"cijeli život ili malo kraće"
|
Sjedim tako na balkonu i uživam u uživanju, jer toplo mi je i lijepo tu pod suncem, i znam da se očekuje od mene da uživam, pa evo, to i činim, s posebnim užitkom! Dolazi moj ženski roditelj, koji ima uređaj vrhunske tehnologije za detektiranje mog uživanja, koji posebno dobro hvata i uništava uživanjske valove u sunčane dane pred kraj školske godine. I baš kad pomislih da je mom uživanju došao kraj (jer svemu dođe kraj, kaže moja baka) ona bez riječi sjeda do mene i pridružuje mi se. Vidim, i ona uživa. Naša uživanja sada se zbrajaju kao vektori istog predznaka i smjera, te zajedno tvore rušilačku silu, koju ne može zaustaviti ni loša muzika koja dopire s balkona desno od nas. Prvo malo šutimo. Pa pričamo. Pa opet šutimo, ali zapravo pričamo. I onda kažem, sasvim slučajno „Evo, dok tu sjetim, sjedila sam se…“ Kreće smijeh, od mene prelazi na nju i naši smijehovi su glasniji i od loše muzike koja dopire s balkona desno od nas. „Fascinantno“, kaže ona. „Misliš fenomenalno?“, kažem ja. (opet smijeh) „Ne, baš fascinantno!“  I tako sjetim na balkonu, i sjedim se jednog vrhunskog Jergovićevog citata i mislim kako je fascinantno koliko je točan. „Ja mislim da je to prava ljubav kad se nekome smiješ iako ga gledaš svaki dan i s njime živiš cijeli život ili malo kraće.“ krISTINA |
