom konju da će me uhvatit. Snažan stisak ruke, baš kao nekad, baš kao onda. Toliko toga sam mu htijela reći, tolko toga pokazati, tolko toga što on nije znao, što je trebao tek saznati.. Ali.. Nije! Nije saznao, to će, najvjerojatnije ostati moja tajna, koju ću čuvati, možda staviti u kut kako bi mi naizgled bilo lakše, ali bit će tu.. Bit će tu... Ivana |
