Tvrdo kuhane misli

31.05.2006., srijeda

peh za pehom...

Ujutro kad sam se probudila mislila sam si da neće opet biti tako strašno, ali....
Bila sam u krivu, uslijedioje najgori mogući dan. Pripreme, za meni tako besmislenu zabavu, su krenule ne tako slavno..

Kažu da se po jutru dan poznaje. To je čista istina!!

Prva « ugodna» situacija se dogodila zbog jedne jako zle prodavačice, ne želim to ponovno prepričavat, samo ću reći, aarggh.... Užas živi!!

Druga «ugodna» situacija je bila na manikuri koju tako «volim», morala sam se šetat dobrih sat vremena po Mulleru da bih došla na red. I došla ja na red, sve super, ali zbog te ne predviđene šetnje uslijedila je ..

Treća «ugodna» situacija, i tako s tim ne posušenim noktima trčim a frizuru, naravno vani još uvijek lijeva kiša. Kišobrani, jao.. Kad sam već bila na toj manikuri bilo bi super da ti nokti na nešto i liče. No dobro, vadim ja kišobran, ops prva recka na noktu. Zvoni mobitel koji je duboko u torbi, vadi ga van, nokti još uvije ne posušeni!!! Tisuću i jedna recka na noktima!!! Aaaaaaaaaaa...

Četvrta «ugodna» situacija, još me i najviše ubila u pojam. Moje divne tenisice puštaju još divniju narančastu boju, kada pada kiša. Kiša je padala!!!!!!! Moje noge, skroz na skroz narančaste... Ma divno, ribaj noge, nema druge...

Peta «ugodna» situacija, na mostu se zbila!! Noge mokre, frizura splasnula, ja na rubu živčanog sloma.... PLAČ!!! Plač na savskom mostu je najslađi!!

Šesta «ugodna» situacija, prijateljica me zove da ne stigne na šminkanje jer frizra nije dobra, mora kosu ponovo prat!! ŽIVČANI SLOM!! Ja više ne mogu. Ne mogu. Prokleta večera, i frizura i nokti i šminka, pa što će mi sve to?? Užas... Ljuta kao pas, odlazim na posljednju stanicu tog putovanja. Vizažistica Ana bila je ugodna i mirna i uspijela me smiriti i naravno lijepo namazati. Hvala ti Bože na ljudima koji su me taj dan smirivali, a to su moja divna majka, tata, i vizažistica Ana, i Kristina koja me nazvala i podjelila svoje muke samnom i ja svoje s njom.

I taj tenutak je došao.. Počelo je to!! Maturalna zabava.. Roditelji na rubu suza, blicevi ne prestaju, svi su tako veseli, smiju se jako.. Ma lijepo je bilo vidjet prijatelje u ne tako uobičajenim izdanjima!! Super mi je to bilo!! Najbolji dečec je definitivno bio San koji je izgledao kao maneken. Plesali smo do zore, doslovno!! Bilo je tu jadikovki radi visokih cipela, grudnjaka koji spadaju, ali bilo je odlično!!

Eto ovo što je trebala ispast priča o maturalnoj večeri to ustvari i nije, više kao moja jadikovka... ali... mora se i to...

ivAna

- 20:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

29.05.2006., ponedjeljak

Onaj dan kad pokisneš i shvatiš neke stvari...

Loše sam volje, još od petka. Više je razloga.

1. Nedovoljno dobar koncert Pips Chips & Videoclipsa u petak.
Ok, možda je gospon Dubravko Rasparač još uvijek vraški zgodan, i ima još uvijek onu bahatu karizmu koja mu odlično pristaje, ali ljudi moji, taj čovjek (više) ne zna pjevati. A pjesme…izgubile su se…izgubila se melodija…
Da, naši huligani Pipsi su odrasli. Šteta. A ja se volim praviti da sam također odrasla, zajedno s njima. Ali ne ide mi, jer srce me boli kada čujem kako rastežu Narko, pa se gubi ono nešto, grubo i infantilno, kao kada staru škrinju s bakinog tavana izbrusiš i polakiraš u bijelo.

2. Neprežaljeni kebab
Tako sam ga htjela, jaako, sa sirom i zelenom salatom. Pola ljuti umak, pola blagi, s manje mesa, pa da mi stiček kebabdžinjar kaže da sam zajebana, pa da se jako smijem. Ali ne. Neeeee. Ne radi. Nema ga.

3. Tatin sako, kojeg nema
Sutra je The Večer u našim životima. Ona večer koja jako puno košta a ne znam čemu služi. Maturalna, jel… „Da se pozdravimo“, kažu jedni. Pa dobro, mahat ću ti u trapericama i starkama, ne treba mi za to haljina i skupe cipele. „Da plešemo s roditeljima“. Plešite doma na muziku špice za Dnevnik. „To roditeljima puno znači“. E, s tim se slažem, jer mama živčani po kući, ne može naći tatin sako, a tati se povraća od uzbuđenja jer će morati plesati pred svima.
Još kada pomislim da smo umjesto te muke mogli četiri dana uživati u nekom prekrasnom europskom gradu… buuuuu

4. Onaj dan kad pokisneš i shvatiš neke stvari
Pada kiša. Ljudi nose apsolutno prevelike kišobrane. Koji su nepotrebni jer vjetar je toliko jak da pokisneš. Moraš pokisnuti. Moraš! Pomiri se s time, sklopi taj kišobran i pusti me da prođem. Pazi, u oko si me, au! Kreten.
Hlače su mi mokre i to jer mi držiš svoj mokri kišobran na njima, plavušo blesava, daj se pomakni korak desno. Brr, mrzim tramvaje kada pada kiša. Glupa stakla se zamagle, i jedina zanimljivost u koju možeš buljasati su imena nekih sranjskih bendova na torbi klinca ispred tebe. Hej, mali, Korn je sraanje, čuješ!!
Kad dođeš doma i staviš čarape da se suše možeš pomisliti samo jedno: K vragu i sva emocionalna sranja, ja znam da ne ćemo vječno biti najbolji prijatelji.

KrisTINa

- 14:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

28.05.2006., nedjelja

iznorili smo se

Ne ćemo vam pisati kako nam je dooobro bilo na norijadi.
Jer, ne da nam se pisati. Jer, ne bi vam se dalo čitati. Jer, sebične smo.
Uostalom…
I'd like to remember things my own way. Not necessarily the way they happened!

I sada, možda bih trebala osjećati nešto… ne znam, možda bih barem trebala narasti jedan centimetar. Ali ne. Ništa.
I'm alive, she cried, but I don't know what it means.

I tako, i dalje smo obične. Klinke. I TO JE BAŠ SUPER!!!!!!!!

krIsTiNa

- 13:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.05.2006., utorak

tjedni izvještaj

Utorak, 16. 5. – sreća, veeeelika
Moji divniiiiii i marljivi roditelji kupili su nam novi lijepi stan. hmm…manja soba s francuskim prozorom i balkončićem za biljke ili veća soba??

Srijeda, 17. 5. – sreća, velika / tuga, mala
Nakon probe smo zalutali do Kseta na Britpop. I bilo je odlično!
Na putu do doma raspravljali – Franz Ferdinand ili Morrissey? Ili oboje? – puno novaca (kratkotrajna tuga). Naravno, rado bih na Exit, ali tada su prijemni (opet malo tuge, jer puno ću toga propustiti ovo ljeto zbog istog razloga, ali, ne, nema šanse da propustim koncert Pipsa u petak jer „Drveće i rijeke“ je zakon album i sve koji tvrde suprotno neću voljeti, do daljnjega)

Četvrtak, 18. 5. – umor / euforija
Jednostavna jednadžba…
(Organizacija norijade + organizacija majaca za norijadu + puno testova i ispitivanja + pms) – spavanje = umor
Ipak, biranje pločica za stan uvijek nekim divnim čudom oraspoloži čovjeka. Pa eto, zato euforija!

Petak, 19. 5. – nostalgija / jedva čekanje
Pozdravljamo se polako… s profesorima, s malim slatkim dečkom iz prvog be (hihihihi). Slikamo se i snimamo se. Smijemo se. Voooolim škoooluu!!!!!
Doma listala IKEA katalog…divila se, sanjala, klicala, jedva čekala uređenje sobe.

Subota, 20. 5. – milina / zavist / kajanje zbog zavisti
Ne išla u Močvaru na koncert šulkolega.
Išla kod prijateljice koja se nedavno vratila iz Jordana. Pila limunadu s komadićima mente. Milina.
Gledala slike pustinje, Petre, Izraela, deva, beduina… Zavist.
Dobila lijepu ogrlicu i narukvicu od beduinskog srebra, preslatku terakotu sa starogrčkim mozaikom i malo svete zemlje unutra. Kajanje zbog zavisti. Grljenje i zahvaljivanje.

Nedjelja, 21. 5. – tuga
Puno učenja mrske, mrske kemije. Zbog toga nemogućnost idenja na planinarenje s prijateljima i nemogućnost snimanja projekta iz biologije. Zbog toga tuga.

Ponedjeljak, 22. 5. – egzotični mix osjećaja, tzv. „Mrtav Nakon Dvije Čaše“ koktel
Recept za koktel: Četiri čaše živčanoće i prstohvat boljenja trbuha (onog kad pišeš kemiju i engleski, a odgovaraš matematiku) pomiješati s tri žlice euforije i dvije litre olakšanja (onog kad testovi i odgovaranje dobro prođu). Polako dodati mrvicu lošeg raspoloženja zbog neuspjelih planova i tri kilograma uzbuđenja zbog novih genijalnih planova. Još pola kile automržnje zbog neučenja za sutra (da, da, odgovaramo povijest zadnji dan, dobro, neki ne, jel Ivana...). I na kraju dodati par zrnca uživanja (onog kad kasno navečer šetaš s probe, s premasnim burekom u ruci i Elbow u ušima) . Sve dobro protresti i servirati u veelikim čašama.

Utorak, 23. 5. –tugo-veselje / ponos / tuga / veselje
Dahm, danas nam je bio zadnji dan škole…
Profesorima smo se zahvalili učlanivši ih u KNPKSNP klub, dobili su prave pravcate članske iskaznice, i puno su se smijali i plakali, i mi s njima, i bilo je lijepo, kako i treba biti u tim prilikama! A teti Tatjani iz kantine pjevali smo Što si u kavu stavilaaaaaaaaa…
Puno slikanja i grljenja, i tako to…
Doma su me dočekale napokon gotove majice za norijadu. I sada je službeno, bit će najfora!!!
Večeras se svi nalazimo da još malo pjevušimo uz gitaru, kao uvertira za sutra.......

KristiNA

- 15:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

17.05.2006., srijeda

priznajem, STRAH ME!!

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service - Click to enlarge

Vjerojatno primjećujete da nas nema neko vrijeme.. Nadamo se da jeste! Eh da, kiki i ja smo dvije požrtvovne maturantice koje se trude organizirat najbolju moguću norijadu.. To je dosta teško i iscrpljuje užasno, i još to produbljuje sama činjenica završetka školovanja, odlazak u nepoznati svijet!!

Nepoznati svijet pun odraslih ljudi u koji ja ne spadam, još uvijek se osijećam predjetinjasto, onako, znate već... Za nešto više od mjesec dana moram donjeti odluku koja je sudbonosna!! Moram sa nepunih 19 godina ( a ustvari imam nekih 9 godina) odlučit o svom budućem životu, o svemu... Sve se sručilo na mene.. Znam da vjerojatno nisam prva koja se tako osjeća, ali ipak...

Zato ja sada službeno priznajem, mojim blogerskim prijateljima, da me je jako strah!!! JAKO!! Još više me strah tog svijeta odraslih, ozbiljnih ljudi.. Strah me tog prilaza i samih ulaznih vrata mog budućeg fakulteta... U samo mjesec dana moram odrasti, rješiti se svih onih stvari koje tako volim, divnih, toliko puta spominjanih balona od sapunice!!

Moram li odrasti???

Ma ne, jel' da?

IVANA

- 20:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

15.05.2006., ponedjeljak

čitatelju, odgovori mi...

Ispod nas je trava, i ona je zelena, baš trava-zelena trava (ne srebrnkasta ili crveno-žuta). Iznad nas je nebo, nebo-plavo nebo, baš takvo. Pokraj nas je jezero, malo, prljavo, puno crnih punoglavaca.

Ne raspravljamo, ne vičemo, ne šapćemo. Malo se smijemo, onako, obično, malo, ne glasno. Malo plačemo, onako obično, slano. Mariji je teško na fakultetu. Grgur jedva čeka Prag. Janko je sretno zaljubljen. Laurin brat ima rak koštane srži.

Gledam u to obično jezero, mutno, pod svojim slamnatim šeširom razmišljam…

Čitatelju, odgovori mi ako znaš…

Griješim li ako ne želim iznimnost?

kristina

- 11:40 - Komentari (12) - Isprintaj - #

14.05.2006., nedjelja

...zauvijek...

Tišina... Samo cvrkut ptica, šuštanje mora... Mirisi... Sva osijetila pojačano rade, svega je u prevelikoj dozi, ali to paše, ugodno je, predivno... Sunce grije svakog posebnom toplinom, posebnom jačinom, svatko dobije malo svoga sunca. Povjetarac narušava onu mirnoču palmi, i njiše ih u ritmu poznatom samo njima, kao da zajedno plešu, gibaju se u takvom skladu... Svaki kamenčić, svako zrno pijeska ima svoju priču, svoju povijest, kada bi samo mogli pričati....
Takvo neopisivo, divno stanje, stanje duševnog mira, ataraksije...
Pokušavam otvoriti oči, obuzima me strah da ću uništit harmoniju koja mi se takvo sviđa, no radoznalost mi neda mira. Polako, veoma pažljivo otvaram oči, a tamo još veća ljepota... Plavo nebo, bez oblačka, tako je posebno, savršeno, onako kako treba biti. Strah je nestao. Lijepo je, ne želim da prestane... Želim upiti sve, svaku malu sitnicu ovoga trenutka. Ponovno zatvaram oči, vraćam se «tamo»....... i ostajem zauvijek.... zauvijek...

...............zauvijek...............
...............just can't get enough..........

IVANa

- 14:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

12.05.2006., petak

Kako su propali GRENZENMÄNNER…

Ima ljudi koji su dobri sportaši.
Ima ljudi koji nisu dobri sportaši.
Ima ljudi koji nisu dobri sportaši ali to nikada neće priznati.
Ima ljudi koji nikako nisu dobri sportaši, a uvjereni su da su dobri.

Prve dvije kategorije su totalno bez veze i s takvim ljudima se uopće ne družim. Analogno tome, svi moji prijatelji spadaju u posljednje dvije kategorije. Naravno, i ja. Zato se uvijek prijavljujemo na sva školska sportska natjecanja. Zato uvijek izgubimo. Ali uvijek!
Loši nogometaši, loši košarkaši, loši rukometaši, odbojkaši, trkači, skakači, plesači…eto, to smo mi.
Od danas i loši graničari.

Naš poraz mogao se naslutiti kad je netko rekao: „Ajmo na ćevape prije tekme, imamo vremena!“
Svi jednoglasno povikaše: „Ajmo!!“

DživoBre je smrdio po luku. Poraz je bio sve bliži.

Stanko je rekao: „Meni se sere!“ Kristina je rekla: „Meni se povraća.“ Mogli smo namirisati poraz…ili je to bio luk??

Punih trbuha, umorni i tromi stigosmo na naše posljednje bojište. Mast nam se još cijedi po bradi… Naša posljednja bitka… izvlače se parovi…i naravno, igramo protiv zakletih neprijatelja, koji su, usput rečeno, najsportskiji razred cijele škole. Gledamo se mrkim pogledima, vidim strah u njihovim očima…i tada shvaćam da je to zapravo gađenje, jer za zubima mi je još jedan poveći komad mesa.

I počinje. Zuuum. Zum. Njihove lopte lete u pravilnim horizontalama i precizno gađaju naše glave. Zum. Bum. Ispadaš. Bum, bum, zuuum, više ništa ne vidim, sve se pretvara u ogromno bojište, i samo trčim, pokušavam spasiti život, gledam oko sebe, već je polovica mojih vojnika mrtva, leže, odvlače ih van, strah, bombe, posvuda. Bezglavo jurim, jako me strah, ne želim da me ozlijede, ne želim umrijeti, ne još.

Odjednom osjetim strašan udarac u trbuh. Istovremeno hvatam zrak i pokušavam ne povraćati. Vrti mi se u glavi. Eto, to je to, umirem.

Ipak ne umirem. Hej, pa to je dobra vijest!

Uglavnom, izgubili smo. Ali ne zato što smo loši, neee, naravno da NISMO loši!! Izgubili smo jer su oni nepošteno igrali. Da! Svinje! Tako jako gađati nevinu dječicu, puj, tko je to još vidio!!

KrIsTiNa

- 15:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #

10.05.2006., srijeda

"cijeli život ili malo kraće"

Sjedim tako na balkonu i uživam u uživanju, jer toplo mi je i lijepo tu pod suncem, i znam da se očekuje od mene da uživam, pa evo, to i činim, s posebnim užitkom!

Dolazi moj ženski roditelj, koji ima uređaj vrhunske tehnologije za detektiranje mog uživanja, koji posebno dobro hvata i uništava uživanjske valove u sunčane dane pred kraj školske godine.
I baš kad pomislih da je mom uživanju došao kraj (jer svemu dođe kraj, kaže moja baka) ona bez riječi sjeda do mene i pridružuje mi se.
Vidim, i ona uživa. Naša uživanja sada se zbrajaju kao vektori istog predznaka i smjera, te zajedno tvore rušilačku silu, koju ne može zaustaviti ni loša muzika koja dopire s balkona desno od nas.

Prvo malo šutimo. Pa pričamo. Pa opet šutimo, ali zapravo pričamo.

I onda kažem, sasvim slučajno „Evo, dok tu sjetim, sjedila sam se…“
Kreće smijeh, od mene prelazi na nju i naši smijehovi su glasniji i od loše muzike koja dopire s balkona desno od nas.

„Fascinantno“, kaže ona.
„Misliš fenomenalno?“, kažem ja.
(opet smijeh)
„Ne, baš fascinantno!“

I tako sjetim na balkonu, i sjedim se jednog vrhunskog Jergovićevog citata i mislim kako je fascinantno koliko je točan.

„Ja mislim da je to prava ljubav kad se nekome smiješ iako ga gledaš svaki dan i s njime živiš cijeli život ili malo kraće.“

krISTINA

- 18:52 - Komentari (13) - Isprintaj - #

09.05.2006., utorak

mmmmm...

Možda bi se mogla desit ljubav.... Možda! Ne znam... Osjećam onaj divan polet koji osjećaš samo kada si zaljubljen, kada ti se netko sviđa.. Volim taj osjećaj, nisam sigurna je li to dosta on ili samo neka sitna varka, ali mi se sviđa.

Volim bit zaljubljena, volim ljubav... Volim.
Svaki put kad potrčim ili poskočim imam osjećaj da ću se dignuti sa zemlje, samo malo, ali ipak biti u zarku... Unatoč svim ovim pritiscima oko mene, škola, prijemni, i ostale muke, uspjela sam se fokusirati na samo taj osjećaj, samo on je bitan, samo njega osjećam, samo njega želim...

Ali eto samo jedna pjesma, jedna rečenica promijenila je to... Why does my heart feel so bad? Ponovno se javlja tjeskoba, vraćam se u relni svijet, svijet s manje boja, s manje osjećaja, bez onog divnog letenja, bez ičega... Ne želim to...
No ipak, negdje u dubini još ga osjećam, još je tu, duboko, ali je stvaran.../" target="_blank"> Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

IvAnA

- 19:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

07.05.2006., nedjelja

Baloni, dio drugi ili Kako je sve završilo u smeću....

Stojimo i čekamo. Kiša je i noć je.

Malo mi je hladno, ali samo za desnu stranu tijela, jer to je mokra, pokisnula strana. Lijeva strana se stišće s Ivaninom desnom stranom pod malim kišobranom.

Večeras smo se opet igrale onu igru kad pušeš balone od sapunice prema nepoznatim prolaznicima i čekaš da im se oni razvesele.
Najčešće samo prođu.
Pa ih onda malo žališ, jer sigurno je teško biti sazdan tako, od kontrasta: s očima koje bistro vide, ali s mutnim i nespremnim srcem.

I sad stojimo i čekamo.

Malo umorne.
Stiže nam tramvaj, a Ivana baca u smeće još napola punu bočicu sapunice, koja čarolijom stvara šarene balone, koji onda čarolijom vesele, samo ako im dopustimo!

Kristina

- 16:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

06.05.2006., subota

pogled u natrag...

"Ajmo van!" rekla je Kristina, "Ajmo!" rekla sam ja. Brzo presvlačenje, osvježavanje, jedenje u brzini. Uputile smo se prema Domiću, široj publici znan kao Dom Sportova. Na putu smo si kupile onu sapunicu što radi one fine balončiće, prozirne, ali istovremeno pune boje balončiće, znate na što mislim... Veseljeeeeeeee!!! Činilo se da je jedino nama to bilo zabavno, svi ozbiljni ljudi oko nas izbjegavali su ikakav kontakt s našim balončićima!! Nije nam jasno zašto, svi su se žurili, ali kamo? Nije nas ništa moglo zaustaviti. Vrtile smo se i radile balončiće, sve je izgubilo formu, sve je bilo samo paleta izmješanih boja, samo su naši balončići bili pravi, predivni, najljepši na svijetu!!
Upoznali smo i divnog čovjeka Trafikačanina iz zemlje Trafika! Bio je super, svaki put kada bismo stupili u njegovu zemlju drugačije bismo se pozdravili. Prvo je to bilo dobra večer, zatim dobar dan pa dobro jutro, naposlijetku nas je pitao da što radimo na plaži jutros, dal' hvatamo boju? Shvatili ste o čemu se radi?
Na putu prema doma hodale smo unatrag i naravno, vjerojatno već pogađate, puhale balončiće!! Balončići su ostajali ispred nas kao neka davna sjećanja, vjetar ih je odnosio sve dalje i dalje, i na kraju više nije bilo balona, samo zrak... Ali još smo puhale, evo ih još, novi balončići pred nama, puno ih je, puno!! Nije nas mučila ni pomisao da su balončići najčešće pucali na nama, na našim očima, ušima, kosi. Kako god bi se okrenule oni bi uvijek išli prema nama...
Bio je lijepo, kratko ali slatko, neplanirano, ali upravo zbog toga još bolje nego inače!!

IVANa

- 13:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.05.2006., četvrtak

evo par najnovijih slikica iz Irske...

Connemara dvorac koji su okupirale časne sestre... skoro sam tamo zauvijek ostala...

ja u kontemplaciji...

jezera Killarney

najljepši irski slap Plitvicama nije ni do koljena...

i šećer na kraju...male templebarske ulice u Dublinu...

Ona Koja Je Naučila Stavljati Slike Na Blog

- 13:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

03.05.2006., srijeda

ok, priznajemo...trebamo vas!!

Iz prijašnjih iskustava pouzdano znamo da od vas, dragih čitatelja, ne smijemo tražiti ikakvu interakciju, ili još pogubnije, kreativnost, jer se svi prestrašite (mislite… „kako sad to netko od nas nešto traži, mi smo mislili da smo ovdje nepotrebni i da je ovo samo poligon za vaše liječenje dosade“) i sve završi potpunim fijaskom.

Ali, sada vas uistinu trebamo! Trebamo vaše glave!! Ne, ne, ne namjeravamo vas giljotinirati...

Ovako stoje stvari…
Ivana i ja smo maturantice jedne pristojne zagrebačke gimnazije. To smo još točno dvadesetidva dana, što je jako malo vremena, jer kad imaš osamnaest godina vrijeme prolazi brzinom svjetlosti (i to u vakuumu).
I za točno dvadesetidva dana očekivat će se od nas da posipamo nevine ljude brašnom, zalijevamo ih vodom, budemo glasni i sretni. Od nas se također očekuje da imamo neke majice s nekim, očekuje se, smiješnim/fora natpisom.

A mi smo bez ideja. Zapravo, bez dobrih ideja.
Muški spol u razredu navija za, naravno, crne majice s natpisom: „Chuck Norris CAN touch MCHammer“, što je možda i smiješno, ali definitivno nema nikakve veze s nama, četvrtim ce.

Eto, vidite li sada koliko vas trebamo??
Sve, apsolutno SVE ideje su dobrodošle.

KrisTINA

- 10:37 - Komentari (21) - Isprintaj - #

01.05.2006., ponedjeljak

Grbavica

Zanemarite sva pretjerivanja i pohvale.
Uđite u kino prazni, i dozvolite mu da vas ispuni do vrha. (Ili preko vrha, u mom slučaju, pa se malo i razlilo van…)
„Grbavica“ uopće nije privlačan film… i nije lijep… i glavni likovi nisu junaci, već običnjaci, ništa filmskiji od mene ili vas… i dijalozi nisu mali vatrometi. „Grbavica“ ne šokira… ne opterećuje kategorijama s velikim slovom, kao što su Ljubav ili Smrt.
Ali baš zbog toga, „Grbavica“ je odličan film. Jer se ne bavi prikazivanjem, već nas uvlači. Zato je strah da vas Sara ne ubije onim pištoljem sasvim opravdan. Jer i vi ćete se naći tamo, u toj razrušenoj zgradi, i za susjednim stolom u sarajevskoj kafani, i u centru za pomoć silovanim ženama.

KristiNA

- 16:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>