Lakoća ili težina?
|
„Apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i od ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni, toliko i nevažni.“ Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja U autobusu je vruće. Aha, jako! Grozno, neizdrživo. Ok, izdrživo, ali skoro da nije. I ljudi sjede priljepljeni za odvratna prljava vunena sjedala i ljudi uzdišu i ljudi nose svoje teške vrećica i ljudima se stvaraju mokri kolutovi ispod ruke i ljudi pričaju o vremenu i ljudi su takvi jadni malograđani da mi dođe žao čitavog ljudskog roda. O da, kako bismo htjeli učiti ruski, čitati poeziju na francuskom, slikati, putovati biciklom u Rumunjsku, ležati na stijenama negdje na Hvaru, pecati u usamljenom zaljevu, trčati bosi po Velebitu, skladati, provesti mjesec dana sami s prirodom… i još tisuću glupih mladenačkih snova. Da, glupih! Baš su glupi, ti snovi! Na kraju smo sretni ako malo bosi trčkaramo po livadi između dva nebodera, ako napišemo neki tekstić na blog, ako nacrtkamo nešto fora na blokić pored telefona dok pričamo s razgovorljivom prijateljicom, sretni smo kada uspijemo na jedan dan pobjeći u prirodu, malo na planinarenje, malo gacanje po potoku… Da, sretni smo. Sigurno jesmo. Kao mali Sizif, moramo biti sretni. Jer tu je Kundera, hvala Bogu, pa nam može reći kako je najteži život ujedno i slika najintenzivnije ispunjena života. A što možemo osim vjerovati mu… I tako opravdati svoju sreću… Evo ovo je sve završilo kao još jedna velika glupost a trebalo je biti kao nešto o knjizi koja već dvije godine stoji na mojoj polici i tek sam je jučer pročitala. Uglavnom, htjela sam vam reći da je odlična. Pročitajte!! krisTINa |
