...zauvijek...
|
Tišina... Samo cvrkut ptica, šuštanje mora... Mirisi... Sva osijetila pojačano rade, svega je u prevelikoj dozi, ali to paše, ugodno je, predivno... Sunce grije svakog posebnom toplinom, posebnom jačinom, svatko dobije malo svoga sunca. Povjetarac narušava onu mirnoču palmi, i njiše ih u ritmu poznatom samo njima, kao da zajedno plešu, gibaju se u takvom skladu... Svaki kamenčić, svako zrno pijeska ima svoju priču, svoju povijest, kada bi samo mogli pričati.... Takvo neopisivo, divno stanje, stanje duševnog mira, ataraksije... Pokušavam otvoriti oči, obuzima me strah da ću uništit harmoniju koja mi se takvo sviđa, no radoznalost mi neda mira. Polako, veoma pažljivo otvaram oči, a tamo još veća ljepota... Plavo nebo, bez oblačka, tako je posebno, savršeno, onako kako treba biti. Strah je nestao. Lijepo je, ne želim da prestane... Želim upiti sve, svaku malu sitnicu ovoga trenutka. Ponovno zatvaram oči, vraćam se «tamo»....... i ostajem zauvijek.... zauvijek...  ...............zauvijek............... ...............just can't get enough.......... IVANa |
