kad sve prođe, sve što traje...
|
Postoje tri vrste prijatelja. S prvima se smiješ često. S drugima se smiješ životu. S trećima se smiješ od smijeha. S prvima slušaš ono što volite. S drugima slušaš tramvaje kako prolaze. S trećima naučiš slušati. Prva vrsta su oni simpatični i duhoviti ljudi, s kojima je tako ugodno razgovarati, pa onda odlučite da biste baš mogli postati prijatelji. Ljude iz druge vrste još nikada nisam upoznala, ali vjerujem da postoje. To su oni, nepoznati, koji te zagrle dok hodaš po Ilici, tužan, jer nije bilo sladoleda od kestena. Zagrle te i prođu. Nikada ih više ne vidiš. Treća vrsta su oni ljudi koji su jednostavno tu, u tvome životu, i ne možeš im pobjeći (zapravo možeš, ali nikada ne bježiš…). Samo izlaze i ulaze, ne pitaju smiju li, ne biraš ih. Njih nekako najviše volim, dok mi dolaze sa zahtjevima „Prihvati me ovakvog kakav jesam!“. Njima nekako najviše dugujem. Evo vam 25 hvala, za 25 ljudi, koji su se, nekim slučajem pri upisu u Prvu, našli u mom životu. A kad se jednom nađeš unutra, moram te voljeti. Dobro, ne baš voljeti, ali skoro pa. Ona jedna stepenica ispod voljeti, ali nije baš, mislim, blizu je, ali… Ok, evo vam: *Hvala za Guinness, proliven po glavi. (Bili smo u Dublinu, u Mother Kelly's-u, i stajao si iznad mene, s punom čašom, pjevali ste Seven drunken nights, smijali smo se…) *Hvala za slikanje po svjetskim i naškim WCima. (Onaj poljski će mi vječno ostati u sjećanju!) *Hvala ti bože. (Ali stvarno!!) *Hvala za zajedničke vožnje u busu. (I hvala za Tužnog Dinosaura…) *Hvala ti što si ti. (E, Ivana, ovo je za tebe!) *Hvala za pišanje u MCDonald'su. (I McFlurry od Neskvika, onako usput…) *Hvala za najfora majice za norijadu. (Priznajem, svaka ti čast!) *Hvala za ono kad te poželim udariti letvom po glavi, ali to ipak ne učinim. (Ionako znaš da se samo šalim…) *Hvala za „prvo d, drugo b, treće a“ pod testovima. (Fizika je zakon :) *Hvala za „Kuhinju“. *Hvala za sviranje bubnjeva dolje u prostoriji. *Hvala za onu lošu muziku koju smo morali slušati u busu na školskim izletima. (Iced Earth i slični uhu dragi bendovi) *Hvala za onaj osjećaj kada se ne slažem s tobom i želim ti reći što mislim. *Hvala za onu večer na maturalcu kada smo šetali uz rijeku. *Hvala za dopisanke i odlaske u kantinu. (Teeeta Taatjana… :) *Hvala ti što se stalno smiješ. (Ali stalno…) *Hvala što me bilo sram na maturalnoj reći ti „Hvala!“ *Hvala za onu večer kada smo bili na školskom. (I ti si glasno pjevala feminističke himne „Hit the road Jack“ i „I will survive“) *Hvala što si uvijek režirala sreću. (I tjerala nas da sviramo vesele pjesme) *Hvala za zajedničko pjevanje Pipsa. (Iako ih je to stvarno živciralo…) *Hvala za objašnjavanje kemije u nemogućim situacijama i uvjetima. (Pri obilasku NSB-a, gdje moraš biti jaako tiho, moraš se kretati – ipak je to obilazak, i istovremeno slušati tetu koja govori korisne informacije) *Hvala za cd-e, dvd-e i razumijevanje. *Hvala za ironiju. *Hvala za osmjehe iz prve klupe. (I zvukove ;) *Hvala što sam se trebala potruditi da te shvatim. (Da, hvala!) Eto. To je to, dosta emocija od mene, i previše. Ah, samo još nešto… Palo mi je na pamet, onako, dok sam jela doručak… Baš dobro što napokon imamo priliku pokazati da smo spremni truditi se jedni za druge. KriSTina |
